P-371/2025-17

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Spomenki Rodić, na temelju prijedloga višeg sudskog savjetnika Eugena Jakopovića, u pravnoj stvari tužitelja SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Hana Lukić Hob, odvjetnica u Vinkovcima, protiv tuženice KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Birnbaum, odvjetnica u Osijeku, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja, tuženice i punomoćnice tuženice, 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženom KE (OIB: ) iz [adresa], da tužitelju RE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 1.950,00 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznom kamatama počev od

- 100,00 € počev od 18.3.2020.god. do isplate,

- 300,00 € počev od 12.4.2020.god. do isplate,

- 200,00 € počev od 26.5.2020.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 23.6.2020.god. do isplate,

- 250,00 € počev od 30.6.2020.god. do isplate,

-

- 200,00 € počev od 31.7.2020.god. do isplate,

- 50,00 € počev od 14.10.2020.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 23.10.2020.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 5.11.2020.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 11.11.2020.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 28.01.2021.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 03.02.2021.god. do isplate,

- 150,00 € počev od 16.12.2021.god. do isplate,

- 100,00 € počev od 21.12.2021.god. do isplate,

prema stopi koja se do 31.12.2022. god. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. god. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju SE isplatiti tuženici KE parnični trošak u iznosu 250,00 EUR (slovima: dvije stotine pedeset eura), u roku 15 (petnaest) dana.

III. Preostali dio zahtjeva za naknadu troška tuženici KE u iznosu 566,36 EUR, sud je odbio kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je tuženici pozajmio iznos 3.225,00 EUR, a koji se tuženica obvezala vratiti u skladu s njezinim mogućnostima i međusobnim dogovorom. Ističe da je uplate pozajmice tuženoj izvršavao u više navrata sa njegovog računa u Njemačkoj odnosno putem Western Union. Za navedeno prilaže izvorne dokumente banke. Kako tuženica nije vratila pozajmljeni iznos unatoč brojnim pozivima, ovom tužbom potražuje dio pozajmljenog iznosa 1.950,00 EUR uvećano za pripadajuću zateznu kamatu.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ističe kako je točno da je tužitelj tuženici isplaćivao određene iznose, međutim da se nikako ne radi o pozajmicama. Nadalje, ističe kako je tužitelj bio u ljubavnoj vezi sa majkom tužene te je na račun takvog odnosa samovoljno izdvajao novac kako majci tuženice tako i samoj tuženici kao kćeri njegove ljubavne partnerice i to u vidu dara povodom blagdana, rođendana, putovanja itd. Navodi kako za vrijeme trajanja ljubavne veze između tužitelja i majke tuženice nije bilo govora o zajmu ili pozajmici kao i o tome da bi se tuženica obvezala vratiti bilo koji iznos tužitelju na ime pozajmice. Zaključno, ističe kako tužitelj i tužena nikada nisu potpisali ugovor o zajmu niti su utvrdili obvezu povrata uplaćenih iznosa niti je tužitelj na bilo koji način tražio povrat isplaćenih iznosa pa je slijedom navedenog jasno da su uplate predstavljale darove tuženici ili njezinoj majci.

Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Kako bi utvrdio odlučne činjenice, sud je pročitao: potvrde o uplatama (list spisa 5-16), poruke putem mobilnog uređaja (list spisa 25-49), potvrde o izvršenim transakcijama (list spisa 50-58), saslušao je tužitelja i tuženicu kao stranke u ovom postupku (list spisa 91-93) te svjedoke LE (list spisa 94-95) ZE (list spisa 96-97) i ĆE (list spisa 97-98).

3.1. Druge dokaze sud nije provodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno i jer bi provođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka. Slijedom navedenog, sud nije proveo dokaz pribave specifikacije uplata za tuženicu od Addiko bank d.d. kao niti dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer nisu od značaja za rješavanje ove pravne stvari.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za povratom pozajmljenog iznosa u visini 1.950,00 EUR od tuženice.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj uplaćivao određena novčana sredstva i to na način i u obimu kako je navedeno u tužbi.

7. Međutim, sporno je predstavljaju li isplaćena novčana sredstva tuženici pozajmicu ili dar.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi kako je sa tuženicom u više navrata sklopio beskamatni ugovor o zajmu u usmenom obliku. Tuženica je navedena sredstva trebala vratiti do završetka fakulteta, a što nije učinila. Ističe kako je u više navrata uplaćivao novac, ne zna točno koliko puta, a da je opise plaćanja zatamnio iz razloga jer nije želio ponovno čitati ono što je tada pisao prilikom slanja novca. Tvrdi kako je naučio da je poželjno i lijepo napisati određenu poruku u opis plaćanja, a koje poruke su bile namijenjene u pravilu majci tuženice, odnosno LE. Zaključno, ističe kako je u više navrata pokušavao razgovarati sa tuženicom o povratu novčanih sredstava na što je tuženica reagirala na način da je odbijala svaki razgovor o povratu pozajmice tvrdeći kako ima svojih problema. Napominje kako ga je tuženica molila za pomoć dok ista ne završi fakultet i ne počne raditi te se obvezala vratiti novac koji joj je prvotno pozajmio nakon isplate dječjeg doplatka. Zaključno, navodi kako je tuženici pristupao na neposredan način i pri tome pokušavao dogovoriti povrat zajma te da je svaki razgovor o istome bio prekinut. Ističe kako ne postoji pisani trag o učinjenim zajmovima, već više poruka upućenih majci tuženice o tome da se izvrši povrat zajma, međutim navedene poruke je obrisao. Tri tjedna nakon slanja prve pozajmice tuženici, istoj je jasno dao do znanja da se radi o pozajmici.

9. Tuženica u svom iskazu navodi da sa tužiteljem nije nikada sklopila niti pisani niti usmeni ugovor o zajmu te da joj je tužitelj uplaćivao određena novčana sredstva u povodu rođendana, džeparca, putovanja, ali i u situacijama kada je navedeno dogovorio s njezinom majkom. Navodi kako je sa tužiteljem imala jedan susret i tom prilikom je isti pokušao razgovarati o ljubavnim problemima između njega i njezine majke, a što je ista prekinula s obzirom da joj je bilo neugodno slušati o toj temi. Napominje kako nikada nije tražila od tužitelja da joj uplati bilo kakva novčana sredstva pa tako ni pozajmice. Sa tužiteljem je, a vezano za uplate jedino razgovarala o tome kada ju je isti pitao primjerice "je li uplata sjela?". Nadalje, koliko se sjeća prva uplata na njezin račun je izvršena 2019., ne sjeća se točno trenutka, a iznosi koji su navedeni u tužbi su uplaćeni na njezin račun. Ponavlja kako su svrhe navedenih uplata bile prilike poput rođendana, putovanja, džeparca itd. Ne zna je li moguće odbiti primitak novčanih sredstava, a tužitelju navedene uplate nije vratila.

10. Svjedokinja LE ističe da joj je poznato kako je tužitelj uplaćivao novčana sredstva na račun tuženice odnosno njezine kćeri. Navodi kako je svrha tih uplata bila darovanje za određene prigode poput rođendana, džeparca itd. te da je tužitelj uvijek isticao kako je tuženica "već velika" te da joj je potreban novac da si može kupiti ono što želi. Napominje kako tužitelj nikada nije tražio novac natrag nego je to činio na dobrovoljnoj bazi kako bi pomogao KE. Izjavljuje da je bila u ljubavnoj vezi s tužiteljem te da je u nekoliko navrata i zajedno sa tužiteljem uplaćivala novčana sredstva tuženici. Ne sjeća se koliko su točno iznosile uplate, ali zna da je tužitelj vršio uplate u iznosu 50, 100, ali i više eura te da je u razdoblju od 2019. do 2021. tuženica imala status studentice, a od primanja je imala nešto sa fakulteta. Ističe kako se nije radilo samo o uplatama za rođendan nego da ju je tužitelj u više navrata pitao treba li nešto KE pa bi onda i u takvim situacijama dogovorili uplatu određenih novčanih sredstava na račun njezine kćeri.

11. Svjedok ZE navodi da je tuženica njegova zaručnica te da ista nikada nije pozajmljivala novac od tužitelja, ali da je primala određene iznose novca na svoj račun od strane tužitelja s tim da je objašnjenje bilo takvo da je njezina majka bila u vezi sa tužiteljem pa je isti njoj znao u određenim prilikama uplatiti određenu svotu novca. Napominje kako je uvijek sa zahvalnošću govorila o navedenim uplatama te da se u konkretnom slučaju koliko je njemu poznato nije radilo o pozajmicama, već o darovima. Misli kako su se tuženica i tužitelj upoznali početkom 2020., međutim dopušta mogućnost da je to bilo i u povodu rođendana tuženice 14. srpnja 2019.

12. Svjedok ĆE je izjavio kako je s činjenicom da je tuženica primila određenu novčanu svotu bio upoznat nakon što je otpočeo sudski postupak, a tuženica nije rekla da navedeni novac mora vratiti. Tužitelja je upoznao prošle godine krajem kolovoza ili početkom rujna kada je isti došao njemu na vrata, međutim tom prilikom nije spominjao da bi nešto darovao njegovoj nećakinji već je istaknuo da je partner LE.

13. Dakle, iz cjelokupnog postupka jasno je da su tužitelja i tuženicu povezivali određeni bliski odnosi, odnosno da je tužitelj bio u vezi sa majkom tuženice. Nadalje, nije sporno da su vršene uplate od strane tužitelja na privatni račun tuženice i to na način i u obimu kako je to navedeno u tužbi, a potvrđeno u odgovoru na tužbu. Sud ne pronalazi niti jednu valjanu argumentaciju koja bi dokazivala tvrdnju tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o više usmeno sklopljenih ugovora o zajmu. Stranke su suglasne oko toga da nikada nije sklopljen pisani ugovor o zajmu niti postoji bilo kakva druga materijalna dokumentacija koja bi potvrđivala navedeno. Nadalje, sud djelovanje tužitelja u vidu zatamnjivanja opisa plaćanja ocjenjuje kao osobni čin motiviran pobudama koje nisu od značaja za ovaj postupak. Međutim, iz dostavljenih pregleda uplata od strane tuženice vidljivo je, a što za ovaj postupak predstavlja bitnu činjenicu da tužitelj u niti jednoj od više uplata nije naveo apsolutno ništa što bi upućivalo na zaključak da su iste rađene sa ciljem zajma, odnosno posljedično povrata novčanih sredstava. Nadalje, sud ocjenjuje iskaz tužitelja neistinitim i životno nelogičnim kada govori o tome da je u više navrata pokušao ostvariti dogovor sa tuženicom o povratu sredstava, a pri tome ističući kako ne zna koliko je bilo uplata, zatim da je postojalo "više desetina poruka upućenih majci tuženice o tome da se svi zajedno nađu te dogovore o tome da se izvrši povrat učinjenih zajmova" s tim da navedene poruke nema u posjedu jer je iste izbrisao. Nadalje, tužitelj je i kontradiktorno iskazivao u dijelu kada tvrdi da je tuženicu upozoravao na potrebu vraćanja zajma za vrijeme trajanja fakulteta te da joj nakon tih upozorenja više nije uplaćivao novac što je u opreci sa dijelom u kojem tvrdi da je tuženica novčana sredstva trebala sukladno dogovoru vratiti do njenog završetka fakulteta. Nije logično da bi se između dviju ugovornih stranaka prvotno ugovorio povrat zajma nakon završetka fakulteta, a zatim da bi se podsjećalo za vrijeme trajanja fakulteta na potrebu vraćanja zajma i posljedično prestanak novih uplata. Sud iskaz tuženice ocjenjuje vjerodostojnim u dijelu kada ista tvrdi da nije sklopila usmeni ugovor o zajmu s tužiteljem te u dijelu kada ističe da nikada nije tražila od tužitelja da joj uplati bilo kakva novčana sredstva pa shodno tome da nije niti smatrala da je u konkretnom slučaju navedena sredstva potrebno vratiti. Sud također vjeruje tuženici kada ista napominje da je s tužiteljem, a vezano za uplate, razgovarala jedino u smislu da joj je tužitelj znao upitati „je li uplata sjela". Kako tužitelj ničime nije dokazao da su usmeni dogovori sa tuženicom išli u smjeru zajma, odnosno povrata zajma to sud ocjenjuje životno logičnim i realnim iskaz tuženice. Nadalje, iskaze svjedokinje LE te svjedoka ZE i ĆE u cjelini sud ocjenjuje životno logičnim i točnim, unatoč jasno prevladavajućem i unaprijed iskomuniciranom narativu kojim se želi pospješiti procesna pozicija same tuženice. Sudu ne preostaje ništa drugo nego prihvatiti iskaze svjedoka pa i tuženice u dijelu u kojemu tvrde da su navedena novčana sredstva predstavljala dar u povodu određenih prilika poput rođendana, džeparca, putovanja itd.

14. Sud ističe da je na tužitelju teret dokaza o tome da se u konkretnom slučaju radilo o pozajmljivanju novca. Sukladno članku 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZPP) svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze za utvrđenje tih činjenica. S obzirom na to da je navedeno od strane tužitelja u cijelosti izostalo u konkretnom slučaju se očito radi o prihvaćenom darovanju od strane tuženice te je o činjenici navodnog pozajmljivanja novca trebalo zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno članku 221.a ZPP-a.

15. Nadalje, u članku 479. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) navedeno je da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati. Sukladno navedenom, a imajući na umu nesporno prihvat obdarenice odnosno tuženice, budući da je ugovor o darovanju u smislu gore navedenog članka besplatan pravni posao, to tužitelj ne može tražiti povrat darovanog. Također, ugovor o zajmu je konsenzualni, dvostrano obvezujući ugovor kod kojeg obveza na izvršenje činidbe nastaje uzajamno kod obje ugovorne strane i to na strani zajmodavca da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a na strani zajmoprimca da zajmodavcu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće, a sve sukladno članku 499. stavku 1. ZOO-a. Dakle, primjenjujući materijalno pravo na gore utvrđeno činjenično stanje jasno je po pravnom shvaćanju ovog suda da se između stranaka nije radilo o ugovoru o zajmu već o ugovoru o darovanju. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

15. Odluka suda o troškovima postupka se temelji na članku 154. stavku 1. članku 155. ZPP-a te su tuženici dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023. – dalje u tekstu Odvjetnička tarifa) i vrijednosti predmeta spora jer je ista u cijelosti uspjela u ovom sporu.

15.1. S obzirom da vrijednost predmeta spora iznosi 1.950,00 EUR, tuženici je sud priznao trošak zastupanja po ovlaštenom punomoćniku i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu 100 bodova (Tbr.8. točka 1. Odvjetničke tarife). Sukladno Tbr. 54. Odvjetničke tarife vrijednost boda iznosi 2,00 EUR pa iz toga proizlazi da tuženici pripada pravo na ukupno 200,00 EUR. Na navedeni iznos tuženici treba priznati i trošak poreza na dodanu vrijednost 25% u iznosu 50,00 EUR, što joj pripada na temelju Tbr. 46. Odvjetničke tarife pa sveukupno priznati i dosuđeni trošak iznosi 250,00 EUR.

15.2. Sud je tuženicu djelomično odbio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška zastupanja na ročištima 5. lipnja 2025. i 2. rujna 2025., za svako u zatraženom iznosu 200,00 EUR plus PDV 25% s obzirom da se na navedene datume ročišta nisu održala. Ročišta u ovom predmetu su održana 9. lipnja 2025. i 8. rujna 2025. Nadalje, sud je odbio tuženicu sa zatraženim troškom pristojbe na presudu u iznosu 66,36 EUR s obzirom na to da navedeni trošak za tuženicu nije nastao niti će za istu nastati. Slijedom navedenog sud je tuženicu odbio sa ukupno 566,36 EUR uključujući PDV 25%.

15.3. Tuženica je zatražila i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu 100,00 EUR plus PDV 25%. Sud će o istom odlučiti posebnim rješenjem, ovisno o činjenici hoće li punomoćnica tuženice pristupiti na ročište za objavu presude ili neće.

16. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 29. listopada 2025.

SUTKINJA

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

DOSTAVITI:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćnici tuženice