REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-370/2020-132
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], osobno i kao pravne slijednice iza pok. EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima PI, Sanji Porobija i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 04. rujna 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Maria Hrupec, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Pie Gaia Baučić, odvjetnice, dana 29. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici RI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 19.216,98 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
16,83 EUR od dana 10.11.2008. do isplate,
88,74 EUR od dana 8.11.2008. do isplate,
43,25 EUR od dana 10.01.2009. do isplate,
51,57 EUR od dana 10.02.2009. do isplate,
78,94 EUR od dana 10.03.2009. do isplate,
39,15 EUR od dana 10.04.2009. do isplate,
38,47 EUR od dana 10.05.2009. do isplate,
31,42 EUR od dana 10.06.2009. do isplate,
35,46 EUR od dana 10.07.2009. do isplate,
24,97 EUR od dana 10.08.2009. do isplate,
32,02 EUR od dana 10.09.2009. do isplate,
20,78 EUR od dana 10.10.2009. do isplate,
27,59 EUR od dana 10.11.2009. do isplate,
28,85 EUR od dana 10.12.2009. do isplate,
49,84 EUR od dana 10.01.2010. do isplate,
63,87 EUR od dana 10.02.2010. do isplate,
58,54 EUR od dana 10.03.2010. do isplate,
79,45 EUR od dana 10.04.2010. do isplate,
89,55 EUR od dana 10.05.2010. do isplate,
120,01 EUR od dana 10.06.2010. do isplate,
141,54 EUR od dana 10.07.2010. do isplate,
113,64 EUR od dana 10.08.2010. do isplate,
194,96 EUR od dana 10.09.2010. do isplate,
159,68 EUR od dana 10.10.2010. do isplate,
165,38 EUR od dana 10.11.2010. do isplate,
198,02 EUR od dana 10.12.2010. do isplate,
250,18 EUR od dana 10.01.2011. do isplate,
193,57 EUR od dana 10.02.2011. do isplate,
210,49 EUR od dana 10.03.2011. do isplate,
188,89 EUR od dana 10.04.2011. do isplate,
235,89 EUR od dana 10.05.2011. do isplate,
279,61 EUR od dana 10.06.2011. do isplate,
291,12 EUR od dana 10.07.2011. do isplate,
479,57 EUR od dana 10.08.2011. do isplate,
302,59 EUR od dana 10.09.2011. do isplate,
280,66 EUR od dana 10.10.2011. do isplate,
282,11 EUR od dana 10.11.2011. do isplate,
282,18 EUR od dana 10.12.2011. do isplate,
306,65 EUR od dana 10.01.2012. do isplate,
320,98 EUR od dana 10.02.2012. do isplate,
322,78 EUR od dana 10.03.2012. do isplate,
313,10 EUR od dana 10.04.2012. do isplate,
318,02 EUR od dana 10.05.2012. do isplate,
328,62 EUR od dana 10.06.2012. do isplate,
316,32 EUR od dana 10.07.2012. do isplate,
317,34 EUR od dana 10.08.2012. do isplate,
296,19 EUR od dana 10.09.2012. do isplate,
303,15 EUR od dana 10.10.2012. do isplate,
318,27 EUR od dana 10.11.2012. do isplate,
313,61 EUR od dana 10.12.2012. do isplate,
321,13 EUR od dana 10.01.2013. do isplate,
301,59 EUR od dana 10.02.2013. do isplate,
295,99 EUR od dana 10.03.2013. do isplate,
316,17 EUR od dana 10.04.2013. do isplate
299,95 EUR od dana 10.05.2013. do isplate
291,96 EUR od dana 10.06.2013. do isplate
271,74 EUR od dana 10.07.2013. do isplate,
285,93 EUR od dana 10.08.2013. do isplate,
295,13 EUR od dana 10.09.2013. do isplate,
307,05 EUR od dana 10.10.2013. do isplate,
308,09 EUR od dana 10.11.2013. do isplate,
315,18 EUR od dana 10.12.2013. do isplate,
301,63 EUR od dana 10.01.2014. do isplate,
315,26 EUR od dana 10.02.2014. do isplate,
320,55 EUR od dana 10.03.2014. do isplate,
316,57 EUR od dana 10.04.2014. do isplate,
309,25 EUR od dana 10.05.2014. do isplate,
307,80 EUR od dana 10.06.2014. do isplate,
313,69 EUR od dana 10.07.2014. do isplate,
324,53 EUR od dana 10.08.2014. do isplate,
328,47 EUR od dana 10.09.2014. do isplate,
325,37 EUR od dana 10.10.2014. do isplate,
337,36 EUR od dana 10.11.2014. do isplate,
340,55 EUR od dana 10.12.2014. do isplate,
341,80 EUR od dana 10.01.2015. do isplate,
2.379,81 EUR HRK od dana 15.01.2015. do isplate,
kao i naknaditi joj parnični trošak ovog postupka u iznosu od 8.762,35 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29.10.2025. do isplate,
s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da je povučen dio zahtjeva tužiteljice kojim od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 845,97 EUR/ 6.373,94 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate, počev od dana uplate pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 151.164,27 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i dosuđenog iznosa od 19.216,98 EUR / 144.790,33 kuna (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 22.01.2020. koju su podnijeli ČI, kao I tužitelj i RI, kao II tužiteljica (sada tužiteljica) tužitelji navode da su I tužitelj ČI kao korisnik kredita i II tužiteljica RI kao sudužnik dana 18.01.2006. sklopili sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 3206083348/06, kojim je tuženik I tužitelju EI odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 149.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). II tužiteljica RI glede navedenog Ugovora o kreditu, jednako kao i I-tužitelj, ima pravni položaj korisnika kredita, a sukladno sadržaju odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je isti preuzeo obvezu otplate kredita uz uvjete i na način kao i I-tužitelj te je reguliran njegov jednak pravni položaj. Stoga, sve što se u istome Ugovoru odnosi na prava i obveze korisnika kredita, vrijedi za oba navedena tužitelja. U daljnjem tekstu tužbe, I-tužitelj i II-tužitelj bit će obuhvaćeni skupnim nazivom „tužitelj.“ U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa banke za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako tužitelji dalje objašnjavaju, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.
2. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.
3. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve ranije navedeno u tužbi, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj je dana 15.01.2015.g. prijevremenom otplatom podmirio u cijelosti sve iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku:
1.) tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 132.513,79 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate,
2.) tužitelj na dan konačne otplate kredita 15.01.2015. preplatio od strane tuženika nezakonito više obračunat kunski iznos preostale glavnice (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan plaćanja) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula – iznos od 18.650,48 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 15.01.2015. do isplate,
pa stoga ukupna preplata iznosi 151.164,27 kn uvećano za zakonske zatezne kamate.
4. Slijedom svega navedenog tužitelji u tužbi predlažu donošenje presude:
- kojom se nalaže tuženiku da I tužitelju ČI i II tužiteljivi RI isplati iznos od 151.164,27 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 10.11.2008. do 15.01.2015.) do isplate,
- kao i da naknadi tužiteljima prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19.03.2020. (datum na omotu) navodi da kako je vidljivo iz tužbe, tužitelj postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 151.164,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Također, tuženik se protivi svakom eventualnom korištenju privatnog izračuna dostavljenog uz tužbu, kao dokaza glede visine tužbenih zahtjeva, jer je dostavljeni izračun izrađen izvan rubriciranog parničnog postupka, uz primjenu nepoznatih metodologija i od strane osobe u odnosu na koju nisu dostavljeni dokazi da je ovlaštena izrađivati knjigovodstvena vještačenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 22. siječnja 2014. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvede dokaz saslušanja tužitelja. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku.
6. Tuženik ističe kako tužitelji nisu solidarni vjerovnici. Tuženik ističe kako I i II tužitelj zasigurno nemaju pravo solidarno potraživati (sve) iznose koji su navodno plaćeni bez osnove. To pravo pripada osobi koja je takve iznose eventualno platila. Iz tužbe nije jasno tko je platio iznose stečene bez osnove, a ako su ih plaćali obadvoje tužitelja, nije jasno koji tužitelj je platio koji iznos. Tužitelji potražuju iznose navodno plaćene temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredaba ugovora dakle, radi se o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove za koji nije predviđena solidarnost na strani vjerovnika. Njihov status u kreditnom odnosu je bez utjecaja na navedenu okolnost. Tuženik stoga predlaže sudu da pozove tužitelje da dopune navode iz tužbe, te postave zahtjev koji je procesno dopušten i podoban za raspravljanje. Tužitelj je takav stav tuženika potvrdio u predmetu koji se vodi kod ovog suda pod brojem P- 4566/2018 u vezi istog ugovora a gdje tužitelj ističe kako: ''novčane preplate zbog ništetnog povećanja kamatne stope u utuženom razdoblju od 1.11.2007. do 1.5.2010. godine pripadaju isključivo II. tužitelju RI obzirom da je ista u navedenom razdoblju vršila uplate sa svog tekućeg računa. (…) Tuženik se stoga slaže s tuženikom da se ne radi o obvezi za koju postoji solidarnost vjerovnika te se stoga odriče tužbenog zahtjeva koji se odnosi na njega u pogledu zahtjeva za solidarnu isplatu iznosa zajedno s II. tužiteljem. ''
7. Tuženik, a u odnosu na parnični postupka posl. br. P-3354/15, navodi da su osim ovog postupka, tužitelji su pokrenuli još jednu parnicu protiv tuženika u odnosu na predmetni Ugovor tražeći isplatu na temelju promjenjive kamatne stope (ali za drugi vremenski period od onog u postupku P-4566/2018). Tuženik skreće pozornost, kako zadatak vještaku kako je postavljen od strane tužitelja uključuje i razliku u plaćenim kamatama koja je već predmet postupka P-3354/2015 i P-4566/2018 pa tuženik u tome smislu ističe prigovor dvostruke litispendencije.
8. Tuženik smatra da činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. O ovome pitanju također nema dokaza uz tužbu. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
9. Tuženik ističe prigovor zastare. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti.
10. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive EUROPSKOG PARLAMENTA i VIJEĆA o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"), a čl. 11. prijedloga Direktive glasi: ''Obustava roka zastare; Države članice dužne su zajamčiti da pokretanje udružne tužbe, kako je navedeno u člancima 5. i 6., ima učinak obustave ili prekida rokova zastare primjenjivih na bilo kakav postupak pravne zaštite za predmetne potrošače ako relevantna prava podliježu rokovima zastare u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom.'' U preambuli Prijedloga Direktive navedeno je stajalište Komisije kako se predlaže sljedeće, de lege ferenda: ''Tužbe za pravnu zaštitu koje se temelje na činjenici da je povreda utvrđena konačnim sudskim nalogom ili konačnom deklaratornom odlukom o odgovornosti trgovca prema oštećenim potrošačima u skladu s ovom Direktivom ne smiju biti ograničene nacionalnim pravilima o rokovima zastare. Pokretanje udružene tužbe imat će učinak obustave ili prekida rokova zastare za sve tužbe za pravnu zaštitu za potrošače obuhvaćene tom tužbom.'' Primjena Prijedloga Direktive na sporove poput ovog predviđena je u okviru popisa propisa koji se nalazi u Prilogu I. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive. Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.
11. Tuženik ističe kako i pravomoćna presuda Općinskog suda u Zlataru u predmetu pod poslovnim brojem 1 P-767/15 od 28. veljače 2017. godine, (potvrđena prudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 29. studenog 2019. godine) potvrđuje takav stav: ''Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. Imajući u vidu ovu odredbu kao i da je svrha tužbe po ZPP-u zaštita potrošača kao društvene grupe, kolektiviteta od apstraktnih štetnih posljedica, a ne zaštita pojedinih potrošača od pojedinačnih posljedica, odnosno da ta zaštita ima apstraktni i preventivni, a ne kompenzacijski karakter budući da postupak za zaštitu kolektivnih interesa nisu ni ovlašteni pokrenuti pojedini potrošači koji su određenim nepoštenim ponašanjem neposredno povrijeđeni već su to ovlaštene samo osobe kojima zakon izričito daje to ovlaštenje, a koje pak osobe nisu ovlaštene tražiti zaštitu konkretnih interesa pojedinih potrošača, sud ocjenjuje da podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu nije došlo do prekida zastare u odnosu na tražbinu tužiteljice. Do prekida zastare njezine tražbine došlo je tek podnošenjem tužbe u ovom predmetu 7. kolovoza 2015. godine (predano na poštu preporučeno) pa su stoga u zastari svi mjesečni iznosi koji dospjeli do 7. kolovoza 2010. godine.'' Tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja, jer tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima, čak niti kao umješač prema odredbi 502 d. ZPP. Tuženiku nije poznat zakon ili drugi hrvatski propis koji bi omogućavao širenje granica pravomoćnosti presuda iz kolektivne zaštite potrošača na individualne potrošačke sporove. Tužba treće osobe nije mogla prekinuti tijek zastare navodnih tražbina tužitelja, makar se radilo i o kolektivnoj tužbi. Uostalom, odredba 502d. ZPP i tamo priznato pravo pojedinih potrošača da se umiješaju u kolektivne sporove i tako za sebe sačuvaju prava, postoji s razlogom. Je li tužitelj, možda, bio umješač u tim sporovima? Dakako da nije.
12. Tuženik, a što se tiče same valutne klauzule, navodi da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 R Ugovora gdje se navodi: ''pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora''. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,30%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute.
13. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Rguvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https: // www.snb.ch/ en / mmr/ speeches/ id/ ref_20000224_jpr / source / ref_20000224_jpr.en.pdf dostupno je izlaganje Vice- guvernera RIJ od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. EIJ održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op. A.), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Rguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž- 7129/2013 (sada broj Pž-6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF.
14. Tuženik ističe kako je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a JI prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“ U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i JI, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe JI“ Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR.
15. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama.
16. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci E (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: ''68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. , 69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba.'' Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13.
17. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi „kupnje stana“. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se stan kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nije dovoljno da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. S tim u vezi, tuženik ukazuje na pravomoćnu presudu OS SB Pn-400/2015: „Prema članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora ("Narodne novine" 96/03, dalje ZZP) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je namjena kredita bila poduzetnička djelatnost – gradnja i prodaja apartmana – zbog čega se tužitelj u konkretnom slučaju ne može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona zaštiti potrošača, zbog čega se isti ne može pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. „
18. Zaključno, tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.
19. Tuženik u podnesku od 30.04.2020. dopunjuje odgovor na tužbu navodeći kako tuženik osporava istinitost tužbenih tvrdnji, da je tužbeni zahtjev za isplatu navodne preplate, zastario je i neosnovan. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne materijalno pravne legitimacije u odnosu na oba tužitelja u dijelu u kojem nisu vršili uplate kreditnih obveza, što je vidljivo iz tabele prometa po kreditu uz tužbu. Osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/20071 od 6. svibnja 2010.g. u kojoj se navodi: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.'' Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj nije dokazao da je kreditna sredstva koristio u potrošačke svrhe. Na tužitelju je teret dokaza jer se potrošačka svojstva ne presumiraju. Tuženik smatra da se tužitelji neosnovano pozivaju na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača.
Tužitelji nisu dokazali taj slučaj.
20. Tužitelji ČI i RI u podnesku od 24.07.2020., a očitujući se na odgovor na tužbu u bitnome navode, da u odnosu na pitanje solidarnosti tužitelja kao vjerovnika i prigovor promašene aktivne legitimacije, ističu kako su tužbeni zahtjev postavili na solidarnu isplatu utuženog iznosa obzirom je nedvojbeno da su oboje podmirivali obveze po predmetnom kreditu, i to I-tužitelj kao korisnik kredita, a II-tužitelj kao sudužnik. Glede pitanja koji je od tužitelja točno platio pojedini mjesečni anuitet tužitelji ističu kako će isto nedvojbeno biti utvrđeno financijskim vještačenjem, nakon kojeg tužitelji mogu i odvojeno specificirati tužbene zahtjev bez da traže solidarnu isplatu, sve sukladno odredbama ZPP-a i kako je to uobičajeno u sudskoj praksi. Tužitelji nemaju izbora nego da tužbom potražuju solidarnu isplatu jednog iznosa jer u ovom trenutku ne znaju koliko od ukupno utvrđene preplate otpada na kojeg tužitelja, a što se na jedini relevantan način može utvrditi financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem. Tako su tužitelji učinili i u ovosudom predmetu posl.br. P-3354/2015, u kojem su solidarno utužili po istom Ugovoru isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10.05.2010.g. do 15.01.2015.g., u kojem predmetu je prvostupanjskom presudom od 26.01.2018.g. utvrđeno da preplata postoji u korist oba tužitelja obzirom su oboje vršili otplatu predmetnog kredita u razdoblju utuženom u tom predmetu. U navedenom predmetu provedeno je i financijsko vještačenje kojim je točno utvrđeno koliki iznos preplate u utuženom razdoblju pripada pojedinom tužitelju, temeljem čega su tužitelji specificirali svoja potraživanja koja su im na koncu i dosuđena. Nadalje, tužitelji su također u ovosudnom predmet broj P-4566/2918 solidarno utužili isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po istom Ugovoru u razdoblju od 10.11.2007.g. do 10.04.2010.g., obzirom u ranijem predmetu nisu utužili navedenu preplatu zbog bojazni od primjene instituta zastare, a koje pitanje tada još nije bilo riješeno u sudskoj praksi. U tom predmetu se I-tužitelj nesporno odrekao tužbenog zahtjeva u ranoj fazi postupka jer su tužitelji utvrdili da u razdoblju od 10.11.2007.g. do 10.04.2010.g. isti nije vršio nikakve uplate po Ugovoru, za razliku od razdoblja od 10.05.2010.g. do 15.01.2015.g., kada je I-tužitelj nesporno vršio uplate te kako je i utvrđeno u gore navedenoj presudi. I u ovosudnom postupku posl.br. P-4566/2018 donesena je prvostupanjska presuda kojom je naloženo tuženiku II-tužitelju RI platiti preplaćene iznose na ime ništetne promjene kamatnih stopa za razdoblje od 10.11.2007.g. do 10.04.2010.g. Tužitelji stoga ističu da glede cijelog ovdje utuženog razdoblja (10.11.2008.g. do 15.01.2015.g.) postoji i aktivna legitimacija II-tužitelja za traženje isplate jer je isti uplaćivao i preplaćivao iznose i koji se tiču ovosudnog postupka, a što će nedvojbeno biti utvrđeno i financijskim vještačenjem. U vezi s prethodno navedenim tužitelji također ističu da je tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije potpuno nejasan i neobrazložen, obzirom iz Ugovora o kreditu i knjigovodstvene kartice prometa po kreditu jasno proizlazi da su tužitelji kao Korisnik kredita, odnosno Sudužnik, vršili uplate obveza te niti u jednom dijelu knjigovodstvene kartice nije vidljivo da bi to činile treće osobe.
21. Tužitelji, a u odnosu na na prigovor dvostruke litispendencije, navode kako je nesporna je činjenica da je tužitelj protiv tuženika pod posl.br. P-3354/2015 i P- 4566/2918 pokrenuo druge parnične postupke, kojim tužbama tužitelj potražuje isplatu iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja preplata se sastoji u preplaćenim iznosima s osnove nezakonitog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. Dakle radi se o drugoj pravnoj osnovi zahtjeva za isplatom i potpuno drugim preplaćenim iznosima u odnosu na one koji su predmet ovoga postupka. I tamo je tužitelj, kao i u ovome postupku, preplatio mjesečne iznose anuiteta i iznos preostale glavnice, ali s osnove rasta kamatne stope, dok je u ovome postupku tužitelj utužio razliku koja proizlazi samo zbog nezakonitog rasta tečaja spram početno ugovorenog tečaja, pri čemu je tužitelj izostavio preplatu zbog rasta kamata. Navedeno će se vrlo lako utvrditi financijskim vještačenjem u tim drugim postupcima. Predmetnu preplatu po osnovi rasta tečaja je tužitelj utužio u odvojenom postupku jer je tek u mjesecu rujnu 2019.g. VSRH potvrdio odluke nižestupanjskih sudova u kolektivnom sporu glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dok je tužbu radi ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi morao podnijeti najkasnije do dana 13.06.2019.g. kada je nastupala zastara za taj dio preplate. Stoga nema govora o postojanju dvostruke litispendencije kako navodi tuženik.
22. Tužitelji, a u odnosu na odnosu na pitanje dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi ugovora s valutnom klauzulom u CHF i svojstva potrošača, ističu kako tuženik pogrešno smatra kako je u ovom postupku na tužitelju nanovo teret dokaza kako bi odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne, obzirom je navedeno jasno utvrđeno u kolektivnom sporu. Jer, kada bi bilo suprotno, postavlja se pitanje koja bi onda uopće bila svrha kolektivnog spora i njegovih utvrđenja, a nadalje i odredbi Zakona o zaštiti potrošača koje utvrđuju da se svi tužitelji u pojedinačnim postupcima mogu pozivati na utvrđenja sudova u kolektivnom sporu. Stoga je na tužitelju teret dokaza jedino činjenice da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (dalje u tekstu: VK) te da je isti sklopljen u vrijeme na koje se odnosi kolektivni spor, kao i visine tužbenog zahtjeva. U pogledu statusa potrošača tužitelja, tužitelj ističe kako se njegov status potrošača utvrđuje samim uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo da je tužitelj zaključio isti u poslovne svrhe. Svakako nije na tužitelju teret dokaza negativnih činjenica da ugovor o kreditu nije zaključio u poslovne svrhe. Tužitelj je kao privatna fizička osoba digao kredit radi kupnje nekretnine u kojoj živi i ima prijavljeno prebivalište, odnosno radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba pa stoga nije jasno zbog čega tuženik smatra da predmetni ugovor o kreditu ne bi bio potrošački ugovor. Ugovor koji je zaključen radi kupnje nekretnine u privatne svrhe nije ništa drugo nego ugovor zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita. Stoga je teret dokaza okolnosti koje bi ukazivale da je tužitelj zaključio ugovor u poslovne svrhe unatoč činjenici što je isti ugovor zaključio kao fizička osoba sigurno na tuženiku pa je tuženik u tom pogledu dužan predložiti odgovarajuće dokaze, a ne samo paušalno osporavati status potrošača. Konačno, tužitelj još jednom ukazuje na presude ovog suda posl.br. P-3354/2015 od dana 26.01.2018.g. i posl.br. P-4566/2018 od 24.01.2020.g. koje su donesene po tužbi tužitelja protiv tuženika temeljem istog ugovora o kreditu, a u kojem je tužitelj od tuženika potraživao preplatu koja je proizašla uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi istog ugovora. U navedenoj presudi ovaj sud je naravno ocijenio da tužitelj kao potrošač temeljem presuda u kolektivnom sporu ima osnovan tužbeni zahtjev na temelju pravomoćnog utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem postupku je tuženik također bezuspješno pokušavao osporiti njegova prava. U ovom postupku stoga jedina razlika je činjenica da tužitelj traži daljnji iznos po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, a temeljem istih kolektivnih presuda.
23. Tužitelji, također osporavaju navode i stavove tuženika o poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, tumačenje tuženika o činjeničnim i pravnim zaključcima sudova u kolektivnom sporu, stav tuženika o zastari i tijeku zakonskih zateznih kamata, kao i navode tuženika o obrazovanju i struci potrošača.
24. Kako je tijekom ovog postupka, dana **.**.2020., preminuo ČI, ranije I tužitelj, a što je sud utvrdio uvidom u podatke Jedinstvenog registra osoba MUP-a RH (list 182 spisa), te kako je sud uvidom u rješenje o nasljeđivanju iz pok. EI (list 166-169 spisa), a koje je sudu dostavio punomoćnik tužitelja uz podnesak od 01.04.2021., utvrdio da je nasljednica iza pok. EI ranije II-tužiteljica RI (sada tužiteljica), to je sud rješenjem od 14.06.2021. posl. br. P-370/20-26 utvrdio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari u odnosu na I-tužitelja EI, odredio da će se postupak nastaviti kada pravni slijednik I-tužitelja EI preuzme postupak ili kada ga sud na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti pozove da to učini, sud je pozvao nasljednicu iza pok. EI, i to: RI ranije II-tužiteljicu, na preuzimanje ovog postupka iza pok. EI, na strani tužitelja, te je sud odredio da se nastavlja postupak u ovom predmetu, a sve temeljem odredbi čl. 212. toč. 1. i čl. 215. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te je isto rješenje postalo pravomoćno dana 30.06.2021., nakon čega je ovaj postupka nastavljen sa RI kao jedinom tužiteljicom.
25. Nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu, te nakon pisanog očitovanja vještaka za financije na prigovore stranaka, tužiteljica je u podnesku od 15.03.2022. (u kojemu je zahtjev iskazala u valuti HRK), a u u kojem navodi da precizira svoj tužbeni zahtjev sukladno odnosnom dopunskom nalazu, i mišljenju vještaka i u podnesku od 31.05.2023. (u kojemu je zahtjev iskazala u valuti EUR, a sukladno Odluci o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj od 21.07.2022.g., odnosno, u skladu s obvezom dvojnog iskazivanja pri čemu fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450) konačno postavila svoj tužbeni zahtjev, navodeći da predlaže donošenje slijedeće presude:
''Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju RI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 19.216,98 EUR / 144.790,33 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
16,83 EUR / 126,77 HRK od dana 10.11.2008. do isplate
88,74 EUR / 668,60 HRK od dana 8.11.2008. do isplate
43,25 EUR / 325,89 HRK od dana 10.1.2009. do isplate
51,57 EUR / 388,54 HRK od dana 10.2.2009. do isplate
78,94 EUR / 594,80 HRK od dana 10.3.2009. do isplate
39,15 EUR / 294,99 HRK od dana 10.4.2009. do isplate
38,47 EUR / 289,84 HRK od dana 10.5.2009. do isplate
31,42 EUR / 236,71 HRK od dana 10.6.2009. do isplate
35,46 EUR / 267,14 HRK od dana 10.7.2009. do isplate
24,97 EUR / 188,15 HRK od dana 10.8.2009. do isplate
32,02 EUR / 241,26 HRK od dana 10.9.2009. do isplate
20,78 EUR / 156,55 HRK od dana 10.10.2009. do isplate
27,59 EUR / 207,86 HRK od dana 10.11.2009. do isplate
28,85 EUR / 217,34 HRK od dana 10.12.2009. do isplate
49,84 EUR / 375,54 HRK od dana 10.1.2010. do isplate
63,87 EUR / 481,20 HRK od dana 10.2.2010. do isplate
58,54 EUR / 441,06 HRK od dana 10.3.2010. do isplate
79,45 EUR / 598,64 HRK od dana 10.4.2010. do isplate
89,55 EUR / 674,69 HRK od dana 10.5.2010. do isplate
120,01 EUR / 904,23 HRK od dana 10.6.2010. do isplate
141,54 EUR / 1.066,47 HRK od dana 10.7.2010. do isplate
113,64 EUR / 856,24 HRK od dana 10.8.2010. do isplate
194,96 EUR / 1.468,95 HRK od dana 10.9.2010. do isplate
159,68 EUR / 1.203,14 HRK od dana 10.10.2010. do isplate
165,38 EUR / 1.246,05 HRK od dana 10.11.2010. do isplate
198,02 EUR / 1.491,99 HRK od dana 10.12.2010. do isplate
250,18 EUR / 1.884,96 HRK od dana 10.1.2011. do isplate
193,57 EUR / 1.458,46 HRK od dana 10.2.2011. do isplate
210,49 EUR / 1.585,94 HRK od dana 10.3.2011. do isplate
188,89 EUR / 1.423,22 HRK od dana 10.4.2011. do isplate
235,89 EUR / 1.777,30 HRK od dana 10.5.2011. do isplate
279,61 EUR / 2.106,75 HRK od dana 10.6.2011. do isplate
291,12 EUR / 2.193,46 HRK od dana 10.7.2011. do isplate
479,57 EUR / 3.613,30 HRK od dana 10.8.2011. do isplate
302,59 EUR / 2.279,90 HRK od dana 10.9.2011. do isplate
280,66 EUR / 2.114,65 HRK od dana 10.10.2011. do isplate
282,11 EUR / 2.125,57 HRK od dana 10.11.2011. do isplate
282,18 EUR / 2.126,09 HRK od dana 10.12.2011. do isplate
306,65 EUR / 2.310,45 HRK od dana 10.1.2012. do isplate
320,98 EUR / 2.418,42 HRK od dana 10.2.2012. do isplate
322,78 EUR / 2.431,99 HRK od dana 10.3.2012. do isplate
313,10 EUR / 2.359,03 HRK od dana 10.4.2012. do isplate
318,02 EUR / 2.396,14 HRK od dana 10.5.2012. do isplate
328,62 EUR / 2.475,97 HRK od dana 10.6.2012. do isplate
316,32 EUR / 2.383,29 HRK od dana 10.7.2012. do isplate
317,34 EUR / 2.390,07 HRK od dana 10.8.2012. do isplate
296,19 EUR / 2.231,62 HRK od dana 10.9.2012. do isplate
303,15 EUR / 2.284,12 HRK od dana 10.10.2012. do isplate
318,27 EUR / 2.397,98 HRK od dana 10.11.2012. do isplate
313,61 EUR / 2.362,93 HRK od dana 10.12.2012. do isplate
321,13 EUR / 2.419,52 HRK od dana 10.1.2013. do isplate
301,59 EUR / 2.272,31 HRK od dana 10.2.2013. do isplate
295,99 EUR / 2.230,17 HRK od dana 10.3.2013. do isplate
316,17 EUR / 2.382,18 HRK od dana 10.4.2013. do isplate
299,95 EUR / 2.259,99 HRK od dana 10.5.2013. do isplate
291,96 EUR / 2.199,81 HRK od dana 10.6.2013. do isplate
271,74 EUR / 2.047,42 HRK od dana 10.7.2013. do isplate
285,93 EUR / 2.154,34 HRK od dana 10.8.2013. do isplate
295,13 EUR / 2.223,67 HRK od dana 10.9.2013. do isplate
307,05 EUR / 2.313,46 HRK od dana 10.10.2013. do isplate
308,09 EUR / 2.321,29 HRK od dana 10.11.2013. do isplate
315,18 EUR / 2.374,73 HRK od dana 10.12.2013. do isplate
301,63 EUR / 2.272,62 HRK od dana 10.1.2014. do isplate
315,26 EUR / 2.375,35 HRK od dana 10.2.2014. do isplate
320,55 EUR / 2.415,22 HRK od dana 10.3.2014. do isplate
316,57 EUR / 2.385,17 HRK od dana 10.4.2014. do isplate
309,25 EUR / 2.330,06 HRK od dana 10.5.2014. do isplate
307,80 EUR / 2.319,15 HRK od dana 10.6.2014. do isplate
313,69 EUR / 2.363,50 HRK od dana 10.7.2014. do isplate
324,53 EUR / 2.445,17 HRK od dana 10.8.2014. do isplate
328,47 EUR / 2.474,89 HRK od dana 10.9.2014. do isplate
325,37 EUR / 2.451,49 HRK od dana 10.10.2014. do isplate
337,36 EUR / 2.541,85 HRK od dana 10.11.2014. do isplate
340,55 EUR / 2.565,87 HRK od dana 10.12.2014. do isplate
341,80 EUR / 2.575,28 HRK od dana 10.1.2015. do isplate
2.379,81 EUR / 17.930,67 HRK od dana 15.1.2015. do isplate
sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. do isplate se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.''
26. Tuženik u podnesku od 03.05.2022. navodi da je zaprimio podnesak tužitelja od 15.03.2022. godine kojim tužitelj preinačava tužbu odnosno tužbeni zahtjev, tuženik se takvoj preinaci protivi. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Tuženik ističe kako je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe (15.03.2022.), a ne dan podnošenja tužbe. Tuženik se poziva na odluku VSRH br. Revx 848/14 u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: ''valja istaknuti da se pitanje zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva ocjenjuje samostalno, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe (tako i u Revx 249/2009 i Rev 21/2010)''. Prema tome, za računanje zastare, odlučan je dan preinake (15.03.2022.), a ne datum tužbe.
27. Tužiteljica u podnesku od 14.10.2022., a očitujući se na navode tuženika o preinaci tužbenog zahtjeva, navodi kako su ti navodi tuženika potpuno neosnovani, te da je tužiteljica podneskom od 15.03.2022. precizirala visinu tužbenog zahtjeva u skladu s izračunom vještaka u konkretnom slučaju, te da tužiteljica nije napravila preinaku tužbenog zahtjeva, obzirom je prvotno utuženi iznos od 151.164,27 kn smanjen na iznos od 144.790,33 kn. Da se u tom dijelu stoga ne radi o preinaci proizlazi iz odredbe čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku: ''Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.'' Također, razvidno je da tužiteljica nije promijenila istovjetnost svog novčanog tužbenog zahtjeva, obzirom od pokretanja postupka egzistira istovrsni tužbeni zahtjev na isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Istovjetnost se mijenja promjenom zahtjeva u pogledu određene stvari ili promjenom vrste zahtjeva (npr. traženje određene stvari umjesto isplate novčanog iznosa ili traženje deklaracije umjesto kondemnacije), a ne promjenom traženog iznosa glavnog i sporednih potraživanja. Tužiteljica također ističe da nema govora o zastari bilo kojeg od iznosa kojeg potražuje, obzirom je zastara za iznose preplaćene s osnove ništetnosti valutne klauzule prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu te je ponovo počela teći tek od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu, a to je za valutnu klauzulu 14.06.2018.g.. Stoga je razvidno da od tada nije protekao petogodišnji zastarni rok za traženje isplate preplaćenih iznosa.
28. Tuženik u podnesku od 20.07.2023., a koji je ispravljen na ročištu od 14.09.2023., navodi da se opreza radi, protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 31.05.2023. (u kojemu je tužiteljica zahtjev iz podneska od 15.03.2022. iskazala u valuti EUR), te ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva kako izvornih tako i preinačenih. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. No, u slučaju da sud ipak smatra da se u konkretnom slučaju radi o povlačenju tužbe, tuženik se povlačenju ne protivi ali predlaže da sud donese rješenje kojim utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku. Da tuženik ima pravo na naknadu troška za razmjerni dio uspjeha u parnici, a povlačenje tužbe se smatra uspjehom tuženika sukladno članku 158. Zakona o parničnom postupku stava je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VSRH Rev 1426/2010, kao i u odluci VSRH Rev 885/2006-2, te Visoki trgovački sud u odluci, posl. br. Pž-1069/2016-2 od 2. studenog 2018.
29. Neosnovano tuženik tvrdi da je tužiteljica u podnesku od 15.03.2022. (u kojemu je zahtjev iskazala u valuti HRK), odnosno u podnesku od 31.05.2023. (u kojemu je zahtjev iskazala u valuti EUR) preinačila tužbeni zahtjev, a sve stoga jer tužiteljica u ovim podnescima postavlja konačan tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu iznosa od ukupno 19.216,98 EUR / 144.790,33 kuna (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a što je manje od utuženog iznosa od 151.164,27 kuna, pa stoga nema povećanja zahtjeva tužiteljice u podnescima od 15.03.2022. i 31.05.2023., pa nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, odnosno donošenju odluke suda o tome da li dopušta ili ne preinaku tužbenog zahtjeva.
30. Kako je tužiteljica u podnesku od 15.03.2022. (u kojemu je zahtjev iskazala u valuti HRK), odnosno u podnesku od 31.05.2023. (u kojemu je zahtjev iskazala u valuti EUR) smanjila svoj zahtjev, odnosno povukla dio zahtjeva, a jer sada zahtjeva isplatu iznosa od 19.216,98 EUR / 144.790,33 kuna (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a tužbom je zahtijevala isplatu iznosa od 151.164,27 kuna, te kako je tuženik u podnesku od 20.07.2023. naveo da se ovom djelomičnom povlačenju ne protivi, ali predlaže da sud donese rješenje kojim utvrđuje kako je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog parničnog troška tuženiku, to je sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a utvrdio da je povučen dio zahtjeva tužiteljice kojim od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 845,97 EUR/ 6.373,94 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate, počev od dana uplate pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 151.164,27 kuna sa zakonskim zateznim kamatama i dosuđenog iznosa od 19.216,98 EUR / 144.790,33 kuna (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.
31. Tuženik je na ročištu od 04.09.2024. na kojemu je zaključena glava rasprava naveo da konačno postavljeni tužbeni zahtjev kao u podnesku tužiteljice od 31.05.2023. predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
32. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 od 18.01.2006. (list 11 – 16 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (list 17 – 23 spisa), početni otplatni plan (list 24 – 27 spisa), dopis tuženika od 12.02.2015. o promjenama kamatne stope (list 28 spisa), tekst predavanja RIJ, predsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke na engleskom jeziku naziva ''Euro and Swiss Franc: Two Sister Currencies?''/ ''Euro i švicarski franaka: dvoje sestrinske valute'' od 24.02.2000.g. i 19.11 2004.g. s ovjerenim prijevodom dijelova članka na hrvatski jezik (list 49 – 82 spisa), novinske članke koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 83 – 86 i 88 spisa), tekst naslova ''Odabir valute'' (list 87 spisa), podnesak I tužitelja od 18.01.2019. u predmetu ovog suda posl. br. P4566/18 (list 89 – 90 spisa), presudu ovoga suda posl.br. P-3354/15 od 26.01.2018. (list 115 – 125 i list 263 – 273 spisa), presudu ovoga suda posl.br. P-4566/18-28 od 24.01.2020. (list 126 – 133 spisa), rješenje o nasljeđivanju iz pok. EI (list 166-169 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darfin d.o.o. od 15.02.2017. u predmetu ovoga suda posl.br. P-3354/15 i vještaka InterFinance d.o.o. od 28.05.2019. u predmetu ovoga suda posl.br. P-4566/18 (list 207 – 227 i list 234 – 254 spisa), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-587/2020-3 od 03.03.2020. (list 255 – 262 spisa) i u presudu Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-386/2018-7 od 20.11.2020. (list 274 – 279 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 26.04.2021. (list 170 – 175 spisa), dopunska financijska vještačenja po istom vještaku od 08.10.2021. (list 200 – 201 spisa), 24.02.2022. (list 299 – 304 spisa) i od 30.10.2023. (list 401 – 406 spisa), te je pribavio pisano očitovanje vještaka Zrinka Ručevića od 15.03.2023. (list 367 spisa) i vještaka Zrinka Ručevića saslušao na ročištu od 25.05.2023. (list 371 spisa). Sud je saslušao svjedokinju BI (list 393 – 395 spisa) i tužiteljicu osobno (list 395 – 396 spisa).
33. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen u podnesku od 31.05.2023.bu cijelosti osnovan.
34. Sud nije cijenio izračun preplate dostavljen uz tužbu (list 9 – 10 spisa), a primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a, jer je ovo vještačenje izrađeno po nalogu tužiteljice, a ne suda i izvan ovog parničnog postupka, a tuženik se nije suglasio da se isto koristi kao dokaz u ovom postupku
35. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju iz pok. EI (list 166-169 spisa) sud je utvrdio da je ovdje tužiteljica RI, a kao supruga ostavitelja, jedina nasljednica (temeljem Zakona i ustupa) iza pok. EI (ranije I tužitelj u ovom predmetu), s tim da je iza ostavitelja tužiteljica naslijedila, između ostalog, i suvlasnički dio od ½ dijela stana u [adresa], kao i potraživanje ostavitelja prema ovdje tuženiku u ovom predmetu. Stoga, a primjenom odredbi čl. 5. st. 1., 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), sud je utvrdio da ovdje tužiteljica sveopći pravni slijednik iza pok. EI, te da je u trenutku smrti pok. EI (**.**.2020.) na ovdje tužiteljicu prešlo ovdje utuženo potraživanje na teret tuženika. Stoga, a kako je, dakle, upravo na tužiteljicu prešlo ovdje utuženo potraživanje na teret tuženika s EI, to temeljem gore citiranih odredbi ZN-a neosnovano tuženik prigovara da tužiteljica nema pravo solidarno s EI zahtijevati isplatu od tuženika, te neosnovano tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne materijalne legitimacije u odnosu na tužiteljicu i EI u dijelu u kojem oni nisu vršili uplate kreditnih obveza.
36. Uvidom u podnesak I tužitelja od 18.01.2019. u predmetu ovog suda posl. br. P4566/18 (list 89 – 90 spisa), presudu ovoga suda posl.br. P-3354/15 od 26.01.2018. (list 115 – 125 i list 263 – 273 spisa), presudu ovoga suda posl.br. P- 4566/18-28 od 24.01.2020. (list 126 – 133 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Darfin d.o.o. od 15.02.2017. u predmetu ovoga suda posl.br. P-3354/15 i vještaka InterFinance d.o.o. od 28.05.2019. u predmetu ovoga suda posl.br. P-4566/18 (list 207 – 227 i list 234 – 254 spisa), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-587/2020-3 od 03.03.2020. (list 255 – 262 spisa) i u presudu Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-386/2018-7 od 20.11.2020. (list 274 – 279 spisa) sud je utvrdio:
-da su u predmetu ovoga suda posl.br. P-3354/15 ČI i RI, a kao I i II tužitelji podnijeli 11.05.2015. tužbu protiv ovdje tuženika radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 od 18.01.2006. (a koji ugovor je predmet i ovog postupka) u razdoblju od 10.05.2010. do 15.01.2015., te je u tom postupku presudom ovoga suda posl.br. P-3354/15 od 26.01.2018. (list 115 – 125 i list 263 – 273 spisa) koja je u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž-386/2018-7 od 20.11.2020. (list 274 – 279 spisa) usvojen konačno postavljeni tužbeni zahtjev, te je pravomoćno naloženo ovdje tuženiku isplatiti EI iznos od 2.677,17 kn sa zateznim kamatama, a ovdje tužiteljici RI iznos od 23.735,30 kn sa zateznim kamatama, te tužiteljima naknaditi parnični trošak, s tim da iz obrazloženja citiranih presuda, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka Darfin d.o.o. od 15.02.2017. u predmetu ovoga suda posl.br. P-3354/15 (list 207 – 222 spisa) jasno proizlazi da je predmet postupka ovoga suda posl.br. P-3354/15 bila jedino preplata temeljem ništetene odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke u razdoblju od 10.05.2010. do 15.01.2015.,
- da su u predmetu ovoga suda posl.br. posl.br. P-4566/18 ČI i RI, a kao I i II tužitelji podnijeli dana 25.09.2018. tužbu protiv ovdje tuženika radi isplate preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 od 18.01.2006. (a koji ugovor je predmet i ovog postupka) u razdoblju od 10.11.2007. do 10.04.2010., s tim da se ČI podneskom od 18.01.2019. odrekao svog zahtjeva za solidarnom isplatom, te je u tom postupku presudom ovoga suda posl.br. P-4566/18-28 od 24.01.2020. (list 126 – 133 spisa) koja je u cijelosti potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-587/2020-3 od 03.03.2020. (list 255 – 262 spisa) pravomoćno naloženo ovdje tuženiku isplatiti ovdje tužiteljici RI iznos od 11.867,59 kn sa zateznim kamatama i naknaditi joj parnični trošak, s tim da iz obrazloženja citiranih presuda, kao i iz nalaza i mišljenja vještaka InterFinance d.o.o. od 28.05.2019. u predmetu ovoga suda posl.br. P-4566/18 (list 223 – 227 spisa) jasno proizlazi da je predmet postupka ovoga suda posl.br. P-4566/18 bila jedino preplata temeljem ništetene odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke u razdoblju od 10.11.2007. do 10.04.2010.
37. Slijedom iznesenog, a kako je predmet postupaka ovoga suda posl.br. P- 3354/15 i P-4566/18 bila isključivo preplata temeljem ništetene odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 od 18.01.2006. (a koji ugovor je predmet i ovog postupka) u razdoblju od 10.11.2007. do 15.01.2015., dok je predmet ovog postupka isključivo preplata temeljem ništetene odredbe o CHF u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 od 18.01.2006., to je sud utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor dvostruke litispendencije, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 288. st. 2. ZPP-a.
38. Uvidom u tekst predavanja RIJ, predsjednika Upravnog odbora Švicarske nacionalne banke na engleskom jeziku naziva ''Euro and Swiss Franc: Two Sister Currencies?''/ ''Euro i švicarski franaka: dvoje sestrinske valute'' od 24.02.2000.g. i 19.11 2004.g. s ovjerenim prijevodom dijelova članka na hrvatski jezik (list 49 – 82 spisa) i u novinske članke koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 83 – 86 i 88 spisa) sud je utvrdio da je pitanje stabilnosti valute švicarski franak bila tema kako stručnih bankarskih krugova, tako i tema o kojoj se pisalo u dnevnim novinama u Republici Hrvatskoj. No, iz ovih članaka sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer tuženik nije naveo ili dokazao kada su ovi novinski članci nastali i objavljeni, tj. da li prije ili nakon nastanka ovdje spornog odnosa između parničnih stranaka (dana 18.01.2006.), te da li je tuženik tužiteljicu i/ili EI upoznao sa sadržajem ovih predavanja i novinskih članaka prije ili prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.
39. Uvidom u tekst naslova ''Odabir valute'' (list 87 spisa), koji je dostavio tuženik, sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer nije jasno o kakvom tekstu se radi, kada ga je i tko sastavio i za koju svrhu, a tuženik nije dokazao da je upoznao tužiteljicu i/ili EI sa sadržajem ovog teksta prije zaključenja ovdje prijepornog ugovora o kreditu.
40. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 od 18.01.2006. (list 11 – 16 spisa) i u početni otplatni plan (list 24 – 27 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 18.01.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te ČI (pravni prednik tužiteljice), kao korisnik kredita i tužiteljica RI kao sudužnica, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206083348/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s ugovorenim iznosom kredita od 149.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 10 godina i redovnom kamatnom stopom od 4,30% godišnje, koja je promjenjiva sukladno promjenama tržišnih uvjeta i sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a namjena kredita je bila kuonja stana u [adresa]. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužiteljica u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak.
41. Nadalje, iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, te iako je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da prednik tužiteljice pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te iako je odredbom čl. 23. K Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika - Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao predniku tužiteljice i/ili tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1., čl. 247. i čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika, tj. Odluke o kamatnim stopama tuženika i Opći uvjeti poslovanja tuženika, ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
42. Uvidom u knjigovodstvenu karticu kredita (list 17 – 23 spisa), u početni otplatni plan (list 24 – 27 spisa) i u dopis tuženika od 12.02.2015. o promjenama kamatne stope (list 28 spisa), a s tim da niti ovo među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je kredit predniku tužiteljice isplaćen 28.02.2006., da su kredit otplaćivali prednik tužiteljice i tužiteljica, sud je utvrdio kada i u kojem iznosu su prednik tužiteljice i tužiteljica otplatili svaki obrok gore opisanog kredita iz Ugovora o kreditu, da je kredit prijevremeno otplaćen 15.01.2015., kao i da je tuženik tijekom otplate ovog kredita izmijenio na više (na više od prvotno ugovorene kamatne stope od 4,30 % godišnje) kamatnu stopu po kojoj su vršene isplate, tako da je kamatna stopa iznosila 4,30 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 4,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008., 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010., 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2010., 5,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014. i 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do kraja otplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s prednikom tužiteljice i/ili tužiteljicom prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
43. Sud je na prijedlog tužiteljice proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb od 26.04.2021. (list 170 – 175 spisa), a sa zadatkom vještaku da se očituje 1.) na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji su prednik tužiteljice i tužiteljica tuženiku uplatili na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom cijelog razdoblja otplate kredita i iznosa koji bi oni tuženiku uplatili da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama po mjesecima i ukupno, s tim da je zadatak vještaka iskazati uplate i preplate prednika tužiteljice i tužiteljice posebno i ukupno, te 2.) na okolnost koliki je iznos na dan prijevremene otplate kredita preplaćen na ime glavnice u odnosu na iznos koji bi bio plaćen da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 26.04.2021. (list 170 – 175 spisa) vještak da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljenih zadataka, vještak je mišljenja kako slijedi:
- ugovoreni iznos od 149.000,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 696.449,39 kn,
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (15. siječnja 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 151.164,34 kn, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza od kojeg iznosa se iznos od 145.148,13 kn odnosi na preplatu prednika tužiteljice ČI, a iznos od 5.347,61 kn odnosi na preplatu tužiteljice RI, te se iznos od 668,60 kn odnosi na preplatu na temelju uvećane prijevremene otplate u poslovnici na dan 8. studenoga 2008, te da je u ukupnom iznosu preplate od 151.164,34 kn sadržana je i preplata po osnovi prijevremene konačne otplate kredita u iznosu od 18.650,59 kn.
44. Tužiteljica nije imala primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, dok je tuženik istome prigovorio u podnesku od 08.07.2021.. u bitnome navodeći da smatra da vještak nije na ispravan način obračunao tečajnu razliku. Vještak je obračunao tečajnu razliku po stvarnom prometu odnosno vještak je tečajnu razliku obračunao na način da je od stvarnog anuiteta u HRK oduzimao stvarni anuitet u CHF po inicijalnom tečaju. Ispravan način obračuna po osnovi ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule po mišljenju tuženika trebao bi biti sljedeći: za razliku kamate potrebno je 1.) iskazati razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita, 2.) razliku u visini anuiteta iskazati u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta, a za tečajnu razliku: 3.) iskazati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima (inicijalni anuitet u kunama prema inicijalnoj kamati i tečaju na dan isplate kredita) i 4.) od tako dobivenog iznosa iz točke 3. treba oduzeti iznos iz točke 2. koji je razlika obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. Također, tuženik istome prigovora iz razloga što je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita. Vještak je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna. Zadatak je bio izračunati preplatu prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita. Isto tako pozvan je vještak da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu sa pravilima knjigovodstveno-financijske znanosti i vještine te da na temelju dokumentacije priložene u spisu izradi nalaz i mišljenje. Tuženik ističe kako uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke. Naime, do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje. Nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike. Jednostavnim pregledom izračuna je vidljivo da u situacijama kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita vještak iskazuje rezultat jednak nuli. Matematički, rezultat nije jednak nuli, nego je pozitivan za tuženika, jer je tužitelj platio manje nego je dužan primjenom tečaja na dan isplate kredita. Isto potvrđuje i Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u presudi posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. godine u kojoj je sud zauzeo stav da prilikom izračuna tečajne razlike treba uzeti u obzir i razdoblje negativnih tečajnih razlika te izračunati ukupan zbroj i pozitivnih i negativnih tečajnih razlika.
45. Tužiteljica se u podnesku od 04.09.2021. usprotivila navodima tuženika iz podneska od 08.07.2021. u bitnome navodeći da, a u odnosu na tuženikov prigovor na metodu izračuna (tuženik prigovara izračunu vještaka iz razloga što je vještak na inicijalni otplatni plan primjenjivao promjenjivu kamatnu stopu, dakle zbog toga što je tečajne razlike računao prema osnovici koja uključuje puni CHF anuitet kako se on povećavao zbog promjena kamatne stope), tužiteljica ističe da tuženik pogrešno tumači da se tečajne razlike imaju računati s obzirom na početni CHF anuitet koji ne uključuje promjene kamatne stope, a ne na puni CHF anuitet koji uključuje sva povećanja kamatne stope. Naime, tužitelj ističe da je vještak ispravno uzeo u obzir efekt promjene kamatne stope uslijed kojeg dolazi do povećanja anuiteta u CHF, te potom tečajne razlike računao s obzirom na tako povećani CHF anuitet, obzirom predmet ovog postupka nije ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pa da bi se imao anulirati učinak povećanja kamatne stope i izračun svesti samo u odnosu na početni CHF anuitet. Stoga je u cijelosti opravdano uzeti u obzir povećanje anuiteta u CHF uzrokovano rastom kamatne stope jer je tužitelj takve anuitete uistinu i plaćao tijekom otplate kredita, pa je vještak metodološki ispravno utvrdio koliko je iznosio pojedini CHF anuitet tijekom otplate kredita, te kolike su razlike kunske protuvrijednosti tog anuiteta s obzirom na odnos tečaja po kojem je anuitet plaćen prema tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega, tužiteljica predlaže u cijelosti zanemariti predmetni prigovor tuženika kao irelevantan, te prihvatiti nalaz vještaka kao stručan i vjerodostojan.
46. Nadalje, tužiteljica, a u odnosu na tuženikov prigovor da je izostao izračun negativnih tečajnih razlika, jer da je vještak u izračunu prikazao samo iznose koje je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF spram kune u odnosu na početni tečaj (pozitivne tečajne razlike), a da s druge strane nije prikazao koliko je tužitelj manje platio kunsku protuvrijednost anuiteta u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (negativne tečajne razlike), te da bi ukupna preplata tužitelja morala stoga biti umanjena za negativne tečajne razlike, tužiteljica ističe kako je svoje potraživanje s osnove ništetnosti valutne klauzule precizirao u skladu s Tabelom 1 (stupac 19) osnovnog nalaza i mišljenja u kojoj je vještak ispravno izostavio razdoblja kada su anuiteti bili potplaćeni zbog nižeg tečaja CHF, obzirom je izričiti zadatak vještaka bio utvrditi pozitivne razlike anuiteta zbog ništetnosti valutne klauzule, što stoga uključuje samo razdoblja kada je tečaj CHF bio veći od onog na dan isplate kredita. Tužiteljica ističe kako njezin zahtjev niti ne može biti postavljen drugačije nego li da traži preplatu koja se temelji isključivo na pozitivnoj razlici, samo glede razdoblja kada je obveza bila viša od početne i kada je dolazilo do stjecanja bez osnove u korist imovine tuženika, dakle u osnovnom nalazu izračunatih 151.164,34 kn preplate s osnove ništetnosti valutne klauzule. Nadalje, napominje se kako za rješenje predmetnog spora uopće nije relevantno to što vještak nije dobio u zadatak, niti je u izračunu iskazao negativne tečajne razlike, obzirom tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja eventualne protutražbine s te osnove, a kako bi naslovni sud mogao svojom konstitutivnom odlukom izvršiti procesnopravni prijeboj ili usvajanjem protutužbenog zahtjeva naložiti tužitelju plaćanje potplaćenih iznosa tuženiku. S druge strane, jasno je da ne postoje nikakvi uvjeti za materijalno pravni prijeboj jer se ne radi o tražbini za koju je tuženik prije podnošenja tužbe izjavio prijeboj tužitelju, a niti postoje ostale pretpostavke za isto. „Tuženik može do zaključenja prethodnog postupka pred sudom podnijeti kod istog suda protutužbu, ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protutužbom traži utvrđenje kakva prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju ovisi u cijelosti ili djelomično odluka o tužbenom zahtjevu.“ (čl. 189. Zakona o parničnom postupku). „Na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona.“ (čl. 288.a Zakona o parničnom postupku). Stoga propust tuženika da do zaključenja prethodnog postupka istakne procesnopravni prigovor radi prebijanja ili postavi protutužbeni zahtjev dovodi do okolnosti da sud nije ovlašten samostalno prebiti tzv „potplaćene anuitete“. Tužitelj također ističe kako je jasno da se ne radi o djelomičnom podmirenju tužbenog zahtjeva koje bi sud mogao samostalno utvrđivati na temelju dokaza u spisu, već je sud isključivo vezan raspolaganjima tuženika u tom smjeru, a koja su u ovom slučaju izostala. Stoga sud u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja mora postupati u okviru istoga i ne smije isti prekoračiti na način da tuženiku priznaje tražbine koje isti nije istaknuo.
47. Sud je rješenjem od 03.09.2021. pozvao vještaka Zrinka Ručevića da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 08.07.2021., te je vještak sudu dostavio dopunski nalaz i mišljenje od 08.10.2021. (list 200 – 201 spisa), u kojem vještak u bitnome navodi da je podneskom od 8. srpnja 2021. tuženik je iznio dva prigovora na osnovni nalaz i mišljenje izrađen u ovom predmetu i to u prvom prigovoru tuženik smatra da obračun tečajnih razlika nije ispravno sačinjen i to u dijelu tečajnih razlika koje se odnose na razlike koje su sadržane u razlikama po osnovi promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita. Očitovanje na ovaj prigovor tuženika ne može se sačiniti bez informacije vodi li se u odnosu na odredbe o kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu drugi sudski postupak, te u tom slučaju bez prethodnog uvida nalaz i mišljenje vještaka koji je u tom drugom postupku (ako se vodi ili je pravomoćno okončan) vještačio razlike po osnovi promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, a na temelju kojeg bi se utvrdilo je li potrebna ili ne korekcija danih izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja izrađenog u ovom predmetu. Naime, razlike po osnovi promjene kamatne stope mogu se računati prema tečaju koji je tuženik primijenio za plaćanje svakog pojedinog anuiteta, u kojem slučaju bi bile potrebne korekcije danih izračuna, ili se mogu računati po inicijalnom tečaju, u kojem slučaju ne bi bile potrebne korekcije danih izračuna. Ako se postupak radi plaćanja razlika po osnovi promjene kamatne stope ne vodi, niti se ikada vodio, tada nije potrebno ništa korigirati u danom nalazu i mišljenju, u kojem se slučaju u cijelosti ostaje kod istoga. Slijedom navedenog, nakon provjere navedenih informacija, odnosno po potrebi pribavljanja navedene dokumentacije, predlaže se spis predmeta ponovno uputiti vještaku na očitovanje. U drugom prigovoru tuženik ističe da u osnovnom nalazu i mišljenju nije uzet u obzir tečaj koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredite. Na navedeno se vještak očituje na način da je u osnovnom nalazu i mišljenju izrađenom u ovom predmetu u cijelosti odgovoreno na zadatak suda kojim je bilo određeno utvrditi pozitivne razlike između iznosa koji su tužitelji tuženiku platili na ime porasta tečaja. Ako tuženik predloži izvođenje kakvog novog dokaza, različitog od onog naloženog predmetnim rješenjem suda, pa ako sud odredi provođenje takvog novog dokaza, tada će vještak biti u mogućnosti sačiniti nove izračune u skladu s takvim novim zadatkom. Slijedom iznesenoga, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz nalaza, kao i kod danog mišljenja.
48. Tuženik je u podnesku od 04.11.2021. a očitujući se na dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 08.10.2021., naveo kako je predmet spora u predmetu P-4566/18 bila preplata po osnovi promjenjive kamatne stope za razdoblje od 10. studenog 2007. godine do 10. travnja 2010. godine, a predmet spora u predmetu P-3354/15 je bila preplata po osnovi promjenjive kamatne stope za razdoblje od 10. svibnja 2010. godine do 10. siječnja 2015. godine, te je tuženik u prilogu ovog podneska dostavio nalaz i mišljenje vještaka Darfin d.o.o. od 15.02.2017. u predmetu ovoga suda posl.br. P- 3354/15 i vještaka InterFinance d.o.o. od 28.05.2019. u predmetu ovoga suda posl.br. P-4566/18 (list 207 – 227 spisa). Stoga, tuženik predlaže da se vještak očituje na taj podnesak tuženika i priloge istome.
49. Tužiteljica u podnesku od 29.11.2021., a očitujući se na podnesak tuženika od 04.11.2021., u bitnome navodi da je protiv tuženika pred naslovnim sudom vodila postupak broj P-3354/2015 i postupak broj P- 4566/2018, u kojim postupcima je potraživala razliku u kamati iz istog kreditnog odnosa iz kojeg proizlazi i ovaj spor (dva postupka su vođena iz razloga što je postupkom broj P-3354/2015 bilo obuhvaćeno razdoblje preplate od svibnja 2010.g. do konačne otplate kredita 2015.g., dok je postupkom broj P-4566/2018 bilo obuhvaćeno razdoblje preplate od početka otplate kredita do svibnja 2010.g.), te su navedeni postupci pravomočno okončani usvajanjem tužbenih zahtjeva tužiteljice. Nadalje, u navedenim postupcima provedeno je financijsko vještačenje u kojem je vještak razliku u kamati preračunavao u kune prema ugovorenom tečaju CHF koji je vrijedio za pojedini anuitet. Stoga, kako je iz dostavljenih presuda i nalaza i mišljenja vještaka razvidno da su ispunjene pretpostavke na koje upućuje vještak u podnesku od 08.10.2021.g., tužitelj smatra kako nema potrebe da se činjenice glede navedenih pretpostavki utvrđuju priklopom spisa ranije vođenih predmeta za kamatu, obzirom su dostavljeni dokazi dostatni za utvrditi predmetne činjenice. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir očitovanje vještaka, tužitelj predlaže da se vještaku čim prije dostavi spis radi izrade dopunskog izračuna kojim će se pozitivne tečajne razlike računati samo s obzirom na početni CHF anuitet, odnosno bez uzimanja u obzir efekta promjene kamatne stope. U donosu na tuženikov prigovor izostanka izračuna negativnih tečajnih razlika u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja na dan isplate kredita, tužiteljica ističe da je vještaku dano u zadatak da izračuna samo pozitivne tečajne razlike koje čine potraživanje tužitelja. Tužitelj također smatra ispravnim upravo takav zadatak koji ne ulazi u izračun negativnih tečajnih razlika, a razloge za navedeno, odnosno razloge zašto su pravno irelevantne negativne tečajne razlike, tužitelj je iznio u podnesku od 06.09.2021. Tužiteljica je uz ovaj podnesak dostavila nalaz i mišljenje vještaka Darfin d.o.o. od 15.02.2017. u predmetu ovoga suda posl.br. P-3354/15 i vještaka InterFinance d.o.o. od 28.05.2019. u predmetu ovoga suda posl.br. P-4566/18 (list 234 - 254 spisa), kao i sudske odluke iz predmeta ovog suda posl. broj P-3354/2015 i P- 4566/2018 (list 255 - 279 spisa).
50. Sud je rješenjem od 15.12.2021. pozvao vještaka Zrinka Ručevića da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 04.11.2021. i primjedbe tužiteljice iz podneska od 29.11.2021., te je vještak sudu dana 24.02.2022. dostavio dopunski nalaz i mišljenje (list 299 – 304 spisa) u kojem u bitnome navodi da je u prvom dopunskom vještačenju u ovom predmetu, a na prigovore tuženika da obračun tečajnih razlika nije ispravno sačinjen i to u dijelu tečajnih razlika koje se odnose na razlike koje su sadržane u razlikama po osnovi promjene kamatne stope, očitovali smo na način da se očitovanje na taj prigovor tuženika ne može sačiniti bez informacije vodi li se u odnosu na odredbe o kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu drugi sudski postupak te u tom slučaju bez prethodnog uvida u nalaz i mišljenje vještaka koji je u tom drugom postupku (ako se vodi) vještačio razlike po osnovi promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, a na temelju kojeg bi se utvrdilo je li potrebna ili ne korekcija danih izračuna iz osnovnog nalaza i mišljenja izrañenog u ovom predmetu. Na temelju navedenog očitovanja, tužiteljica i tuženik u spomenutim podnescima su se očitovali kako su se pred naslovnim sudom vodila dva postupka posl. broj P- 3354/2015 i P-4566/2018 u kojima je potraživana razlika na temelju promjenjive kamatne stope iz istog kreditnog odnosa s tim da je predmet broj P-3354/2015 obuhvatio razdoblje od svibnja 2010. do konačne otplate kredita 2015., dok je postupkom broj P-4566/2018 bilo obuhvaćeno razdoblje od početka otplate kredita do svibnja 2010. Uz navedene podneske dostavljena su i financijska vještačenja vještaka koji su u tim postupcima izradili nalaz i mišljenje, kao i presude u istima. Na temelju te nove dokumentacije, u nastavku vještak daje nove izračune (Tabela 1a) s korekcijom izračuna preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja iz osnovnog nalaza i mišljenja, i to tako da će se iskazati razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1a), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1a) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), uz korekciju za dio tog iznosa sadržanog u razlici obveze po osnovi promjene kamatnih stopa (stupac 'm' Tabele 1a). Stoga, a u skladu s utvrđenjima i izračunima kako iz osnovnog tako i ovog dopunskog nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenja smo kako slijedi:
- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (15. siječnja 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 144.790,33 kn, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'm'
Tabele 1a tog dopunskog nalaza,
- u ukupnom iznosu preplate od 144.790,33 kn sadržana je i preplata po osnovi prijevremene konačne otplate kredita u iznosu od 17.930,67 kn.
51. Tužiteljica nije imala primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 24.02.2022., te je tužiteljica sukladno ovoj dopuni konačno postavila tužbeni zahtjev, dok je tuženik dopuni dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 24.02.2022. prigovorio u podnesku od 03.05.2022. u kojem tuženik u bitnome navodi da istome prigovora iz razloga što je vještak odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita. Vještak je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita. Dakle, kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužitelja, međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna. Financijski je pravilno izračunati preplatu/manje plaćeno prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita. Isto tako vještak je pozvan da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu sa pravilima knjigovodstveno-financijske znanosti i vještine te da na temelju dokumentacije priložene u spisu izradi nalaz i mišljenje. Tuženik ističe kako uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke. Naime, do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela, HNB-a, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje. Nema podloge za zaključak da bi aprecijacija bila zahvaćena eventualnom ništetnošću, a deprecijacija ne bi. Jednostavno, nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike. Jednostavnim pregledom izračuna je vidljivo da u situacijama kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita vještak isto ne iskazuje u korist banke. Matematički, rezultat je pozitivan za tuženika, jer je tužitelj platio manje nego je dužan primjenom tečaja na dan isplate kredita. Tuženik ističe kako na visinu konačne novčane tražbine ne utječe samo eventualno istaknut protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja (dakle instituti procesne naravi), već i materijalnopravni prigovori koji se npr. u ovom predmetu odnose na razdoblje u kojem su anuiteti zbog tečajnih razlika uplaćivani u manjim iznosima. Isto potvrđuje i Vrhovni sud u rješenju posl. br. Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021., Županijski sud u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi u presudi posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021., Trgovački sud u Zagrebu u presudi posl. br. P-1229/19-37 od 26. travnja 2021., Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. br. Gž-675/2020 od 4. lipnja 2021. i.t.d.
52. Vještak Zrinko Ručević, a nakon primitka poziva za ročište, sud je dostavio pisano očitovanje od 15.03.2023. (list 367 spisa) u kojem u bitnome navodi kako se na prigovore i prijedloge tuženika očitovao dopunskim pisanim nalazom i mišljenjem od 21. veljače 2022., a uvidom u spis predmeta putem sustava e-komunikacije vještak je utvrdio kako je nakon tog dopunskog pisanog očitovanja tuženik podneskom od 3. svibnja 2022. prigovorio tome što vještak nije u obzir uzeo negativne tečajne razlike, u pogledu čega vještak ističe kako je nalaz i mišljenje u ovom predmetu sačinio na temelju postavljenog zadatka kojim je, između ostaloga, naloženo očitovati se o „…pozitivnim razlikama između iznosa koji su tužitelji tuženiku uplatili na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom cijelog razdoblja otplate kredita i iznosa koji bi tužitelji tuženiku uplatili da je tečaj CHF spram HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita…“. Dakle, uključivanje negativnih tečajnih razlika bilo bi (primjenom tuženikove terminologije) „odstupanje od zadatka“, „nesavjesno“, „protivno pravilima znanosti i vještine“, pa imajući u vidu kako je nalaz i mišljenje sačinjen u skladu s postavljenim zadatkom, savjesno, u skladu s pravilima znanosti i vještine, vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz istoga.
53. Sud je radi usmenog obrazlaganja svog nalaza i mišljenja i radi očitovanja na primjedbe tuženika iz podneska od 03.05.2022. vještaka Zrinka Ručevića saslušao na ročištu od 25.05.2023. (list 371 spisa), te je vještak tom prilikom naveo: ''Ja sam prije današnjeg ročišta proučio primjedbe tuženika iz podneska od 04.11.2021. (list 205 - 206 spisa) i primjedbe tužiteljice iz podneska od 29.11.2021. (list 231 - 233 spisa) te sam se na iste očitovao u svom dopunskom nalazu i mišljenju od 24.02.2022. kod kojeg u cijelosti ostajem. Također, ostajem u cijelosti i kod svog osnovnog nalaza i mišljenja od 26.04.2021. U mom podnesku od 15.03.2023. očitovao sam se na primjedbe tuženika iz podneska od 03.05.2022., te kod tog očitovanja ostajem. Ističem da je u ovom predmetu zadatak suda bio očitovati se o pozitivnim razlikama između iznosa koji su tužitelji tuženiku uplatili na ime porasta tečaja CHF i iznosa koji bi uplatili da je tečaj CHF ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita. Dakle, zadatak suda nije bio očitovati se o negativnim razlikama, pa ja negativne razlike nisam iskazao u svom nalazu i mišljenju, već sam za takve slučajeve razliku iskazao u iznosu od 0,00 kn.'' Na posebna pitanja punomoćnika tuženika vještak je odgovorio: ''Na pitanje da li bi matematički izračun bio drugačiji da sam uzeo u obzir i negativne razlike mogu reći da bi izračun bio drugačiji u smislu da bi ukupan iznos iskazanih tečajnih razlika bio manji.''
54. Tuženik je na ročištu od 14.09.2023. naveo da je VSRH u međuvremenu zauzeo stav u odnosu na negativne tečajne razlike u rješenju Rev 1277/22 od 08.03.2023. prema kojem je u obzir potrebno iste uzeti, a tuženik pri tom nije dužan istaknuti nikakav prigovor prijeboja ili postaviti protutužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što VSRH navodi kako se kod prigovora negativnim razlikama radi o prigovoru visine tražbine. Tuženik je stoga predložio da vještak za financije napravi izračun i tzv. negativnih razlika, odnosno da u izračunu uzme u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog na dan isplate kredita, a sve imajući u vidu da je vještak u izračunu koji je dao te razlike iskazao kao 0,0.
55. Tužiteljica se gornjem prijedlogu tuženika usprotivila, te je u podnesku od 22.03.2024. tužiteljica istaknula da tuženik prema tužiteljici nema niti procesno niti materijalno osnovano potraživanje s osnove tzv. potplaćenih anuiteta (odnosno, tzv. negativnih razlika). Da je cijelosti ispravno shvaćanje tužitelja o tome da tuženik prema tužitelju nema procesno osnovano potraživanje odnosno da je tuženik eventualnu protutražbinu s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika dužan istaknuti putem odgovarajućih procesnih alata potvrdio je i VSRH u svojoj odluci broj Rev 549/2023 od 18.12.2023.
56. Sud je na prijedlog tuženika raspravnim rješenjem od 14.09.2023. pozvao vještaka Zrinka Ručevića da iskaže i tzv. negativne razlike, odnosno da izračun napravi uzimajući u obzir i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od onog na dan isplate kredita, te je vještak dana 30.10.2023. sudu dostavio dopunski nalaz i mišljenje (list 401 – 406 spisa) u kojem u bitnome navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima kako iz osnovnog i prvog dopunskog nalaza, tako i iz ovog drugog dopunskog nalaza, na temelju postavljenog dodatnog zadataka, vještak je mišljenja kako slijedi:
- ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (15. siječnja 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 144.790,33 kn, odnosno 19.216,96 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a.1. tog dopunskog nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'm1' Tabele 1a.1. (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika),
- ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (15. siječnja 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 138.005,23 kn, odnosno 18.316,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a.1. tog dopunskog nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'm1' Tabele 1a.1. (u valuti EUR).
- u ukupnom iznosu preplate sadržana je i preplata po osnovi prijevremene konačne otplate kredita u iznosu od 17.930,67 kn, odnosno 2.379,81 EUR. Vještak napominje da su iznosi iz tog dodatnog nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
57. Stranke nisu imale primjedbi na dopunsko financijsko vještačenje vještaka Zrinka Ručevića od 30.10.2023., a sud je provedeno financijsko vještačenje sa svim dopunama, pisanim očitovanjem vještaka i iskazom vještaka prihvatio u cijelosti, jer je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, s tim da je vještak svojim dopunskim vještačenjima, kao i pisanim i usmenim očitovanjem u cijelosti odgovorio na primjedbe i prijedloge stranaka, te je na taj način primjedbe tuženika u cijelosti otklonio kao neosnovane.
58. Neosnovano smatra tuženik da bi se u izračun pretplate trebale uzeti i razlike u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), a stoga jer sve i kada su tužiteljica i prednik tužiteljice plaćali anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nisu ništa stekli, jer ništa od tuženika nisu primili, pa stoga ne postoji niti njihova obveza vraćanja nečeg što nisu primili, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), pa stoga i primjenom odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a (a jer tuženik i nije postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja u ovom predmetu) nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna (sve kako će biti obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a, pa je i stoga, sve i da postoji kakva tražbina tuženika (a sud ponavlja da ne postoji), nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1., niti čl. 1111. st. 1., a niti čl. 195. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.
59. Sud je na pripremnom ročištu usvojio dokazni prijedloga ranije I tužitelja EI i II tužiteljice RI (sada tužiteljice) za saslušanjem ranije I tužitelja EI. Nakon što je tijekom ovog postupka preminuo ranije I tužitelj ČI, te nakon što sud rješenjem od 14.06.2021. posl. br. P- 370/20-26 utvrdio prekid postupka u odnosu na I-tužitelja EI i nastavak postupka sa ovdje tužiteljicom RI (ranije II tužiteljicom), kao nasljednicom EI, tužiteljica RI je na ročištu od 25.05.2023., a nakon što je tuženik ustrajao u prijedlogu za saslušanjem svjedoka, osnobnog bankara BI, predložila saslušanje tužiteljice, pozivajući se na načelo jednakosti oružja i praksu USRH konkretno ustavnu odluku broj U-III-446/21, a svrha koje je upravo bila postizanje načela jednakosti oružja u tom postupku u korist tuženika, pa tužiteljica smatra da bi jedino pravično bilo da se tužiteljici u ovom postupku odnosno pravo ispoštuje na isti način. Tuženik se usprotivio tom dokaznom prijedlogu tužiteljice s obzirom na prekluziju iz čl. 299. ZPP-a, navodeći da nije bilo nikakve zapreke da tužiteljica takav prijedlog stavi do zaključenja prethodnog postupka, tim više što je tužiteljica od početka na strani tužitelja u ovom postupku. Na ove navode tuženika tužiteljica je odgovorila navodeći kako je prije zaključenja prethodnog postupka predložila saslušanje I tužitelja kao korisnika kredita, međutim isti je preminuo nakon zaključenja prethodnog postupka, te isto predstavlja činjenicu i okolnost na koju tužiteljica nije mogla utjecati niti za istu znati prije zaključenja prethodnog postupka, a sve u smislu čl. 199. st. 2. ZPP, a na koje navode tužiteljice se tuženik očitovao navodeći kako spori smrt ranije I tužitelja kao okolnost koja bi opravdala zakašnjeli prijedlog tužiteljice s obzirom da tužiteljica nije samo stupila na mjesto ranije I tužitelja, već je od početka stranka ovog postupka, te da je tužiteljica smatrala da je potrebno njezino saslušanje, isto bi predložila u tužbi.
60. Sud je primjenom odredbe čl. 299. st. 2. i čl. 220. st. 2. ZPP-a usvojio dokazni prijedlog tužiteljice za njezinim saslušanjem, a stoga jer je tužiteljica isti prijedlog stavila nakon smrti svog supruga, ranije I tužitelja EI, čija je tužiteljica pravna slijednica u ovom postupku i koji je bio korisnik kredita, a radi se o okolnosti (smrt EI) na koju tužiteljica nije mogla utjecati, niti je za nju mogla znati u trenutku podnošenja tužbe i u trenutku zaključenja prethodnog postupka. Stoga, sud je saslušao svjedokinju BI, zaposlenicu tuženika (list 393 – 395 spisa) i tužiteljicu osobno (list 395 – 396 spisa), te je sud njihove iskaze analizirao, te usporedio međusobno, kao i sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud nalazi da su svjedokinja i tužiteljica iskazivale jasno, logično, te u potpunosti suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, te je stoga sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru.
61. Sud je iz iskaza svjedokinje BI utvrdio da se ona, iako je navedena u uvodu i na posljednjoj stranici Ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka, te iako je na tom Ugovoru i njezin paraf, ne sjeća niti jedne okolnosti zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu, a ne sjeća se niti u kojoj poslovnici tuženika je radila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kao niti na kojem radnom mjestu, niti se sjeća ovdje tužiteljice i njezinog pravnog prednika EI. Također, sud je uz njezina iskaza utvrdio da u periodu dok je ova svjedokinja radila kao osobni bankar, s tim da se ona ne sjeća u kojem je to bilo periodu, radila je na poslovima odobravanja kredita klijentima banke, te je u tim prilikama klijentima objašnjavala da valutna klauzula podliježe promjeni, a klijentima ništa posebno u banci nisu govorili upravo o valuti švicarski franak, niti su u banci postojala neka konkretna pravila oko toga kako se klijentima moraju prezentirati krediti, da se krediti u švicarskim francima nisu favorizirali od strane djelatnika banke, ali za kredite u švicarskim francima je rata bila manja u odnosu na kredite u eurima, da su se uz kredite u švicarskim francima nudili i stambeni krediti i u eurima, dok su se u kunama nudili samo gotovinski krediti, da ona naravno nije znala na koji način će fluktuirati tečaj švicarskog franka prema kuni, da su informativne ponude koja su bile aktivne sadržavale iznos kredita, kamatnu stopu, visinu rate, rok otplate, te razne varijante roka otplate, odnosno tablični pregled tih varijanti, a prezentiranje uvjeta ugovora o kreditu odnosilo na prezentiranje roka otplate, visine kamatne stope, valute kredita i slično. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da su tužiteljici i njezinu suprugu EI u banci tuženika ponudili ugovor o stambenom kreditu u švicarskim francima, koji je imao manju kamatu u odnosu na kredit u eurima, dok se kredita u drugim valutama osim CHF i EUR tužiteljica ne sjeća, da su svi krediti u ponudi imali promjenjivu kamatu, nije niti bilo kredita sa fiksnom kamatom niti u jednoj banci, da su ona i suprug s djelatnicima banke, a u odnosu na valutnu klauzulu u CHF smo razgovarali o tome da je kredit u švicarskim francima povoljniji od eurskog kredita, dok o nekim drugim osobitostima valute CHF nisu razgovarali, da su predmetnim stambenim kreditom ona i suprug kupili stan koji su koristili za stanovanje njihove obitelji, a u tom stanu ona i dalje stanuje, da su se ona i suprug odlučili za banku tuženika, jer je njezin suprug radio u Zagrebačkoj pivovari, a Zagrebačka banka i Zagrebačka pivovara imale su sklopljen ugovor o stambenim kreditima, tako da su imali nešto malo povoljniju kamatu, npr. za 0,01 ili 0,02% od ostalih klijenata banke, a u stanu kupljenom predmetnim kreditom nikada nije bilo registrirano sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva. Dakle, iz iskaza svjedokinje i tužiteljice, a suprotno tvrdnjama tuženika, sud je utvrdio da tuženik nije pojedinačno pregovarao s prednikom tužiteljice i tužiteljicom prije i prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu o ovdje spornim odredbama o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), a niti ih je tuženik adekvatno informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja odredbi o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula).
62. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da su bilo prednik tužiteljice ČI, bilo tužiteljica bili kreditirani kao trgovci, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost prednika tužiteljice i/ili tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost prednik tužiteljice i/ili tužiteljica bili kreditirani, a što bi bilo sasvim očekivano da su oni kreditirani kao trgovci. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prednik tužiteljice, a kako korisnik kredita, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen u Zagrebačkoj pivovari, a predmetnim kreditom su prednik tužiteljice i tužiteljica kupili stan koji su koristili za stanovanje njihove obitelji, a u tom stanu tužiteljica i dalje stanuje, dok u tom stanu nikada nije bilo registrirano sjedište nekog obrta ili trgovačkog društva, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o niti prednik tužiteljice niti tužiteljica nisu samostalno obavljali poduzetničku djelatnost za koju bi im bio potreban stan kupljen iz sredstava odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo prednika tužiteljice i tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je su i prednik tužiteljice ČI i tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bili potrošači opisani u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da su ovaj Ugovor o kreditu zaključili izvan njihova zanimanja i poslovne djelatnosti. Slijedom iznesenog, neosnovano tvrdi tuženik da tužiteljica nije dokazala da je potrošač.
63. Dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik (ovo tuženik i ne osporava).
64. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.
65. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora. Stoga, neosnovano tvrdi tuženik da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne primjenjuju na ovaj predmet, jer da niti prednik tužiteljice, niti tužiteljica nisu bile stranke tog spora.
66. Stoga, primjenom odredbe čl. 502. c ZPP-a, imajući u vidu odluku suda u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, te iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza svjedokinje i tužiteljice, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, niti tužiteljicu, kao sudužnicu, adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.
67. Prema odredbama članka 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 295. st. 3. ZOO-a propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Prednik tužiteljice je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao predniku tužiteljice (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao predniku tužiteljice. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao predniku tužiteljice istovremeno povrat plasmana od strane prednika tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom prednika tužiteljice nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane predniku tužiteljice nametnuo odredbu koja prednika tužiteljice dovodi u neravnopravan položaj, te mu u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP- a ništetne.
68. Kako su odredbe iz članka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih su prednik tužiteljice i tužiteljica vršili isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose preplata, odnosno pozitivne razlike između iznosa koji su prednik tužiteljice i tužiteljica tuženiku uplatili na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tuženiku uplatili da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO- a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 19.216,98 EUR, a jer je upravo ovo iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji su prednik tužiteljice i tužiteljica izvršili tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.
69. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Osim toga, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužiteljici pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22.01.2020. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).
70. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, a jer je tužiteljica uspjela sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, a zbog dijela zahtjeva koji je tužiteljica povukla (o čemu je odlučeno u točci II izreke ove presude), nisu nastali posebni troškovi, pa stoga sud smatra da je tužiteljica uspjela u ovom sporu osim samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljici je dosuđen kao potreban trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 247,13 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od ukupno 315,22 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužiteljice koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1 i Tbr. 40/1, uz uvećanje od 10% na ime zastupanja dva tužitelja), sastava podneska od 24.07.2020. i 04.09.2020. (Tbr. 8/1 i Tbr. 40/1, uz uvećanje od 10% na ime zastupanja dva tužitelja) i za zastupanje na ročištu od 14.10.2020. (Tbr. 9/1 i Tbr. 40/1, uz uvećanje od 10% na ime zastupanja dva tužitelja) od po 275 bodova za svaku radnju, za zastupanje na ročištu od 09.09.2020. (Tbr. 9/5 i Tbr. 40/1, uz uvećanje od 10% na ime zastupanja dva tužitelja) od 55 bodova, za sastav podneska od 19.05.2021., 29.11.2021., 15.03.2022. i 14.10.2022. (Tbr. 8/1), te za zastupanje na ročištima od 25.05.2023., 14.09.2023., 13.05.2024. i 04.09.2024. (Tbr. 9/1) od po 250 bodova za svaku radnju, za zastupanje na ročištu od 16.03.2022. (Tbr. 9/5) od 50 bodova, za sastav podnesaka od 03.10.2022., 31.05.2023. i 22.03.2024. (Tbr. 8/4) od po 25 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 3.280 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 6.560,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 1.640,00 EUR, to ukupno iznosi 8.200,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 8.762,35 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici kao u izreci ove presude u točci I. Sud je tužiteljici temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.
71. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je odbio dosuditi tužiteljici naknadu za sastav podneska od 04.09.2021., jer u njemu ponavlja ranije iznesene navode.
72. Temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a sud je odbio tuženiku dosuditi naknadu parničnog troška ovog postupka, jer je tužiteljica uspjela u ovoj parnici osim s neznatnim dijelom svog zahtjeva, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga, sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci III.
U Zagrebu, dana 29. listopada 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
