Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1063/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Božidara Horvata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Šutalu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Vinkovcima, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1904/2024-9 od 18. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1904/2024-9 od 18. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-10312626160/51400607-5103000923 od 25. svibnja 2006., sklopljenog između tužiteljice i tuženika sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, koja glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana (st. I. izreke), naloženo je tuženoj da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi, isplatiti 1.023,53 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 2. lipnja 2006. do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 809,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke).

2. Tuženik pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ulazne naknade, ugovorene čl. 10. Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu iznosa koji je isplaćen tuženiku temeljem te ništetne ugovorne odredbe, u iznosu od 1.023,53 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-10312626160/51400607-5103000923 25. svibnja 2006. na iznos u kunskoj protuvrijednosti 165.435,51 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja, da je rok otplate kredita određen na 20 godina, s korištenjem kredita najkasnije 31. prosinca 2006. radi kupnje stana u izgradnji s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 10. Ugovor propisano da je tužiteljica za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužna prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu, te visina tužbenog zahtjeva.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o tipskom ugovoru, jer to osim iz sadržaja samog ugovora proizlazi i iz iskaza tužiteljice. Stoga je na tuženiku bio teret dokaza, sukladno čl. 81. st. 4. ("Narodne novine" broj, 96/2003, dalje: ZZP), da se o spornoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a što nije dokazao.

9. Budući da sporne ugovorne odredbe ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), već sporedan, a prema samoj dikciji odredbe, čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora, u odnosu na sporne ugovorne odredbe dopušteno je provesti test poštenosti.

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a s obzirom da se radi o tipskom ugovoru, neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, nije za pretpostaviti da bi predmetni ugovor bio zaključen.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 86. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredba u smislu odredbe čl. 86. st. 1. ZZP nepoštene i time, ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

18. Pravilan je i zaključak suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan, jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje spornih naknada, jer predmet ovog postupka nije utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi zbog protivnosti sa prisilnim propisima, već utvrđivanje njihove nepoštenosti, a time i ništetnosti prema ZZP.

20. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita. Naime, tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja spornog iznosa od strane tuženika (čl. 1115. ZOO), jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, budući da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornoj ugovornoj odredbi niti je tužiteljicu upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetna naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. S obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, pravilno je prvostupanjski sud trošak postupka dosudio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

22. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković