Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-983/2023-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Krznarić & Alitović j.t.d. iz Zagreba, Ul. Šiška Menčetića IV, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa odvjetnica Petra Vatavuk iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 17. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja Daria Alitovića, odvjetnika u Zagrebu te zamjenice punomoćnika tuženika Kristine Krajačić, odvjetnice u Zaboku, dana 30. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u ugovoru o kreditu broj 9011294205 od 09. 5. 2006. godine, sklopljenog između tužitelja ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, solemniziranog dana 16. svibnja 2006. po javnom bilježniku Vesni Pučar iz Zagreba, Maksimirska 48, pod brojem OU-641/06, mijenjan Aneksom br. 1. od 9. prosinca 2015., Aneksom br. 2. od 25. svibnja 2017., Aneksom br. 3. od 29. lipnja 2017., u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti anuitete koji su posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je bio u primjeni na dan korištenja kredita te se utvrđuje da predmetne odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju ĐR iznos od 6.476,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. pa sve do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do ispla te, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĐR za isplatu iznosa od 414,16 sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĐR za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 6.476,82 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ĐR, koji glasi: " Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.729,78 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 1. 10. 2015. godine do po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do1. 1. 2008. godine, a od 1. 8. 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

VI. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. tužitelju ĐR naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 874,58 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. listopada 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ĐR za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz točke VI. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 9. svibnja 2006. kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom ugovor o kreditu broj 9011294205, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 96.894,00 CHF. Dana 16. svibnja 2006. ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem OU-641/06. Dana 9. prosinca 2015. između stranaka sklopljen je I. dodatak ugovora o kreditu, dana 25. svibnja 2017. sklopljen je II. dodatak ugovora o kreditu, a dana 29. lipnja 2017. sklopljen je III. dodatak ugovora o kreditu.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, prema kojima su tužene banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su postupali suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013 i 41/2014 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) 1. 3. Tužitelj smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna i u predmetnom ugovoru o kreditu. Nije osporio da je navedena odredba bila gramatički jasna i vizualno uočljiva, ali da primjenom standarda prosječnog čovjeka ista njemu nije mogla biti lako razumljiva, niti mu je pojašnjena od strane službenika banke, ili ikoga drugoga. Naveo je mu prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije pojašnjen ogromni rizik kojemu se izlaže sklapajući predmetni ugovor, iz čega proizlazi da mu sporna odredba nije bila lako razumljiva. Nadalje, tužitelj je naveo da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te da je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je mogao utjecati na njihov sadržaj, zbog čega je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, a posebno s obzirom da je tuženik u to vrijeme već znao o kojem se riziku radi kad se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj to nije znao. Naveo je da je sudskim odlukama iz kolektivnog spora utvrđeno da su banke znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a da nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga takva ugovorna odredba nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače na način da svaki potrošač dobije razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga mogao donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće.

1. 4. Tužitelj je stoga deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu, u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti anuitete koji su kao posljedica promjene tečaja preko iznosa prvotno ugovorenih anuiteta prema tečaju koji je važio na dan korištenja kredita te da se utvrdi da takve odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak.

1. 5. Nadalje, tužitelj je naveo da je s tuženikom 9. prosinca 2015. sklopio aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naglasio je da se provedbom konverzije prema Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), nisu mogle konvalidirati ništetne i nepoštene odredbe iz osnovnog ugovora i pripadajućih aneksa, vezano za odredbe o valutnoj klauzuli. Naveo je da su nakon provedene konverzije ugovorne strane i dalje ostale u ugovornom odnosu s izmijenjenim uvjetima, time da je netočno da bi provođenjem konverzije kao korisnik kredita bio stavljen u isti položaj kao da u razdoblju od sklapanja ugovora do provođenja konverzije nije plaćao tuženiku uvećane iznose na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je naveo da tužbenim zahtjevom traži i isplatu u vidu razlike u nedospjelim glavnicama.

1. 6. Tužitelj je istaknuo manifestacijski zahtjev da se tuženiku naloži dostava dokumentacije koja se odnosi na ugovorni odnos između stranaka, nakon čega se obvezao određeno postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje jer tužitelj nije određeno postavio tužbeni zahtjev i nije dokazao da je dokumentaciju na koju se poziva u tužbi zatražio od tuženika. Podredno je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

2. 2. Tuženik je naveo da je konverzija kredita provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, koji je u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Naveo je da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera, donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita, da taj zakon ima legitimni cilj u smislu povećanja socijalne zaštite, sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize. Naveo je da je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Tuženik je naveo da je odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15 konverzijom kredita izjednačen položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi bio da mu je odobren odgovarajući kredit u EUR, da konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc) te da je pravna posljedica takva da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nemaju pravni interes tražiti dodatno obeštećenje jer su konverzijom kredita potrošači stavljeni u isti položaj kao i potrošači s EUR kreditima. Tuženik smatra da je tužitelj konverzijom kredita u cijelosti namiren, pa bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dobio dvos truku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže na štetu tuženika zbog dvostruke naplate, a ujedno bi došlo do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s konvertiranim CHF kreditom u odnosu na potrošače s EUR kreditom. Zbog toga inicijalno sklopljen ugovor o kreditu sa CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja i sklopile dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom p ropisom. Tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., kojim je riješeno pitanje valjanosti sklopljenih dodataka ugorima o kreditu prema odredbama navedenog zakona.

2. 3. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare tražbine koju tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom, naveo je da presuda iz kolektivnog spora nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor i da je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Također je osporio da bi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile istovjetne sa sadržajem odredbi o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2. 4. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ista dopuštena i propisana odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se otplaćuje u kunama, već je jasno određeno da se kredit otplaćuje u 336 jednakih mjesečnih anuiteta, plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF-a tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Naveo je da su predmetne ugovorne odredbe bile nedvojbeno jasne i unesene u ugovor na uočljivim mjestima, bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanima manjim slovima u ugovoru te da je tužitelj kao poslovno sposobna osoba bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Kako donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, tužitelj istu ne može donijeti bez opširnog prikupljanja dodatnih obavijesti, kako kod banke, tako i iz ostalih sredstava informiranja te da je od zaposlenika tuženika prije sklapanja ugovora mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzuli. Tuženik smatra da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kad dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način da nije štitila i tečaj kune u odnosu na CHF, a to je bila opće poznata činjenica te da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF-a još 2006. godine, slijedom čega je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu. Osim navedenoga, predmetni ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta i potvrđuje da su sklapanje ugovora i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana. Nadalje, tuženik je istaknuo da u trenutku sklapanja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koji bi upućivale na mogućnost jačanja tečaja CHF-a prema kuni, a da je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam mogao raspolagati. Naveo je da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njezinu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, a što nije učinio.

2. 5. Zaključno, tuženik je naveo da ostale banke, pa tako i on, nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF te da se stoga takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute, npr. primjenom pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Ponovio je da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, da je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF-a o kojima je imao saznanja. Predložio je stoga da sud odbije tužbene zahtjeve.

3. Nakon primitka tražene dokumentacije od tuženika, tužitelj je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 6.890,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate (preplaćeni iznosi anuiteta zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF do konverzije kredita) te isplatu iznosa od 3.729,78 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (razlika nedospjele glavnice nakon konverzije).

4. Sud je prije svega utvrdio da je osnovan manifestacijski zahtjev tužitelja iz tužbe, kojim je zatražio da se tuženiku naloži dostava dokumentacije potrebne za određeno postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Iz prepiske elektroničke komunikacije između punomoćnika tužitelja i tuženika (str. 119-120 spisa) utvrđeno je da je tužitelj prije podnošenja tužbe (1. lipnja 2023.) zatražio dostavu dokumentacije koja je zajednička za obje stranke i odnosi na se ugovorni odnos temeljem predmetnog ugovora o kreditu, nakon čega mu je tuženik dostavio određenu dokumentaciju, ali mu dio zatražene dokumentacije nije dostavio, a ista je bila nedvojbeno potrebna za određeno postavljanje kondemnatornih tužbenih zahtjeva te je njegov manifestacijski zahtjev utemeljen na odredbi čl. 186.b i čl. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je stoga rješenjem od 11. rujna 2024. tuženiku naložio dostavu tražene dokumentacije, a nakon toga je tužitelj podneskom od 23. prosinca 2024. određeno postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve.

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 21-52, 68, 82-135 te 139-180 spisa te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje – društva Darfin d.o.o. Zagreb na str. 200-256 spisa.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te tri dodatka tom ugovoru, od kojih je jednim dodatkom ugovora o kreditu provedena konverzija kredita iz CHF u EUR, a nesporno je bilo da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15.

7. 2. Sporno je bilo je su li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu bile pravno valjane ili ništetne, zatim može li tužitelj osnovano do tuženika bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu nakon provedene konverzije kredita, sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača, mogu li se utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa potrošača primijeniti u ovom predmetu, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, bio je sporan osnov tužiteljevih tražbina te visina istih.

8. Uvidom u ugovor o kreditu na str. 221-226 spisa utvrđeno je da je isti sklopljen 9. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te je 16. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem OU-641/06. Navedenim ugovorom tuženik se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 96.894,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Namjena kredita bila je kupnja stambenog objekta, pobliže opisanog u čl. 8. ugovora. U čl. 4. ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa po Odluci kreditora o kreditiranju građana i na dan sklapanja ugovora iznosila je 4,25%. Otplata kredita ugovorena je na rok od 336 mjeseci u toliko mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

9. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (str. 169-175), koji je između stranaka sklopljen 9. prosinca 2015., a solemniziran kod javnog bilježnika Suzane Serda – Pavlović iz Zagreba 15. prosinca 2015. pod brojem OV-1090/2015, utvrđeno je da je isti sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 51.220,73 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da postoji preplata u iznosu od 2.609,03 EUR te da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovora vršena otplate kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnoj klauzulom u CHF te je utvrđeno postojanje razlike u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnoj klauzulom u ERU, utvrđenog novim otplatnim planom i to u iznosu od 48,94 EUR te se isti smatra preplatom. Ukupna preplata tužitelja utvrđena je u iznosu od 2.657,97 EUR te su ugovorne strane suglasno utvrdile da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja tog dodatka ugovoru, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

10. Nakon provedene konverzije ugovorne strane su sklopile još dva dodatna dodatka ugovoru o kreditu (25. svibnja 2017. i 29. lipnja 2017.), kojima su utvrđeni uvjeti prijevremene djelomične otplate kredita. Navedena dodatna dva dodatka ugovoru o kreditu (II. i III. dodatak) nisu odlučna za donošenje odluke u ovom predmetu, osim što se u istima utvrđuje da je između stranaka sklopljen osnovni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita te se utvrđuje sadržaj nekih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu i dodatka ugovoru iz 2015., a tužitelj ih u tužbenom zahtjevu samo opisno navodi u kontekstu tijeka ugovornog odnosa između stranaka.

11. Tužitelj je iskazao da je kredit trebao za kupnju stana te je otišao u banku kako bi utvrdio kakvi su uvjeti kreditiranja. U to je vrijeme banka nudila kredite s valutnom klauzulom u EUR i CHF, a za valutnu klauzulu u CHF mu je rečeno da je kredit povoljniji, što se i njemu tako činilo u tom trenutku. Pitao je osobnog bankara o toj valuti i tražio je da mu kaže koliko je rizik kod ugovaranja takve valutne klauzule te može li se nešto neočekivano dogoditi s tom valutnom, a odgovoreno mu je da nikakvog posebnog rizika nema te da se radi o stabilnoj valuti. Kad je počela svjetska ekonomska kriza, tečaj CHF- a je počeo znatno rasti, a pored toga su rasle i kamate. U početku je plaćao mjesečne anuitete u iznosu od oko 2.200,00 kn, da bi mu kasnije isti porasli na iznos od oko 3.500,00 kn. Nakon što je iznos mjesečnih anuiteta počeo izrazito rasti zbog rasta tečaja CHF-a, pokušao se informirati o razlozima zbog kojih se to događa te je tada shvatio da za vrijeme velikih ekonomskih kriza dolazi do ulaganja u CHF, zbog čega tečaj te valute raste, a hrvatska ekonomija je ionako bila ranjiva, zbog čega je to teško pogodilo potrošače, uključujući i njega. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik firme, niti obrta, a u stanu koji je kupljen sredstvima kredita stanuje zajedno sa suprugom. Nakon što je doznao što se događa sa CHF-om, odlučio je prihvatiti konverziju kredita i sklopio je dodatak ugovoru, kako bi došlo do stabilizacije iznosa mjesečnih anuiteta i kako bi lakše ispunjavao kreditnu obvezu. Tužitelj je također izjavio da prije sklapanja ugovora o kreditu nije mogao utjecati na bilo kakvu promjenu ugovornih odredbi, a ugovor o kreditu sastavio je djelatnik banke.

12. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana za vlastito stanovanje i stanovanje svoje obitelji, u kojem tužitelj i njegova supruga još uvijek sada stanuju. Tužitelj nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, niti je imao bilo kakvo trgovačko društvo u svom vlasništvu. Da se radilo o potrošačkom ugovoru potvrđuje i činjenica da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji propis uređuje potrošačke kredite.

12. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi ZZP/07 te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

13. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio obvezan otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

14. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je djelatnika banke pitao postoji li kakav rizik kod ugovaranja takve kamatne stope, ali ga je djelatnik banke uvjerio da rizika nema te da se radi o stabilnoj valuti. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti. Neosnovano tuženik tvrdi da je to tužitelj trebao znati kao prosječni potrošač i poslovno sposobna osoba, jer to u razdoblju koje je obuhvaćeno kolektivnom tužbom nije bilo predmet javnog interesa, a djelatnici tuženika to tužitelju nisu spomenuli prilikom sklapanja ugovora. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da su ugovor o kreditu sastavili djelatnici banke i da se radilo o tipskom ugovoru, a da on nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe.

14. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 9. svibnja 2006., a ovjeren kod javnog bilježnika 16. svibnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

14. 11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih što mu je stvorilo financijske probleme kod otplate kredita te je prihvatio konverziju kredita u EUR, kako bi se iznos mjesečnih anuiteta ustabilio. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

14. 12. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja te je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. 1. Tužitelj kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu razlike anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike dobivene oduzimanjem iznosa anuiteta prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita od iznosa anuiteta prema tečaju CHF-a na dan plaćanja te potražuje isplatu razlike između početne glavnice po početnom tečaju u odnosu na glavnicu koja je utvrđena dodatkom ugovoru o kreditu. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetn ima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16. 1. Radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljevih tražbina prema tuženiku, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

16. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da razlika između anuiteta prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 6.571,25 EUR. Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznose 2.230,54 EUR.

16. 3. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka također je utvrđeno da je preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 51.220,73 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan konverzije iznosi 391.198,33 kn. Primjenom tečaja na dan isplate kredita preostala glavnica bi iznosila 77.728,58 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 363.096,31 kn. Stoga razlika između iznosa od 391.198,33 kn i iznosa od 363.096,31 kn iznosi 28.102,02 kn ili 3.729,78 EUR.

16. 4. Vještak je također utvrdio da je prema ugovoru o konverziji kredita utvrđen više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. i to u iznosu od 2.644,70 EUR.

16. 5. Prema rekapitulaciji vještaka, tužiteljeva tražbina s osnova više plaćenih iznosa s osnove promjene tečaja do konverzije kredita (6.890,98 EUR) i s osnove zakonskih zateznih kamata (2.230,54 EUR), umanjena za preplatu iz konverzije (2.644,70 EUR) iznosi 6.476,82 EUR.

16. 6. Nitko od stranaka nije iznio prigovore na matematički izračun vještaka, a tuženik je istaknuo prigovore pravne naravi, smatrajući da nakon, u skladu sa zakonom provedene konverzije kredita, nalaz i mišljenje financijskog vještaka nije primjenjiv jer ne postoji osnova za isticanje bilo kakvih tražbina tužitelja prema tuženiku.

16. 7. Kako su nalaz i mišljenje financijskog vještaka izrađeni u skladu s nalogom suda i temeljem sve dokumentacije u spisu, a u nalazu je jasno prikazana metodologija izračuna, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje, a ocjena tuženikovih prigovora pravne naravi obrazložena je u ovoj odluci prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.

17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi . Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu . Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

17. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: G 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti osporavao pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, već je priznao da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a to proizlazi i iz rezultata dokaznog postupka. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne.

18. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita od 2.644,70 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

18. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 6.890,98 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 2.230,54 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno smatrati u cijelosti podmirenima iznosom preplate priznate konverzijom kredita, nakon čega je za preostali dio preplate priznate konverzijom kredita (414,16 EUR) potrebno umanjiti glavnu tražbinu s osnove preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., odnosno od iznosa 6.890,98 EUR potrebno je oduzeti preostali dio iznosa preplate priznate konverzijom kredita (414,16 EUR), tako da preostaje glavna tražbina u iznosu od 6.476,82 EUR. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita namirene su zakonske zatezne kamate te dio glavne tražbine od 414,16 EUR, dok glavna tražbina po toj osnovi u preostalom iznosu od 6.476,82 EUR nije namirena, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za ono što je tuženiku preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

18. 3. U skladu s navedenim, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli do 30. rujna 2015. u iznosu od 6.476,82 EUR, dok je preostali dio glavne tražbine od 414,16 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama odbio kao neosnovan, jer je u tom dijelu glavna tražbina podmirena dijelom iznosa preplate priznate prilikom konverzije kredita. Sud je također odbio tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 6.476,82 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015., jer su do toga dana vještačenjem kamate izračunate i prikazane u nominalnom iznosu te su iste podmirene preplatom priznatom konverzijom kredita. Sud je stoga na dosuđeni iznos glavnice od 6.476,82 EUR tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate za razdoblje od 1. listopada 2015. do isplate.

19. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.

20. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita i to u iznosu od 3.729,78 EUR. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

20. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa razlike preostale glavnice u iznosu 3.729,78 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

21. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. ZPP-a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 10.620,76 EUR. Tužbeni zahtjev prihvaćen je u iznosu od 6.476,82 EUR, a odbijen u iznosu od 4.143,94 EUR, tako da kvantitativni uspjeh tužitelja u parnici iznosi 60,98%, dok kvantitativni uspjeh tuženika iznosi 39,02%.

21. 2. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh stranaka jednak njihovom kvantitativnom uspjehu, jer ne postoji osnova za dosudu tužitelju razlike preostale glavnice nakon konverzije kredita. Oduzimanjem uspjeha tuženika u postupku od tužiteljevog uspjeha u postupku (60,98%- 39,02%) dobiva se iznos od 21,96 % uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška koji se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku.

21. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 28. veljače 2024., 23. prosinca 2024. i 16. rujna 2025 . po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 14. kolovoza 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima 11. ožujka 2025., 2. lipnja 2025. i 17. rujna 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 725 bodova ili 1.450,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 362,50 EUR, pa ukupni troškovi zastupanja iznose 1.812,50 EUR.

21. 4. Sud je razmjerno uspjehu u parnici tužitelju dosudio troškove zastupanja po punomoćniku u visini od 21,96%, odnosno u iznosu od 398,03 EUR, kojim troškovima je dodan trošak s osnova uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR, jer je financijsko vještačenje na način kako je to predložio tužitelj bilo potrebno neovisno o njegovom uspjehu u parnici. Navedenim troškovima u cijelosti su dosuđeni i troškovi s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, jer je vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe bila niža od iznosa u kojem je sud prihvatio tužbeni zahtjev, pa uspjeh stranaka u postupku nije od utjecaja na taj dio troškova postupka. Tužitelju nisu odmjereni troškovi s osnova sudske pristojbe na presudu jer je temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18., 51/23.) u međuvremenu oslobođen obveze plaćanja istih. Sud nije odlučivao o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer u trenutku izrade ove odluke nije izvjesno hoće li punomoćnik tužitelja pristupiti na to ročište, odnosno hoće li za tužitelja nastati navedeni troškovi zastupanja. Sud će po potrebi o tom dijelu troškova zastupanja tužitelja odluč iti naknadno.

21. 5. Slijedom navedenog, tužitelju su dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu od 874,58 EUR, dok je preko navedenog iznosa sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

21. 6. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 30. listopada 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Krznarić & Alitović j.t.d., Zagreb, Ul. Šiška Menčetića IV

2. Odvjetnica Petra Vatavuk, Zagreb, Ulica grada Vukovara 272

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte