REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1342/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 668,99 EUR, zaključio je glavnu raspravu 10. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika LS, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te donio i objavio presudu 30. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 266-6/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 668,99 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 668,99 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki

II. izreke presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 1.023,80 EUR sa zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , u roku od 15 dana.

V. Odbijaju se tužiteljevi zahtjevi za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 1.023,80 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki IV. izreke presude i za naknadu troškova u iznosu od 46,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. listopada 2025. do isplate, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 266-6/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE - ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, te isplate iznosa od 668,99 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 20. siječnja 2006. do isplate.

U tužbi u bitnome navodi kako su ZS kao korisnik kredita i tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 266- 6/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2006., kojim je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.750,00 CHF. Člankom 5. ugovora pod nazivom „Troškovi“ određeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Korisniku kredita je 19. siječnja 2006. naplaćena naknada za troškove obrade u iznosu od 668,99 EUR / 5.040,53 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Ugovor o kreditu je tipski ugovor kojeg je sastavio i unaprijed pripremio tuženikov pravni prednik, o navedenoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navedena odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Nadalje navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor vrijednosti predmeta spora u bitnome navodeći kako je ona suviše visoko označena jer je po predmetnom ugovoru naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 5.040,53 kn. Istaknuo je prigovor zastare. Osporio je osnovu tužbenog zahtjeva i status potrošača tužitelju. Nadalje je u bitnome naveo kako je činidba na koju se korisnik kredita obvezao u potpunosti određena, da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu i da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, da su klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja i banka je postupila sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Dodaje kako je Ugovor solemniziran, da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom , da je naknada za obradu kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom, te da tužitelj nije iznio niti jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

3. U nastavku postupka tužitelj je osporio tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora te je ostao kod vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi u iznosu od 1.996,22 EUR u bitnome navodeći kako vrijednost predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva iznosi 1.327,23 EUR u skladu s odredbom članka 19. Zakona o sudskim pristojbama, dok u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva ona iznosi 668,99 EUR. Tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

4. U nastavku postupka tuženik je ostao kod prigovora vrijednosti predmeta spora te kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: obavijesti o preuzimanju tražbine od 3. lipnja 2023. (str. 35. – 36. spisa), tuženikovom dopisa od 7. travnja 2025. s potvrdom o uplati ulazne naknade (str. 38. – 39. spisa), Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (str. 42. – 46. spisa), ovjerenog iskaza svjedoka MS (str. 47. – 49. spisa), Ugovora o kreditu broj:

266-6/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2006. i Aneksa tom ugovoru (str. 51. – 65. spisa), Odluke banke o naknadama za usluge banke u kreditiranju građana (str. 227. spisa).

Nije izveden dokaz provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer je na ročištu održanom 10. listopada 2025. tužitelj odustao od tog dokaza.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 266-6/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2006., sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE - ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i MS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Troškovi“, u dijelu koji glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ i isplatu iznosa od 668,99 EUR po osnovi plaćene naknade troška obrade kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. Nije sporna činjenica da je tuženik pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.

Nije sporna činjenica da su tuženikov pravni prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor i ZS kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj:

266-6/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. siječnja 2006 . (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu (str. 58. – 65. spisa). Nije sporna niti činjenica da su korisnik kredita ZS kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine od 3. lipnja 2023. kojim je korisnik kredita prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima, o kojem prijenosu je tuženik pismeno obaviješten, a te činjenice proizlaze i iz Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 3. lipnja 2023. (str. 42. – 46. spisa) i obavijesti o preuzimanju tražbine od 3. lipnja 2023. (str. 35. – 36. spisa). Nije, dakle, sporna tužiteljeva aktivna legitimacija.

Nije sporna niti činjenica da je 19. siječnja 2006 naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 668,99 EUR / 5.040,53 kn, a ta činjenica proizlazi i iz tuženikovog dopisa od 7. travnja 2025. s potvrdom o uplati ulazne naknade (str. 38. – 39. spisa).

9. Uvidom u Ugovor o kreditu (str. 58. – 65. spisa) utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 ; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita stambeni kredit u svrhu kupovine stana. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Naprotiv, iz ovjerenog iskaza svjedoka MS (str. 47. – 49. spisa), koji tuženik nije osporio, proizlazi da je kredit podignut zbog kupovine stana i refinanciranja kredita tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., dakle, isključivo za njegove vlastite potrebe, odnosno u privatnu svrhu. Prema tome, sud je utvrdio da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe.

10. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženikov pravni prednik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.750,00 CHF.

11. Člankom 5. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „Troškovi“, je između ostalog određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

12. Ugovorom o ustupu korisnik kredita je prenio na tužitelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima , što nije niti sporno. Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ZS.

15. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

17. Uvidom u ovjereni iskaz svjedoka MS (str. 47. – 49. spisa), koji tuženik nije osporio, je utvrđeno kako mu tijekom sklapanja Ugovora o kreditu ništa nije bilo objašnjeno od strane banke kao kreditora odnosno od strane zaposlenika službenika banke koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu, te kako nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama navedenog ugovora već je dobio formulirani, tipizirani ugovor na potpis. Nadalje je utvrđeno kako mu nitko od strane banke i zaposlenika banke nije objasnio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita i ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je dana mogućnost pregovaranja o tim ugovornim odredbama, odnosno kako nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o nikakvoj naknadi za obradu kredita niti mu je bilo objašnjeno koliko bi ona iznosila, niti je pregovarao i bio upoznat s naknadom za prijevremenu otplatu kredita, niti je znao koliko bi ta naknada iznosila. Osim toga je utvrđeno kako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mislio da je riječ o kreditu kao i o svakom drugom kreditu, da ga banka nije upozorila da bi se trebao posebno informirati o tome što predstavljaju pojedini uvjeti kredita, promjenjiva kamatna stopa, ulazna naknada, izlazna naknada kao i povezanost sa stranom valutom, da prilikom traženja kredita sa službenikom banke nije mogao pregovarati o pojedinim uvjetima kreditiranja, te da u slučaju da je imao saznanja i dovoljno informacija o uvjetima kredita i značenju promjenjive kamatne stope i povezanosti sa stranom valutom, dakle, u slučaju da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio u cijelosti informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti od strane banke, ne bi pristao na sklapanje Ugovora o kreditu.

18. S obzirom na to da tuženik nije osporio ovjereni iskaz svjedoka MS i da je sud utvrdio kako njegovo saslušanje nije potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju navedenog ovjerenog iskaza i ostalih isprava u spisu sud, u skladu s odredbama članka 492.c ZPP-a, nije izveo dokaz usmenim saslušanjem svjedoka MS. Osim toga, sud nije izveo niti dokaz saslušanjem tužiteljevog zastupnika po zakonu jer izvođenje tog dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

19. Iz ovjerenog iskaza navedenog svjedoka niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 5. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom jednokratno od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi 1,25% iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni mog lo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženikov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknad i za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženikov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

24. Budući da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

25. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 668,99 EUR koji je, 19. siječnja 2006., nesporno plaćen po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita.

26. Nije osnovan prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi članka 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije niti počela teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

27. Na iznos od 668,99 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, kao što je to tužitelj zatražio u tužbenom zahtjevu. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom odnosu.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. – III. izreke presude.

29. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

30. Odredbom članak 40. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota. U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP). Ako je u slučaju iz stavka 2. toga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP).

31. U skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, nakon što su se stranke o tome izjasnile, rješenjem suda od 10. listopada 2025. određena je vrijednost predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 668,99 EUR. Naime, nakon što su se stranke o tome izjasnile, sud je provjerio točnost označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR i utvrdio da je ona očito suviše visoko naznačena.

32. Naime, u konkretnom slučaju su predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određenog dijela odredbe članka 5. Ugovora o kreditu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ (točka I. tužbenog zahtjeva) i isplatu iznosa od 668,99 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. tužbenog zahtjeva) čiju isplatu, kao što to proizlazi iz činjenične osnove tužbe, kojom je sud vezan (članak 186. stavak 3. ZPP) i kao što je prethodno obrazloženo, tužitelj zahtijeva kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

33. Odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Prema odredbi članka 35. stavka 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u ovom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (članak 35. stavak 2. ZPP).

34. S obzirom na to da su u konkretnom slučaju predmet spora objektivno kumulirani tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe (točka I. tužbenog zahtjeva) i isplatu točno određenog novčanog iznosa, sud je utvrdio da, u skladu s citiranim odredbama članka 35. i članka 37. stavka 1. ZPP -a, svaki od navedena dva tužbena zahtjeva ima svoju zasebnu vrijednost predmeta spora jer se radi o dva samostalna glavna tužbena zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi: 1) glavnom deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe i 2) glavnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu točno određenog novčanog iznosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe je samostalni tužbeni zahtjev kojeg je tužitelj objektivno kumulirao uz kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu zbog čega je sud izrekom presude odlučivao o oba navedena zahtjeva koja izreka stječe svojstvo pravomoćnosti. Drugim riječima, o pitanju ništetnosti ugovorne odredbe kao o prethodnom pitanju sud nije odlučivao samo u okviru obrazloženja presude kao o deklaratornom preambulu jer je utvrđenje ništetnosti postavljeno kao samostalan deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tužitelj mogao istaknuti i u zasebnoj parnici, a ne (samo) kao objektivno kumulirani tužbeni zahtjev u ovoj parnici. Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva ne znači i ne oduzima svakom pojedinom tužbenom zahtjevu njegovu samostalnost, već znači da se u tom slučaju, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, vrijednost predmeta spora određuje prema zbroju vrijednosti svih (objektivno kumuliranih) tužbenih zahtjeva.

35. Budući da se točka II. tužbenog zahtjeva odnosi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, konkretno iznosa od 668,99 EUR, to u skladu s citiranim odredbama članka 40. ZPP-a, sud nije ovlašten određivati vrijednost predmeta spora tog dijela tužbenog zahtjeva, već u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora predstavlja upravo novčani iznos čiju isplatu tužitelj zahtijeva, dakle, iznos od 668,99 EUR-a.

36. Međutim, upravo iz razloga što u konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti točno određene ugovorne odredbe, a ne cijelog Ugovora o kreditu i što tužitelj zahtijeva isplatu točno određenog novčanog iznosa kao posljedicu ništetnosti te ugovorne odredbe, sud je utvrdio da u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva, upravo iznos od 668,99 EUR čiju isplatu tužitelj konkretno zahtijeva kao posljedicu utvrđenja ništetnosti točno određene ugovorene odredbe, predstavlja vrijednost predmeta u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva. Zbog toga je u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva sud, rješenjem od 10. listopada 2025., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 668,99 EUR.

37. S obzirom na to da je u odnosu na točku I. tužbenog zahtjeva sud odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 668,99 EUR, dok u odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva ta vrijednost iznosi 668,99 EUR, sud je, u skladu s odredbom članka 37. stavka 1. ZPP-a, odredio troškove postupka prema zbroju tih vrijednosti, dakle, prema iznosu od 1.337,98 EUR (668,99 EUR + 668,99 EUR).

Stoga su, u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP -a, tužitelju kao potrebni priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 28. srpnja 2025. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištu 10. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT), pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), te troška pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. točka 3. OT), što ukupno iznosi 750,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 187,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 937,50 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 33,21 EUR i za presudu u iznosu od 53,09 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 1.023,80 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose jer se radi o troškovima postupka, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj.

38. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi u preostalom iznosu od 46,54 EUR jer je platio samo polovicu sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,21 EUR, a ne puni iznos sudske pristojbe za tužbu, dok visina sudske pristojbe za presudu, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.337,98 EUR, iznosi 53,09 EUR. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 46,54 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

39. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke presude.

Zagreb, 30. listopada 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.