REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-1942/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČZ iz [adresa], OB: 75754918743, zastupane po punomoćniku Mariju Perici, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Marija Pericu, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika FZ, odvjetničke vježbenice, dana 29. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1. „Iznos odobrenog kredita“ i čl. 2. „Kamate i naknade“ Ugovora o kreditu, broj ugovora 3208391345 / 07 sklopljenog dana 07. veljače 2007. godine godine između Tužiteljice ČZ, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tužene ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno Odluci Tužene o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. „Kamate i naknade“ Ugovora o kreditu, broj ugovora 3208391345 / 07 sklopljenog dana 07. veljače 2007. godine godine između Tužiteljice ČZ, [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i Tužene ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF isplatiti tužiteljici ČZ iz [adresa], OB: 75754918743, iznos od 2.119,74 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 1,81 EUR počevši od 10.3.2008 do isplate

- na iznos od 0,72 EUR počevši od 10.10.2008 do isplate

- na iznos od 6,91 EUR počevši od 10.11.2008 do isplate

- na iznos od 1,07 EUR počevši od 10.12.2008 do isplate

- na iznos od 12,15 EUR počevši od 10.1.2009 do isplate

- na iznos od 13,8 EUR počevši od 10.2.2009 do isplate

- na iznos od 19,23 EUR počevši od 10.3.2009 do isplate

- na iznos od 11,34 EUR počevši od 10.4.2009 do isplate

- na iznos od 11,2 EUR počevši od 10.5.2009 do isplate

- na iznos od 9,81 EUR počevši od 10.6.2009 do isplate

- na iznos od 10,61 EUR počevši od 10.7.2009 do isplate

- na iznos od 8,68 EUR počevši od 10.8.2009 do isplate

- na iznos od 10,1 EUR počevši od 10.9.2009 do isplate

- na iznos od 7,83 EUR počevši od 10.10.2009 do isplate

- na iznos od 9,2 EUR počevši od 10.11.2009 do isplate

- na iznos od 9,46 EUR počevši od 10.12.2009 do isplate

- na iznos od 13,69 EUR počevši od 10.1.2010 do isplate

- na iznos od 16,52 EUR počevši od 10.2.2010 do isplate

- na iznos od 15,45 EUR počevši od 10.3.2010 do isplate

- na iznos od 19,67 EUR počevši od 10.4.2010 do isplate

- na iznos od 21,7 EUR počevši od 10.5.2010 do isplate

- na iznos od 27,85 EUR počevši od 10.6.2010 do isplate

- na iznos od 32,19 EUR počevši od 10.7.2010 do isplate

- na iznos od 26,57 EUR počevši od 10.8.2010 do isplate

- na iznos od 42,97 EUR počevši od 10.9.2010 do isplate

- na iznos od 35,85 EUR počevši od 10.10.2010 do isplate

- na iznos od 37 EUR počevši od 10.11.2010 do isplate

- na iznos od 43,59 EUR počevši od 10.12.2010 do isplate

- na iznos od 54,11 EUR počevši od 10.1.2011 do isplate

- na iznos od 42,69 EUR počevši od 10.2.2011 do isplate

- na iznos od 46,1 EUR počevši od 10.3.2011 do isplate

- na iznos od 41,75 EUR počevši od 10.4.2011 do isplate

- na iznos od 51,23 EUR počevši od 10.5.2011 do isplate

- na iznos od 60,05 EUR počevši od 10.6.2011 do isplate

- na iznos od 62,37 EUR počevši od 10.7.2011 do isplate

- na iznos od 100,39 EUR počevši od 10.8.2011 do isplate

- na iznos od 64,69 EUR počevši od 10.9.2011 do isplate

- na iznos od 60,26 EUR počevši od 10.10.2011 do isplate

- na iznos od 60,55 EUR počevši od 10.11.2011 do isplate

- na iznos od 60,57 EUR počevši od 10.12.2011 do isplate

- na iznos od 65,5 EUR počevši od 10.1.2012 do isplate

- na iznos od 68,39 EUR počevši od 10.2.2012 do isplate

- na iznos od 68,76 EUR počevši od 10.3.2012 do isplate

- na iznos od 66,8 EUR počevši od 10.4.2012 do isplate

- na iznos od 67,8 EUR počevši od 10.5.2012 do isplate

- na iznos od 69,94 EUR počevši od 10.6.2012 do isplate

- na iznos od 67,45 EUR počevši od 10.7.2012 do isplate

- na iznos od 67,66 EUR počevši od 10.8.2012 do isplate

- na iznos od 63,39 EUR počevši od 10.9.2012 do isplate

- na iznos od 64,8 EUR počevši od 10.10.2012 do isplate

- na iznos od 67,85 EUR počevši od 10.11.2012 do isplate

- na iznos od 66,91 EUR počevši od 10.12.2012 do isplate

- na iznos od 68,42 EUR počevši od 10.1.2013 do isplate

- na iznos od 64,34 EUR počevši od 10.2.2013 do isplate

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, na ime preplaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita isplatiti tužiteljici ČZ iz [adresa], OB: 75754918743, iznos od 164,59 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 08. veljače 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"…i u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz članka 1. Ugovora uvećanog za 20%.", te sa dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 296,49 eur na ime nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj premiji osiguranja kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita.

VI. Odbija se prigovor prijeboja koji je istaknuo tuženik.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.486,09 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem zahtjeva kao u podnesku od 01. listopada 2024. godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 07. veljače 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.133,33 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Tužitelj upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Ističe da je u pokrenutom kolektivnom sporu utvrđeno također i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Također ističe kako su sve promjene kamatnih stopa nepoštene i ništetne, a također i neodredive, koja neodredivost također uzrokuje ništetnost tako ugovorenih promjena kamatnih stopa. Ističe kako je tuženik tijekom otplate primjenjivao anuitetnu otplatu kredita, zbog čega se kod svakog povećanja kamatne stope usporava smanjivanje glavnice zbog promjene omjera kamate i glavnice u anuitetu i to na štetu potrošača. Nadalje ističe kako je tuženik tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo, člankom 2. Ugovora ugovorio s tužiteljem i naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, te naknadu za jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora po premijskoj stopi u visini od 1,90%, koja se obračunava na iznos kredita uvećanog za 20%. Ističe kako su se navedene naknade naplatile od tužiteljice prilikom prvog korištenja kredita. U odnosu na pitanje ništetnosti tako ugovorenih naknada poziva se i na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 1368/21 i Gž-2996/21 te na presudu suda EU u predmetu C-224/19. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnom odredbe čl. 1. i čl. 2. Ugovora o kreditu, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.282,83 eur zbog nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka, te iznos od 474,35 eur na ime preplaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj naknadi.

2. Podneskom od 01. listopada 2024. godine tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te važećom valutom u Republici Hrvatskoj, te potražuje uz utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, i isplatu iznosa od 2.119,74 eur na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, isplatu iznosa od 164,59 eur na ime nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj naknadi te iznos od 296,49 eur na ime preplaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o jednokratnoj premiji osiguranja kredita, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava tužitelju svojstvo potrošača te ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te da deklaratorna zaštita koju tužitelj traži u odnosu na promjenu kamatnih stopa je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. U odnosu na naknadu za obradu kredita i premiju osiguranja prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije po osnovi navodno plaćene naknade za jednokratnu premiju osiguranja tražbine jer tuženik nije primio nikakav iznos po toj osnovi. Nadalje, osporava da bi ugovorna odredba o naknadi i troškovima u skladu sa Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora, te o jednokratnoj premiji osiguranja bile ništetne, jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Također, osporava visinu tužbenog zahtjeva te tijek zateznih kamata.

4. Tuženik je podneskom od 20. rujna 2024. godine nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka naveo kako specificira prigovor radi prijeboja na način da izjavljuje navedeni prigovor u iznosu od 77,95 eur sa pripadajućim zateznim kamatama. Također se protivi preinaci tužbe kako je to tužitelj učinio podneskom od 01. listopada 2024. godine.

5. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, preglede promjena kamatnih stopa po kreditu, ponudu broj 10566/2007, promete po kreditu, otplatni plan, pregled prometa po partiji kredita, Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o., te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

parničnog postupka.

7. Sud je prihvatio takvu preinaku tužbe na način kako je to tužitelj izvršio podneskom od 01. listopada 2024. godine, obzirom je isto bilo svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka te se stoga radi o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je riješeno kao u izreci.

8. Među strankama nije sporno da je dana 07. veljače 2007. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

9. Sporno je da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama, te da li tužitelj osnovano ima pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO).

10. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju/ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

14. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, te je stoga utvrđen njegov status potrošača. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.

16. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, utvrđeno je da joj je predmetni Ugovor o kreditu bio potreban za kupnju automobila koji je koristila u osobne svrhe. Radi kupnje većeg automobila otišli su u Autokuću Baotić u Dubravi gdje su se odlučili za kupnju vozila Nissan Nout. U autokući su im ponudili kredit u CHF jer su rekli da zbog prosjeka plaće ne može dobiti kredit u eurima. Također su joj rekli da je kredit u CHF povoljniji te je takav ugovor prihvatila i potpisala. Zbog navedenog kredita nije odlazila u banku, već je sve riješeno u autokući. Zaposlenik autokuće nije ju obavijestio o značenju pojma valuta utočište. Nije ju obavijestio i da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu kao što to čini u odnosu na valutu eur. Prije potpisivanja je pročitala Ugovor i pitala zašto ne može dobiti kredit u eur, ali joj je objašnjeno da to ne može radi prosjeka plaće. Nitko od djelatnika autokuće nije ju obavijestio da mora platiti nekakve naknade u vezi dizanja kredita. Nitko joj nije pojasnio koja je svrha te naknade niti koliko je iznos. Objasnili su joj kako se radi o ugovoru sa promjenjivom kamatnom stopom ali da se ta kamata baš ne mijenja često. I naknade je platila u autokući. Zapravo se ne sjeća plaćanja bilo kakvih naknada.

17. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da su mu zaposlenici objasnili plasiranje ugovora, ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale niti je tuženik dokazao da je tužitelj bio odgovarajuće informiran o svim posljedicama, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

18. U odnosu na navode da određene uplate po predmetnom Ugovoru nije vršio tužitelj, već druga osoba, pa da tužitelj u tom smislu ne bi bio aktivno legitimiran tražiti povrat, valja navesti da je spomenuta okolnost neodlučna kod činjenice da su uplate vršene po Ugovoru o kreditu kojeg je zaključio tužitelj kao korisnik i da je tuženik primio te uplate upravo po tom Ugovoru te da u konkretnom slučaju nije došlo do preuzimanja duga, niti pristupanja dugu. Ukoliko je došlo do preuzimanja ispunjenja u smislu odredbe članka 103. stavka 1. ZOO, tada tuženik kao vjerovnik nema nikakvo pravo prema trećoj osobi koja je preuzela ispunjenje (stavak 3. članka 103. ZOO) jer ta osoba odgovara samo dužniku. Stoga ako je i na ovaj način povećana imovina tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe, tada je korisnik kredita legitimiran tražiti povrat, a ne treća osoba jer ona nije ni u kakvom odnosu s tuženikom kao vjerovnikom.

19. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tužene kao kreditora kojima ona definira povećanje kamatne tope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima, ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tužena kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bila dužna prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tužena u konkretnom slučaju nije učinila.

20. Prema pravnom stavu koji je izražen u presudi Europskog suda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 nije dovoljno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate ugovora o kreditu potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina njene promjene tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju.

21. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara takvu kamatu (promjenjivu), već je odlučan način na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate, te odredaba po kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Predmetne ugovorne odredbe sastavio je tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

22. Navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

23. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

25. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.

26. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u članku 16. stavku 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

27. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača Europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, što više, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda EU broj C- 488/11 od 30. svibnja 2013.).

28. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, kako to navodi tuženik, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

29. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

30. Stoga, a kako su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženice, da se o tim odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, da on nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu.

31. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja.

32. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivost kamatne stope te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

33. Analizirajući provedene dokaze u odnosu na ocjenu ništetnosti naknade za obradu kredita utvrđeno je da je odredba članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorna isplata naknada i troškova u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge kreditora, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. S obzirom da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač, niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

34. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

35. To ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

36. Iz provedenog postupka proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

37. S druge strane, proizlazi da je tužitelj iz Ugovora o kreditu mogao vidjeti da postoji obveza plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

38. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

39. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

40. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

41. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

42. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

43. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

44. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju vozila, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

45. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

46. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

47. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da je nepoštena, pa time i ništetna odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, to je valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu usvojiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II.

48. Međutim, zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezao platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine kreditora, nije osnovan. Prvenstveno valja navesti kako za odredbu ugovora pobliže opisanu u točci V izreke ove presude nije u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača bilo utvrđeno da bi odredbe takvog sadržaja bile ništetne ili nepoštene.

49. Također valja dodati kako sud ne nalazi da bi odredbe sadržaja pobliže opisanih u stavcima V izreke presude bile ništetne ili nepoštene odnosno da bi prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača slijedom čega nema mjesta pružanju tražene pravne zaštite u navedenom pravcu i stoga je opisane zahtjeve valjalo odbiti kao neosnovane.

50. Uz to, tuženik nije ni primio nikakav iznos po osnovi eventualne premije osiguranja te stoga ne može biti ni u obvezi vratiti nešto što nije primio.

51. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom V.

52. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a.

53. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018., to je petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a počeo teći pravomoćnošću sudske odluke u kojoj je odlučeno o ništetnosti te ugovorne odredbe, odnosno 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutnu klauzulu, pa kako je tužba podnesena 20. ožujka 2023. godine, to je prigovor zastare neosnovan u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetne valutne klauzule.

54. Međutim, u odnosu na prigovor zastare potraživanja zahtjeva temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

55. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

56. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 15.971,24 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.119,74 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB- a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -587,31 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -77,95 EUR. Iznos naknade za obradu kredita naplaćen je prilikom isplate kredita 08.02.2007. godine, te iznosi 270,47 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 1.240,10 kn, navedeno je razvidno iz Prometi po kreditu/Specifikacija uplate (list 126-131 spisa). Iznos naknade po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 164,59 EUR. Ukoliko bi uzeli u obzir dio čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3208391345/07, premija osiguranja iznosila bi 411,11 CHF, odnosno kunska protuvrijednost 1.884,93 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) 250,17 EUR. Prema Prometi po kreditu/Specifikacija uplate (list 126-131 spisa) na dan isplate kredita 8.2.2007.g. razvidan je naplaćeni iznos od 487,23 CHF/ 2.233,94 kn sa opisom – isplata kredita/terećenje-smanjenje odobrenog kredita/limita. Ukoliko bi navedeni iznos od 2.233,94 kn preračunali po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosio bi 296,49 EUR.

57. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, tim više što stranke nisu imale prigovore ni primjedbe na nalaz.

58. Prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovni ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRKCHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

59. U odnosu na prigovor radi prijeboja ističe se da promjenom tečaja na niže od onog koji je bio početan u svakom slučaju nije došlo do povrede interesa potrošača, pa kako tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu tuženika i tužitelja u tom smislu i tužitelj plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja nižeg od početnog nije ništa primio/stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju i stoga je odlučeno kao u stavku VI. izreke presude.

60. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

61. Kako je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i temeljem odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a odlučiti kao u izreci pod točkom III i IV.

62. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

63. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podnesaka od 01.10.2024.g. i 14.10.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 10.07.2024.g. i 15.09.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.000,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 250,00 eur ukupno iznosi 1.250,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 199,08 eur, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,01 eur, tako da ukupno trošak tužiteljice iznosi 1.486,09 eur.

64. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom VII.

U Zagrebu, 29. listopada 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.