Poslovni broj: P-946/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Dominik Musulin i Viktor Perak , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici FJ , Petar Kovačević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 15. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Viktora Peraka, odvjetnika iz Zagreba te punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba, dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 11. travnja 2025.

II. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.911,18 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :

na iznos od 8,87 EUR od 1. 10. 2015. do isplate,

na iznos od 32,68 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 33,07 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 20,37 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 23,28 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 23,86 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 18,85 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 19,72 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 16,28 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 21,85 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 15,66 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 19,66 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 19,02 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 29,82 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 36,76 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 35,26 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 42,15 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 54,77 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 56,43 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 71,00 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 70,51 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 100,71 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 83,12 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 87,18 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 102,10 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 103,74 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 97,21 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 101,16 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 101,37 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 113,43 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 139,07 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 168,24 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 196,53 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 147,14 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 130,53 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 131,64 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 133,93 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 148,27 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 152,58 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 147,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 147,17 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 149,55 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 153,69 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 148,53 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 147,11 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 134,45 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 145,36 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 150,44 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 147,07 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,02 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 141,62 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 140,18 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 150,26 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 135,43 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 133,01 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 134,45 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 132,93 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 138,36 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 141,87 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,58 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 149,69 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,52 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 133,51 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 136,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 133,95 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 129,74 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 130,65 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 133,65 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 136,05 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 136,66 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 139,23 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 142,92 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,62 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 144,16 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate,

na iznos od 143,88 EUR od 1.10.2015. do isplate i

na iznos od 56,01 EUR od 1.10.2015. do isplate do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

III. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.895,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.162,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.,

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj BJ u tužbi tvrdi da su on i tuženik Zagrebačka banka d.d. , Zagreb dana 11.ožujka 2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3212684779/08 na iznos od 103.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,60 % godišnje i odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu određeno je da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 103.400,00 švicarskih franaka obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te je razvidno da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu sklopljenom 2008. s valutnom klauzulom, odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita, što ukazuje na okolnost da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, dakle odredbom članka 1. Ugovora o kreditu tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos kredita u valuti švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita pri čemu se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, a tuženik je unosio ništetne odredbe u ugovor pa je ista odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama između banke, odnosno tuženika i tužitelja , koji se u predmetnom odnosu nalazi u svojstvu potrošača tako da su tužitelj i tuženik nesporno sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli, odnosno ugovorena je odredba prema kojoj je ugovorena valuta švicarskog franka uz koju je vezana glavnica kredita pri čemu tuženik tužitelju nije na transparentan način objasnio pojedinosti mehanizma valutne klauzule, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze te tužitelj naglašava da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja n 2005. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama tada važećeg Zakona o obveznim odnosima i Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio kao neosnovanu reviziju tuženika uloženu protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da je u određeno navedenim razdobljima povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i u obrazloženju predmetne presude Visoki trgovački sud obrazložio je kako je: „iz izreke pobijane presude jasno da ništetnost obuhvaća dio svake ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima svakog pojedinog tuženika iz kojeg proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak“, odnosno da su „predmet izreke dijelovi svih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te (…) zbog toga ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi, različitih stavova sudaca niti (…) pravne nesigurnosti.“ u pojedinačnim parnicama, dakle, razvidno je i nesporno kako je ugovaranje zaštitne klauzule u švicarskim francima ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u švicarskim francima nije valjana, odnosno smatra se kao da nikada nije niti ugovorena, a također tužitelj tvrdi da je s tuženikom dana 30.prosinca 2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 3212684779/08 temeljem Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15) ,a odredbom čl. 1. Dodatka ugovora o kreditu određeno je kako se predmetnim Aneksom ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju mijenjanju odredbe iz Ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, ali tužitelj smatra da konverzija nije pravilno izračunata, odnosno obračunata, tj. provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te imajući u vidu ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, sukladno kolektivnoj presudi koja se neposredno primjenjuje na ovaj slučaj i nadalje tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj : Rev-2868/18 zauzeo stav da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita i to iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane i nadalje Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. dajući odgovor na pitanje o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji , a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske razvidno je kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja , kao potrošača jer Dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nije nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu razlika u valutnom tečaju zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli osnovnog ugovora te nadalje, tužitelj ukazuje na presude suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C-452/18 i C-268/19, u kojima je definirao pod kojim uvjetima može doći do odricanja potrošača od njegovih potrošačkih prava, uključujući utvrđivanje ništetnosti i restituciju i to samo u slučaju slobodnog i informiranog pristanka , kojemu mora prethoditi pojedinačno pregovaranje, u skladu sa čl. 3. Direktive 93/13, s time da je nesporno da potrošači u trenutku provođenja konverzije nisu mogli dati takav pristanak, jer je konverzija provođena krajem 2015., dakle 3 godine prije nego što je valutna klauzula, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno presuđena kao ništetna, slijedom čega potrošači nisu imali nikakvih saznanja da konvertiraju valutu ugovora koja je ništetna niti bi do konverzije uopće došlo, da je valutna klauzula ranije pravomoćno presuđena kao ništetna, jer se ne bi imalo što konvertirati pa je slijedom navedenog s obzirom da je ništetna ugovorna odredba dijela čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu, a kojima je tuženik ugovorio valutnu klauzulu, a da je isto utvrđeno u presudi i rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj : P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Revt 249/14 od 9. travnja 2015. te je potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj : Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje dok prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a pored toga s obzirom da je način ugovaranja valutne klauzule bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' broj 79/07 i dr.), a temeljem odredbi istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene , a financijski vještak je uvidom u cjelokupnu dokumentaciju utvrdio kako preplata s naslova ugovorene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosi 8.999,05 EUR, međutim tužitelj je predmetni iznos umanjio za iznos od 89,65 EUR, a koji iznos se odnosi na razdoblje kada je početni tečaj CHF bio niži od ugovorenog (tkz. negativni anuiteti), slijedom čega tužitelj potražuje s tog naslova ukupni iznos od 8.909,40 EUR, što ukazuje da tužitelj nije obeštećen u cijelosti provedenom konverzijom te da ista nije pravilno provedena/izračunata od strane tuženika, predmetna razlika se odnosi na preplate do konverzije zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sve zajedno sa zateznim kamatama tako da tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 8.909,40 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate , kao i naknadu troškova parničnog postupka od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Nakon provedbe financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od dana 11. travnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 8.911,18 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te također od tuženika traži isplatu iznosa od 2.895,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 1. listopada 2015. do isplate, , kao i naknadu troškova parničnog postupka od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3212684779/08 od 11. ožujka 2008. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 103.400,00 CHF , a da tužitelj u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 8.909,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama,s osnova navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu , kojim je ugovorena valutna klauzula , a tuženik stavlja i prigovor promašene aktivne legitimacije iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane CJ, a osim toga tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok , a imajući u vidu plaćanja , koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a te je tako čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je djelomično potraživanje tužitelja u zastari i ujedno tuženik ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.lipnja 2018. nastupila zastara te nadalje tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, jer zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač i ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice upravo je na njemu, kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti i također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i tuženik navodi da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove ZZP-a te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, dalje: ZPK) i predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a, jer ZKP se uopće niti ne može primijeniti u konkretnom slučaju , a što se tiče konverzije kredita tuženik ističe da je ista izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i kod učinaka konverzije odlučna činjenica , koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 30. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15 i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, a cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste, koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene), koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te je toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno) i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene , koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta te je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate., dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15 te tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr ) , a nadalje tuženik tvrdi da je tužitelja pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pa prema tome potpisivanju Dodatka sukladno zakonskoj obvezi prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora tako da tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a on je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno on je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je on slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR-skim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužbu tužitelja , a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku te je i sud Europske unije donio odluku u predmetu poslovni broj: C-567/20 dana 5. svibnja 2022. , kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodio imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba o konverziji bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle sud Europske unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 budući da se navedeni članak temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge i radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi suda Europske unije , a koji je već iznio u drugim odlukama , koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. pa je tako sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i sud Europske unije u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava, koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest, one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama i u predmetu C-81/19 sud Europske unije posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe, koje su odraz zakonskih odredbi, dakle, zaključak tog suda je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva pa slijedom navedenog proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza prednika tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a tuženik ukazuje i na pravno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 20. prosinca 2022. iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ i ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i čl. 1115.ZOO-a i budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te nadalje tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku suda Europske unije u predmetu C-567/20 i rješenja poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata , s time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 9. veljače 2022. objavio rješenje iz listopada 2021. , kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa, dakle, taj sud je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku pa stoga u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu, kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP. tako da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove pa je tako i u oglednom postupku koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” tako da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15 i Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a on je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno on je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona dok glede pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona '' i tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ i slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije,bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle , u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama i Vrhovni sud Republike Hrvatske dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude suda Europske unije (poslovni broj: C-118/17 - ZJ) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj, jer u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke pa tako i tuženik morali ponuditi tako da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama budući da u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu pa slijedom svega navedenog tuženik zaključuje da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni broj; Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke suda Europske unije C-567/20, proizlaze okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja , kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije , odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge tako da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama, s time da tužitelj ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 , odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu , a dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi , a što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata tuženik tvrdi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94.,111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ , dakle ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju te tuženik od tužitelja traži naknadu troškova parničnog postupka.

4.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3212684779/08 od 11. ožujka 2008.,uvid u Promet po kreditu / Specifikacija uplata ( list 19 do 38 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 39 do 46 spisa te list 85 do 95 spisa ), uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj: 7104077259 od 18. svibnja 2023., uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 30. prosinca 2015., uvid u Informativni izračun preplate kredita ( list 54 do 60 spisa ),uvid u Obavijest tuženika tužitelju od 12. studenog 2015., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., ( list 98 do 101 spisa ), uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu , uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama , uvid u Ugovor o kupoprodaji stana od 27. prosinca 2017.,uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba , uvid u Dopunu nalaz i mišljenja financijskog vještaka od dana 25. ožujka 2025. i saslušan je tužitelj BJ u svrhu dokazivanja.

5. Nesporno je da su tužitelj BJ i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 11. ožujka 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3212684779/08 , kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju , kao korisniku kredita na raspolaganje iznos od 103.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 20 godina te da je namjena kredita kupnja stana, što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 5,60 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 30. prosinca 2015. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 76.191,87 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 531.878,07 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 151 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 31.801,27 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 50.157,40 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

7. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja, da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužitelja da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije, kao i zateznih kamata te je sporna visina tužbenih zahtjeva tužitelja i da li je tužitelj preinačio tužbu.

8. Tužitelj BJ je izjavio da je uzeo kredit kod tuženika 2008. za kupnju stana i uzeo je kredit u iznosu od 65.000,00 EUR odnosno u CHF s rokom otplate na 20 godina s time da je prije 7 godina taj kredit zatvoren i više istog ne otplaćuje.Tužitelj tvrdi da je došao u banku i tamo mu je ponuđena, kao najpovoljnija opcija kredit u CHF te ,,misli" da je postojala još mogućnost dobivanja kredita u kunama, ali takav kredit nije mogao dobiti zbog niske plaće te nije za to bio kreditno sposoban dok se ne sjeća da bi bio ponuđen u EUR, a to je bila najpovoljnija opcija.Tužitelj tvrdi da je imao saznanja o tome da dolazi do promjena tečaja, ali od strane banke mu o tome nije ništa pojašnjeno i također mu je u banci rečeno da je CHF najstabilnija valuta, a nije mu nitko pojašnjavao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to čini prema EUR. Tužitelj tvrdi da je pročitao Ugovor i da je sve bilo po principu ,,uzmi ili ostavi" te nije tražio nikakva pojašnjenja nakon što je pročitao ugovor o kreditu.Tužitelj nadalje tvrdi da je radi solemnizacije tog ugovora išao k javnom bilježniku, međutim, javni bilježnik mu nije ništa govorio o Ugovoru o kreditu niti mu je što pojašnjavao već je kod njega samo potpisao taj ugovor.Tužitelj navodi da niti u vrijeme sklapanja niti kasnije nije bio vlasnik obrta ili tvrtke. Tužitelj tvrdi da je kupio stan radi toga da zajedno s obitelji živi u njemu , a u tom stanu su bili njegova supruga i dva sina, međutim tvrdi da je prodao predmetni stan i kupio drugi stan.Tužitelj navodi da nije iznajmljivao stan kojeg je kupio predmetnim kreditom.Tužitelj tvrdi da je u početku mjesečna rata i to prva dva mjeseca bila 3.100,00 kn, a nakon toga je mjesečna rata počela rasti, da bi najveća mjesečna rata bila oko 7.000,00 kn, što je bila gotovo cijela njegova mjesečna plaća, koju je zarađivao u tvrtki ZET.Tužitelj se sjeća da je dobivao dopise od banke radi povećanja kamatne stope, a tečaj je pratio putem medija te je došlo do tog velikog povećanja mjesečne rate tako da nije znao što da radi.Nadalje, tužitelj tvrdi da mu je tuženik ponudio konverziju kredita iz CHF u EUR, a to je bilo 2015.-2016. te je prihvatio konverziju kredita. Tužitelj se sjeća da je dio iznosa uzet u obzir kao preplata i sjeća se da je tako mjesečne rate dijelom plaćao , a dijelom je bilo uzeto u obzir , ono što je preplaćeno. Tužitelj navodi da je plaćao predmetni kredit trajnim nalogom. Također tužitelj navodi da su nakon konverzije mjesečne rate bile stabilnije i koliko se sjeća tečaj CHF je ,,zamrznut".Što se tiče valutne klauzule , tužitelj objašnjava da se određeni iznos novca veže uz određenu valutu, tako da mu je bio jasan taj pojam.

9. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

10. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntira ni m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, njemu ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja tako da je tužitelju ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta pa značaj neravnoteže zbog valutn e kla u zule u švic a rskim fra ncima bio je tim veći što pro sječn i potrošač nije mogao zn ati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

11. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je s obzirom na iznos kredita za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

12. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

13. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( radio je u ZET-u ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

14. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

15. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i to : čl. 1. Ugovora , gdje se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju , kao korisniku kredita na raspolaganje iznos u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom te dio odredbe čl. 7.Ugovora, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja

16. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ZJ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba, koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

17. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 30. prosinca 2015. , Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

18. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

19. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

20. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

21. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vračeno,sve ono što je preplatio.

22. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

23. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

24. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izračuna visine preplate anuiteta tužitelja zbog ništetnih odredbi valutne klauzule iz ugovora o kreditu, kao i Dodatka ugovoru o kreditu do konverzije kao i u provedenom postupku konverzije,izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta , koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita,da li je konverzija provedena u skladu sa zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te dali su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF- EUR),koliki je iznos preplate prilikom izračuna konverzije, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

25. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi:razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 8.999,05 EUR (konvertirani iznosi razlika) i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' ' Tabele 1 iz nalaza,a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi 8.911,18 EUR (konvertirani iznosi razlika) i pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' ' Tabele 1 iz nalaza te vještak tvrdi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF ukredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR,a preplata koju je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije, odnosno razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečajuHNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, iznosi ukupno 4.220,75 EUR.

26.

Tužitelj u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka navodi da prihvaća nalaz i mišljenje u dijelu u kojem je isti utvrdio kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije iznosi 8.911,05 EUR, ali tužitelj predlaže dopunu nalaza i mišljenja vještaka na način da isti pojasni: koliki iznos zateznih kamata pripada tužitelju na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije te koliki je iznos preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF naspram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da li postoje više plaćeni iznosi od strane tužitelja banci zbog navedenog.

27. Tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka navodi da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja , jer da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.

28.

Financijski vještak dopunio je svoj nalaz i mišljenje sukladno prijedlogu tužitelja te je u svoj dopuni nalaza i mišljenja naveo da : zatezne kamate obračunate na svaki pojedini iznos preplate za razdoblje od prvog dana nakon dana svake pojedine uplate pa do 30. rujna 2015. (kao obračunskog datuma konverzije) iznose ukupno 21.812,38 kn, odnosno 2.895,00 EUR,da razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 4.021,84 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja), koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije dok u ostalom vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu.

29. Tužitelj i tuženik nisu imali primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

30. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrtinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i vještak je dao više varijanti izračuna , uzeo u obzir preplatu po konverziji i sve prikazao u tablicama , a i stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

31. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir da s obzirom na pozitivne i negativne iznose , razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2008.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi 8.911,18 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja pri čemu je, dakle, uzeto u obzir i negativne tečajne razlike u iznosu od 87,87 EUR pa je valjalo odlučiti kao u toč. II izreke presude.

32. Osim navedenog iznosa od 8.911,18 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od idućeg dana od dana konverzije 1. listopada 2015. kako je to navedeno u toč. II. izreke presude.

33. Sud je također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzeo u obzir obračunate zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate za razdoblje od prvog dana nakon dana svake pojedine uplate pa do 30. rujna 2015. (kao obračunskog datuma konverzije) u iznosu od ukupno 2.895,00 EUR kako to tužitelj traži pa je sud prihvatio i taj tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. III. izreke presude.

34. Osim navedenog iznosa od 2.895,00 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015. kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

35. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja navodeći da je tužitelj podneskom od 11. travnja 2025. preinačio tužbu na način da sada zahtijeva i isplatu iznosa od 2.895,00 EUR s osnove zatezne kamate obračunate na svaki pojedini iznos preplate čime je tužitelj istaknuo novi tužbeni zahtjev s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 8.909,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama isključivo s osnove navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula.

36. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio tužbene zahtjeve s nalazom i mišljenjem vještaka čije iznose je tužitelj mogao saznati tek po provedbi financijskog vještačenja te se zapravo tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

37. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije dokazao da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana za osobne potrebe i za život njegove obitelji, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja tako da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je dokazao da je potrošač .

38. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

39. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj , iako je suvlasnik tvrtke ( 50%) , djelatnost tvrtke nije obavljao u stanu niti je stan iznajmljivao već stan koristio za svoje stanovanje i ostalih članova, sve do prodaje stana JJ dana 27. prosinca 2017. što je razvidno iz Ugovora bo kupoprodaji stana navedenog datuma , a to tvrdi i tužitelj u svom uvjerljivom i životnom iskazu.

40. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane CJ

41. Prigovor tuženika nije osnovan.

42. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je tužitelj uzeo kredit i da ga je on otplaćivao , a i tuženik je u svojim poslovnim knjigama predmetni kredit evidentirao kao tužiteljev i sve uplate bez obzira na to tko ih je izvršio odnosile su se na kredit tužitelja i treća osoba PJ postupao je po nalogu tužitelja da se taj kredit tužitelja otplaćuje.

43. Tuženik je stavio prigovor zastare tražbine tužitelja.

44. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan .

45. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .

46. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. , u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbina tužitelja.

47. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena dana 11. travnja 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .

48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova ,za sastav podneska od dana 21. 2. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 15. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 17. 5. 2024. po tbr. 8/4 25 bodova, za sastav podneska dana 14. 11. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 11. 4. 2025. po tbr 8/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 28. 5. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 15. 9. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.450,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 362,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.162,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 29. listopada 2025.,

49. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka , koji se odnose na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude i iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom, jer punomoćnik tužitelja nije bio nazočan na tom ročištu.

50. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR.

U Zaboku 29. listopada  2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Musulin i suradnici d.o.o.

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6