Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1166/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Keser, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika NS, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženice ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Krešimir Orlović, odvjetnik u Sesvetama, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv toč. I., II. i III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9474/2023-7 od 7. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika NS i 2. tuženice ČS te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9474/2023-7 od 7. lipnja 2024. pod toč. I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika NS i 2. tuženice ČS za naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu 2.158,66 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženicima da tužiteljici isplate iznos od 39.350,27 eura zajedno sa kamatama koje na taj iznos teku od 20. lipnja 2015. do isplate, pod toč. II. izreke naloženo je tuženicima da tužiteljici isplate kamate na iznos od 16.935,43 eura koje na taj iznos teku od 20. lipnja 2015. do 19. lipnja 2018., a na koje kamate teku daljnje zatezne kamate od 30. listopada 2019. do isplate, pod toč. III. izreke naloženo je tuženicima nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 8.159,97 eura zajedno sa zateznim kamatama, dok je pod toč. IV. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.263,27 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. lipnja 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli tuženici, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu pobijanu presudu preinačiti pod toč. I., II. i III. izreke i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova tuženicima, odnosno prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Za sastav žalbe i trošak na ime sudske pristojbe za žalbu zahtijevaju naknadu troškova u ukupnom iznosu 2.158,66 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu 39.350,27 eura na ime glavnice iz ugovora o zajmu, koje je ugovore tužiteljica kao zajmodavac u više navrata sklapala s tuženicima kao zajmoprimcima, zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20. lipnja 2015. do isplate u visini stope predviđene za zatezne kamate. Također, predmet postupka je i zahtjev za isplatu kamata na vraćeni iznos glavnice od 16.935,43 eura, a koje kamate teku od 20. lipnja 2015. do 19. lipnja 2019. po stopi predviđenoj za zatezne kamate, zajedno sa zateznim (procesnim) kamatama koje na te kamate teku od podnošenja tužbe 30. listopada 2019. do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik. To stoga što pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te navedeni razlozi nisu proturječni ili nejasni, a ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim i postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski je sud u bitnom utvrdio da su stranke sklopile pisani sporazum 19. lipnja 2015. kojim su u toč. I. sporazuma utvrdile da su tuženici dužni tužiteljici s osnove posudbe s danom 19. lipnja 2015. iznos od 56.435,62 eura u protuvrijednosti u kunama te da su tuženici priznali dug u cijelosti, a da je dospijeće duga 19. lipnja 2015., da su se toč. II. tuženici obvezali dug iz točke I. uvećan za zatezne kamate koje teku od 20. lipnja 2015. do isplate platiti u roku od 8 dana od prodaje nekretnine 1. tuženika, a najkasnije u roku od 2 godine od sklapanja sporazuma. Sud prvog stupnja je, nadalje, utvrdio da su tuženici 19. lipnja 2018. vratili dio duga tužiteljici u iznosu 20.000,00 CHF, da je tužiteljica u mnogo navrata i kroz više godina pozajmljivala novac 1. tuženiku, koji je njezin brat i 2. tuženici, koja je njegova supruga, da su ti novčani iznosi isplaćivani uglavnom na ruke, da je 1. tuženik 2015. zamolio tužiteljicu da mu pozajmi daljnji iznos od 6.000,00 eura, na što je tužiteljica pristala, ali uz uvjet da o tome i drugim pozajmicama sastave potvrdu, nakon čega je i došlo do sklapanja sporazuma od 19. lipnja 2015. te da se iznos duga tuženika prema tužiteljici u tom sporazuma odnosi isključivo na pozajmice, a ne i na troškove ulaganja u suvlasnički dio nekretnine 1. tuženika.

8. Prethodno navedena utvrđenja prvostupanjskog suda nisu s uspjehom dovedena u pitanje žalbenim navodima.

9. Neosnovano tuženici tako u žalbi ističu da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica na ime zajma stavila na raspolaganje tuženicima ukupan iznos od 56.435,62 eura. Naime, prvostupanjski sud upravo je i ocijenio vjerodostojnim iskaze tužiteljice, svjedokinje SS (kćeri tužiteljice) i svjedoka FS (zeta tužiteljice) u dijelu u kojima suglasno navode da se taj iznos isključivo odnosi na prethodno dane pozajmice, a s obzirom na to da su ti iskazi potkrijepljeni sporazumom od 19. lipnja 2015. u kojem je od strane tužiteljice te 1. tuženika i 2. tuženice suglasno utvrđeno da tuženici imaju dug u tom iznosu prema tužiteljici s osnova posudbe. Iz takve formulacije sporazuma od 19. lipnja 2015. jasno proizlazi da je tužiteljica prethodno pozajmila novac tuženicima upravo u tom iznosu, jer u suprotnom tuženici ne bi u tom sporazumu priznali postojanje svog duga prema tužiteljici u tom iznosu i to isključivo po osnovi posudbe, a kojim izrazom se u pravnom prometu često od strane pravnih laika označava zajam.

9.1. Bez utjecaja je na pitanje pravilnosti ocjene dokaza prvostupanjskog suda žalbeni prigovor tuženika da se tužiteljica tijekom davanja iskaza nije mogla prisjetiti niti jednog primjera kada i koliki je iznos pozajmila tuženicima. Ovo stoga što i iz iskaza samih tuženika danih tijekom saslušanja proizlazi da je tužiteljica pozajmljivala novce tuženicima plaćanjem na ruke u više navrata (prema njima u razdoblju od dvije do tri godine) i to u raznim iznosima, iako ne u gore navedenom iznosu, već u ukupnom iznosu od 20.000,00 CHF. Prema tome, budući da i iz rečenih iskaza tuženika, a suprotno navodima iznesenim u odgovoru na tužbu, proizlazi da je tužiteljica u više navrata pozajmljivala novčane iznose tuženicima, to okolnost što se tužiteljica nije mogla prisjetiti niti jedne pojedinačne pozajmice ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njenog iskaza da je tuženicima višekratno pozajmljivala razne novčane iznose.

9.2. Također, s obzirom na to da je dug tuženika prema tužiteljici na jasan i nesumnjiv način utvrđen u sporazumu od 19. lipnja 2015. na kojem su potpisi stranaka ovjerovljeni po javnom bilježniku, ovaj drugostupanjski sud ne smatra relevantnim to što tužiteljica u vrijeme davanja iskaza više nije čuvala svoje bilješke odnosno „ceduljice‟ na temelju kojih se prilikom sastavljanja sporazuma od 19. lipnja 2015. uvjerila u visinu svoje tražbine prema tuženicima.

9.3. Nastavno na prethodno je za navesti da prvostupanjski sud nije bio dužan utvrđivati iznos svake pojedine pozajmice koju je tužiteljica dala tuženicima, kako to pogrešno navode tuženici, a imajući na umu da je iznio jasne i dostatne razloge zašto smatra da se cjelokupni iznos duga od 56.435,62 eura odnosi isključivo na pozajmice.

9.4. Suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud nije propustio ocijeniti iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je proturječno navela da je evidenciju o pozajmicama počela voditi 2010. odnosno 2015., već je u tom dijelu jasno iznio da ne prihvaća iskaz tužiteljice. No time nije doveden u pitanje iskaz tužiteljice u preostalom dijelu, jer je potkrijepljen sporazumom od 19. lipnja 2015. i iskazima svjedokinje SS i svjedoka FS.

10. Glede žalbenog navoda da iz iskaza tuženika proizlazi da se dio iznosa od 56.435,62 eura koji prelazi 20.000,00 CHF ne odnosi na pozajmice nego na ulaganja tužiteljice u nekretninu u suvlasništvu tužiteljice i 1. tuženika te glede žalbenog navoda da nije logično da tužiteljica ne bi zahtijevala da se u sporazumu od 19. lipnja 2015. kao dug tuženika unesu i ti troškovi ulaganja, vrijedi istaknuti da je u tom dijelu prvostupanjski sud valjano otklonio vjerodostojnost iskaza tuženika uz obrazloženje da je nelogično da bi stranke sklapale pisani sporazum u kojem izričito utvrđuju postojanje duga tuženika prema tužiteljici u iznosu od 56.435,62 eura s osnove pozajmica, a da bi se pritom samo iznos od 20.000,00 CHF odnosio na pozajmice, dok bi se ostatak duga odnosio na troškove uređenja nekretnine, s tim što ti troškovi ne bi bili navedeni i utvrđeni u sporazumu.

11. Slijedom navedenog, za zaključiti je da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio izvedene dokaze te stoga nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Budući da je tužiteljica sveukupno pozajmila tuženicima 56.435,62 eura te uvažavajući da su tuženici na ime toga dospjelog duga isplatili tužiteljici 20.000,00 CHF, a što prema utvrđenju prvostupanjskog suda iznosi u kunskoj protuvrijednosti 127.600,00 kuna odnosno 16.935,43 eura, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 65. st. 1. i čl. 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine‟, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) kada je tuženicima naložio isplatiti 39.350,27 eura, a do kojeg iznosa je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev.

13. Pozivanje tuženika u žalbi da je tužiteljica iskoristila stanje nužde i loše imovinske prilike za sklapanje po njih nepovoljnog sporazuma, a kojim navodom sadržajno upiru na zelenašku narav sporazuma od 19. lipnja 2015., predstavlja novu činjenicu jer istu tuženici nisu iznijeli u postupku pred prvostupanjskim sudom, pa stoga taj žalbeni navod ovaj drugostupanjski sud nije razmotrio u skladu s čl. 352. st. 1. ZPP-a.

14. Nadalje, suprotno žalbenom prigovoru, kamate koje je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici na iznose od 39.350,27 eura (toč. I. izreke pobijane presude) i 16.935,43 eura (toč. II. izreke pobijane presude), a koje teku od 20. lipnja 2015. do 19. lipnja 2017., dakle prije utvrđenog vremena dospijeća, ne predstavljaju zatezne kamate, već ugovorne kamate, a za što je prvostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge.

14.1. Naime, ovdje treba imati na umu da se prema čl. 319. st. 2. ZOO-a pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ZOO-om. Budući da su stranke ugovorile da na iznos utvrđenog duga od 56.435,62 eura teku zatezne kamate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a i to od 20. lipnja 2015., dakle prije vremena za koje su se tuženici obvezali vratiti dug, pravilno je prvostupanjski sud iz takve formulacije sporazuma, a u smislu citirane odredbe čl. 319. st. 2. ZOO-a zaključio da je riječ o ugovornim kamatama.

14.2. Pritom je u svemu tome posve irelevantan žalbeni navod da je kao vrijeme dospijeća trebalo utvrditi kasniji od dva različita datuma, a s obzirom na to da je prvostupanjski sud i utvrdio da je obveza tuženika dospjela kasnije nadnevka, odnosno 19. lipnja 2017. Naime, kako su se tuženici u sporazumu od 19. lipnja 2015. obvezali vratiti cjelokupni dug u roku od osam dana od prodaje nekretnine 1. tuženika (do koje prodaje nije došlo), a najkasnije u roku od dvije godine od sklapanja tog sporazuma, pravilno je prvostupanjski sud iz takve formulacije zaključio da je njihova obveza dospjela 19. lipnja 2017.

15. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate na iznos od 39.350,27 eura od 20. lipnja 2017. do isplate, a na iznos od 16.935,43 eura (koji su tuženici namirili 19. lipnja 2018.) od 20. lipnja 2017. do 19. lipnja 2018. Također, prvostupanjski sud je u skladu s čl. 31. st. 2. ZOO-a dosudio zatezne kamate na neisplaćene ugovorne kamate koje su tekle na iznos od 16.935,43 eura.

16. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, to su joj tuženici dužni u smislu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

17. Pravilnost odluke o opravdanosti i visini priznatih troškova nije ispitivana od strane ovoga drugostupanjskog suda u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a, a s obzirom na to da ista nije osporena žalbenim navodima.

18. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu 1. tuženika i 2. tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i III. izreke (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude).

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe odbijen je kao neosnovan, jer tuženici nisu uspjeli u žalbenom postupku. (čl. 166. st. 1. ZPP).

20. U nepobijanom dijelu (toč. IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP-a.

U Velikoj Gorici 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak