Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-367/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Igor Kalebić i Jadranka Kalebić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi tuženika izjavljenoj protiv točki I, II i III izreke presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4471/2021-18 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I Žalba se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažuje te se pobijani dio točke I, II i III izreke presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-
4471/2021-18 od 27. ožujka 2025.:
a) potvrđuje u točkama I, II i III izreke presude i u točki I izreke rješenja
b) preinačuje u točki II izreke rješenja tako da glasi:
„II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.987,17 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."
II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je doslovno:
„I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-3408984 od 18. travnja 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 23.903,89 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećoj na dan dospijeća, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3408984 od 18. travnja 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.081,57 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate i na iznose kako slijedi:
- na iznos od 0,35 eura od 31. svibnja 2006.,
- na iznos od 4,90 eura od 30. studenoga 2007.,
- na iznos od 4,87 eura od 31. prosinca 2007.,
- na iznos od 4,96 eura od 31. siječnja 2008.,
- na iznos od 5,01 eura od 29. veljače 2008.,
- na iznos od 5,09 eura od 31. ožujka 2008.,
- na iznos od 4,97 eura od 30. travnja 2008.,
- na iznos od 9,48 eura od 31. svibnja 2008.,
- na iznos od 9,60 eura od 30. lipnja 2008.,
- na iznos od 9,43 eura od 31. srpnja 2008.,
- na iznos od 9,44 eura od 31. kolovoza 2008.,
- na iznos od 9,54 eura od 30. rujna 2008.,
- na iznos od 18,04 eura od 31. listopada 2008.,
- na iznos od 9,79 eura od 30. studenoga 2008.,
- na iznos od 20,83 eura od 31. prosinca 2008.,
- na iznos od 22,83 eura od 31. siječnja 2009.,
- na iznos od 23,73 eura od 28. veljače 2009.,
- na iznos od 25,53 eura od 31. ožujka 2009.,
- na iznos od 26,03 eura od 30. travnja 2009.,
- na iznos od 22,13 eura od 31. svibnja 2009.,
- na iznos od 19,26 eura od 30. lipnja 2009.,
- na iznos od 20,03 eura od 31. srpnja 2009.,
- na iznos od 21,53 eura od 31. kolovoza 2009.,
- na iznos od 21,40 eura od 30. rujna 2009.,
- na iznos od 19,88 eura od 31. listopada 2009.,
- na iznos od 22,75 eura od 30. studenoga 2009.,
- na iznos od 25,04 eura od 31. prosinca 2009.,
- na iznos od 28,31 eura od 31. siječnja 2010.,
- na iznos od 27,57 eura od 28. veljače 2010.,
- na iznos od 32,00 eura od 31. ožujka 2010.,
- na iznos od 31,16 eura od 30. travnja 2010.,
- na iznos od 32,79 eura od 31. svibnja 2010.,
- na iznos od 46,99 eura od 30. lipnja 2010.,
- na iznos od 44,07 eura od 31. srpnja 2010.,
- na iznos od 53,00 eura od 31. kolovoza 2010.,
- na iznos od 49,91 eura od 30. rujna 2010.,
- na iznos od 44,94 eura od 31. listopada 2010.,
- na iznos od 55,42 eura od 30. studenoga 2010.,
- na iznos od 68,73 eura od 31. prosinca 2010.,
- na iznos od 59,30 eura od 31. siječnja 2011.,
- na iznos od 62,61 eura od 28. veljače 2011.,
-. na iznos od 58,41 eura od 31. ožujka 2011.,
- na iznos od 59,16 eura od 30. travnja 2011.,
- na iznos od 77,01 eura od 31. svibnja 2011.,
- na iznos od 78,76 eura od 30. lipnja 2011.,
- na iznos od 93,67 eura od 31. srpnja 2011.,
- na iznos od 86,00 eura od 31. kolovoza 2011.,
- na iznos od 77,62 eura od 30. rujna 2011.,
- na iznos od 75,54 eura od 31. listopada 2011.,
- na iznos od 74,90 eura od 30. studenoga 2011.,
- na iznos od 78,88 eura od 31. prosinca 2011.,
- na iznos od 82,35 eura od 31. siječnja 2012.,
- na iznos od 82,81 eura od 28. veljače 2012.,
- na iznos od 80,41 eura od 31. ožujka 2012.,
- na iznos od 82,03 eura od 30. travnja 2012.,
- na iznos od 83,14 eura od 31. svibnja 2012.,
- na iznos od 81,28 eura od 30. lipnja 2012.,
- na iznos od 81,77 eura od 31. srpnja 2012.,
- na iznos od 80,37 eura od 31. kolovoza 2012.,
- na iznos od 77,34 eura od 30. rujna 2012.,
- na iznos od 80,57 eura od 31. listopada 2012.,
- na iznos od 82,11 eura od 30. studenoga 2012.,
- na iznos od 81,03 eura od 31. prosinca 2012.,
- na iznos od 73,96 eura od 31. siječnja 2013.,
- na iznos od 80,11 eura od 28. veljače 2013.,
- na iznos od 80,56 eura od 31. ožujka 2013.,
- na iznos od 78,54 eura od 30. travnja 2013.
IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 369,22 eura sa zateznim kamatama.
r i j e š i o j e
I Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda kao neosnovan.
II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.273,17 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
2. Protiv točki I, II i III izreke navedene presude i točki I i II izreke rješenja tuženik je izjavio pravodobnu i dopuštenu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka iz 353. stavka 1. točki 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te traži da se žalba prihvati tako da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te tuženiku naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, kao i trošak predmetne žalbe uvećan za zatezne kamate od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je u manjem dijelu osnovana.
4. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 418-50-3408984 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.903,89 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru i to odredbi kojima se glavnica veže za valutu CHF odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, a posljedično traži isplatu iznosa od 3.081,57 eura koje je tuženik neosnovano stekao zbog ništetnih odredaba Ugovora.
5. Nesporno je da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 18. travnja 2006. sklopile namjenski Ugovor za kupnju motornog vozila, kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 23.903,89 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika za CHF, na rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 2. redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno tuženikovim odlukama, a na dan sklapanja ugovora iznosila je 1,50 % godišnje.
6. Sporno je jesu li predmetne odredbe Ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano tužiteljevo novčano potraživanje s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope u tijeku otplate te je li tužiteljev zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove zastario.
7. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti suda uzimajući u obzir utvrđenje u ovom postupku da se o spornoj ugovornoj odredbi članka 12. Ugovora o kreditu (mjesna nadležnost), a kojim je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost vodeći se prvenstveno vlastitim interesima. U konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se o njoj nije pojedinačno raspravljalo, koja je unaprijed sročena od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora provjeri sudu svog središta te time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove, pa da su stoga suprotne članku 81. stavku 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Identičnu odredbu sadrži i članak 53. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22 i 59/23) koji je na snazi u vrijeme presuđenja. Osim toga uzimajući u obzir udaljenosti od mjesta tužiteljevog prebivališta u [adresa] do suda u Zagrebu čija je nadležnost ugovorena takva bi ugovorna odredba izazvala visoke troškove dolaska na sud u Zagreb, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je iz tog razloga ta ugovorna odredba ništetna. Mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi i iz članka 19.I stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je predviđena nadležnost suda prebivalište potrošača, a što je upravo prvostupanjski sud.
8. Prvostupanjski je sud zaključak da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivali o zaštiti potrošača po pitanju dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi te one o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužitelj, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima.
9. Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod br. Revt-249/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u CHF odluka postala pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev- 2221/18. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je više banaka, među kojima i tuženik, u određenim razdobljima, u koje spada i vrijeme sklapanja ugovora, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno člancima 81, 82. i 90. ZZP/03 te kasnije protivno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje u tekstu: ZZP/07).
9.2. Pozivanje na utvrđenja iz navedenih presuda sud temelji na članku 502.c. ZPP-a kojim je propisana vezanost suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodim tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u postupcima koje fizičke i pravne osobe vode radi naknade štete i isplate, te članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje u tekstu: ZZP/14) kojim je propisano da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
10. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta pokretanjemmi parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača., a ponovno je počela teći tek pravomoćnošću presuda donesenih u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi (13. lipnja 2014., po pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama, te 14. lipnja 2018., po pitanju valutne klauzule vezane uz CHF), budući je predmetna tužba, koja je podnesena 13. lipnja 2019., podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.
11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski je sud utvrdio koliko je tužitelj plaćao tuženiku više kako s osnove povećane kamate u odnosu na prvotno ugovorenu, tako i s osnove povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, pa je obvezao tuženika navedene razlike platiti tužitelju jer je isto stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a svoju je odluku utemeljio na članku 1111. u vezi s člankom 323. stavkom 1. te 1115., te člankom 29. stavcima 1. i 2. ZOO-a.
12. Ispitujući presudu na temelju dužnosti i ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 354. stavak 2. ZPP-a niti je počinjena povreda odredbi iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj.
13. U odnosu na žaliteljeve navode da nije utvrđeno jesu li utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, s obzirom da se presuda donesena po kolektivnoj tužbi odnosi na "prosječnog potrošača" treba reći da se u kolektivnom sporu ispitivala valjanost pojedinih ugovorih odredbi s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz oglas, promidžbene poruke i sl., dakle, nisu bile predmet ispitivanja odredbe iz pojedinačnog ugovora, pa su stoga banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača, dakle u ovom slučaju tužitelja o rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na određivanje njihovog novčanog iznosa, a da je potrošač usprkos tome i nakon što je informiran donio odluku o sklapanju ugovora.
14. Tuženik je, dakle, mogao dokazivati da je informirao tužitelja o svim rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF pa zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarske franke nije doveden u pitanje.
14.1. Pravna mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji, međutim to ne znači da u konkretnom ugovoru ta odredba ne može biti ništetna, o čemu je raspravljano i odlučeno u parnicama povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa. U konkretnom slučaju sporna odredba je nepoštena pa time i ništetna kako je to propisano posebnim zakonom a to je Zakon o zaštiti potrošača koji je u odnosu na ovu materiju lex specialis.
15. Nije od značaja žaliteljevo pozivanje na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu; Direktiva) jer se ta Direktiva ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su u Republici Hrvatskoj sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.
16. Protivno žaliteljevim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare kao neosnovan. Po stajalištu ovog suda zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat pretplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost. U konkretnom slučaju zastara za povrat pretplaćenih iznosa s osnova kamatne stope je počela teći 13. lipnja 2014., dok je za valutu počela teći 14. lipnja 2018., tako da do podnošenja tužbe u ovom predmetu (13. lipnja 2019.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZOO).
17. Kod vraćanja stečenog bez osnove zatezne kamate trebaju se platiti od dana stjecanja tuženika (članak 1115. ZOO-a), jer je tuženik otad postao nepošten stjecatelj. Stoga neosnovano žalitelj tvrdi da bi se trebao smatrati pošteni stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je on sastavio Ugovor koji sadržava nepoštene i upravo zbog toga ništetne ugovorne odredbe, a što predstavlja osnovu restitucijskog zahtjeva i zbog čega se i zatezne kamate trebaju platiti od stjecanja.
18. Neosnovano se žalitelj poziva na članak 326. ZOO-a kojim je propisano da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer taj uvjet (manjeg značaja) ovaj sud ne nalazi ispunjenim, a niti žalitelj, osim što tako tvrdi, ne daje argumente za tvrdnju da je riječ o zabrani manjeg značaja.
19. Slijedom navedenog valjalo je djelomično odbiti žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I pod a) izreke ove presude i rješenja temeljem članka 368. stavka 1. ZPP- a.
20. U pogledu žalbenih navoda o troškovima parničnog postupka žalitelj neosnovano tvrdi kako tužitelju nije bilo potrebno priznati pravo na naknadu troška za sastav podneska od 24. svibnja 2024. jer se tužiteljica tim podneskom očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu pa se radi o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – u daljnjem tekstu: OT). Međutim, osnovano žalitelj ukazuje da je prvostupanjski sud neosnovano tužiteljici dosudio iznose od po 250,00 na ime troškova dviju žalbi protiv dva rješenja, jer je primjenom T.br. 10. točke 5. OT-a tužitelju trebalo dosuditi iznose od po 125,00 EUR. Stoga je ukupno dosuđeni trošak tužiteljice (2.237,17 EUR-a) valjalo umanjiti za iznos od 250,00 EUR i tužitelju dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.987,17 EUR uvećane za zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a pa je stoga odlučeno kao u izreci ove presude i rješenja temeljem članka 380. točke 2. ZPP-a.
21. Kako je tuženik sa žalbom uspio samo u pogledu odluke o sporednoj stvari (troškovima postupka) to je o njegovom zahtjevu za naknadu troškova žalbe odbačeno kao pod točkom II izreke na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.
U Dubrovniku, 29. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković
