REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-3795/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanke Republike Burundi, mlt. MĆP, državljanina Republike Burundi, mlt. DĆ, državljanina Republike Burundi i mlt. DĆP, državljanke Kraljevine Norveške, svi smješteni u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Kutini, Sisačka 3, koje zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22-06/5846, URBROJ: 511-01-212-24-28 od 19. srpnja 2024. u točki I. izreke.

II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/22- 06/5846, URBROJ: 511-01-212-24-28 od 19. srpnja 2024. u točki II. izreke.

III. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužiteljima u ovom upravnom sporu.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/5846, URBROJ: 511-01-212-24-28 od 19. srpnja 2024., riješeno je: „I. Odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu kojeg je podnijela MĆ, rođ. **.**.1990. godine u mjestu Bujumbura. Republika Burundi, državljanka Republike Burundi, a kojim su obuhvaćena i njezina maloljetna djeca: sin AĆP, rođ. **.**.2008. u mjestu Bujumbura, država Republika Burundi, državljanin Republike Burundi, sin AĆ, rođ. **.**.2011. u mjestu Bujumbura, država Republika Burundi, državljanin Republike Burundi, kći DĆP, rođ. **.**.2024. u mjestu Sisak, država Republika Hrvatska, državljanka Kraljevine Norveške. II. U roku od 8 dana od dana izvršnosti ovog rješenja MĆ dužna je zajedno s maloljetnom djecom napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljena s područja EGP-a.“

2. Tužitelji u tužbi u bitnom osporavaju rješenje u cijelosti navodeći da je doneseno na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz bitne povrede postupovnih pravila te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da je tuženik pogrešno ocijenio vjerodostojnost iskaza tužiteljice MĆ, a da nije primijenio načelo „blagodati sumnje“ iz čl. 29. Zakona, već je njezin iskaz ocijenio kontradiktornim bez sagledavanja u kontekstu činjenice da je riječ o ranjivoj osobi – ženi, (faktički) samohranoj majci troje maloljetne djece, koja je tijekom postupka bila trudna, a sada je ponovno trudna. Tužitelji smatraju da tuženik nije uzeo u obzir odredbe čl. 4. st. 1. t. 14. i čl. 10. Zakona o ranjivim skupinama i najboljem interesu djeteta te čl. 28. st. 2. Zakona o procjeni činjenica i okolnosti u vezi s ranjivošću. Navode da su postojali razlozi za odobravanje azila, jer tužiteljica MĆ dolazi iz okruženja političkog progona zbog sudjelovanja u opozicijskim prosvjedima i izraženog političkog mišljenja, a ujedno pripada društvenoj skupini žena/samohranih majki izloženih rodno uvjetovanom nasilju u zemlji podrijetla (čl. 22. st. 1. Zakona). Tužitelji ukazuju da su djela proganjanja vidljiva kroz uhićenje tužiteljice MĆ, smrt njezina oca i nestanak brata, dok država podrijetla nije pružala učinkovitu zaštitu (čl. 26. Zakona). Nadalje, smatraju da je tuženik pogrešno ocijenio da ne postoji budući rizik ozbiljne nepravde u smislu čl. 21. Zakona, pri čemu se tužiteljica u slučaju povratka izlaže riziku od represije državnih ili paradržavnih struktura povezanih s vladajućom strankom te riziku rodno uvjetovanog nasilja i nečovječnog postupanja. Prigovaraju da tuženik nije detaljno analizirao stanje ljudskih prava žena i povratnika u Burundiju te nije koristio relevantne izvore izvješća međunarodnih organizacija o represiji, korupciji i nekažnjivosti. Tužitelji ističu i povredu čl. 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku te čl. 28. i 29. Zakona zbog neprovedenog načela materijalne istine i savjesne ocjene dokaza. Nadalje tvrde da u konkretnom slučaju nisu postojali razlozi za isključenje iz međunarodne zaštite (čl. 30. i 31. Zakona). U odnosu na mjeru povratka, osporavaju utvrđenje da ne pripadaju ranjivoj skupini te smatraju da rok od 8 dana nije primjeren, budući da se radi o trudnici i maloljetnoj djeci, odnosno jednoroditeljskoj obitelji, što je protivno čl. 182. st. 1. i 2. Zakona o strancima. Slijedom svega, tužitelji smatraju da su ispunjeni uvjeti za priznavanje međunarodne zaštite (azila ili supsidijarne zaštite) sukladno čl. 20. i 21. Zakona, dok osporeno rješenje predstavlja povredu čl. 3. i 13. EKLJP, čl. 33. Konvencije o statusu izbjeglica te čl. 4. Povelje EU o temeljnim pravima. Predlažu poništenje osporenog rješenja te odobravanje besplatne pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava tužbene navode. Predlaže odbiti tužbu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 28. listopada 2025. održao raspravu u prisutnosti tužiteljice, opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenika tuženika te sudskog tumača za francuski jezik.

4.1. Sud je na raspravi saslušao tužiteljicu. Tužiteljica je izjavila da ne radi, da ima dijete staro šest mjeseci te da prima 20 eura socijalne pomoći mjesečno. Navela je da ne posjeduje pokretnu ni nepokretnu imovinu. Kao razloge napuštanja Burundija navela je političku situaciju, diktatorski režim bivšeg predsjednika koji je tražio treći mandat, ubojstva i represiju nad prosvjednicima. Istaknula je da je njezin otac, koji je bio politički aktivan i član oporbene stranke MSD, ubijen, a brat otet. I sama je sudjelovala u prosvjedima 2014.–2016., bila uhićena na dva dana i puštena posredovanjem međunarodne organizacije. Nakon toga pobjegla je u Ruandu. Kad je predsjednik Burundija preminuo, vratila se jer se govorilo da je situacija smirena, ali su nestanci i represija prema oporbenim obiteljima nastavljeni. Navela je da je u Ruandi boravila od 2016. do 2020. godine, a da je 2020. ponovno otišla u Burundi, gdje je dvije godine živjela prikriveno, „pognute glave“, bojeći se za sigurnost sebe i djece. Radila je u građevinskoj firmi svog pokojnog oca i preživljavala prodajom obiteljske imovine. Istaknula je da se nije raspitivala za brata jer su joj prijetili da će završiti kao on ako pita. Burundi je napustila 2022. godine sa svoje dvoje maloljetne djece, navodeći da je to učinila radi njihove zaštite. Ciljana zemlja bila joj je Švedska, gdje ima tetu, ali je putem stigla u Srbiju i potom u Hrvatsku, gdje je zatražila međunarodnu zaštitu. Navela je da nije imala poteškoća pri dobivanju putne isprave. Na pitanje o mogućem povratku u Burundi izjavila je da bi bila uhićena odmah po dolasku jer vlasti javno prijete onima koji su napustili zemlju. Smatra da bi joj, kao ženi i majci djece, bilo posebno teško te da bi bila izložena prijetnji nestanka ili zatvora. Istaknula je da joj je najmlađe dijete, sin ČĆ, rođen 2025. godine i da ima norveško državljanstvo. Navela je da su joj djeca uključena u društvo u Hrvatskoj, pohađaju školu i sport. Na dodatna pitanja izjavila je da su razlike u datumima i godinama u njezinim ranijim izjavama posljedica emocionalnog stanja, trudnoće i trauma, a ne namjere davanja netočnih podataka. Na kraju je izjavila da je na ročište došla unatoč tomu što joj je dijete hospitalizirano zbog povraćanja, istaknuvši da u Prihvatilištu imaju liječnika samo jednom tjedno.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužiteljica državljanka Republike Burundi, etnički M D (mješovito), katoličke vjeroispovijedi;

- da je tužiteljica priložila kopiju nevažeće putovnice Burundija te svoj rodni list i rodne listove dvojice maloljetnih sinova;

- da su zahtjevom obuhvaćeni dvoje maloljetnih sinova te novorođenu kćer;

- da je tužiteljica 4. listopada 2022. legalno otišla iz Burundija u Srbiju, 28. listopada 2022. ilegalno ušla u RH, 30. listopada 2022. napustila Prihvatilište u Zagrebu i otišla u Njemačku, 17. kolovoza 2023. vraćena u RH po dublinskom postupku te je 24. kolovoza 2023. podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH;

- da je tužiteljica 29. prosinca 2023. sklopila brak s norveškim državljaninom koji živi u [adresa] te je 29. siječnja 2024. rodila kćer u RH;

- da tužiteljica navela razloge odlaska iz Burundija: sudjelovala je u prosvjedima protiv treće kandidature predsjednika A; otac joj je navodno ubijen 2015. u eksploziji granate; brat je navodno odveden od strane policije, a ona je bila kratkotrajno uhićena (2 dana); napustila je Burundi 2016. godine te je bila u Ruandi do 2018. godine, odnosno prema saslušanju do 2020. godine, a tvrdi da se boji uhićenja po povratku.

7. Tuženik je ocijenio da su iskazi tužiteljice kontradiktorni, neutemeljeni i bez dokaza, odnosno da je pokušala dovesti u zabludu tijelo postupka. Naime, tužiteljičini su iskazi proturječni u odnosu na sljedeće činjenice: godina uhićenja (prvo navodi 2016., a kasnije 2015.), razdoblje boravka u Ruandi (prvo navodi 2016.-2018., a zatim 2016.-2020.), članstvo u opozicijskoj stranci MSD-e (prvo tvrdila da jest, kasnije da nije formalno član), vrijeme bratovog odvođenja (prvo je tvrdila 2015. godine, a kasnije nakon povratka iz Ruande).

7.1. Tuženik je utvrdio da nije utvrđeno postojanje osnovanog straha od proganjanja iz članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje Zakon), a nije utvrdio razloge za postojanje ozbiljne nepravde u smislu članka 21. stavka 2. Zakona. Slijedom navedeno, utvrđeno je da tužitelji ne ispunjavaju uvjete za priznanje niti azila niti supsidijarne zaštite (čl. 38. st. 1. t. 3. Zakona).

7.2. Tužiteljima je sukladno Zakonu o strancima (Narodne novine, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), po prestanku zakonitog boravka po izvršnosti odluke o zahtjevu, određen rok od 8 dana za napuštanje EGP-a, pri čemu tuženik navodi da je uzeo u obzir osobne okolnosti tužitelja (punoljetnost, dobro zdravlje, ne posjedovanje osobnih dokumenata, bez statusa ranjive osobe).

8. Prilikom odlučivanja nadležno tijelo pravilno je provelo postupka ocjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno utvrđivanje relevantnih činjeničnih okolnosti (procjena vjerodostojnosti iskaza i ocjena prihvatljivih materijalnih činjenica), a zatim pravnu kvalifikaciju tih činjenica u odnosu na zakonske uvjete.

9. Sud utvrđuje da je tuženik u obrazloženju osporenog rješenja cjelovito izložio navode tužiteljice o razlozima napuštanja zemlje podrijetla, uključujući tvrdnje o sudjelovanju u prosvjedima protiv vladajuće stranke, uhićenju u trajanju od dva dana, smrti oca i nestanku brata. Međutim, pravilno je ocijenio da su navedeni elementi iskaza kontradiktorni u odnosu na vrijeme događaja, trajanje boravka u Ruandi te članstvo u političkoj stranci, pri čemu tužiteljica nije dostavila nikakav dokaz koji bi potkrijepio tvrdnje o progonu ili postojanju individualiziranog rizika od progona.

10. Sud prihvaća ocjenu tuženika da iskaz tužiteljice nije bio dovoljno dosljedan niti potkrijepljen dokazima da bi se mogao smatrati vjerodostojnim. Tužiteljica je tijekom postupka davala proturječne navode o vremenu boravka u Burundiju i Ruandi, o svom angažmanu u političkim aktivnostima te o okolnostima uhićenja i bijega. Nije dostavila nikakve dokaze koji bi potvrdili postojanje prijetnji ili represivnih mjera prema njoj ili članovima njezine obitelji.

11. Sud je ispitao iskaz tužiteljice dan u tijeku usmene rasprave u upravnom sporu te ga usporedio s izjavama danima u ranijem upravnom postupku. Na temelju ukupno utvrđenog sadržaja iskaza sud nalazi da isti sadrži određene nedosljednosti i nejasnoće u pogledu vremena, mjesta i uzroka pojedinih događaja na koje se tužiteljica poziva kao razloge napuštanja zemlje podrijetla.

11.1. Tužiteljica je navela da je Burundi napustila zbog političkih razloga, odnosno zbog diktatorskog režima tadašnjeg predsjednika, političkog djelovanja svoga oca i brata, te opće nesigurnosti u zemlji. Međutim, iz njezinih izjava ne proizlazi jasna i kronološki povezana radnja između navodnog proganjanja i odlaska iz zemlje. U iskazu su uočene razlike u vremenu događaja koje sama navodi kao ključne: primjerice, očeva smrt povezuje se čas s 2015., čas s 2016. godinom; razdoblje boravka u Ruandi navodi čas kao 2016. –2018., čas kao 2016.–2020.; dok za nestanak brata navodi da se dogodio prilikom prosvjeda 2015., a zatim da su ga odveli 2020. godine nakon njezina povratka u Burundi.

11.2. Tužiteljica je također navela da je u razdoblju od 2020. do 2022. živjela u [adresa] „pognute glave“ i da se „morala skrivati“, ali istodobno navodi da je radila u građevinskoj firmi svog pokojnog oca, prodavala imovinu i da su joj djeca pohađala privatnu školu. Takve okolnosti ukazuju na to da je tijekom tog razdoblja imala mogućnost obavljanja uobičajenih životnih aktivnosti, što nije u skladu s navodima o kontinuiranom progonu ili ozbiljnoj prijetnji po život i sigurnost.

11.3. Nadalje, iako navodi da je bila uhićena i zadržana dva dana, u iskazu ne opisuje konkretne okolnosti uhićenja niti je taj događaj potkrijepila bilo kakvim dokazima. Također, tvrdnjom da je „spašena od međunarodne organizacije“ unosi nove elemente u ranije iskaze.

11.4. Razlike i proturječja u tužiteljičinim izjavama, osobito u pogledu vremena smrti oca, nestanka brata te trajanja boravka u Ruandi, upućuju na zaključak da njezin iskaz nije dosljedan ni vjerodostojan.

11.5. Pri tome sud tužiteljičino objašnjenje ne može prihvatiti kao opravdanje na sve uočene kontradikcije koje se tiču temeljnih činjenica presudnih za ocjenu osnovanosti zahtjeva.

11.6. Sud stoga ocjenjuje da iskaz tužiteljice ne omogućuje zaključak o postojanju osobnih i konkretnih okolnosti koje bi upućivale na postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. stavka 1. Zakona. Iskaz je općenit, djelomično kontradiktoran i bez potkrepljujućih dokaza o individualno usmjerenim prijetnjama ili postupanju koje bi dosezalo razinu proganjanja.

12. Tužiteljica niti tijekom upravnog postupka, niti u tužbi, nije dokazala postojanje uzročno-posljedične veze između navedenih događaja i bilo kojeg od razloga iz članka 22. Zakona (rasa, vjera, nacionalnost, društvena skupina, političko mišljenje), jer su navodi o političkoj motivaciji progona ostali bez objektivne potvrde.

13. Sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nije utvrđen niti individualizirani rizik budućeg proganjanja, jer iz nalaza o stanju u zemlji podrijetla proizlazi da trenutačno u Burundiju ne postoji opće stanje oružanog sukoba niti individualna prijetnja tužiteljici zbog pripadnosti opoziciji ili društvenoj skupini žena. Pri tome okolnost da se radi o ženskoj osobi i majci maloljetne djece sama po sebi ne predstavlja razlog za priznavanje međunarodne zaštite, osim ako nije dokazan individualizirani rizik rodno uvjetovanog nasilja, što u ovom slučaju nije učinjeno.

14. Sud je razmotrio i tvrdnje o postojanju budućeg rizika, uključujući okolnost da je tužiteljica žena, trudnica i samohrana majka troje maloljetne djece. Međutim, ni iz sadržaja spisa, ni iz izvješća o stanju u zemlji podrijetla ne proizlazi da bi navedene okolnosti same po sebi predstavljale razlog za proganjanje ili da bi tužiteljica, povratkom u Burundi, bila izložena rodno uvjetovanom nasilju ili ozbiljnoj nepravdi u smislu članka 21. Zakona.

15. Iz međunarodnih izvješća proizlazi da, iako u Burundiju postoji problem društvene neravnopravnosti i povremenog rodno uvjetovanog nasilja, ne postoji sustavni obrazac progona žena kao društvene skupine koji bi svaku ženu samo po toj osnovi činio osobom pod rizikom. Tužiteljica nije navela da bi u njezinu konkretnom slučaju postojala individualizirana prijetnja, bilo od strane državnih organa, bilo od drugih aktera koje država ne može kontrolirati.

16. Tužiteljica nije dokazala ni da bi povratkom bila izložena mučenju, nečovječnom postupanju ili ozbiljnoj individualnoj prijetnji životu zbog općeg nasilja. Prema izvješćima UNHCR-a, EUAA-e i Human Rights Watcha na koje se poziva tuženik, iako u Burundiju postoji autoritarna praksa i pojedinačni slučajevi represije prema političkoj oporbi, ne postoji oružani sukob ni opće stanje nasilja koje bi samo po sebi opravdavalo dodjelu supsidijarne zaštite.

17. Povratak tužiteljice u zemlju podrijetla nije protivan članku 21. Zakona, jer nisu utvrđeni elementi ozbiljne nepravde – nije utvrđena prijetnja smrtnom kaznom, mučenjem ili individualizirana prijetnja životu zbog općeg nasilja.

18. Pravilno je ocijenjeno da okolnost što je tužiteljica majka maloljetne djece, iako upućuje na ranjivost u smislu članka 4. stavka 1. točke 14. Zakona, sama po sebi ne predstavlja osnovu za priznanje međunarodne zaštite, jer se institut međunarodne zaštite ne temelji na socijalnim ili humanitarnim razlozima, već na zaštiti od proganjanja ili ozbiljne nepravde.

19. Stoga sud zaključuje da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice niti osobe kojoj pripada supsidijarna zaštita.

20. Sud nalazi da tuženik jest bio ovlašten, temeljem članka 37. Zakona i članka 184. Zakona o strancima, odlučiti o mjeri osiguranja povratka, ali da je prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak bio dužan uzeti u obzir osobne okolnosti svih članova obitelji, sukladno članku 182. stavcima 1. i 2. Zakona o strancima.

20.1. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je tuženik utvrdio da se radi o „punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja koja se ne smatra ranjivom skupinom“. Takvo obrazloženje ovaj Sud ne prihvaća, budući da iz spisa proizlazi da postojale okolnosti ranjivosti (trudnoća, maloljetna djeca, suprug i otac trećeg djeteta živi i radi u Švedskoj).

20.2. Sud naglašava da člankom 182. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je kako je nadležno tijelo dužno, pri odlučivanju o mjeri povratka, procijeniti i uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika te obiteljske i zdravstvene okolnosti. To podrazumijeva ne samo puko formalno navođenje tih okolnosti, nego njihovu stvarnu i pojedinačnu ocjenu, uz odgovarajuće obrazloženje o razmjernosti određenog roka za dragovoljni odlazak.

20.3. U konkretnom slučaju, rok od osam dana određen je na zakonskom minimumu i nije razvidno na koji je način tuženik procijenio da je takav rok primjeren situaciji u kojoj se nalazi trudnica s troje maloljetne djece bez osobnih isprava. Takvo obrazloženje nije u skladu s načelom razmjernosti iz članka 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21.) ni sa svrhom članka 184. stavka 3. Zakona o strancima.

20.4. Sud, međutim, napominje da ta nezakonitost ne utječe na zakonitost odluke o odbijanju međunarodne zaštite (točka I. izreke), već isključivo na dio koji se odnosi na mjeru povratka i rok za dragovoljni odlazak (točka II. izreke). Stoga sud nalazi da je tužbeni prigovor osnovan u dijelu koji se odnosi na točku II. izreke osporenog rješenja, jer u obrazloženju nisu pravilno ocijenjene osobne okolnosti tužiteljice i njezine djece, niti je razmjerno određen rok za dragovoljni odlazak.

20.5. Mjera povratka iz točke II. izreke ne može odnositi na treće dijete – DĆP, koja ima norveško državljanstvo, jer je to država članica EGP-a. Na nju se ne primjenjuju odredbe Zakona o strancima koje vrijede za državljane trećih zemalja, pa je nalog o napuštanju EGP-a u tom dijelu nezakonit.

20.6. Zahtjevom za međunarodnu zaštitu i osporavanim rješenjem obuhvaćeno je troje djece, a četvrto dijete – ČĆ rođeno je naknadno. Stoga tvrdnja da je četvrto dijete norveški državljanin nije od utjecaja na zakonitost rješenja.

21. Sud ocjenjuje da je odluka o odbijanju međunarodne zaštite zakonita, dok je odluka o roku za napuštanje Europskog gospodarskog prostora donesena uz povredu materijalnog prava i načela razmjernosti, pa ju je potrebno poništiti u tom dijelu. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito u točki I. izreke, dok je nezakonito u točki II. izreke.

22. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS), dok odlučeno kao u točki II. izreke ove presude primjenom odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a.

23. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelji nemaju imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega mu je u točki III. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

23.1. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Martina Grgec, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.), i to trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi.

U Zagrebu, 30. listopada 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Martina Grgec – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis