REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, Metković

Poslovni broj: P-697/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužitelja DŠB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao punomoćnik zastupa Jure Jelavić, odvjetnik u Metkoviću, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa DŠ i ostali odvjetnici iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, nakon zaključene glavne rasprave dana 15. listopada 2025.g., radi utvrđenja i isplate, dana 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 87037/05 - kojeg su tužiteljica DŠB, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili dana 26. kolovoza 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića, br. OU-239/05.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 98.522,50 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. prosinca 2007. god. određuje po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 516,74 EUR od 10. rujna 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 512,73 EUR od 11. listopada 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 514,59 EUR od 11. studenog 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 517,45 EUR od 13. prosinca 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 514,58 EUR od 11. siječnja 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 509,03 EUR od 11. veljače 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 505,24 EUR od 11. ožujka 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 500,62 EUR od 11. travnja 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 502,35 EUR od 11. svibnja 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 501,66 EUR od 13. lipnja 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 498,70 EUR od 11. srpnja 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 497,53 EUR od 11. kolovoza 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 500,08 EUR od 12. rujna 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 498,34 EUR od 13. listopada 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 494,72 EUR od 11. studenog 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 497,23 EUR od 12. prosinca 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 490,99 EUR od 13. siječnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 489,81 EUR od 13. veljače 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 503,02 EUR od 13. ožujka 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 501,02 EUR od 11. travnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 491,70 EUR od 12. svibnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 491,53 EUR od 13. lipnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 487,54 EUR od 13. srpnja 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 493,90 EUR od 11. kolovoza 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 494,29 EUR od 12. rujna 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 485,30 EUR od 12. listopada 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 492,41 EUR od 13. studenog 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 490,09 EUR od 11. prosinca 2007. god. pa do isplate;

- na iznos od 497,85 EUR od 11. siječnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 503,95 EUR od 13. veljače 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 513,84 EUR od 13. ožujka 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 505,79 EUR od 11. travnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 499,97 EUR od 13. svibnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 499,30 EUR od 12. lipnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 497,35 EUR od 11. srpnja 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 494,57 EUR od 12. kolovoza 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 495,79 EUR od 12. rujna 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 511,10 EUR od 11. listopada 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 523,21 EUR od 11. studenog 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 516,77 EUR od 13. prosinca 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 544,43 EUR od 13. siječnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 588,77 EUR od 13. veljače 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 598,61 EUR od 13. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 579,74 EUR od 11. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 575,74 EUR od 12. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 573,41 EUR od 11. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 578,01 EUR od 11. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 569,62 EUR od 11. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 573,71 EUR od 11. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 566,20 EUR od 13. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 572,30 EUR od 11. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 568,71 EUR od 11. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 608,21 EUR od 12. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 617,64 EUR od 11. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 615,23 EUR od 12. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 624,49 EUR od 13. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 637,15 EUR od 11. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 649,08 EUR od 11. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 667,36 EUR od 13. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 647,87 EUR od 11. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 698,22 EUR od 11. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 674,00 EUR od 13. listopada 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 680,21 EUR od 11. studenog 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 703,15 EUR od 11. prosinca 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 720,95 EUR od 11. siječnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 676,95 EUR od 11. veljače 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 680,25 EUR od 11. ožujka 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 670,17 EUR od 13. travnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 702,85 EUR od 11. svibnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 723,99 EUR od 11. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 738,69 EUR od 12. srpnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 831,66 EUR od 11. kolovoza 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 738,32 EUR od 13. rujna 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 725,05 EUR od 12. listopada 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 728,18 EUR od 11. studenog 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 726,81 EUR od 13. prosinca 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 740,75 EUR od 11. siječnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 750,25 EUR od 11. veljače 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 752,61 EUR od 13. ožujka 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 746,34 EUR od 11. travnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 750,00 EUR od 11. svibnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 751,72 EUR od 13. lipnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 747,98 EUR od 11. srpnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 746,58 EUR od 11. kolovoza 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 736,59 EUR od 11. rujna 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 740,19 EUR od 11. listopada 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 748,26 EUR od 13. studenog 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 745,70 EUR od 11. prosinca 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 749,40 EUR od 11. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 738,88 EUR od 12. veljače 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 734,81 EUR od 12. ožujka 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 746,41 EUR od 11. travnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 735,05 EUR od 11. svibnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 729,07 EUR od 11. lipnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 722,32 EUR od 11. srpnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 735,37 EUR od 13. kolovoza 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 731,84 EUR od 12. rujna 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 739,42 EUR od 11. listopada 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 739,19 EUR od 13. studenog 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 747,74 EUR od 13. prosinca 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 697,20 EUR od 11. siječnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 609,35 EUR od 11. veljače 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 612,26 EUR od 11. ožujka 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 611,72 EUR od 11. travnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 607,07 EUR od 13. svibnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 607,54 EUR od 13. lipnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 611,87 EUR od 12. srpnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 614,59 EUR od 12. kolovoza 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 614,42 EUR od 12. rujna 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 616,99 EUR od 11. listopada 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 621,62 EUR od 12. studenog 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 622,02 EUR od 12. prosinca 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 623,77 EUR od 13. siječnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. veljače 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 12. ožujka 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 12. svibnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 14. srpnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. kolovoza 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. rujna 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 13. listopada 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. studenog 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. prosinca 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 12. siječnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. veljače 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. ožujka 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 12. travnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. svibnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. lipnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 12. srpnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 613,13 EUR od 11. kolovoza 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 672,86 EUR n od 13. rujna 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 676,48 EUR od 11. listopada 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 688,07 EUR od 11. studenog 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 691,40 EUR od 13. prosinca 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 696,16 EUR od 11. siječnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 690,73 EUR od 11. veljače 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 682,48 EUR od 11. ožujka 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 686,66 EUR od 11. travnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 671,24 EUR od 30. svibnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 670,87 EUR od 29. lipnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 634,17 EUR od 8. kolovoza 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 641,00 EUR od 9. rujna 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 643,42 EUR od 10. listopada 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 641,46 EUR od 10. studenog 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 638,84 EUR od 12. prosinca 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 633,11 EUR od 12. prosinca 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 627,44 EUR od 11. siječnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 638,38 EUR od 13. veljače 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 626,62 EUR od 13. ožujka 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 621,88 EUR od 11. travnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 611,45 EUR od 11. svibnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 627,08 EUR od 12. lipnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 627,48 EUR od 11. srpnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 637,93 EUR od 11. kolovoza 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 653,25 EUR od 11. rujna 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 641,74 EUR od 11. listopada 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 595,51 EUR od 13. studenog 2018. god. pa do isplate.“

2. Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 87037/05 - kojeg su tužiteljica DŠB, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili dana 26. kolovoza 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića, br. OU- 239/05 - u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci pravnog prednika tuženika.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 87037/05 - kojeg su tužiteljica DŠB, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili dana 26. kolovoza 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz Metkovića, br. OU- 239/05 - u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 17.857,61 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. prosinca 2007. god. određuje po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. god. do 31. prosinca 2023. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 6,94 EUR od 10. rujna 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 2,93 EUR od 11. listopada 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 4,80 EUR od 11. studenog 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 7,66 EUR od 13. prosinca 2005. god. pa do isplate;

- na iznos od 4,78 EUR od 11. siječnja 2006. god. pa do isplate;

- na iznos od 4,04 EUR od 13. ožujka 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 1,31 EUR od 11. listopada 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 13,42 EUR od 11. studenog 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 6,98 EUR od 13. prosinca 2008. god. pa do isplate;

- na iznos od 34,64 EUR od 13. siječnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 78,98 EUR od 13. veljače 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 88,82 EUR od 13. ožujka 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 69,95 EUR od 11. travnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 65,95 EUR od 12. svibnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 63,62 EUR od 11. lipnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 68,22 EUR od 11. srpnja 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 59,83 EUR od 11. kolovoza 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 63,92 EUR od 11. rujna 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 56,41 EUR od 13. listopada 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 62,51 EUR od 11. studenog 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 58,92 EUR od 11. prosinca 2009. god. pa do isplate;

- na iznos od 98,42 EUR od 12. siječnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 107,85 EUR od 11. veljače 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 105,43 EUR od 12. ožujka 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 114,70 EUR od 13. travnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 127,36 EUR od 11. svibnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 139,29 EUR n od 11. lipnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 157,57 EUR od 13. srpnja 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 138,08 EUR od 11. kolovoza 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 188,43 EUR od 11. rujna 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 164,21 EUR od 13. listopada 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 170,42 EUR od 11. studenog 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 193,36 EUR od 11. prosinca 2010. god. pa do isplate;

- na iznos od 211,16 EUR od 11. siječnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 167,16 EUR od 11. veljače 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 170,46 EUR od 11. ožujka 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 160,38 EUR od 13. travnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 193,06 EUR od 11. svibnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 214,19 EUR od 11. lipnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 228,90 EUR od 12. srpnja 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 321,87 EUR od 11. kolovoza 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 228,53 EUR od 13. rujna 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 215,28 EUR od 12. listopada 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 218,39 EUR od 11. studenog 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 217,02 EUR od 13. prosinca 2011. god. pa do isplate;

- na iznos od 230,96 EUR od 11. siječnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 240,46 EUR od 11. veljače 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 242,82 EUR od 13. ožujka 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 236,55 EUR od 11. travnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 240,21 EUR od 11. svibnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 241,93 EUR od 13. lipnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 238,19 EUR od 11. srpnja 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 236,79 EUR od 11. kolovoza 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 226,80 EUR od 11. rujna 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 230,40 EUR od 11. listopada 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 238,47 EUR od 13. studenog 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 235,90 EUR od 11. prosinca 2012. god. pa do isplate;

- na iznos od 239,61 EUR od 11. siječnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 229,09 EUR od 12. veljače 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 225,02 EUR od 12. ožujka 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 236,62 EUR od 11. travnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 225,26 EUR od 11. svibnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 219,28 EUR od 11. lipnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 212,53 EUR od 11. srpnja 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 225,58 EUR od 13. kolovoza 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 222,05 EUR od 12. rujna 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 229,63 EUR od 11. listopada 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 229,40 EUR od 13. studenog 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 237,94 EUR od 13. prosinca 2013. god. pa do isplate;

- na iznos od 187,41 EUR od 11. siječnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 99,56 EUR od 11. veljače 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 102,46 EUR od 11. ožujka 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 101,93 EUR od 11. travnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 97,28 EUR od 13. svibnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 97,75 EUR od 13. lipnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 102,08 EUR od 12. srpnja 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 104,80 EUR od 12. kolovoza 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 104,63 EUR od 12. rujna 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 107,20 EUR od 11. listopada 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 111,83 EUR od 12. studenog 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,23 EUR od 12. prosinca 2014. god. pa do isplate;

- na iznos od 113,98 EUR od 13. siječnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. veljače 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 12. ožujka 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. travnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 12. svibnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. lipnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 14. srpnja 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. kolovoza 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. rujna 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 13. listopada 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. studenog 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. prosinca 2015. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 12. siječnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. veljače 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. ožujka 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 12. travnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. svibnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. lipnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 12. srpnja 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 103,34 EUR od 11. kolovoza 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 163,07 EUR od 13. rujna 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 166,69 EUR od 11. listopada 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 178,28 EUR od 11. studenog 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 181,61 EUR od 13. prosinca 2016. god. pa do isplate;

- na iznos od 186,37 EUR od 11. siječnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 180,94 EUR od 11. veljače 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 172,69 EUR od 11. ožujka 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 176,87 EUR od 11. travnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 161,45 EUR od 30. svibnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 161,08 EUR od 29. lipnja 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 124,38 EUR od 8. kolovoza 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 131,21 EUR od 9. rujna 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 133,63 EUR od 10. listopada 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 131,67 EUR od 10. studenog 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 129,05 EUR od 12. prosinca 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 123,32 EUR od 12. prosinca 2017. god. pa do isplate;

- na iznos od 117,65 EUR od 11. siječnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 128,59 EUR od 13. veljače 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 116,83 EUR od 13. ožujka 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 112,09 EUR od 11. travnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 101,66 EUR od 11. svibnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 117,28 EUR od 12. lipnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 117,69 EUR od 11. srpnja 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 128,14 EUR od 11. kolovoza 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 143,46 EUR od 11. rujna 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 131,95 EUR od 11. listopada 2018. god. pa do isplate;

- na iznos od 85,72 EUR od 13. studenog 2018. god. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 5.056,84 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.“

3. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška poviše iznosa iz toč. 2. IV. Izreke ove presude, odnosno za iznos od 9.076,08 EUR:

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužiteljica i pravni prednik tuženika – HVB SPLITSKA BANKA d.d. sklopili dana 26. kolovoza 2005. god. Ugovor o kreditu br. 87037/05, temeljem kojega je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 138.000,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja. Iako je riječ zapravo o općepoznatoj činjenici, opreza radi se ističe kako je trgovačko društvo Splitska banka d.d. (ranije pod tvrtkom/nazivom HVB Splitska banka d.d. te Societe Generale – Splitska banka d.d.) u prosincu 2018. god. pripojeno tuženiku, čime je tuženik postao univerzalni pravni sljednik naprijed navedene banke - a iz čega nedvojbeno proizlazi njegova pasivna legitimacija u ovom postupku. S tim u vezi, nužno je ukazati na odredbu čl. 148. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/91), kojom je određeno da ugovor ima učinak i za univerzalne pravne sljedbenike (sljednike) ugovornih strana. U čl. 5. Ugovora o kreditu navedeno je samo da nominalna kamatna stopa iznosi 4,89 % te da je „promjenljiva“. Odredbom čl. 11. određeno je da je redovna kamatna stopa „promjenljiva“ te da se utvrđuje odlukom Kreditora – dakle, pravnog prednika tuženika. Međutim, naprijed navedenim odredbama - kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate. Drugim riječima, predmetnim odredbama – koje je sastavio pravni prednik tuženika i na koje tužiteljica nije imala apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Kreditora – pravnog prednika tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, te veoma važne ugovorne odredbe (kojima je zapravo određena cijena) sadržane u čl. 5. i čl. 11. Ugovora o kreditu su potpuno nerazumljive tužiteljici, posebice kada se uzme u obzir da je ista zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja. Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužiteljici u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu pravni prednik tuženika sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 12. ZOO/91, kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što pravni prednik tuženika. sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope. Budući da je promjenjivost kamatne stope ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – i to pravnog prednika tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - pravni prednik tuženika, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice, kao dužnika. S druge pak strane, tužiteljica nije mogla niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za nju proizlaze. Isto tako, tužiteljica nije mogla provjeriti niti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim što su ništetne na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetne ugovorne odredbe ništetne su i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga predmet obveze (činidba) neodređen i neodrediv. Naime, odredbom čl. 46. st. 2. ZOO/91 jasno je određeno da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 50. st. 1. ZOO/91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi – a što ovdje nije slučaj. Da su ugovorne odredbe kojima je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštene i ništetne nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, stopa ugovorene redovne kamate se mijenjala 5 (pet) puta, i to tako da je nakon svake promjene – osim kod posljednje promjene na 3,23 % (do čega je došlo intervencijom zakonodavca) – bila znatno viša od početno ugovorene stope, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita, odnosno povećanje tužiteljičinih obveza po kreditu. Odredbom čl. 2. st. 1. predmetnog Ugovora određeno je da Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 138.000,00 CHF dok je u st. 2. istog članka navedeno da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 2. st. 3. određeno je da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti (CHF). Nadalje, u st. 4. predmetnog članka je navedeno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i dr.) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora vrijedećeg na dan plaćanja. Odredbom čl. 10. određeno je da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta i to u 299 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 801,33 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 808,28 CHF. U istom članku je navedeno i da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Međutim, u konkretnom slučaju pravni prednik tuženika (kao trgovac) nije informirao tužiteljicu (kao potrošača) - niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu - o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tako pravni prednik tuženika nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice: da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici - budući da ista, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a pravni prednik tuženika (kao Kreditor – trgovac) ju o tome ni na koji način nije informirao. Tužiteljica je od strane pravnog prednika tuženika bila informirana samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužiteljica znala i ranije. Međutim, budući da nije informirana o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozorena na naprijed navedene rizike – tužiteljica je Ugovor o kreditu sklopila s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16. Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju – ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i pravnog prednika tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu pravni prednik tuženika sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti joj je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Radi sprječavanja nepotrebnog ponavljanja, glede nedostatka savjesnosti i poštenja na strani pravnog prednika tuženika, upućujemo na navode iz toč. 3. historijata tužbe (v. str. 2. i 3.). Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti pravnom predniku tuženika. Štoviše, zbog predmetnih odredbi (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci pravnog prednika tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF. Dakle, pravni prednik tuženika (kao trgovac – Kreditor) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužiteljica, kao potrošač, prihvatila i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž-6632/17 – a to je da banka (pa tako i pravni prednik tuženika) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač (pa tako i tužiteljica) ih ne razumije te čak i nije svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Osim toga, važno je naglasiti da u konkretnom slučaju niti iznos mjesečnog anuiteta po početnom otplatnom planu (čl. 10. Ugovora) nije zakonito ugovoren, budući da niti primjenom konformne niti relativne (direktne, proporcionalne) metode za izračun mjesečne kamatne stope iz ugovorene godišnje kamatne stope (4,89 %) - anuitet nikako nije mogao biti utvrđen u navedenom iznosu od 801,33 CHF. Isto se odnosi i na posljednji (tzv. krnji) anuitet u iznosu od 808,28 CHF. Sukladno Odluci HNB-a o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03) - kojom je uređen način preračunavanja godišnje kamatne stope na mjesečnu, a samim time i način izračuna mjesečnog anuiteta - u konkretnom slučaju bi primjenom relativne mjesečne kamatne stope anuitet iznosio 797,91 CHF, dok bi primjenom konformne mjesečne kamatne stope iznosio 789,44 CHF. Obzirom da u predmetnom Ugovoru o kreditu nije navedeno koji se od ova dva načina izračuna primjenjuje, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača trebalo je primijeniti onaj koji je povoljniji za potrošača – tužiteljicu. Stoga je anuitet, primjenom konformne metode, trebao iznositi 789,44 CHF umjesto 801,33 CHF, odnosno 808,28 CHF. Iz navedenog proizlazi kako pravni prednik tuženika pri izračunavanju anuiteta nije poštivao važeće propise Republike Hrvatske nego je anuitet izračunao po vlastitom nahođenju (po vlastitoj formuli), a na štetu tužiteljice. Budući da su u konkretnom slučaju ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, tužiteljica drži da je već iz tog razloga predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Naime, u konkretnom slučaju ništetni su i predmet i cijena ugovora, odnosno valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa. Obzirom da predmet i cijena nesumnjivo predstavljaju bitne sastojke ugovora, tužitelj smatra da ovaj Ugovor ne može opstati bez istih. Takvo stajalište je u skladu s ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenim u slučajevima utvrđenja ništetnim predmeta i/ili cijene, kao bitnih sastojaka ugovora. Dodatno se ističe kako su prema recentnoj sudskoj praksi nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, odnosno naknadi za prijevremenu otplatu kredita – kao što je odredba sadržana u čl. 12. predmetnog Ugovora. Budući da visinu naknade određuje Kreditor svojom jednostranom odlukom, tužiteljičina obveza u slučaju prijevremene otplate kredita je neodređena i neodrediva. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi sadržanoj u čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Naime, naknada za prijevremenu otplatu u naravi predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a odredbom čl. 1068. st. 4. ZOO/91 je izrijekom određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Štoviše, tužiteljica smatra da je ništetna i odredba sadržana u čl. 11. st./toč. 4. predmetnog Ugovora, a kojom odredbom je određeno da se zatezna kamata obračunava i naplaćuje za svo vrijeme zakašnjenja, od dana dospijeća do dana ispunjenja dužne činidbe. Predmetna ugovorna odredba je u koliziji s odredbom čl. 279. st. 3. ZOO/91, koja odredba predstavlja kogentnu pravnu normu, a kojom je određeno da na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Da plaćanje mjesečnih anuiteta kredita slijedi pravnu prirodu povremenih novčanih davanja nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 372. st. 2. ZOO/91. Naposljetku, tužiteljica opetovano ističe da niti mjesečni anuitet po početnom otplatnom planu nije zakonito ugovoren – kako je to ranije pojašnjeno. Tužiteljica smatra da je sinergijskim djelovanjem ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi, naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zateznim kamatama i dr. uzrokovana - suprotno načelu savjesnosti i poštenja - očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, i to isključivo na štetu tužiteljice. Zbog svega navedenog, tužiteljica drži da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Stoga, tužiteljica u ovom postupku primarno predlaže utvrditi (u cijelosti) ništetnim Ugovor o kreditu br. 87037/05 pa - temeljem odredbe čl. 104. ZOO/91 - od tuženika potražuje sve ono što je njegov pravni prednik temeljem takvog Ugovora primio, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema okvirnom izračunu tužiteljice, sačinjenom za potrebe ovog postupka, ista je od početka otplate kredita do mjeseca rujna 2018. god. – dakle, u razdoblju za koje posjeduje potrebnu dokumentaciju – na ime vraćanja predmetnog kredita pravnom predniku tuženika uplatila otprilike 740.000,00 kn. Podredno, ukoliko Sud nađe da ipak nije osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima je određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci Kreditora – pravnog prednika tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) vežu uz valutu CHF pa - temeljem iste odredbe ZOO/91– od tuženika potražuje iznos koji je po tim osnovama preplatila do mjeseca rujna 2018. god. U tom slučaju, tužiteljica drži da radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 4,89 % te prodajni tečaj za CHF Kreditora - pravnog prednika tuženika na dan korištenja (isplate) kredita. Iako tužiteljica ustraje u tvrdnji da je visina početnog anuiteta nezakonito izračunata i ugovorena, ista radi ubrzanja ovog postupka – predmnijevajući da će tuženik isticati prigovor zastare i sve ostale moguće prigovore

– na svoju štetu predlaže u izračunu preplate kao polazišnu točku ipak koristiti anuitet iz ugovora (801,33 CHF), naravno uz primjenu naprijed navedenog (početnog) tečaja. Dakle, tužiteljica time svjesno ide in favorem tuženiku, kako bi maksimalno pojednostavnila i ubrzala predmetni postupak. Obzirom da tužiteljica zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da ista ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Osim toga, budući da na internetu više nije moguće pristupiti arhivi tečajnih lista pravnog prednika tuženika, predlaže se službenim putem od tuženika pribaviti podatke o kretanju prodajnog tečaja za CHF njegovog pravnog prednika – (HVB) Splitske banke d.d. Tužiteljica smatra da je – zbog promjena kamate stope te zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK - na ime vraćanja predmetnog kredita pravnom predniku tuženika preplatila otprilike 140.000,00 kn. Dodatno se ističe kako će tužiteljica u tom pogledu – kao i u pogledu tijeka zateznih kamata - specificirati tužbeni zahtjev po primitku Nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da Sud nakon provedenog postupka donese presudu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je tužba je u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik u zakonskom roku daje odgovor na tužbu i predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev u skladu sa navodima iz ovog odgovora. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 87037/05 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 7.6.2019. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dakle, VSRH je zauzeo shvaćanje da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno je da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužiteljice na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.) a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž- 311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da se ništetnim ocijeni cijeli Ugovor o kreditu, primarno uslijed činjenice da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za CHF. Tuženik na ovom mjestu napominje da je upravo sud u Parnici Potrošač, na koju se tužitelj u cijelosti poziva i čiju doslovnu primjenu u ovom predmetu i traži, ocijenio kako ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji su bili predmetom ocijene ništetnosti, ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. VTS je konkretno ocijenio da: „ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 460/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“ Slijedom navedenog, neosnovano je potraživanje tužitelja da se cijeli ugovor o kreditu ocijeni ništetnim, a osobito ne na temelju pozivanja na presudu u Parnici Potrošač kojom je utvrđeno upravo suprotno. Tužitelj i tuženik su, kako je već istaknuto i u tužbi i u odgovoru na tužbu, sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg Ugovora je tuženik 31. kolovoza 2005. stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 658.168,02 kn. Budući da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kreditu i povrat svega što je tuženik primio na temelju takvog ugovora, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana bila bi dužna drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora pa bi tako i tuženik imao potraživanje prema tužitelju. Tužitelj je od tuženika primio mogućnost korištenja novca u iznosu od 658.168,02 kn kroz duži vremenski period. S obzirom da vraćanje te koristi nije moguće, tuženik potražuje od tužitelja iznos naknade u novcu za tako ostvarenu korist. Naknadu za korištenje novca predstavlja kamatu pa tako tuženik od tužitelja potražuje: povrat iznosa koji je tužitelj primio na temelju predmetnog ugovora o kreditu, odnosno povrat iznosa od 658.168,02 kn ako bi predmetni ugovor o kreditu sud ocijenio ništavim; te povrat iznosa koji predstavlja kamatu koja na iznos od 658.168,02 kn teče od dana kada je isti tužitelju stavljen na raspolaganje, odnosno od 31. kolovoza 2005. po stopi zatezne kamate. Stoga, u slučaju i samo ako sud ocijeni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku (što tuženik apsolutno osporava i smatra potpuno pravno neosnovanim), tuženik opreza radi predlaže sudu da utvrdi postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 658.168,02 kn uvećan za zateznu kamatu koja na taj iznos teče od 31. kolovoza 2005. pa sve do dana isplate te da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova potraživanja. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Da je to nemoguće učiniti u ovom sporu, proizlazi iz sljedećih okolnosti. Prvenstveno, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužiteljice – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužiteljica, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS-a donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTS-a bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva; te naposljetku da odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 1111. st. 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Ugovorne strane, na ovaj pravni posao, prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja, Pravilnika o odobravanju kredita građanima, te drugih akata Kreditora koji uređuju kreditiranje građana, osim onih odredbi koje su ovim Ugovorom Izričito isključene ili odredbi čija priroda onemogućava primjenu na isti, prihvat primjene naznačenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom toga, pravni osnov za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavljale su: odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu promjene; interni akti tuženika; te sve ostale isprave i podnesci tuženika Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio

.

proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Međutim, tuženik će se u nastavku uzgredno osvrnuti i na nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne ili neuočljive ili nerazumljive je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Ni to u ovom slučaju nije ispunjeno. Da bi to bolje objasnio, tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku) Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS. Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: „Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice

- razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 12. stavku 1. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 262. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91 – 88/01; u daljnjem tekstu: „ZOO“) propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1065. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: (i) plaćati ugovorene kamate; i (ii) iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama sadržanim u članku 10. Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 262.-266. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. S ovakvim se stajalištem složila i pravna znanost, pa tako D i dr. u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (studeni 2014.) kaže: „Temeljni učinak i svrha ugovornih odnosa jest ovlast (pravo) vjerovnika zahtijevati od dužnika ispunjenje obveze, te dužnikova obveza ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“. Točno tužitelj navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pozivajući se na odredbu iz članka 1068. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 189. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Sukladno odredbi iz članka 265. stavka 3. ZOO, pravovaljana je odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade štete. Upravo je ovu ovlast tuženik iskoristio i u svojem internom aktu (dalje u tekstu: „Tarifa“), te sukladno Ugovoru, predvidio najviši iznos naknade štete u slučaju prijevremene otplate kredita. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Naime, posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tuženik u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tuženik mora poštivati. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije. Sve navedene radnje koje bi tuženik nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti tuženiku će izvjesno uzrokovati štetu. Tuženik 2005. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 2% od preostalog - nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 265. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. Također, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva, također je neosnovana. Tužiteljevi navodi o tome da bi odredba sadržana u članku 11. stavku 4. Ugovora bila ništetna jer da bi bila u koliziji sa odredbom iz članka 279. stavka 3. ZOO-a potpuno su paušalni. Naime, uvidom u citiranu zakonsku odredbu vidljivo je da se istom regulira pitanje naplate kamata na kamate, dok citirana odredba Ugovora ne utvrđuje ništa drugo doli početka tijeka zateznih kamata i to u skladu sa odredbom članka 277. stavka 1. ZOO-a. Tužiteljevi navodi o tome da bi otplatni plan bio nezakonit što da bi pridonosilo ništetnosti Ugovora također su potpuno paušalni. Ne postoji odredba ZZP ni ZOO (a ni drugog prisilnog propisa) koja bi na način kojeg tužitelj navodi bila povrijeđena i čime bi bila uzrokovana ništetnost pa su stoga tužiteljevi navodi i po ovom pitanju neosnovani. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj je podneskom od 09. listopada 2025 konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a kojem postavljenom tužbenom zahtjevu se tuženik i dalje protivi

4. Nesporno je:

- da su stranke ovog spora ugovorile sporni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 87037/05 (dalje: „Ugovor“) kojeg su tužiteljica DŠB, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditor, sklopili dana 26. kolovoza 2005. god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Mihe Plećaša iz [adresa], br. OU-239/05

- da je tečaj CHF bio mijenjan tijekom otplate kredita odlukom tuženika

- da se tečaj CHF mijenjao tijekom otplate kredita

4.1. Sporno je

- da li je cijeli Ugovor ništetan uslijed ništetnih ugovornih odredbi koje se tiču u bitnom ništetnosti izlazne naknade, ništetnosti promjenjive kamatne stope, ništetnosti ugovaranja u stranoj valuti – CHF na nedopušten način – povredom prava potrošača

- podredno, ako sud ne prihvatio ništetnost cijelog Ugovora, onda je sporno da li su ništetne i bez pravnog učinka odredbe u kojima se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu CHF, kao i odredbe o promjenjivosti kamatne stope, te koji preplaćeni iznos u tom slučaju tuženik dužan platiti tužitelju, kao i da li je nastupila zastara.

4.2. Radi utvrđenja spornih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u sve isprave priložene spisu, provedeno je vještačenje po vještaku financijske struke te je saslušana tužiteljica.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 – dalje: "ZPP") sud je utvrdio kako je glavni tužbeni zahtjev neosnovan, a podredni/kumulirani tužbeni zahtjev osnovan,a sud takav svoj zaključak temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima.

6. Iz navedenih spornih članaka Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljici odobren namjenski kredit za adaptaciju obiteljske kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 130.000,00 CHF prema prodajnom tečaju tuženika, na dan korištenja kredita, a dospijeće pojedinih anuiteta (u CHF) je mjesečno, i to prema srednjem tečaju kune u odnosu na CHF na dan plaćanja.

7. U spornom Ugovoru o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita zaračunavaju kamate od 4,89% godišnje, promjenjivo, bez da se navode parametri za promjenjivost.

8. Posve je jasno iz dokazne građe (Ugovora o kreditu, isprava u spisu te saslušanje tužiteljice, ali i rezultata kolektivnog spora koji će s dalje navoditi u obrazloženju ove presude) da se nisu vodili pregovori oko sklapanja spornog Ugovora o kreditu, odnosno da tužiteljici nije omogućeno da pregovara o pojedinim ugovorima i odredbama, već je tužena pružila tužiteljici tipski Ugovor s unaprijed definiranim stavkama sukladno poziciji i moći banke u odnosu na kreditnog klijenta i bez da ga upozorava na pojedine odredbe koje tužiteljica kao potrošač nije u mogućnosti shvatiti bez posebnih pojašnjenja. Pored toga što je u kolektivnoj tužbi utvrđeno da tužena nije postupala zakonito, valja istaknuti da sud u ovom postupku nalazi da tužena nije pristupila tužiteljici glede pojedinih ugovornih odredbi na način da je istoj kao potrošaču pojasnila sve pojedine ugovorne odredbe, a niti je to učinio javni bilježnik tijekom soleminiziranja.

9. Saslušana je tužiteljica kako bi se utvrdile okolnosti sklapanja i razumijevanja ugovornih odredbi, pristupa tuženika prema potrošaču, poštenosti stranaka i utvrđenja da li postoje elementi ništetnosti cijelog ugovora, odnosno glede valute i kamate, izlazne naknade, odnosno općenito spornog Ugovora i njegovih odredbi.

10. Tužiteljica je iskazivala sigurno, uvjerljivo, na potpitanja je davala odgovore koji daju dojam iskrenosti, pa je sud i poklonio vjeru takvom iskazu . Iz njega proizlazi, a da je prilikom sklapanja spornog ugovora sredstva kredita ishodovala za renoviranje strane obiteljske kuće u kojoj će živjeti s obitelji, te da nikakva druga namjena nije bila, niti je novac upotrijebljen za drugu namjenu. To pak proizlazi i iz Ugovora, pa sud nema dileme da je tužiteljica imala svojstvo potrošača u sklapanju Ugovora. Iskazala je i da joj prilikom ugovaranja nije bila dana nikakva mogućnost da pregovara o pojedinim ugovornim odredbama. Tijek pripreme i sklapanja ugovora je bio takav da je s podacima o plaći i imovini na sastanku s djelatnicom banke zatražila kredit, a banka joj je ponudila, obzirom na visoki iznos i njenu kreditnu sposobnost kao jedinu mogućnost kredit u CHF. Nije bila upoznata niti prije, a niti u trenutku sklapanja Ugovora o rizicima valute CHF, a niti smisla promjenjive kamatne stope, odnosno s parametrima na koji način bi se ta kamatna stopa imala mijenjati. Vjerovala je banki da će sve biti po zakonu i uredno. Ništa joj nije čitano ni pojašnjavano ni kod javnog bilježnika – pokojnog Mihe Plećaša. Samo je došla te zajedno s ostalima potpisala sporni ugovor kojeg je banka pripremila kao obrazac s popunjenim podacima. Prilikom ugovaranja djelatnica banke joj je rekla da je valuta CHF sigurna, da je zato svi uzimaju. Rečeno joj je i da su svi krediti u CHF s promjenjivom kamatnom stopom i da ona ne može biti fiksna. Kada joj je dala podatak o potrebnom iznosu, djelatnica je samo sastavila već gotov ugovor, a rečeno joj je da su to tipski ugovori i da se ne mogu prilagođavati prema klijentima. Nije upozoravana na nekakve posebne rizike za CHF, a nije joj govorila banka ni o pojmovima kao što su valuta utočište, kao ni utjecajima krize i recesije. Nije joj govoreno o tome na koji način bi se mijenjala kamata, po kojim parametrima, uvjetima i sl. Jest pročitala ugovor prilikom sklapanja. Pokojni javni bilježnik Miho Plećaš joj nije čitao niti pojašnjavao Ugovor. Vjerovala je banci glede sadržaja ugovora, nije se savjetovala ni s kim. Primala je obavijesti o promjenama kamatne stope (a to je vidljivo i uz tužbu priloženih Obavijesti tužene o promjenama kamatne stope), čitala ih je i vidjela da se mijenjaju, a po primitku tih obavijesti obraćala se djelatnicama banke te su joj one govorile da je to tako, da one nemaju saznanja zašto to ide tako, da je to do viših instanci u banci. Izabrala je tuženu banku za sporni ugovor, tadašnju HVB, zato što je imala kod njih račun kod kojeg joj je išla plaća, pa je zato i vjerovala toj banci, a imali su nešto i povoljnije kamate za klijente.

11. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice i jer je bio životan, logičan, okolnosno uvjerljiv, a u bitnim dijelovima glede valute sukladni sadržaju spornog ugovora, ali i općepoznatih životnih okolnosti glede načina sklapanja spornih ugovora o kreditu u CHF u sporno vrijeme, odnosno utvrđenjima iz kolektivne parnice koja će se navoditi u ovoj presudi. Jasno je iz tužiteljičinog iskaza, odnosno njenog dosega znanja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu da nije znala kako i koliko valuta CHF može varirati, uslijed čega je dovedena u neravnopravan položaj., kao niti što je temelj za promjenu kamatne stope. Ponašanje tuženika bilo usmjereno na plasman takvog kredita, bez da se tužiteljici kao potrošaču pružila prava, potpuna i njegovom razumijevanju prikladna informacija o rizicima kretanja valute, promjenjivosti kamatne stope i visini izlazne naknade, o kojima očito potrošači ne bi mogli imati projekcije jer nisu propisani u ugovoru transparentno, uz bitna upozorenja, ili na bilo koji način razumljivim parametrima s naglašenim rizicima.

12. Unatoč svemu prethodno navedenom pojedine nezakonite ugovorne odredbe ne čine ugovor ništetnim u cijelosti jer narav ugovornog odnosa između stranaka nije takav da pojedine ugovorne odredbe čine u cijelosti ugovor ništetnim

13. Sud nalazi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer spornim ugovorom, odnosno spornom odredbom nisu definirani parametri iz kojih se može transparentno tužiteljici prikazati način na koji može doći do promjene kamate, odnosno ta promjena kamatne stope u čl. 11. je definirana da se mijenja odlukom kreditora bez da se pojašnjava što je to temelj za takve eventualne odluke čime je potrošač stavljen u nezakonitu poziciju mijenjanja kamatne stope samovoljom tuženika, odnosno nepredvidivom na bilo koji objektivan način akcijom koja dovodi do povećanja kamatne stope.

14. Praktički je ista pravna situacija i s ugovorenom izlaznom naknadnom za koju nema potrošaču razumno shvatljivog kriterija glede određivanja visine iste u spornom Ugovoru, pa je ugovaranje takve izlazne naknade ništetno.

15. Tužiteljica posve jasno nije bila upoznata ni sa rizicima ugovaranja glavnice kredita za valutu CHF pa je i ta ugovorna odredba ništetna te tužiteljica ima osnov tražiti utvrđenje ništetnosti iste, a kao što je već u kolektivnom sporu raspravljano glede takvih ugovornih odredbi. Isto vrijedi i za ugovaranje kamate kao i za visinu naknade za prijevremenu otplatu koja je neodrediva za tužiteljicu prilikom ugovaranja, međutim unatoč tim elementima ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, cijeli ugovor nije ništetan jer je smisao i volja ugovornih stranaka bila kreiranje ugovornog odnosa

– zajma u kojem jedna strana (tuženik) drugoj strani (tužiteljici) daje na korištenje određeni iznos sredstava, a za uzvrat se obvezuje vratiti plasirani iznos uz cijenu u vidu kamate i naknada. Sama činjenica da je dio cijene i naknade definiran nezakonito ne čini cijeli ugovorni odnos ništetnim jer je bit ugovora očuvana, odnosno pojedine ništetne odredbe nisu učinile cjelokupan ugovorni odnos ništetnim. Dakle, i dalje je posve jasno da je volja stranaka bila da se plasira novac tužiteljici te za to tužiteljica tuženiku plati cijena, a očito je da je u naravi dio cijene nezakonito definiran, pa se ovom presudom i sankcionira, odnosno uređuje ugovorni odnos stranaka na način da se utvrđuje koji dijelovi ugovornog odnosa su ništetni, a to nije cijeli ugovor, pa je stoga i odlučeno kao u izreci te je odbijen glavni zahtjev tužitelja da se utvrdi cijeli ugovorni odnos ništetnim, a sukladno čl. 188.st.2. Zakona o parničnom postupku prihvaćen je kumulirani tužbeni zahtjev glede ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za isplatu kredita odnosno anuiteta kako je tuženica kumuliranim tužbenim zahtjevom tražila.

16. Kako je sporna visina zahtjeva, odnosno razlika između iznosa koje je tužiteljica stvarno platila primjenom spornih ugovornih odredbi i iznosa koje bi platila da takvih ugovornih odredbi nije bilo, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mačus d.o.o., na koje nije bilo nikakvih primjedbi (izuzev primjedbe tuženika u naravi da vještačenje nije potrebno jer da ne postoji pravni osnov za tužbu uopće).

17. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi (list 155 do 170 spisa) da je tužiteljica tijekom razdoblja otplate kredita tuženiku platila više na ime promjene tečaja CHF i kamatne stope 17.857,61 EUR, a manje (uslijed također promjena tečaja CHF i kamatne stope) 391,84 EUR, međutim tuženik je prijeboj isticao samo pod uvjetom (list 69 spisa) da se glavni/primarni tužbeni zahtjev usvoji za ( u odgovoru na tužbu navedeni list 69) iznos od 658.168,02 kn, ali u niti jednom trenutku tijekom postupka (posebice ne do zaključenja prethodnog postupka) nije postavio takav prigovor/zahtjev za prijeboj i u slučaju usvajanja kumuliranog zahtjeva tužitelja i to za preplaćene iznose, pa s pravom tužiteljica tijekom postupka prigovara obračunu pretplate izvršenom od strane vještaka

18. Taj dio vještva je zapravo samo višak koji je jasno razlučiv (vještak ga razlučio). Navedeno vještvo je dalo jasan, precizan, provjerljiv i stručan prikaz obračuna sukladno nalogu suda, pa ga sud drži utemeljim i zakonitim. Vještak je jasno i pregledno izvršio obračun razlika, a tužitelj na temelju takvog obračuna i postavio tužbeni zahtjev. Vještak je dao izračun glede svakog pojedinog anuiteta posebno za valutu i datume početka kamata, sukladno uplatama.

19. Tužiteljica je svojim podnescima, a nakon vještačenja i dopune istog, uredila tužbeni zahtjev sukladno takvom utvrđenju vještaka glede razlika u uplatama i onog što bi da nema ništetnih odredbi trebalo biti uplaćeno.

20. Tužena nije imala primjedbe glede izračuna odnosno matematičke računice vještva, a imala je primjedbu u naravi na pravni zadatak jer se zapravo usprotivila uopće postojanju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

21. Nije sporno među strankama da se tečaj mijenjao, a što je vidljivo iz početnog i konačnog otplatnog plana, odnosno i uplata po obračunatim anuitetima koje nisu bile sporne. Iz pregleda prometa za klijenta, priloženih isprava glede otplate kredita, vrlo jasno je vidljivo je koliko je tužiteljica imala projekciju otplate, a koliko je u konačnici uplatila na ime spornog kredita.

22. Iz sadržaja Ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom zahtjevu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

23. Naime, TSZG je u navedenoj odluci utvrdio da je i tuženik, između ostalih, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbe kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama čl.12. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO).

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu u kojem je pravomoćno utvrđeno da je tuženik, između ostalih banaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržaj standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje ZZP) čitavo vrijeme dok se koriste.

25. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na tuženika kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

26. Očito je da je tuženik obuhvaćen odlukom u kolektivnom sporu, tako da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnoj stopi nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer na temelju čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. naprijed citiranog Zakona, a slijedom toga i obvezan primijeniti utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Stoga tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, dok je ovdje bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

27. Uobičajena upiranja tuženika, koja su u ovakvim parnicama usmjerena u naravi na upiranje da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora, nisu utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502.c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi kamatne stope te valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne kamatne stope i valutne klauzule. Odredbe čl. 502. c), st. 1 ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine.

28. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U odlukama VSRH br. Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. god. i Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. god, je VSRH iznio jasno i nedvojbeno shvaćanje o direktnom učinku kolektivnih presuda. Dakle, u odnosu na uobičajene prigovore o primjeni navedenih presuda Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega su takvi prigovori neosnovani.

29. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

30. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Sud je utvrdio kako nije osnovan prigovor zastare kojeg ističe tuženik. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo je na sjednici od 30. siječnja 2020. god. pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, dok je na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF u kojem je povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

- Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

- Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj

ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

- Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

- Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

- Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

- Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

- Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

32. Iz sadržaja spornog Ugovora o kreditu kao očito tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke ili tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i jest s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi ni pristao da za dobiveni iznos plati uvećani iznos i to zbog odluke tuženika ili znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – bankar stekao povećanje svoje imovine.

33. Sud je dakle sukladno svemu prethodno navedenom utvrdio da su sporne odredbe Ugovora navedene u kumuliranom tužbenom ništetne, pa je i odlučio kao u izreci ove presude glede prihvaćenog dijela tužbe, a da cijeli Ugovor nije ništetan jer.

34. Na temelju sveukupno utvrđenog činjeničnog stanja trebalo je dakle prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, na koji način su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi za svaki mjesec sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve prema početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tužitelj po utvrđenju vještaka u predmetnom razdoblju preplatio iznos iz izreke sa pripadajućim zateznim kamatama, a imajući u vidu činjenicu da je tužitelj zatražio preplaćene iznose, utemeljenim se ukazuje njegov tužbeni zahtjev.

35. Sud odredio kamatu kao u izreci sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima "NN" br. 25/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredbe o izmjeni i dopuni Zakona o obveznim odnosima "NN" br. 156/2022, te 155/23).

36. Tužiteljici je temeljem čl.154. i 155. Zakona o parničnom postupku, sukladno Tbr. 7. i Tbr. 8. i Tbr. 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te Zakona o sudskim pristojbama, priznat potreban trošak postupka jer je uspjela u cijelosti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Naime neovisno što je prihvaćen kumulirani, a ne glavni tužbeni zahtjev, posebni troškovi nisu nastali (ni vještakinja nije tražila trošak dopune nalaza)

37. Sud je tužiteljici priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kojeg je tužiteljica postavila sukladno vještvu, a kako je i sama u tužbi navela da će učiniti nakon izrade istog.

38. Tako su priznati troškovi

- 625,00 EUR za sastav tužbe (250 bodova x 2 EUR + 25% PDV)

- po 625,00 EUR za zastupanja na 3 ročišta na kojima se raspravljalo (07.11.2019.g., 28.11.2022.g, 15.10.2025.g.,), dakle 1.875,00 EUR

- po 625,00 EUR za sastav 3 obrazložena podneska (od 05.11.2019.g., 24.11.2022.g., te 09.10.2025.g.)., dakle 1.875,00 EUR

- 125,00 EUR za pristup na ročištu za objavu presude (100,00 EUR + 25 % PDV.

Na prethodno navedeni iznos valjalo je nadodati i trošak vještačenja 331,81 EUR i plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 225,03 EUR (kolika je pristojba za usvojeni tužbeni zahtjev (od zatražene plaćene pristojbe 663,61 EUR) a pe je sveukupna trošak tužiteljice koji joj se dosuđuje 5.056,84 EUR

38.1. Podnesak od 12.01.2023.g. (50 EUR+25 % PDV) nije priznat jer se njima traži dopuna vještva za potrebe primarnog tužbenog zahtjeva koji je odbijen, kao ni preostala razlika zatraženog od dobivenog troška.

38.2. Za istaknuti je da se trošak kao gore dosuđen jer u odnosu na glavni tužbeni zahtjev (koji je odbijen) nisu nastali posebni troškovi, već su svi dosuđeni troškovi bili potrebni radi raspravljanja i donošenja odluke i u pogledu zahtjeva koji su prihvaćeni (ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1172/2021 od 30. kolovoza 2022. i Rev 882/2024 od 9. srpnja 2024.).

39. Zbog svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 30. listopada 2025.

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri (3) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. Odvjetnik Jure Jelavić

2. OD Žurić i Partneri, d.o.o., Zagreb, e-Oglasna ploča