Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3445/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, pod poslovnim brojem 19 P-579/2022-14 od 26. listopada 2023., u sjednici vijeća, održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, pod poslovnim brojem 19 P-579/2022-14 od 26. listopada 2023.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 069-50-3393086, sklopljenog dana 7. travnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ZĆ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dakle točka 10. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da je Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku RaiffeisenbankAustria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, isplati iznos od 1.030,54 eura / 7.764,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku RaiffeisenbankAustria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.572,74 eura (11.849,80 kuna), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 069-50-3393086, sklopljenog dana 7. travnja 2006. između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojom odredbom članka da je ugovoreno da je Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, dakle kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu uplaćenih iznosa tužitelja tuženiku iz osnova te ništetne odredbe.

Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu, kako, nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem izvedenih dokaza, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- među strankama da nije sporno da je tužitelj dana 11. studenoga 2013. godine platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu;

- iz iskaza tužitelja, isti da je došao u banku sa zahtjevom za kredit za kupnju stana, da su mu od strane banke bili ponuđeni ugovori, koji da su glasili na EUR-e i na CHF, a da se radilo se o tzv. tipskim ugovorima, te da su bili povoljniji krediti vezani uz CHF, a radi čega da se i izjasnio da bi upravo takav kredit kod njih podigao, iz razloga jer kamatna stopa da je bila znatno povoljnija od one kamatne stope za kredite u EUR-ima, te da ni na koji način nije sudjelovao u kreiranju niti pisanju konkretnog Ugovora o kreditu. Kredit da je prijevremeno otplatio, a da mu je poznato, da je naknada za prijevremenu otplatu kredita bila ugovorena u samom kreditu, ali da se ne sjeća da li je ona određena u nekom postotku ili u odnosu na visinu odobrenog kredita ili u odnosu na neotplaćeni dio glavnice. Zajedno sa Ugovorom o kreditu da je dobio i opće uvjete banke, koje da je pročitao, ali da se ne može izjasniti koliko su ti opći uvjeti njemu bili razumljivi, te da na niti bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj tih općih uvjeta banke, niti da mu je od stranke banke obrazloženo, radi čega mu je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti da se ista veže uz neki konkretan trošak, te toj naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita da nije prigovarao, već da je istu platio i da nije tražio nikakva dodatna objašnjenja;

- točkom 10. predmetnog Ugovora o kreditu da je propisano da "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor";

- uvidom u naknade u poslovima kreditiranja građana, u točci 11. da je navedena stavka "prijevremena otplata kredita", pa da se ta točka 11. raščlanjuje na:

- prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita isplaćenih do 31. 12. 2009. kod kojih naknada iznosi 3% iznosa koji se privremeno otplaćuje, minimalno 150 kuna,

- prijevremena djelomična i konačna otplata kredita isplaćenih nakon 01.01.2010. godine s promjenjivom kamatnom stopom kod koje nije predviđena naknada odnosno u nastavku tablice navodi se "bez naknade",

- prijevremena otplata kredita isplaćenih nakon 01.01.2010. sa fiksnom kamatnom stopom kod koje je predviđena naknada od 0 do1% iznosa koji se privremeno otplaćuje ovisno o iznosu uplate i preostalom roku otplate kredita;

- članak 10. Ugovora o kreditu, zaključenim između tužitelja i tuženika dana 7. travnja 2006. godine da je ništetan u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, iz razloga jer o sadržaju toga dijela članka 10. stranke da nisu pojedinačno pregovarale, te sporna odredba da je bila unaprijed formulirana i napisana od strane tuženika i tužitelj niti na koji način da nije mogao utjecati na njezin sadržaj, dok tuženik s druge strane sebi da je ostavio slobodu određivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom dijelu i ta odredba da je neodrediva, jer iz samog Ugovora o kreditu da nije jasno, da li će se primjenjivati akt kreditora koji je važio u trenutku potpisivanja ugovora ili akt kreditora koji će važiti u trenutku prijevremene otplate, iako iz dostavljenih naknada u poslovima kreditiranja građana proizlazi, da bi se radilo o aktima tuženika u vrijeme zaključenja ugovora, što da nije jasno i decidirano navedeno u samom ugovoru, radi čega da je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, pa na opisani način, tuženik da je postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP/03), i to suprotno člancima 81., 82 i 87. ZZP/03, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP/03 da je propisano, kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- tuženik, prije i u vrijeme sklapanja ugovora, s tužiteljem da nije pregovarao niti ugovorom utvrdio jasne kriterije, temeljem kojih da bi tužitelj mogao znati kolika će biti njegova obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit, te ta ugovorna odredba da je i potpuno nerazumljiva, jer da se njom propisuje, da se moraju poštovati uvjeti koje odredi kreditor, odnosno tuženik kao jača ugovorna strana;

- da nije osnovan prigovor tuženika da se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, niti da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja, a pogotovo da nije osnovan prigovor da se ništetnost ne može isticati, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor da je ispunjen u cijelosti;

- odredbe koje da su se odnosile na naplatu naknade za prijevremenu otplatu da su bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu, kojeg da je unaprijed sastavio tuženik i o kojim odredbama da se sa tužiteljem nije pregovaralo, te tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju da je nametnuta obveza koju da on nije mogao kao cjelinu sagledati u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te kao takva da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, u odnosu na drugu stranu – banku, kao drugu ugovornu stranu, jer da nema nikakvog pravnog opravdanja za ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, osim namjere za ostvarenjem ekstra profita i na taj način odvraćanja korisnika kredita da prijevremeno zatvori svoju kreditnu obvezu;

- prigovor zastare istaknut od strane tuženika da nije osnovan, jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke, kojom da je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa budući da je točkom I. tužbenog zahtjeva traženo utvrđenje ništetnosti, a zastarni rok da teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, to zastara još nije niti počela teći.

Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer ta odredba da je bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, te sporna ugovorna odredba da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa stoga, ugovorna odredba iz članka 10. Ugovora o kreditu, koja da uvjetuje uvjete kod prijevremene otplate kredita, da je ništetna, pa sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja i obvezuje tuženika da, temeljem odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05, na ime isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati tužitelju iznos od 1.030,54 EUR-a, a visina kojeg iznosa da se među stranka ukazivala nespornom, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. studenog 2013 godine, kao dana kada je tužitelj navedeni iznos tuženiku platio, pa do isplate, presuđuju sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da u provedenom postupku, a niti prvostupanjskom presudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te suviše, tuženiku je i za navesti, da je u konkretnom slučaju, suprotno njegovim žalbenim navodima, tražbina tužitelja, koji je tuženiku platio utužene iznose, dospjela do zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari.

Nadalje, žalitelju je i za navesti, da se, a prema rezultatima dokaznog postupka, s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a suprotno tome, tuženik u prvostupanjskom postupku nije dokazao, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio. da je ništetna predmetna odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je očito ništetna ta ugovorna odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

Pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan, a tuženiku je i za navesti, da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. pod poslovnim brojem Su- IV-47/2020-2 zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Prema tome, žalba tuženika izjavljena protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovan, a tuženiku je, u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da su prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda podnesci tužitelja od 22. svibnja 2023. godine (stranice 33 i 34 spisa) i od 18. travnja 2023 (stranice 30 i 31 spisa) bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, ispravno postupio, kada je tužitelju za sastav tih podnesaka priznao trošak u iznosu od po 199,08 EUR-a za svaki podnesak, te je tuženiku suviše i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 39,82 EUR-a, te sudske pristojbe za presudu u iznosu od 39,82 EUR-a, a obzirom da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je tužitelj plaćanjem predmetnih pristojbi u roku od tri dana iste pristojbe platio u polovini priznatih mu iznosa.

Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 29. listopada 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac