Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
[adresa], CH
Poslovni broj: P-511/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan,odvjetnici u Čakovcu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, zastupan po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 16.rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 29.listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I.Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužitelju OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.754,58 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:
na iznos od 82,94 EUR-a od 12.01.2012. do isplate
na iznos od 279,89 EUR-a od 22.02.2012. do isplate;
na iznos od 279,06 EUR-a od 10.03.2012. do isplate;
na iznos od 273,43 EUR-a od 14.04.2012. do isplate;
na iznos od 282,37 EUR-a od 18.05.2012. do isplate;
na iznos od 280,43 EUR-a od 19.06.2012. do isplate;
na iznos od 275,85 EUR-a od 22.07.2012. do isplate;
na iznos od 261,37 EUR-a od 18.09.2012. do isplate;
na iznos od 267,14 EUR-a od 11.10.2012. do isplate;
na iznos od 273,77 EUR-a od 20.10.2012. do isplate;
na iznos od 276,42 EUR-a od 11.11.2012. do isplate;
na iznos od 270,34 EUR-a od 15.12.2012. do isplate;
na iznos od 270,93 EUR-a od 10.01.2013. do isplate;
na iznos od 260,82 EUR-a od 12.03.2013. do isplate;
na iznos od 273,30 EUR-a od 31.03.2013. do isplate;
na iznos od 268,48 EUR-a od 12.04.2013. do isplate;
na iznos od 248,73 EUR-a od 13.06.2013. do isplate;
na iznos od 249,01 EUR-a od 16.07.2013. do isplate;
na iznos od 250,26 EUR-a od 14.08.2013. do isplate;
na iznos od 262,00 EUR-a od 12.09.2013. do isplate;
na iznos od 265,38 EUR-a od 26.10.2013. do isplate;
na iznos od 265,84 EUR-a od 13.11.2013. do isplate;
na iznos od 268,33 EUR-a od 11.12.2013. do isplate;
na iznos od 267,18 EUR-a od 11.01.2014. do isplate;
na iznos od 278,44 EUR-a od 11.02.2014. do isplate;
na iznos od 250,12 EUR-a od 10.04.2014. do isplate;
na iznos od 244,41 EUR-a od 10.05.2015. do isplate;
na iznos od 243,38 EUR-a od 15.05.2014. do isplate;
na iznos od 244,74 EUR-a od 10.06.2014. do isplate;
na iznos od 252,68 EUR-a od 10.08.2014. do isplate;
na iznos od 256,79 EUR-a od 11.09.2014. do isplate;
na iznos od 257,37 EUR-a od 23.09.2014. do isplate;
na iznos od 261,77 EUR-a od 22.10.2014. do isplate;
na iznos od 261,77 EUR-a od 22.10.2014. do isplate;
na iznos od 264,95 EUR-a od 11.10.2014. do isplate;
na iznos od 278,38 EUR-a od 11.01.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 11.03.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 14.04.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 01.05.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 01.05.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 10.05.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 11.06.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 11.07.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 19.08.2015. do isplate;
na iznos od 267,39 EUR-a od 10.09.2015. do isplate;
a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužitelju OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.159,08 eura sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 01.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.
IV. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a OIB: 23057039320 da tužitelju OH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.453,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj je dana 18.04.2007.g. s Erste & Steiermärkische Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103524122, solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Marodiju iz [adresa] dana 23.04.2007.g. pod brojem OV-8831/07. . Tužitelj je također sklopio Aneks Ugovoru. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013.g. pod poslovnim brojem P-1401/2012,u toč. 3. utvrđeno je da je treće tužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora treće tužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time treće tužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004.g. do 06.08.2007.g. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, bile su sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je mogućnost pojedinačnih pregovora postojala. Naprotiv, predmetni je ugovor tužiteljici bio ponuđen po principu "uzmi ili ostavi", kao jedina opcija ishođenja kredita. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužiteljica iz njih nikako nije mogla i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužiteljicu upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužiteljica tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužiteljici nije na primjeren način objasnio niti je informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik tužiteljicu nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužiteljica nije bila upozorena da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR- o. Uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl.81., 82. i 90. mjerodavnog ZZP. Jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica-potrošač-slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužiteljicu informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako je tužitelj predmetne kredite otplaćivao uz primjenu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranim odlukama tužene i uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, isto je imalo za posljedicu preplatu i to temeljem Ugovora o kreditu u iznosu od 11.058,87 EUR-a.To sve, sukladno izračunu sudskog vještaka Ivana Strbada mag. oec. koji je za tužitelja, obzirom sam nema stručnog znanja, izradila izračun više plaćenog kredita. Obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa. Slijedom navedenog tužitelj je tražio da mu tužitelj isplati iznos od 11.058,87 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškovi ovog parničnog postupka.
2.Podneskom od 16.5.2025. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev nakon što je zaprimio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, te je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.754,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati iznos od 6.159,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.
3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu. U odgovoru na tužbu ističe da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača, pa je tužitelj dužan dokazati isto i na tu okolnost predložiti dokaze. Nadalje, tuženik ističe da su tužitelj i tuženik 19.siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 , dalje ZID ZPK/15), time je položaj tužitelj izjednačene s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik se poziva na odluku VS RH, broj: Revd-2021/2020, odluku suda EU u predmetu C-567/2020 i rješenje VSRH broj: GOS/1/19 gdje je Vrhovni sud potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK/15 tužitelj ne raspolaže s valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih razlika i kamata. Tuženik navodi da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Sukladno utvrđenjima suda EU iz odluke C-567/2020 konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR koja je odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15 isključena iz ispitivanja poštenja / nepoštenosti. Svi učinci konverzije isključeni su iz primjene Direktive. ZID ZPK je točno propisao na koji način se vršila konverzija iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa , a tužitelj je odlučivao da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom. Stoga je tuženik predložio da sud odbaci tužbu odnosno podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja , te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka. Ukoliko sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tuženik ističe prigovor zastare i navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Tuženik je u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače , pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, isticao da je svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Napominje da je tužitelju prilikom savjetovanja predočeno te da su mu uručeni obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je valutna klauzula vezana, a koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita. Iz brošure stambeni krediti Erste banke ( koja je bila prilog uz „ Novi list“), a koja su dobivali potencijalni korisnici kredita u banci, pa tako i tužitelj vidljivo je da je tuženik posebno upozoravao na rizik dizanja kredita u CHF ili USD. Tuženik je predložio da sud uzme u obzir pisani iskaz gđe JH koja je bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja Ugovora o kreditu. Glede zakonskih zateznih kamata s obzirom da tužitelj potražuje iste na pojedinačne iznose računajući od dana plaćanja istih tuženik ističe da bi u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine tužitelja što tuženik spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata je u potpunosti neosnovan. Pri time se tuženik poziva na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima.
4. Vezano uz prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je dana 26.rujna 2023. donio rješenje kojim se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-4731/2023.-2 od 12.prosinca 2023.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu i solemnizaciju istog (list 6-13 spisa), z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ( list 14 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu uz solemnizaciju istog ( list 16-21 spisa), nalaz vještaka Strbad Ivana (list 30-44 spisa), plan otplate kredita, pregled prometa, obavijesti o promjenama kamatne stope, izračun konverzije kredita (list 45-82 spisa), odgovor na tužbu tuženika s prilozima (list 87 -205 spisa), podnesak tužitelja od 18.9.2023. (list 208-261 spisa), ovosudno rješenje broj: P-511/2023-6 od 26.rujna 2023. (list 263-265 spisa), žalbu tuženika s prilozima ( list 268-313 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-4731/2023 -2 od 12.prosinca 2023. ( list 320-324 spisa), podnesak tuženika od 4.travnja 2024. s prilozima ( list 325-427 spisa), podnesak tužitelja od 11.4.2024. (list 430-431 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 450-465 spisa), podnesak tužitelja od 16.5.2025. (list 472-474 spisa), podnesak tuženika od 4.rujna 2025. (list 479-581 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.
6. Tužitelj je izjavio da mu je kredit trebao za kupnju nekretnine odnosno kuće u kojoj sada stanuje. Za kredit je bio samo u banci tuženika jer su mu ponudili najpovoljnije uvjete. To mu je kazao njegov brat koji se vezano uz kredit raspitivao i u drugim bankama. Tražio je kredit od 92.000,00 eura , a ponuđen mu je kredit u francima u iznosu od 178.000,00 franaka, kao najpovoljnija opcija. Nije se mogao sjetiti detalja razgovora s djelatnikom banke, no zna da mu je isti kazao da je prema rati kredita takav kredit najpovoljniji. Djelatnik banke nije mu ponudio kredite u EUR- ima. Koliko se sjeća od djelatnika banke nije dobio nikakve informacije da bi se vezano uz kredit u CHF moglo nešto opasno dogoditi. Nije bio spomenut termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, a nije mu niti prezentirano koju valutu u RH štiti HNB. Nije se mogao sjetiti da li je u razgovoru o kreditu bila spomenuta promjenjiva kamatna stopa, djelatnik banke mu je kazao da rata kredita može nešto malo rasti, ali ništa kritično. Nije mu prezentirao parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope, niti mu je prezentirao odluku banke u kojoj bi isto bilo navedeno. Bilo mu je rečeno da mora donijeti određen iznos za polog i to je bilo sve. Ugovor o kreditu čekao ga je pripremljen i on nje mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Pročitao je ugovor, nije financijski stručnjak, ugovor mu je izgledao u redu i smatrao je da mu banka daje najpovoljniju opciju. Koliko se sjeća prva rata kredita mu je bila oko 5.400,00 kuna, a najviša nešto preko 6.000,00 kuna. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu dobio je otplatni plan u kojem su rate sve bile iste. Ugovor je potpisao kod javnog bilježnika, čini mu se da je tamo ugovor bio samo pročitan. Kako nije financijski stručnjak nije imao pitanja za javnog bilježnika jer je vjerovao da mu je banka dala najbolju opciju. Kredit je otplaćivao na način da je mjesečno nosio novac u banku. U više navrata pitao je djelatnika banke zbog čega dolazi do povećanja rate kredita , te je bilo odgovoreno da zbog porasta tečaja CHF. Kredit je sklopljen pred 20 godina, i u međuvremenu ga je otplatio. U medijima je vidio da postoji mogućnost konverzije kredita i dobio je poziv od banke ako hoće sklopiti konverziju. Sklopio je ugovor o konverziji i u banci su mu kazali da je u preplati što mu nije bilo jasno. Prilikom razgovora o konverziji nije mu bilo objašnjeno na koji način je izvršen izračun konverzije. U banci mu je objašnjeno da je konverzija povoljnija opcija jer se kredit veže uz EUR, pa nema opasnosti od promjene odnosno porasta CHF. Glede konverzije bio je u banci s bratom i kada im je uručen Aneks njegov brat je uočio da je došlo do pogreške kod obračuna na njegovu štetu, na što je upozorio djelatnika banke, koji je tada potrgao taj primjerak Aneksa i izradio novi. Nije mogao sudjelovati u sastavljanju Aneksa, nit je mogao utjecati na bilo koju odredbu istog. Bila je opcija da potpiše Aneks, dakle da prihvati konverziju ili da nastavi plaćati kredit u CHF. S obzirom da je došlo do preplate osnovnog kredita, to je rata kredita po konverziji bila niža. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao obrt, niti firmu, kuća je od početka služila za stanovanje, nikad ju nije iznajmljivao, a niti je u istoj bio poslovni prostor.
7. Stalni sudski vještak za ekonomiju Mikac Matija je u svom nalazu naveo
- da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik preplatio iznos od 128.878,70 HRK u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena tečaja,
- da nakon prijeboja utvrđenih preplata s priznatom preplatom iz konverzije korisnik do datuma konverzije ima ostatak nepodmirenih preplata u iznosu od 11.754,58 eura prema fiksnom tečaju,
- da je nakon konverzije korisnik nastavio otplaćivati 47.006,61 HRK ( 6.159,08 eura) veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već da se plaćao prema početnom tečaju,
- u razdobljima otplate po tečaju nižem od početnog korisnik je platio 1.181,43 HRK ( 156,81 euro) manje nego što bi platio po početnom tečaju otplate , time da su navedeni negativni iznosi preplate po tečaju uvršteni u izračune u nalazu i mišljenju vještaka,
- da je konverzija kredita provedena sukladno ZID ZPK/15,
- da je ukupno s računa depozita isplaćeno 9.469,19 kuna više nego što bi bilo isplaćeno da se prilikom isplate koristio tečaj po kojem je isplaćen kredit. Prema fiksnom tečaju konverzije navedeno iznosi 1.256,78 eura.
8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 16.5.2025..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.
9. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
10. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
11. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 178.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 5,390 %, promjenjiva, te se obračunava primjenom proporcijalne metode, kao i da se način obračuna i naplate ugovorene kamatne stope mogu mijenjati u skladu s važećim Odlukama banke.
12. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.
13. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.
14. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., te na odredbu čl. 502.C. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, tzv. Kolektivna tužba).
15. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
16. U kolektivnoj tužbi, na koju pravomoćnu sudsku odluku se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.
17. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
18. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ). Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
20. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
21. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
22. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
23. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
24. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., a istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
25. Navedenom presudom utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
27. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
28. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
29. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).
30. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
31. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.
32. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 10. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.
33. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
34. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
35. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
36. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
37. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.
38. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.
39. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).
40.Analizirajući iskaz tužitelja sud je iz istog utvrdio da tužitelj nije mogao utjecati niti na jednu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, da se radilo o tipskom ugovoru , da tužitelju nisu bili prezentirani nikakvi rizici vezani uz kredite u valutnoj klauzuli CHF, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF.
41. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
42. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
43. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
44. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
45. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
46. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
47. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
48. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
49. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
50. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
51. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
52. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
53. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
54. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
55. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
56. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
57. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 19.1.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
58. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
59. Kamatna stopa određena Aneksom od 19.1.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
60. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom od 19.1.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
61. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
62. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
63. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba
64. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
65. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
66. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
67. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
68. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
69. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.
70. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
71. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
72. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
73. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.
74. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.
75. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
76. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, s obzirom da mu je porasla rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu, a u banci mu je objašnjeno da je konverzija povoljnija opcija za njega jer se kredit veže uz euro, pa nema opasnosti od promjene odnosno porasta valute CHF, a i imao je puno povjerenje u banku koja mu je ponudila konverziju kredita.
77. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.
78. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
79. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.
80. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.
81. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
82. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 16.5.2025.
83. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka ali je i nadalje osporavao osnovu potraživanja tužitelja, protivio se preinaci tužbe, isticao prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev , isticao prigovor prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 156,81 euro sa zakonskim zateznim kamatama, te prigovor radi prijeboja s osnove preplate priznate u konverziji.
84. Vezano uz prigovor preinake tuženika sud je dopustio istu smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, vodeći računa o činjenici da je tužitelj nakon provedenog vještačenja uskladio tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka.
85. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
86. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
87. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
88. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.
89. Neosnovan je prigovor tuženika radi prijeboja, s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 156,81 euro. Iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da je naveden negativni iznos preplate po tečaju od 156,81 euro uvršten u izračun vještaka. Isto tako neosnovan je tuženikov prigovor prijeboja s osnove preplate priznate u konverziji za iznos od 8.402,67 eura s obzirom da je navedeni iznos uračunat u nalaz i mišljenje vještaka, te je vještak uračunavanjem i tzv. negativne preplate i preplate priznate tužitelju u konverziji utvrdio da je preostali iznos nepodmirenih preplata 11.754,58 eura, a koji iznos je i tužitelj naveo u točci I. tužbenog zahtjeva tražeći isplatu. Slijedom navedenog prigovori prijeboja tuženika su odbijeni.
90. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.
91. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 18.9.2023., 11.4.2024., 16.5.2025. . u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 12.3.2025. (Tbr. 8/3 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 10.4.2024., 18.7.2024., 3.10.2024., 16.9.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr. 9/3 Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.750,00 eura, a kojem iznosu treba dodati PDV od 437,50 eura, trošak predujma za vještačenje od 265,50 eura, slijedom čega je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.453,00 eura.
92. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
Čakovec, 29.listopada 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
