Poslovni broj: P-8672/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar kao sucu pojedincu, a temeljem prijedloga više sudske savjetnice - specijalista ĆČ, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, kojeg zastupa punomoćnica LČ, dipl. iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnica Petra Glavinić, odvjetnica iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. listopada 2025. godine u nazočnosti punomoćnice stranaka, dana 29. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.154,29 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. lipnja 2023. godine do isplate, i to od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21.07.2023.g. navodi da je dana 17.7.2005., osiguranik tužitelja, ČČ zadobio ozljede u prometnoj nezgodi na otvorenoj cesti D-8 u blizini mjesta Doli. Zbog posljedica navedene prometne nezgode tužitelj je rješenjem Područne službe u Dubrovniku br. 40634 od 10.10.2006. priznao pravo na invalidsku mirovinu isplatom koje trpi štetu. Za prethodna razdoblja tuženik je iznos naknade štete za isplaćene invalidske mirovine podmirio u izvansudskim postupcima temeljem zaprimljenih odštetnih zahtjeva za razdoblja od 11.11.2006. do 31.12.2021. godine. Odštetnim zahtjevom od 26.05.2023. tužitelj je zatražio od tuženika isplatu punog iznosa mirovine u svoti od 6.154,29 EUR / 46.369,50 KN na ime naknade štete za isplaćene invalidske mirovine za nastavno razdoblje od 01.01.2022. do 31.05.2023., prema odredbi članka 161. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne Novine“ br. 157/13). Stupanjem na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13) naknadu štete za razdoblje od 01.01.2022. do 31.05.2023. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje temeljem čl. 161. st. 2. točke 1. ima pravo zahtijevati u punom iznosu, odnosno svotu stvarne štete u visini od 6.154,29 EUR / 46.369,50 KN. Prema odredbi čl.161.st. 1. ZOMO, tužitelj naknadu štete ima pravo zahtijevati od osobe koja je uzrokovala invalidnost ili smrt osigurane osobe, dok prema odredbi čl. 163. st.1. ZOMO takvu naknadu ima pravo zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornost za štetu. Tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine (presuda VSRH Rev 552/2008 od 08.travnja 2010., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2488/2014 od 16.4.2015., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-971/13 od 13.4.2015.). Sukladno čl.166. st.3 ZOMO-a na svotu potraživanja na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućeg dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu . Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj u tužbi ne navodi na čemu temelji pasivnu legitimaciju tuženika – pa tuženiku nije moguće dati nikakvo očitovanje, a u tužbi se ne navodi u čemu se sastoji odgovornost tuženika – pa tuženik osporava odgovornost za isplatu. Tužitelj uz tužbu dostavlja dokumentaciju iz koje proizlazi da je svom osiguraniku ČČ priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada po utvrđenoj profesionalnoj nesposobnosti za rad. U mišljenju tužiteljeva stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 23.8.2006.g. navodi se da je njegov osiguranik zadobio politraumu 17.7.2006. godine u kojoj je zadobio ozljedu glave, ozljede desne ruke i desnog koljena. U rješenju tužitelja od 10.10.2006.g. navodi se da je osiguranik hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, a dostavljen je i zapisnik o očevidu i kaznenu presudu koji se odnose na događaj od 17.7.2005.g. Obzirom na navedenu proturječnost u dostavljenim dokazima, tuženik osporava uzročno-posljedičnu vezu ozljeda radi kojih je umirovljen ČČ s događajem navedenim u tužbi te predlaže pozvati tužitelja na dostavu odgovarajuće medicinske dokumentacije. Imajući u vidu karakter ozljeda kod osiguranika, tuženik ističe prigovor doprinosa tužiteljeva osiguranika nastanku istih zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa. Nadalje predlaže da obzirom da proizlazi da je kod tužiteljeva osiguranika utvrđeno postojanje PTSP-a kao i sudjelovanje u Domovinskom ratu, pozvati tužitelja na dostavu zdravstvenog kartona za ČČ budući je zdravstveno stanje tužiteljeva osiguranika prije nesreće i nakon nesreće, u većoj ili manjoj mjeri može imati neposredni ili posredni utjecaj na zdravstveno stanje za koje se tvrdi da je posljedica utuženog događaja pa je tuženikov prijedlog za dostavom cjelokupnog zdravstvenog kartona u potpunosti osnovan. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da ukoliko bi se tijekom postupka utvrdila pasivna legitimacija tuženika, tada se u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva treba primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05) koji se primjenjuje od 01.01.2006.g., a navedeno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravno shvaćanje recentne sudske prakse. Tako tuženik navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-x 388/18 od 25. 8. 2020. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva jer je ista u suprotnosti sa čl. 27. ZOOP-a. Ovom odredbom propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Ističe da u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, sukladno citiranoj odredbi tuženik bi eventualno bio u obvezi isplatiti tužitelju stvarnu štetu (čl. 27. st.1. i 2. ZOOP) koja bi u ovom slučaju predstavljala razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja određen u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, tj. ukoliko postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne utuženi štetni događaj. Samo u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva i u slučaju da takva razlika postoji – tuženik bi bio u obvezi isplatiti istu u okviru odgovornosti svoga osiguranika, odnosno po odbitku eventualnog doprinosa tužiteljeva osiguranika. Nadalje ističe da je pravno shvaćanje revizijskog suda u vezi pitanja je li u parnici za naknadu štete parnični sud vezan rješenjem HZMO, sadržano je u odlukama broj Rev-x 165/2016 od 7. ožujka 2017., broj Revt 469/2017 od 11. ožujka 2020. i Rev 1261/2021 od 2. veljače 2022.g., a iz kojih odluka proizlazi da parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku u odnosu na postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i štete koju tužitelja trpi te je strankama bilo dopušteno dokazivati postojanje odnosno ne postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik tuženika i odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i primjenom pravila o teretu dokaza, uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužitelj u daljnjem tijeku postupka ističe da neosnovano tuženik prigovara nedostatku pasivne legitimacije kao i njegovu odgovornost jer tužitelj pasivnu legitimaciju tuženika temelji na čl. 164. stavka 3. toč. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/13) iz kojeg proizlazi da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta nanesena motornim vozilom inozemne registracije na teritoriju R Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti. Ističe da je kaznenom presudom Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. K.238/05 od 22. srpnja 2005. utvrđena krivnja vozača vozila inozemnih registarskih oznaka za izazivanje prometne nesreće u kojoj je osiguranik tužitelja pretrpio teške tjelesne ozljede i koja je presuda priložena uz tužbu.

4. Tuženik u daljnjem tijeku postupka predlaže odbaciti tužbu kao nepodobnu za raspravljanje, jer tužitelj nije u tužbi iznio činjenice na kojima temelji pasivnu legitimaciju tuženika. Ističe kako su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. ZPP-a), kao i iznijeti činjenice i predložiti dokaze kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (članak 219. ZPP-a). Pravila o teretu dokaza su u svojoj osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu (ne) osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva te napominje da pitanje pasivne legitimacije materijalno pravno pitanje na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Ističe kako tužbu nije moguće ispitati na čemu tužitelj temelji pasivnu legitimaciju tuženika, a pasivna legitimacija uređena je posebnim propisima po kojima odgovara tuženik, a nikako ne propis koji se odnosi na djelokrug rada tužitelja. Nastavno se poziva na stav novije sudske prakse iz presuda Županijskog suda u Varaždinu posl. broj Gž-204/24 od 10. 4. 2024.g., kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-1460/24 od 18. 7. 2024.g., a iz kojih proizlazi da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 44. st. 5. ZOOP-a koji uređuje prava tužitelja kao zavoda za mirovinsko osiguranje u situaciji kad je na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadio štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva. Upravo je to situacija u ovom predmetu jer je tužitelj isplatama invalidske mirovine svom osiguraniku naknadio štetu koja je tom osiguraniku kao neposredno oštećenoj osobi nastala gubitkom radne sposobnosti uslijed ozljeđivanja nastalog uporabom nepoznatog vozila. Ističe da prema tom propisu tužitelj (kao ni zavodi za zdravstveno osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima te druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva) za tu štetu nema pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

5. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presliku rješenja HZMO, Područna služba u Dubrovniku od 10.10.2006.g. i nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti osiguranika tužitelja (list 12-20 spisa), presliku zapisnika o očevidu i kaznene presude povodom štetnog događaja (list 4-11 spisa), obračun isplaćenih mirovina (list 21 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Provedeno je također financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji je dana 27.09.2024.g. dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje te je ujedno provedeno saslušanje imenovanog vještaka. Priklopljen je i kazneni spis povodom štetnog događaja, kao i spis tužitelja u odnosu na njegovog osiguranika. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sud je neprijeporno utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog postupka je naknada štete u visini novčanih iznosa koje je tužitelj isplatio na ime invalidske mirovine osiguraniku ČČ za razdoblje od 01.01.2022.g. do 31.05.2023.g. temeljem tužiteljevog rješenja kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, a za koju tužitelj tvrdi da je posljedica ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je skrivio vozač koji je upravljao vozilom inozemnih registracijskih oznaka.

7. Među strankama sporna je aktivna i pasivna legitimacija, odgovornost tuženika, uzročno posljedična veza između umirovljenja i predmetnog štetnog događaja, osnov i visina zahtjeva, kao i primjena materijalnog prava.

8. Imajući u vidu da je uvidom u zapisnik o očevidu i kaznenu presudu povodom štetnog događaja nedvojbeno utvrđeno da je prometnu nezgodu skrivio ZČ upravljajući osobnim automobilom marke „Toyota-Land Cruiser“, registarskih oznaka [registarska oznaka], nacionalne oznake Albanije, osigurano graničnim osiguranjem kod osiguravajućeg društva Zagreb (list 6, 10 spisa) te obzirom na činjenicu da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na činjenici da isplaćuje invalidsku mirovinu svojem osiguraniku, a koje činjenice nisu niti sporne među strankama, sud je utvrdio aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka za postupanje u ovom postupku. Naime, prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika sud je u cijelosti ocijenio kao neosnovan obzirom je imenovani pasivno legitimiran uslijed činjenice da je šteta nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti u smislu odredbe čl. 163 st. 4 ZOMO-a.

9. Naime, tuženik ističe kako u konkretnoj pravnoj stvari za ocjenu osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva su mjerodavne odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju (vrijeme isplate svakog pojedinog iznosa), dok je tužitelj isticao da je za primjenu u ovom sporu relevantan ZOMO.

10. Sud je utvrdio da je u konkretnoj pravnoj stvari mjerodavna primjena odredaba ZOMO-a.

11. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja iz odredbe čl. 1616. i čl. 164. ZOMO (NN 157/13, 115/18, primjena od 1. siječnja 2014.). Odredbe ZOMO-a jesu posebni propisi kojima je uređena materija naknade štete koju tužitelj trpi isplatom mirovinskih primanja, dok ZOOP uređuje samo materiju iz područja obveznog osiguranja u prometu i ne može se odnositi na štetu nastalu isplatom mirovinskih primanja.

12. Nadalje, odredbama članka 27. stavaka 1. i 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; u daljnjem tekstu: ZOOP) propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. istog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

13. Iz odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a proizlazi da je pretpostavka postojanju obveze društava za osiguranje naknaditi štetu, u konkretnom slučaju tužitelju (kao zavodu za mirovinsko osiguranje), da ono (društvo za osiguranje) ima sklopljen ugovor o osiguranju sa svojim osiguranikom. Također, odredbom članka 3. stavka 1. točke 7. ZOOP-a propisano je da je „odgovorni osiguratelj“ društvo za osiguranje s kojim je vlasnik prijevoznog sredstva, a kojim je prouzročena šteta, sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama.

14. Budući da se ne radi o situaciji da je tuženik sklopio ugovor o osiguranju sa svojim osiguranikom to se ne može smatrati odgovornim osigurateljem u smislu odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP-a u vezi s odredbom članka 3. stavka 1. točke 7. tog Zakona. Međutim, tuženikova pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe članka 163. stavka 4. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 130/10- pročišćeni tekst, 61/11, 114/11 i 76/12; u daljnjem tekstu: ZMO) kojom je propisano ako je šteta nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske, koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete od Hrvatskog ureda za osiguranje. Naime, odredbom članka 163. stavka 7. ZOMO-a propisano je da se u slučajevima iz stavka 1. do 5. ovog članka, u pogledu utvrđivanja visine stvarne štete, primjenjuju odredbe ovog Zakona, a sve ovo iz odluke VTS RH Pž-786/22 od 17. kolovoza 2023.

15. Nadalje, upućuje se na rješenje VSRH broj Revd-3808/2024 od 22.01.2025.g. kojim je odbijen prijedlog tuženika za podnošenje revizije u odnosu na revizijsko pitanje "Koji se Zakon ima primijeniti u kada se odlučuje o osnovanosti i visini tužiteljeva zahtjeva u sporovima koje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao tužitelj pokreće protiv Hrvatskog ureda za osiguranje, a radi povrata iznosa koji su isplaćeni na ime mirovine odnosno jesu li u predmetnom slučaju mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ili odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju? Ima li mjesta primjeni odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kada se odlučuje o osnovanosti i visini tužiteljeva zahtjeva u sporovima koje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje kao tužitelj pokreće protiv Hrvatskog ureda za osiguranje, a radi povrata iznosa koji su isplaćeni na ime mirovine?“ Naime, u situaciji kada je u postupku utvrđeno da je riječ naknadi štete uzrokovane motornim vozilom stranih registarskih oznaka odnosno odgovornosti Hrvatskog ureda na osiguranje (koje je profesionalna organizacija koja okuplja društva za osiguranje koja u Republici Hrvatskoj imaju odobrenje za obavljanje poslova osiguranja motornih vozila od građanskopravne odgovornosti), to čini bitnu razliku u odnosu na slučajeve na koje se tuženik u prijedlogu poziva, a u kojima su tuženici hrvatska osiguravajuća društva po osnovi sklopljene police obveznog osiguranja po hrvatskom pravu (u odnosu na vozila registrirana u [adresa]).

16. Kako se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZOMO-a, a ne ZOOP-a iz naprijed izloženih razloga, sud prilikom odlučivanja o meritumu spora nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića koji je izrađen na okolnost utvrđenja razlike između visine invalidske mirovine priznate osiguraniku tužitelja ČČ zbog povrede izvan rada i visine mirovine koju bi osiguranik tužitelja primao u slučaju povrede na radu, za utuženo razdoblje.

17. Kako je u ovom predmetu šteta nastala uporabom vozila inozemne registracije, sud je otklonio tuženikov prigovor da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 44. st. 5. ZOOP-a obzirom navedena zakonska odredba uređuje situaciju kada je šteta nanesena uporabom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva.

18. Sud je također otklonio prigovor tuženika da tužba nije podobna za raspravljanje, slijedom čega je sud raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu odbio tuženikov prijedlog za odbacivanje tužbe. Naime, iako je točan navod tuženika da je tužitelj u tužbi propustio naznačiti temeljem čega smatra tuženika pasivno legitimiranim, isto je razvidno iz isprava koje je tužitelj dostavio uz tužbu, te je tužitelj odmah po primitku odgovora na tužbu podneskom od 10.10.2023.g. naznačio na temelju koje činjenice i zakonskog propisa smatra tuženika pasivno legitimiranim. Kako je tuženik dana 17.10.2023.g. zaprimio podnesak tužitelja od 10.10.2023.g., dakle prije održavanja pripremnog ročišta koje je bilo 10.11.2023.g., a na kojem je ročištu tuženik mogao iznijeti dodatne dokazne prijedloge ukoliko je isti smatrao potrebnim obzirom na prigovor promašene pasivne legitimacije, to sud nalazi da navedeni propust tužitelja nije išao na štetu tuženika i da je tužba podobna za raspravljanje u ovom predmetu.

19. U odnosu na spornu činjenicu da li je sud vezan rješenjem tužitelja, Područna službe u Dubrovniku br. 40634 od 10.10.2006. kojim je priznao pravo osiguraniku ČČ pravo na invalidsku mirovinu u smislu čl. 12 ZPP-a, sud upire na odluku VSRH broj Rev-450/2021.g. od 22.02.2022.g. kojom je istaknuto da je načelno sud vezan za odluku upravnog tijela, ali ta ga odluka obvezuje samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, a isto tako ono obvezuje samo ako postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u postupku. Utvrđivanje uzroka i omjera uzroka u nastanku invalidnosti, kao odlučnih okolnosti za pitanje naknade štete u smislu odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZMO) u nadležnosti je parničnog suda, pa stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku utvrđenjem iz upravnog rješenja nije vezana. Zbog navedenog VSRH u svojoj odluci ističe da zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu raspravili je li tuženik, kao zainteresirana osoba, sudjelovao u postupku donošenja upravnog rješenja. Ako je sudjelovao, tada tuženika upravno rješenje veže i u dijelu kojim je odlučno o postojanju uzročno posljedične veze između ozljeđivanja tužitelja na radu i nastale invalidnosti, dok u protivnom navedenim utvrđenjima nije vezan.

20. Obzirom da tuženik nije sudjelovao u tom upravnom postupku, sud nalazi da tuženik nije vezan utvrđenjima iz upravnog rješenja, te je imenovani ovlašten dokazivati suprotno u smislu čl. 219 ZPP-a, no što imenovani nije učinio do zaključenja glavne rasprave. Naime, iako je tuženik u odgovoru na tužbu predložio provesti dokaz saslušanjem ZČ u svojstvu svjedoka, kao i provođenje dokaza kombiniranim prometno-sudsko-medicinskim vještačenjem na okolnost ozljeđivanja osiguranika tužitelja u predmetnom štetnom događaju, na okolnost uzročno-posljedične veze ozljeda sa štetnim događajem te na okolnost zadobivanja ozljeda uslijed (ne)korištenja sigurnosnog pojasa od strane osiguranika tužitelja ČČ, tuženik je na ročištu održanom dana 06.10.2025.g. predložio zaključenje glavne rasprave navodeći da nema drugih dokaznih prijedloga, slijedom čega sud nalazi da je tuženik odustao od navedenih dokaznih prijedloga.

21. Nasuprot tuženika, uvidom u dokumentaciju koju je tužitelj priložio u spis sud nalazi da je tužitelj dokazao svoje tvrdnje da su ozljede iz štetnog događaja uzrok invalidske mirovine osiguranika tužitelja.

22. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka o invalidnosti br. dnevnika 336- I/2006 od 22.5.2006. i 18.7.2006. potvrđenog Mišljenjem stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti br. dnevnika 153 od 23.08.2006. utvrđeno je da postoji profesionalna nesposobnost za rad osiguranika tužitelja, a temeljem takvog nalaza i mišljenja tužitelj je donio rješenje o invalidskoj mirovini broj 40634 od 10.10.2006.g. Nalaz i mišljenje kao i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti sastavljen je od strane ovlaštenih vještaka. Za vještaka i višeg vještaka, može biti imenovana osoba iz reda doktora medicine – specijalista medicine rada, opće medicine, interne medicine, psihijatrije, neurologije, ortopedije, fizikalne medicine, reumatologije i drugih specijalnosti, s najmanje pet godina radnog iskustva u svojoj specijalnosti. Vlada Republike Hrvatske uredbom uređuje način i postupak vještačenja u mirovinskom osiguranju prema ovome Zakonu. Nalaz i mišljenje kako prvostupanjske tako i drugostupanjske komisije, te rješenje tužitelja imaju značenje javne isprave u smislu čl. 159. Zakona o upravnom postupku te kao takve dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje.

23. Sud stoga u smislu odredbe čl. 221 a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključuje i nalazi da je tužitelj dokazao odgovornost inozemnog vozila za nastavak štetnog događaja (obzirom da je sud vezan kaznenom presudom povodom štetnog događaja u smislu čl. 12 ZPP-a), kao i svoje tvrdnje da je osiguranik tužitelja uslijed zadobivenih ozljeda u štetnom događaju koji je skrivilo vozilo inozemnih registracijskih oznaka ostvario pravo na invalidsku mirovinu, a da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o doprinosu tuženika nastanka štetnog događaja uslijed nevezivanja sigurnosnim pojasom i nepostojanju uzročne veze između ozljeda iz štetnog događaja i priznate invalidske mirovine.

24. Visina štete utvrđena je na temelju obračuna isplaćenih mirovina (list 21 spisa) koje je izdao tužitelj 26. svibnja 2023. u ukupnom iznosu od 6.154,29 eura temeljem odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku, članka 161.-170. Zakona o mirovinskom osiguranja a koji obračun ima značenje javne isprave. Prema članku 230. Zakona o parničnom postupku, dopušteno je dokazivati da je sadržaj javne isprave neistinit te tuženik ukoliko je osporio navedeni obračun bio je dužan predložiti i dokaz, a sukladno odredbi članka 219. ZPP-a.

25. Iz dostavljenog obračuna isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 01. siječnja 2022.g. do 31. svibnja 2023.g. proizlazi da je tužitelj isplatio svojem osiguraniku ČČ na ime invalidske mirovine ukupan iznos od 46.369,50 kn, što iznosi 6.154,29 eura.

26. Dostavljeni obračun invalidske mirovine predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe čl. 159. st. 1. – 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/2009.), a presumira se da su činjenice koje se u istoj navode istinite, sve dok stranka koja to osporava ne dokaže suprotno (čl. 230. st. 1. i 2. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP-a), a tuženik nije predložio nikakve dokaze kojima bi oborio navedenu zakonsku presumpciju. Slijedom iznijetoga, sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 221a ZPP-a zaključuje i nalazi kako je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na isplaćene iznose invalidske mirovine predmetnom ispravom.

27. Temeljem svega ranije navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u točci I izreke presude.

28. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a i zatezna kamata koja teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, kako je i tražio, budući da je ukupno potraživanje do tog dana sigurno dospjelo, a sve po stopi iz čl 29. st. 2. ZOO-a.

29. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška u cijelosti i odlučiti kao u točci II izreke presude, s time da se ističe da tužitelj nije imao trošak postupka niti je isti zatražio.

U Zagrebu, 29. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA: 1. tužitelju

2. tuženiku putem punomoćnika

U Zagrebu, 29. listopada 2025. godine