Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pr-77/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužitelja ŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Luki Duvnjaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Vincek d.o.o., OIB 96055453244, Jalkovec, Varaždinska ulica, Odvojak II broj 2, Varaždin, zastupanog po punomoćnici Valentini Galić, odvjetnici iz Varaždina, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 24. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja i direktorice tuženika osobno i punomoćnika stranaka te objave presude 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1. Utvrđuje se da nije dopuštena odluka tuženika od 30.08.2024. godine, radi nezadovoljavanja radnika na probnom radu, o otkazu ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme od 08.03.2024. godine, a koja je potvrđena odlukom tuženika od 11. 09. 2024. godine s nazivom „očitovanje na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa“ te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na posao i to na radno mjesto vozača autobusa, u roku od osam dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, u iznosu kojeg odredi sud, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na tako određen iznos od dana kada su ti troškovi učinjeni pa do naplate, u roku od petnaest dana.",

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 625,00 EUR (šesto dvadeset pet eura), a to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovome sudu tužbu radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu u kojoj navodi da je bio u radnom odnosu kod tuženika od dana 14. veljače 2024. kada mu je izdana dozvola za boravak i rad, a to temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od dana 25. siječnja 2024. za radno mjesto vozač autobusa u kojem ugovoru je sadržana i odredba da se taj ugovor sklapa na probni rad od 6 mjeseci. Stranke potom sklapaju i novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 8. ožujka 2024. također za radno mjesto vozač autobusa i u kojem ugovoru je ponovno naznačen probni rad od 6 mjeseci. Takva odredba u Ugovoru od 8. ožujka 2024. je nezakonita i bez učinka jer je protivna odredbi iz čl. 52. st. 7. Zakona o radu. Nadalje tužitelj navodi da je dana 28. kolovoza 2024. u večernjim satima bio hitno hospitaliziran o čemu je navrijeme obavijestio poslodavca pa mu i dostavio potvrdu liječnika o privremenoj nesposobnosti za rad od 29. kolovoza 2024. , a koji je poslodavac tj. tuženik zaprimio dana 30. kolovoza 2024. Međutim tuženik po zaprimanju navedene potvrde donosi Odluku o otkazu ugovora o radu radi nezadovoljavanja radnika na probnom radu dana 30. kolovoza 2024., a koju obrazlaže da je od neposrednog rukovoditelja obaviješten o negativnoj ocjeni i stručnosti radnika te zato i donosi pobijanu odluku. Tužitelj smatra da je navedena odluka protuzakonita jer je protivna odredbi iz čl. 52. st. 7. Zakona o radu. To iz razloga što je probni rad ugovoren u drugom ugovoru o radu koji su zaključile stranke, a osim toga jer je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika od dana 14. veljače 2024., slijedom čega je Odluka od 30. kolovoza 2024. donesena protekom roka od 6 mjeseci pa je i protivna odredbi iz čl. 52. st. 3. Zakona o radu. Konačno tužitelj navodi da je tijekom čitavog radnog odnosa u potpunosti na vrijeme obavljao svoje radne zadatke vozača autobusa, a što je vidljivo i iz činjenice da mu je sam poslodavac s danom 1. rujna 2024. potpisao Aneks Ugovora o radu od 8. ožujka 2024. kojim se tužitelju povećava plaća, a što znači da je tuženik i bio zadovoljan s njegovim radom, stručnošću i učinkom na radnom mjestu vozača autobusa. Upravo zato tužitelj i smatra da je otkaz tužitelju dan isključivo iz razloga što je tužitelj hospitaliziran zbog bolesti, a ne iz razloga koji su navedeni u odluci o otkazu. Tužitelj je protiv odluke tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava dana 6. rujna 2024., a na koji se tuženik očitovao Odlukom od 11. rujna 2024. i koju je punomoćnik tužitelja zaprimio dana 20. rujna 2024. i kojom je odbio zahtjev za zaštitu prava, a nakon čega je tužitelj podnio ovu tužbu tražeći da se odluka o otkazu utvrdi kao nedopuštena te da se naloži tuženiku vraćanje tužitelja na rad na radnom mjesto vozača autobusa kao i naknada troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja. Osporio je da bi tužitelj započeo s radom kod tuženika dana 14. veljače 2024. Naime da su stranke doista dana 25. siječnja 2024. potpisale Ugovor o radu u kojem je u čl. 2. navedeno da će radnik započeti s radom 12. veljače 2024., ali uz napomenu da stvarni početak rada ovisi o ishodu izdavanja dozvole za boravak i rad te da će radnik započeti s radom po ishođenju dozvole. To iz razloga što je tužitelj stranac te sukladno odredbama Zakona o strancima kao preduvjet za izdavanje dozvole za boravak i rad je poslodavac i dužan dostaviti policiji ugovor o radu s očekivanim datumom početka rada, ali uz klauzulu da stvarni početak rada ovisi o ishođenju dozvole za boravak i rad. Tuženik je dobio od PU Varaždinske obavijest putem e-maila dana 16. veljače 2024. da je izdana dozvola za tužitelja te da je za primitak same dozvole u obvezi platiti pristojbu kao i prijaviti boravište radnika u roku od 3 dana od ulaska radnika u Republiku Hrvatsku, a što tužitelj svakako nije učinio niti dana 16. veljače 2024. budući je dozvola za boravak i rad predana tek dana 7. ožujka 2024. po uplati pristojbe te se ima smatrati da je dozvola za boravak i rad ishođena tek dana 7. ožujka 2024. Isto tako tuženik navodi da tužitelj niti nije bio u Republici Hrvatskoj tijekom mjeseca veljače nego je stigao tek dana 7. ožujka 2024. kada je odmah i podnesen zahtjev za izdavanje dozvole boravka na točno označenoj adresi, a istoga dana mu je tek izdano uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za obavljanje poslova vozača. Prema komunikaciji koju su vršili radnici tuženika sa tužiteljem je i vidljivo da je tužitelj pozvan doći u Varaždin 7. ožujka 2024. kako bi mu slijedećeg dana tj. 8. ožujka 2024. i započeo radni odnos. Stoga su stranke po ispunjenju svih zakonskih uvjeta za početak rada tužitelja u Republici Hrvatskoj i suglasno utvrdili stvarni početak rada s danom 8. ožujka 2024. i to zaključenjem ugovora o radu od toga dana tako da je upravo toga dana i započeo stvarni rad tužitelja kod tuženika. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao da je doista ugovorio probni rad u trajanju od 6 mjeseci i u Ugovoru od 25. siječnja 2024. i u Ugovoru od 8. ožujka 2024., ali napominje da tužitelj nije obavljao nikakve poslove za tuženika prije dana 8. ožujka 2024. te mu je otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu dan u zakonskom roku od 6 mjeseci. Naime tužitelj nije mogao biti u radnom odnosu od 14. veljače 2024. jer praktično tada nije imao niti prijavljeno boravište, a niti je tuženik znao da bi tužitelju bila izdana dozvola zbog čega niti stranke nisu utvrdile da je upravo toga dana započeo rad tužitelja kod tuženika. Tuženik navodi da je disponent tuženika OJ kao nadređeni tužitelja u svom dopisu od 27. kolovoza 2024. pismeno obavijestio poslodavca da radnik tj. tužitelj nije zadovoljio na probnom radu, a to znači da je takvo očitovanje dostavljeno poslodavcu prije isteka probnog rada, ali i prije obavijesti tužitelja o njegovoj privremenoj nesposobnosti za rad, a koja je trajala ustvari svega dva dana. Po zaprimanju takvog očitovanja je tuženik i donio spornu odluku. Tuženik je također u odgovoru na tužbu osporio da bi tužitelj tijekom radnog odnosa u potpunosti i na vrijeme obavljao svoje radne zadatke vozača autobusa jer je tuženik zaprimio određene pritužbe na rad tužitelja u srpnju 2024. od svog poslovnog partnera Flix Busa, a za kojeg tuženik vrši prijevoz temeljem ugovora o poslovnoj suradnji, a koji ima posebnu aplikaciju iz koje je vidljivo koji vozač vrši prijevoz te u koju putnici mogu navoditi pritužbe. Tuženik sa vremenskim odmakom i dobije uvid u te pritužbe. Prema tome je tuženik bio obaviješten o pritužbama na rad tužitelja još u srpnju, a koje su se pritužbe odnosile da je naplaćivana prtljaga bez izdavanja računa i u vezi čega je obavljen sa tužiteljem razgovor od strane nadređenih radnika TJ i BJ tijekom srpnja 2024. te je tužitelj i upozoren usmenim putem na svoje ponašanje. Ujedno tuženik navodi da u slučaju radnika kojemu je ugovoren probni rad njegovi neposredni nadređeni disponenti imaju obvezu dostaviti prije isteka probnog rada ocjenu, što je i učinjeno budući je probni rad tužitelja isticao s danom 8. rujna 2024. Tuženik se posebno i očitovao u odgovoru na tužbu na činjenicu izdavanja Aneksa Ugovora o radu od 1. rujna 2024., a koji je tužitelju uručen dana 23. kolovoza 2024. od strane drugog radnika tuženika koji je predao taj aneks tužitelju u Zagrebu, odakle je tužitelj trebao voziti liniju, pa je predajom aneksa radniku koji radi u Zagrebu ustvari postupio ekonomično dok je taj radnik vratio potpisanu dostavnicu poslodavcu. Istaknuo je ustvari da je taj aneks dostavljen prije nego što je poslodavac primio očitovanje o zadovoljavanju tužitelja na probnom radu te je ta činjenica što je tužitelju uručen aneks prije primitka ocjene njegovog rada od njegovog neposredno nadređenog nije od utjecaja na samu odluku o otkazu. Predložio je da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, a tužitelj obveže na naknadu troškova tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je prije svega saslušao tužitelja i direktor icu tuženika u svrhu dokazivanja. Nadalje je saslušao svjedoke TJ, BJ i IJ, a izvršen je i uvid u dokumentaciju tužitelja predanu uz tužbu sa listova 4-27 spisa, u dokumentaciju tuženika predanu uz odgovor na tužbu sa listova 36-46 spisa, zatim u dokumentaciju tuženika sa listova 48-56 spisa, a koja je također dostavljena uz odgovor na tužbu, u pres liku nalaza kontrole sa lista 61 spisa, u dokumentaciju tuženika sa listova 70-83 spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP)-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. Iz provedenih dokaza sud je kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke zaključile Ugovor o radu na određeno vrijeme dana 25. siječnja 2024. (listovi 4-5 spisa) uz probni rok od 6 mjeseci u kojem ugovoru je u čl. 2. navedeno da će zaposlenik započeti raditi sa danom 12. veljače 2024. dok stvarni početak ovisi o ishodu zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad odnosno da će radnik započeti s radom nakon ishodovanja dozvole za boravak i rad stranca od strane policijske uprave u roku od 15 dana,

- da su stranke zaključile i dana 8. ožujka 2024. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (listovi 7-8 spisa) i to za iste poslove vozača autobusa s tim da je u čl. 2. ugovoren probni rad u trajanju od 6 mjeseci te da se ugovor o radu može otkazati za vrijeme probnog rada u slučaju ukoliko neposredni rukovoditelj radnika negativno ocjeni sposobnost i stručnost radnika, kada otkazni rok iznosi tjedan dana,

- da je dana 14. veljače 2024 PU Varaždinska izdala dozvolu za boravak i rad tužitelju za radno mjesto vozač autobusa kod poslodavca Vincek d.o.o., a koja je vrijedila od 14. veljače 2024. do 13. veljače 2025. (list 6 spisa),

- da je tužitelj dana 28. kolovoza 2024. bio pregledan u Kliničkoj bolnici Dubrava na Odjelu objedinjenog hitnog bolničkog prijema u večernjim satima te je upućen na javljanje izabranom liječniku s tim da je nalaz izdan 28. kolovoza 2024. u 23,09 sati (listovi 11-12 spisa),

- da je tuženik dana 30. kolovoza 2024. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu radi nezadovoljavanja radnika na probnom radu, a temeljeći navedenu odluku na obavijesti neposrednog rukovoditelja od 27. kolovoza 2024. o negativnoj ocjeni sposobnosti i stručnosti tužitelja kao radnika (list 13 spisa),

- da je tužitelj dana 6. rujna 2024. podnio zahtjev za zaštitu prava (listovi 14 -16 spisa),

- da je tuženik tužitelju dao na potpis Aneks broj 1 Ugovora o radu i to dana 1. rujna 2024. koji je i potpisan po obje stranke (list 17 spisa),

- da je tuženik dana 11. rujna 2024. odbio zahtjev za zaštitu prava tužitelja svojim dopisom (listovi 18-19 spisa),

- da je OJ dana 27. kolovoza 2024. obavijestio poslodavca kako je tužitelj od neposrednog rukovoditelja negativno ocjenjen glede njegove sposobnosti i stručnosti, a to uvidom u aktivnosti i zalaganje tijekom dosadašnjeg rada i zbog čega nije zadovoljio na probnom radu, a to unatoč prethodnim pozivima i upozorenjima o ponašanju na poslu,

- da je tužitelj predao zahtjev za izdavanje dozvole boravka dana 7. ožujka 2024. (list 39 spisa),

- da je PU Varaždinska izdala dana 7. ožujka 2024. uvjerenje o boravištu u [adresa] sa važenjem od 7. ožujka 2024. do 13. veljače 2025.,

- da je tužitelj prijavljen na mirovinsko osiguranje s danom 8. ožujka 2024. (listovi 51-53 spisa).

6. Sporno je između stranaka da li je odluka otkaza ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju dana 30. kolovoza 2024. zakonita ili ne.

7. Ovdje se navodi da je odredbom iz čl. 53. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine 93/14 i 127/17-dalje ZR) propisano da se prilikom sklapanja ugovora o radu može ugovoriti probni rad. Nadalje u odredbi iz čl. 53. st. 3. ZR je propisano da probni rad ne smije trajati duže od 6 mjeseci. Odredbom iz čl. 53. st. 7. ZR je propisano da nakon prestanka sklopljenog ugovora o radu u kojem je bio ugovoren probni rad radnik i poslodavac pri sklapanju novog ugovora o radu za obavljanje istih poslova ne mogu ponovno ugovoriti probni rad. Odredbom iz čl. 53. st. 8. ZR je propisano da nezadovoljavanje radnika na probnom radu predstavlja posebno opravdan razloga za otkaz ugovora o radu koji se radniku može otkazati tijekom njegovog trajanja, a najkasnije zadnjeg dana njegovog probnog rada time da prema odredbi iz čl. 53. st. 9. ZR se na takav otkaz ne primjenjuju odredbe ovog zakona o otkazu ugovora o radu osim čl. 120., 121. i 125. dok prema odredbi iz čl. 53. st. 10. ZR otkazni rok iznosi najmanje jedan tjedan. Nadalje je odredbom iz čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik nje zadovoljio na probnom radu (otkaz zbog nezadovoljavanja na probnom radu. Iz sporne odluke je vidljivo da je tuženik otkazao ugovor o radu upravo temeljem odredbe iz čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR, a što znači da je ocijenio da tužitelj nije zadovoljio na probnom radu. Tu treba imati u vidu da je tužitelj stranac te njegov radni odnos u Republici Hrvatskoj je i reguliran odredbama Zakona o strancima (Narodne novine 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25-dalje ZS). Prema odredbi iz čl. 88. st. 1. ZS stranac može raditi u RH na temelju izdane dozvole za boravak i rad time da prema odredbi iz čl. 95. st. 1. ZR zahtjev za izdavanje dozvole mogu podnijeti ili radnik ili poslodavac, a sukladno odredbi iz čl. 111. st. 1. ZS se dozvola za boravak i rad može izdati ukoliko se i priloži ugovor o radu. Također iz odredbe iz čl. 169. i 178. ZS proizlazi da radnik prije početka rada mora imati i prijavljeno boravište. Obzirom na prednje, a imajući u vidu i iskaz samog tužitelja te navode direktorice tuženika i priležeće dokumentacije jasno je da tužitelj nije mogao započeti s radom prije nego što mu je izdana dozvola za rad i prije nego što mu je prijavljeno boravište te i izdano uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, a što je iz priležeće dokumentacije učinjeno tek dana 7. ožujka 2024. nakon čega su stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 8. ožujka 2024. Činjenica jest također da je u tom ugovoru o radu utvrđeno trajanje probnog rada od 6 mjeseci. Isto tako iz ugovora o radu od 25. siječnja 2024. proizlazi da se i u tom ugovoru koji je zaključen na određeno vrijeme stranke također ugovorile probni rad također u trajanju od 6 mjeseci. Oba ugovora su doista zaključena za isto radno mjesto. No sud smatra da je ovaj ugovor od 25. siječnja 2024. ustvari zaključen radi zadovoljavanje uvjeta za izdavanje dozvole za boravak i rad u smislu odredbe iz čl. 111. st. 1. ZS pokazujući na taj način namjeru ovdje tuženika kao poslodavca za zapošljavanje tužitelja kao svog radnika jer već i iz tog ugovora proizlazi da se stvarni početak rada odgađa do izdavanja dozvole za boravak i rad. Iz iskaza tužitelja pak je sud utvrdio da ustvari tužitelj da niti nakon izdavanja dozvole za boravak i rad koja je izdana s datumom 14. veljače 2024. nije započeo s radom, dapače da ga praktično u to vrijeme nije niti bilo u Republici Hrvatskoj, već je s radom započeo tek s danom 8. ožujka 2024. tj. kada je potpisan konačni ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a koji je potpisan nakon što je tužitelj pribavio svu potrebnu dokumentaciju od nadležne policijske uprave potrebnu za redovan rad u Republici Hrvatskoj. Stoga po mišljenju suda je probni rad mogao započeti tek od dana početka stvarnog rada. To znači da je ustvari taj rok počeo teći tek s danom 8. ožujka 2024. pa iako je doista probni rad unesen u dva ugovora o radu (25. siječnja 2024. i 8. ožujka 2024.) on se počeo stvarno raditi tek s danom 8. ožujka 2024. Slijedom navedenog je probni raditi tek s danom 8. rujna 2024. Obzirom na to sud smatra da Odluka o otkazu od 30. kolovoza 2024., a koju je tuženik donio radi nezadovoljavanja na probnom radu tužitelja nije nepravovremena.

8. Međutim po mišljenju suda je tužitelj u svakom slučaju mogao osporavati tvrdnje tuženika o tom nezadovoljavanju, a u vezi čega je sud konačno i provodio dokaze saslušanjem stranaka te i svjedoka. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da su ustvari nadređeni tužitelju bili u tom razdoblju prvenstveno OJ te svjedok BJ s tim da je upravo OJ dana 27. kolovoza 2024. obavijestio upravu tuženika o nezadovoljavanju tužitelja na probnom radu. Tu se mora navesti da je sud utvrdio, a što je i nesporno između stranaka da je tužitelj radio kod tuženika kao vozač autobusa i to prvih nekoliko tjedana na linijama unutar Hrvatske, a nakon toga na inozemnim linijama s tim da tuženik na tim inozemnim linijama iznajmljuje zapravo svoje autobuse i vozače tvrtki Flix Bus koja ustvari i organizira te vodi te linije, ali realizaciju linija provodi upravo tuženik putem svojih zaposlenika i autobusa, a kako se to i zaključuje iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka. Dakle iz prednjeg se zaključuje da ustvari vozače i autobuse na te linije šalju upravo djelatnici odnosno disponenti tuženika, a oni i organiziraju vozače koji su zaposleni kod tuženika te ih i upućuju na odrađivanje tih autobusnih linija prema inozemstvu. Isto tako je sud utvrdio i da tvrtka Flix Bus obavještava tuženika o određenim propustima ili pritužbama koje su primili od svojih korisnika (putnika) na pojedine vozače, a kako je to i vidljivo na dokumentaciji s listova 73-75 spisa). Doduše iz navedene dokumentacije proizlazi da je ista dostavljena tuženiku tek dana 27. rujna 2024. iako se odnosila na razdoblje srpnja i kolovoza 2024. te obzirom na datum slanja obavijesti tuženiku je jasno da tuženik u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu nije raspolagao sa tom dokumentacijom iako se u istoj spominje ponašanje pojedinih vozača pa tako i ovdje tužitelja za razdoblje prije donošenja sporne odluke tj. srpanj i kolovoz. No iz iskaza svjedoka OJ i BJ pa i direktorice tuženika je utvrđeno da je tuženik mogao vršiti sam provjere bez posebnih obavijesti od tvrtke Flix Bus u njihovoj aplikaciji te je po mišljenju suda na taj način također mogao utvrditi propuste pojedinih vozača pa tako i tužitelja , a iz njihovih iskaza proizlazi da se takve provjere u načelu obavljaju na tjednoj bazi. Uostalom svjedoci OJ i BJ iskazuju i o sastanku odnosno razgovoru sa tužiteljem o uočenim propustima prije donošenja sporne odluke, a to naročito svjedok OJ koji razgovor je i bio negdje u srpnju ili u kolovozu, ali u svakom slučaju prije slanja obavijesti tog svjedoka o ocjeni njegovog rada kod tuženika. Naime predmetna obavijest je datirana sa danom 27. kolovoza 2024. (list 38 spisa). Obzirom na naprijed iznijeto je sud utvrdio da je doista vršena provjera primjedbi na vozače tuženika pa tako i tužitelja prije slanja predmetne obavijesti o zadovoljavanju na probnom radu za tužitelja. Dapače svjedok OJ u svom iskazu i decidirano navodi ponašanje tuženika koje nije bilo primjereno i to ponašanje prema putnicima, zatim odgovornost prema poslu, ali i dolazak na perone kao i upozorenja za popravljanje takvog ponašanja i to naročito ophođenje prema poslu. Uostalom da je bilo određenih primjedbi prije dostavljanja obavijesti o negativnoj ocjeni od 27. kolovoza 2024. na rad tužitelja proizlazi i iz iskaza svjedoka IJ koji je u nekoliko navrata bio kontrolor na autobusima tuženika i u kojem iskazu taj svjedok iznosi da je i dobio uputu od strane svjedoka OJ na praćenje ponašanja i rad tužitelja iako taj svjedok iznosi da on osobno nije prilikom svojih kontrola utvrdio nikakve nepravilnosti na strani tužitelja. No to sve upućuje upravo na zaključak da je tuženik preko svog disponenta bio upoznat da na račun tužitelja postoje određene primjedbe i zbog čega je rad tužitelja bio pod povećanom pažnjom, a slijedom navedenog je sud zaključio da su doista svjedoci OJ i BJ imali razgovor sa tužiteljem zbog uočenih nepravilnosti u obavljanju njegovog posla i to u srpnju ili kolovozu, ali u svakom slučaju prije nego što je upravi tuženika dostavljena obavijest o negativnoj ocjeni rada tužitelja.

9. S tim u vezi sud smatra da doista razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju nije njegov odlazak na bolovanje nego upravo nezadovoljavanja na poslu s tim da se prilikom ocjenjivanja rada na probnom radu ne ocjenjuje samo stručnost i sposobnost za obavljanje posla za koji je zaključen ugovor o radu već se gleda i cjelokupni njegov rad i ponašanje poput odnosa prema radu, sredstvima rada, prema korisnicima usluga, prema drugim radnicima pa i poslodavcu, a ocjenjuje se i cjelokupna njegova radna disciplina. To znači da na negativnu ocjenu na probnom radu ne mora utjecati nužno samo loše obavljanje posla za koji je zaključen ugovor o radu nego cjelokupno ponašanje određenog radnika u okvirima radnog odnosa kod određenog poslodavca, a to je u ovom slučaju tužitelj kod tuženika. Tu se opet vraćamo na iskaz svjedoka OJ u kojem iznosi da se tužitelj često znao buniti zašto odrađuje pojedinu liniju iako je uredno odradio svaki zadatak koji je dobio, ali po mišljenju suda već i takvo ponašanje može značiti da pojedini radnik nije predan obavljanju svog posla u potpunosti već to odrađuje praktično po prisili. Iz iskaza saslušanih svjedoka pa i direktorice tuženika sud je utvrdio da tuženik zapošljava veći broj vozača te je stalno u potrazi za zapošljavanjem novih vozača jer ima i veliku fluktuaciju vozača pa u svakom slučaju je tuženiku itekako u interesu da svakog zaposlenog vozača i zadrži u radnom odnosu. Stoga je nelogično da bi tuženik otkazao ugovor o radu dobrom vozaču koji uredno izvršava sve svoje obveze. Stoga je sud i prihvatio kao istinite i vjerodostojne navode iskaza svjedoka OJ i BJ te direktorice tuženika dok nije prihvatio iskaz tužitelja, a to naročito u dijelu na njegov rad nije bilo nikakvih pritužbi. Tu treba reći da sama činjenica što je tužitelj dobio aneks ugovora o radu o povećanju plaće, a koji je aneks prema vlastitima navodima primio još 15. kolovoza 2024. dakle prije nego što je uprava tuženika dobila obavijest o nezadovoljavanju tužitelja na probnom radu ne znači da je doista tuženik bio zadovoljan s njegovim radom odnosno da tužitelj nije imao nikakvih primjedbi niti pritužbi na svoj rad već se očito radi o jednoj formalnosti koja se radi nakon šestomjesečnog rada pojedinog vozača kako to iznosi i sam tužitelj u svom iskazu. Čak i činjenica što je tužitelj bio pozvan od strane svjedoka OJ na vožnju uvečer 28. kolovoza 2024., a kada se tužitelj nalazio već u hitnoj ambulanti ne znači da je tužitelj bio tako dobar radnik odnosno vozač već upućuje upravo na zaključak da je tuženik trebao vozače. U ovom slučaju je ustvari tužitelj otkazao tu vožnju praktično neposredno prije poduzimanja te vožnje, a što je po mišljenju suda moglo itekako uzrokovati određene probleme. Doduše tu treba imati u vidu činjenicu da je ocjena o zadovoljavanju tužitelja već bila dostavljena upravi, ali unatoč toj ocjeni odluka o otkazu nije bila donesena. Odluka je donesena tek dana 30. kolovoza 2024. i to po mišljenju suda nakon sagledavanja svih okolnosti rada tužitelja te stoga po mišljenju suda to što je tužitelj u to vrijeme bio na bolovanju nije bilo od utjecaja za donošenje te odluke već je utjecaj na tu odluku imalo upravo njegovo ponašanje i odnos prema cjelokupnom poslu. Uostalom odluka o otkazu se mogla donijeti i za vrijeme bolovanja osim što za vrijeme bolovanja ne teče otkazni rok, a kako to propisuje odredba iz čl. 121. st. 5. ZR. Konačno po mišljenju suda upravo je poslodavac taj koji odlučuje i može donijeti ocjenu da li će zadržati nekog radnika na poslu nakon isteka probnog roka ili ne i to prvenstveno sagledavajući cjelokupni rad pojedinog radnika kao i njegov odnos prema poslu i ostalim radnicima pa u ovom slučaju klijentima tj. putnicima te i sama činjenica da je netko stručan i sposoban obavljati određeni posao ne znači da zadovoljava i druge kvalitete koje poslodavac traži od svojih radnika. U ovom slučaju je tuženik dobio obavijest neposredno nadređene osobe tužitelja o nezadovoljavanju tužitelja na probnom radu te je stoga i imao mogućnost ili unatoč toj ocjeni zadržati tužitelja na radu uvažavajući svoju potrebu za vozačima ili pak otkazati ugovor o radu tužitelju zbog nezadovoljavanja na probnom radu, a što je konačno tuženik ovdje i učinio. Sud smatra da u svakom slučaju eventualno neprilično ponašanje vozača koji rade za poslovnog partnera ovdje tuženika može utjecati i na njegov daljnji poslovni ugled, a eventualno na taj način i daljnje poslovanje takvog poslodavca. Dakle po mišljenju suda odluka tuženika kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju je zakonita jer je u svakom slučaju donesena unutar roka od 6 mjeseci koliko je bio određen probni rad, a koji rad se mora računati od početka stvarnog rada pojedinog radnika bez obzira što je doista probni rad u ovom slučaju unesen u dva ugovora o radu (25. siječnja 2024. i 8. ožujka 2024.), ali treba imati u vidu da je prvi ugovor o radu zaključen radi dobivanja dokumentacije potrebne za rad tužitelja kao stranca u Republici Hrvatskoj i da je ustvari radni odnos tužitelja kod tuženika započeo tek sa ugovorom o radu od 8. ožujka 2024. i od kojeg roka i treba računati probni rad.

10. Ovdje se ističe da je sud prihvatio kao istinite i vjerodostojne iskaze saslušanih svjedoka pa i direktorice tuženika te djelomično iskaz tužitelja dok iskaz tužitelja nije prihvatio u dijelu u kojem on iznosi da na njegov rad nije bilo nikakvih primjedbi. To iz razloga što je sud ostalim provedenim dokazima utvrdio da su primjedbe postojale te je ustvari nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika bio u domeni odlučivanja samog tuženika, a tuženik je odlučio otkazati ugovor o radu tužitelju kako je to naznačeno u Odluci o otkazu od 30. kolovoza 2024., a koja je donesena zakonito temeljem odredbe iz čl. 115. st. 1. toč. 4. ZR te u kojoj odluci mu je i određen zakonom propisani otkazni rok od tjedan dana kako je to propisano odredbom iz čl. 53. st. 10. ZR. Naime tuženik kao poslodavac je jedino i ovlašten procjenjivati rad pojedinog radnika u okviru probnog rada te donositi odluku da li će sa pojedinim radnikom nastaviti radni odnos ili mu otkazati ugovor o radu, a to obzirom na svoje poslovanje. Što se tiče dokumentacije koju sud posebno ne spominje, a izvršio je uvid u istu sud smatra da ta dokumentacija nije relevantna za ishod ovog postupka.

11. Obzirom na prednje sud je presudio kao u izreci.

12. Što se tiče odluci o troškovima ista se temelji na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, time da je sud tuženiku dosudio trošak u visini jednokratne nagrade prema tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023-dalje OT) u iznosu od 500,00 eur te PDV na nvedeni iznos prema tbr. 46. OT u iznosu od 125,00 eura, odnosno sveukupno 625,00 eura. Trošak je dosuđen sukladno važećoj odvjetničkoj tarifi, te je isti po mišljenju suda bio potreban prema čl. 155. ZPP-a.

U Varaždinu 29. listopada 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu odluke, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave odluke na e-oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka odluke.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak odluke dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

Dostaviti:

1/ Odvjetnik Luka Duvnjak, Zagreb (za tužitelja)

2/ Odvjetnica Valentina Galić, Varaždin (za tuženika)