Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-10046/2022

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. ĐP, zbog prekršaja iz čl. 13. i čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okr. ĐP i žalbi tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Novalja, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, broj: 1. Pp-849/2022-7 od 18. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe okr. ĐP i tužitelja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Novalja, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona (''Narodne novine'', broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., i 114/22. dalje: PZ), okr. ĐP je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 50,00 (pedeset) eura, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okr. ĐP je na temelju odredbe čl. 182. t. 3. PZ-a, oslobođen od optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u t. I. izreke pobijane presude dok je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u t. II. izreke pobijane presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 700,00 kuna (186,84 DEM), odnosno 93,32 eura u koju kaznu mu je uračunato vrijeme u uhićenju (kao 600,00 kuna) pa je okrivljeniku ostalo za platiti 100,00 kuna (26,66 DEM) odnosno 13,33 eura novčane kazne te je okrivljeniku ukazano na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne, a obvezan je i na naknadu troška prekršajnog postupka od 200,00 kuna.

2. Protiv dijela te presude u kojem je okr. ĐP oslobođen optužbe zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu i preinačiti presudu te okrivljenika proglasiti krivim zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

1. Protiv dijela te presude u kojem je okr. ĐP proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, okrivljenik je pravodobno putem braniteljice Ljiljane Maravić-Pirš, odvjetnice u Zagrebu podnio žalbu iz svih žalbenih osnova u PZ-u te povrede vrijednosti zaštićenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (zabrane mučenja, načela jednakosti oružja u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek, povrede prava na sud i pristup sudu) kao i povrede čl. 23., čl. 25., i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske. U žalbi predlaže usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

2. Žalba okrivljenika nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da nisu počinjene povrede koje se ističu u žalbi, niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da nije dokazano da bi okr. ĐP počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer nije utvrđeno da je vikao i galamio nerazgovjetnim riječima na javnom mjestu, konkretno, na dijelu terase koji bi bio vidljiv s javnog puta pa je istog oslobodio optužbe u nedostatku dokaza na temelju čl. 182. t. 3. PZ-a. U smislu odredbe čl. 179. st. 5. PZ-a, prvostupanjski je sud oslobađajuću presudu temeljio na činjenicama i dokazima koji su izneseni tijekom postupka pa tako sud, nakon što je u postupku ispitao okrivljenika (koji decidirano poriče predmetni prekršaj), svjedoke SP, OP, policijske službenike te HP, okrivljenikovu majku i ŠP, okrivljenikovog brata, nije mogao s nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenik počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

3. Naime, iz iskaza oba svjedoka policijskih službenika proizlazi da je okrivljenik vikao na terasi, s tim da je svjedok SP iskazao da terasa gleda na more, da misli da se ista ne vidi s puta i da ne zna je li se njegova galama mogla čuti na put, dok je svjedok OP iskazao da se terasa može vidjeti s puta s kojeg se može čuti što se govorilo jer je otvorenog tipa. Da se terasa ne vidi s javnog mjesta/puta niti se s puta može čuti što se na terasi događa jer je kuća „tako građena i odvojena zidom“, iskazali su i svjedoci HP i ŠP, što je potvrdio i sam okrivljenik. Na temelju ovakvih iskaza svjedoka, kada je samo jedan svjedok (OP) iskazao da se okrivljenikova vika s terase mogla vidjeti i čuti s javnog mjesta/puta, dok je ostalo troje svjedoka to negiralo, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se ne može s potpunom sigurnošću utvrditi da se okrivljenikovo vikanje dogodilo na javnom mjestu odnosno da je posljedica okrivljenikovog ponašanja na terasi bila dostupna javnosti, dakle, reflektirala se u javnosti, a što je jedno od bitnih obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira bez kojeg to ponašanje nije prekršaj.

4. Navedene razloge oslobađajuće presude prihvaća i ovaj sud, držeći da opravdano prvostupanjski sud, nakon analize i ocjene provedenih dokaza na način kako je to propisano odredbom čl. 88. PZ-a, nije mogao s nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenik počinio navedeni prekršaj. Da bi okrivljenik mogao biti proglašen krivim za prekršaj za koji se tereti, potrebno je da se na temelju izvedenih dokaza izvan svake razumne sumnje (stupanj utvrđenja odlučnih činjenica potreban za donošenje osuđujuće odluke), može zaključiti da je počinio terećeni prekršaj.

5. Stoga nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio pojam javnog mjesta u širem smislu po kojem i fiktivna javna mjesta (balkoni, terase..) pod određenim uvjetima mogu imati svojstvo javnog mjesta, budući da je iz načina izvođenja dokaza, vidljivo da je prvostupanjski sud upravo utvrđivao postojanje uvjeta pod kojima i predmetna terasa može imati svojstvo javnog mjesta te kako nije mogao s potpunom sigurnošću to utvrditi s obzirom na različito iskazivanje o toj okolnosti između samih dvoje policijskih službenika koji su intervenirali predmetne zgode (uzimajući u obzir i navode okrivljenikove majke i brata te okrivljenika koji su suglasno iskazali da se s predmetne terase nije moglo vidjeti niti čuti na javni put), oslobodio je okrivljenika optužbe za predmetni prekršaj u nedostatku dokaza.

6. Nadalje, nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrđivati vikanje okrivljenika i nakon silaska s terase prilikom privođenja na cestu sve do službenog policijskog vozila koje se nalazilo 30 metara od kuće okrivljenika kao i buku razlomljenog stakla kada je nogom razbio staklo na vratima službenog policijskog vozila. Naime, okrivljeniku je činjeničnim opisom optužnog prijedloga stavljeno na teret da je nerazgovjetno vikao i galamio u mjestu Metajna, Put Mrke punte kbr. 2, te je iz iskaza svih svjedoka vidljivo da se događaj koji se odnosi na vikanje (prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), zbio na terasi, dakle, ne i izvan navedene adrese, odnosno, na putu prema službenom policijskom vozilu udaljenom 30 metara od kuće okrivljenika kako to ističe žalitelj. Slijedom toga prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten utvrđivati činjenice koje se tiču okrivljenikovog postupanja izvan onoga što je navedeno u činjeničnom opisu optužbe, niti ih je ovlašten po utvrđenju dodavati u činjenični opis jer bi time došlo do prekoračenja optužbe i ostvarenja bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a.

7. Stoga, a s obzirom da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koji su mu bili na raspolaganju, pravilno je sukladno čl. 182. t. 3. PZ-a oslobodio okrivljenika od optužbe za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za što je dao uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa je žalbu tužitelja čiji žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude, trebalo odbiti kao neosnovanu.

6. Razmatrajući žalbene navode kojima okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na prekršaj iz čl. 17 Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a koje ulaze u žalbene osnove iz čl. 194. PZ-a zbog kojih se presuda u prekršajnom postupku može pobijati, ovaj sud je ocijenio da iz sadržaja žalbe okrivljenika proizlazi da presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, što predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a, iako tu konkretnu povredu izrijekom nije naznačio. Žalitelj smatra da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije iznio razloge za svoju odluku čime je postupao arbitrarno tako da je odluka o krivnji donesena bez pravne argumentacije. Ovakav zaključak okrivljenika je pogrešan budući da je iz obrazloženja presude (od t. 36. do t. 46.) vidljivo da je prvostupanjski sud, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je, doduše šturo, dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni, konkretno prije svega prihvaćajući iskaze ispitanih svjedoka policijskih službenika. Iako iz obrazloženja presude ne proizlazi konkretna ocjena obrane okrivljenika, prihvaćanjem kao istinitih iskaza ispitanih svjedoka SP i OP, policijskih službenika koji su teretili okrivljenika i iznošenjem razloga za iste, jasno je da sud nije prihvatio kao istinitu obranu okrivljenika u kojoj poriče prekršaj. Kako dakle prvostupanjska presuda, unatoč šturim razlozima, ipak sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a nije osnovana.

8. Stoga nije u pravu okrivljenik kada ističe da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženje sudske odluke zajamčeno čl. 6. Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1., 4., 6., 7. i 11. ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 6-38/24.; dalje: Konvencija) jer prvostupanjski sud nije propustio ocijeniti izvedene dokaze te nije dovedena u pitanje njegova dužnost savjesne ocjene dokaza u smislu čl. 88. st. 2. PZ-a odnosno obrazloženja ocjene dokaza u smislu čl. 185. st. 7. PZ-a.

7. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u suštini ponavlja svoju obranu iznesenu u prvostupanjskom postupku, detaljno opisujući slijed cijelog događaja, naglašavajući da je on bio stvarna žrtva zlostavljanja i brutalnog policijskog postupanja prema njemu, a da on nije vrijeđao niti omalovažavao policijske službenika riječima: „Šta me jebete više, potplaćeni glupani, idite u pičku materinu“, niti je bio pod utjecajem alkohola, već su isti postupali prema njemu na izrazito grub i neprimjeren način lišavajući ga slobode iako je osoba s invaliditetom (50 % zbog trajnih oštećenja kralježnice te ugrađenih šipki u nogama kao i astme) pa se nasilno prekomjerno postupanje prilikom kojeg mu je slomljena noga i zubi, još teže odrazilo na njega kao građanina koji nikada nije dolazio u sukob sa zakonom te se uvijek ponašao odgovorno i društveno prihvatljivo. Ispitani policijski službenici nisu iskazivali istinito, potpuno pogrešno zaključujući i da je on bio pod utjecajem alkohola, a njihova nevjerodostojnost i neobjektivnost je vidljiva i iz činjenice da su se oglušili kada ih je okrivljenik barem 20 puta zatražio intervenciju po čemu nisu postupali, dok su po hitnom postupku postupali na temelju lažne prijave susjeda BP da ga je okrivljenik napao i srušio mu betonski zid.

9. Međutim, suprotno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud u potpunosti i pravilno točno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio te je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno okrivljenika proglasio krivim za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

10. Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza ispitanih svjedoka SP i OP, policijskih službenika koji su jasno i bez proturječja svjedočili o ponašanju okrivljenika prilikom njihovog službenog postupanja kada ih je vrijeđao raznim psovkama i pogrdnim izrazima (što su opisali i u službenoj zabilješci, str. 9 – 11 spisa), a koje iskaze je pravilno prihvatio neposredno uvjerljivim i vjerodostojnim, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik ostvario sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Žalbenim navodima kojima okrivljenik u biti nastoji obezvrijediti iskaze policijskih službenika koji su suglasno iskazali o uvredljivim riječima koje im je uputio okrivljenik dok su obavljali dužnost, nezadovoljan njihovim postupanjem, suštinski preocjenjuje izvedene dokaze na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, koju ovaj sud drži pravilnom. Niti ovaj sud nije našao logično prihvatljive razloge zašto bi policijski službenici neistinito iskazivali o ponašanju okrivljenika koji je očito bio revoltiran dolaskom policijskih službenika radi susjedove lažne dojave o srušenom zidiću od strane okrivljenika, kao i o uočenom alkoholiziranom stanju okrivljenika (potvrđenom Zapisnikom o ispitivanju prisutnosti alkohola u organizmu, kojeg je okrivljenik odbio potpisati).

11. U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na agresivno, neprofesionalno postupanje policijskih službenika, treba navesti da je okrivljenik, ako je smatrao da su policijski službenici postupali protivno pravilima svoje službe, imao na raspolaganju podnošenje odgovarajućih pravnih sredstava (što je i učinio), no ti žalbeni navodi nemaju nikakvog utjecaja na njegovu prekršajnu odgovornost i pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, a niti, po stavu ovog suda, takvi žalbeni navodi dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza policijskih službenika. Iz iscrpnih žalbenih navoda kojima se opisuju okolnosti koje su prethodile i slijedile ponašanju okrivljenika za koje je okrivljenik proglašen krivim, proizlazi da okrivljenik ničim nije uzrokovao niti dolazak policije, kao niti postupanje policije prema sebi, drugim riječima, da je neopravdano terećen za rušenje susjedovog betonskog zida pa je intervenciju policije smatrao nepotrebnom. Međutim, uz uvažavanje opisanih okolnosti u kojima se prekršaj dogodio, okrivljeniku se napominje da koji god povod počinjenog prekršaja bio u konkretnom slučaju (revolt zbog dolaska policijskih službenika na „lažan“ susjedov poziv, dok su se njegovi raniji pozivi za intervenciju otklanjali), isto ne opravdava njegov postupak, niti ga može ekskulpirati od prekršajne odgovornosti jer policijski službenici imaju punu ovlast postupati na zakonit način kojim se vrše izvidi i provjeravaju činjenice radi utvrđivanja mogućeg protupravnog ponašanja, te imaju pravo to činiti neometano. U vezi s tim, ovaj sud smatra neodrživim okrivljenikove navode o nečovječnom postupanju policije prema njemu te postojanju povrede čl. 3. Konvencije koji zabranjuje mučenje te čl. 23. i čl. 25. Ustava RH („Narodne novine“ broj , , , , , ), kao i navoda o povredi čl. 13. Konvencije. Žalbeni navod iz kojeg proizlazi negiranje činjenice ispravnosti alkometra kojim je okrivljeniku očitana koncentracija od 0,98 g/kg alkohola u organizmu, paušalan je i ničim potkrijepljen, a niti je ispravnost tog testa u postupku dovedena u pitanje, s time da po ocjeni ovog suda odbijanje potpisivanja Zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti okrivljenika, uzimajući u obzir opažanje policijskih službenika da je okrivljenik zamijećeno bio pod utjecajem alkohola, ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se okrivljenik predmetne zgode, nezadovoljan dolaskom policijskih službenika i traženjem legitimiranja okrivljenika, ponašao na neprihvatljiv način, vrijeđajući i omalovažavajući ih prilikom njihovog obavljanja službene radnje.

12. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio izvedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, već općim pravilima ljudske logike i razmišljanja te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge, kao i razloge ne prihvaćanja objektivnim iskaze majke i brata okrivljenika, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

13. Slijedom iznesenog, po ocjeni ovog suda navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju pravilnost i stupanj pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica te niti za ovaj drugostupanjski sud nema mjesta nikakvoj dvojbi u pogledu odlučnih činjenica i postojanja krivnje okrivljenika.

8. Navodeći u žalbi da prvostupanjski sud „nije istinski i stvarno ispitao i cijenio sve navode obrane okrivljenika“ te da „nije imao osigurano pravo na pošteni postupak pred prvostupanjskim sudom“ koji je bio “pretjerano formalistički“ čime je okrivljeniku „površnim pravnim pristupom u konkretnom predmetu, sud povrijedio pravo na jednakost oružja... kao odrednice poštenog suđenja“, okrivljenik sadržajno ističe povredu prava obrane iz čl. 195. st. 2. PZ-a.

14. Međutim, načelo prava na pošteno suđenje u postupku – jednakost oružja nije povrijeđeno time što sud nije ocjenjivao svaki navod obrane odnosno detaljno se očitovao o navodima obrane, budući da navedeno načelo podrazumijeva pružanje jednake mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica, a radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica, što je okrivljeniku tijekom cijelog postupka i omogućeno. Okrivljenik nije bio prikraćen u svojim temeljnim procesnim pravima u odnosu na tužitelja, što je vidljivo iz stanja spisa, a prvostupanjski sud je ispunio svoju obvezu da prilikom utvrđivanja pravno relevantnih činjenica na temelju izvedenih dokaza, s jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje okrivljenika terete, ali i koje mu idu u korist. U tu svrhu je prvostupanjski sud ispitao i svjedoke obrane (majku i brata okrivljenika) te dao ocjenu koja je, kao i ocjena ostalih dokaza, zadovoljavajuća, iako štura kao što je to izneseno u t. 6. ovog obrazloženja. Stoga ovaj sud smatra da nije počinjena povreda prava obrane koju ističe okrivljenik te u vezi s tim niti dovedeno u pitanje ostvarenje prava na pošteno suđenje u smislu čl. 29. Ustava RH koju ističe okrivljenik.

9. Nadalje, okrivljenik žalbenim navodima o povredi odredaba materijalnog prekršajnog prava ističe da se nisu ispunili elementi potrebni za počinjenje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, odnosno da opisano djelo nije prekršaj iz navedene odredbe. Prije svega, budući da javno mjesto nije zakonsko obilježje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, irelevantni su žalbeni navodi iz kojih proizlazi da djelo nije prekršaj jer se događaj odvijao na privatnoj terasi, odnosno da se nije zbio na javnom mjestu. Drugo bitno obilježje navedenog prekršaja je vidljivo iz nedvojbeno utvrđene činjenice da se okrivljenik obraćao policijskim službenicima omalovažavajućim izrazima za vrijeme dok su obavljali službenu radnju te su time ostvarena sva bitna obilježja predmetnog prekršaja.

15. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a.

10. Razmotrivši odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj novčanoj kazni, povodom žalbenih navoda, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja tog suda o činjenicama koje u smislu čl. 36. PZ-a, utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, pravilno ocijenjene. I po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna u iznosu 186,64 DEM koja je bliža najvišem iznosu novčane kazne (propisana novčana kazna za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira u vrijeme počinjenja djela iznosi od 50,00 do 200,00 DEM u protuvrijednosti domaće valute), primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Prvostupanjski je sud pravilno cijenio kao olakotnu okolnost dosadašnju neosuđivanost okrivljenika i loše imovinske prilike, zbog čega mu je izrekao blažu vrstu kazne (novčanu kaznu), a ne težu vrstu kazne - kaznu zatvora (za predmetni prekršaj je propisana mogućnost izricanja kazne zatvora do 30 dana). Imajući u vidu način počinjenja djela (pod utjecajem alkohola), otklonjena je mogućnost izricanja manje novčane kazne, jer se i po stavu ovog suda opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. PZ-a i svrha kažnjavanja iz čl. 32. PZ-a ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u žalbi.

16. Nadalje, neosnovan je i prijedlog žalbe da se okrivljenika oslobodi od kazne budući da se po stavu ovog suda nisu stekli uvjeti da se okrivljenik u konkretnoj situaciji oslobodi od kazne u smislu čl. 38. st. 2. PZ-a koji glasi:

„(2) Sud može osloboditi od kazne počinitelja:

1. kad ga posljedice prekršaja tako pogađaju da je njegovo kažnjavanje nepotrebno radi ostvarenja svrhe kažnjavanja,

2. kad je otklonio ili umanjio posljedice prekršaja ili naknadio štetu koju je njime prouzročio, ili je platio ili je ispunio propisanu obvezu zbog čijeg neplaćanja odnosno neispunjenja je pokrenut prekršajni postupak,

3. kad se pomirio s oštećenikom i naknadio štetu.“

1. Naime, okolnosti koje okrivljenik ističe u žalbi, a prema kojim navodima je teško oštećen cijelim događajem, po ocjeni ovog suda ne predstavljaju takve okolnosti zbog kojih bi trebalo istoga osloboditi od kazne, osobito kada se uzme u obzir da je okrivljeniku nakon uračunatog vremena provedenog u uhićenju, ostalo za platiti novčanu kaznu u iznosu 13,33 eura. Ostali navodi iz kojih proizlazi da je pogođen vođenjem prekršajnog postupka, osuđujućom presudom te izrečenom novčanom kaznom, po prirodi stvari čine očekivane, neugodne posljedice kod prosječnog počinitelja koji je proglašen krivim zbog protupravnog ponašanja te nisu takvog karaktera da bi mogle dovesti do odluke o oslobađanju od kazne.

17. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi o pogrešnoj odluci o prekršajnopravnoj sankciji.

11. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, („Narodne novine“ broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna odnosno od 13,27 eura do 663,61 euro) a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 50,00 eura, predstavlja iznos bliži donjoj granici iznosa troška postupka te po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

12. Zbog naprijed izloženih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 29. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika, braniteljicu i tužitelja.