Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-3334/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, pod poslovnim brojem P-300/2023-14 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća, održanoj 29. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, pod poslovnim brojem P-300/2023-14 od 24. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl.7. st.1. Ugovora o kreditu br. 528- 50-4018747, sklopljenog dana 04.04.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 06.04.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod brojem OV-11107/07, u dijelu odredbe koji glasi:
”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”
II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 4.472,06 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:
0,59 EUR tekućom od 16.03.2008.
4,80 EUR tekućom od 16.04.2008.
18,04 EUR tekućom od 16.11.2008.
4,20 EUR tekućom od 16.12.2008.
21,80 EUR tekućom od 16.01.2009.
24,50 EUR tekućom od 16.02.2009.
25,72 EUR tekućom od 16.03.2009.
22,91 EUR tekućom od 16.04.2009.
23,57 EUR tekućom od 16.05.2009.
18,29 EUR tekućom od 16.06.2009.
14,41 EUR tekućom od 16.07.2009.
15,44 EUR tekućom od 16.08.2009.
17,49 EUR tekućom od 16.09.2009.
17,31 EUR tekućom od 16.10.2009.
15,24 EUR tekućom od 16.11.2009.
19,12 EUR tekućom od 16.12.2009.
22,24 EUR tekućom od 16.01.2010.
26,67 EUR tekućom od 16.02.2010.
25,65 EUR tekućom od 16.03.2010.
31,67 EUR tekućom od 16.04.2010.
30,53 EUR tekućom od 16.05.2010.
32,75 EUR tekućom od 16.06.2010.
52,00 EUR tekućom od 16.07.2010.
48,04 EUR tekućom od 16.08.2010.
60,14 EUR tekućom od 16.09.2010.
55,96 EUR tekućom od 16.10.2010.
49,23 EUR tekućom od 16.11.2010.
63,42 EUR tekućom od 16.12.2010.
81,48 EUR tekućom od 16.01.2011.
68,69 EUR tekućom od 16.02.2011.
73,18 EUR tekućom od 16.03.2011.
67,47 EUR tekućom od 16.04.2011.
68,50 EUR tekućom od 16.05.2011.
92,70 EUR tekućom od 16.06.2011.
95,06 EUR tekućom od 16.07.2011.
114,88 EUR tekućom od 16.08.2011.
104,53 EUR tekućom od 16.09.2011.
93,20 EUR tekućom od 16.10.2011.
91,10 EUR tekućom od 16.11.2011.
90,24 EUR tekućom od 16.12.2011.
95,59 EUR tekućom od 16.01.2012.
100,25 EUR tekućom od 16.02.2012.
100,88 EUR tekućom od 16.03.2012.
97,65 EUR tekućom od 16.04.2012.
99,83 EUR tekućom od 16.05.2012.
101,32 EUR tekućom od 16.06.2012.
98,81 EUR tekućom od 16.07.2012.
99,47 EUR tekućom od 16.08.2012.
97,59 EUR tekućom od 16.09.2012.
93,53 EUR tekućom od 16.10.2012.
97,86 EUR tekućom od 16.11.2012.
99,94 EUR tekućom od 16.12.2012.
98,48 EUR tekućom od 16.01.2013.
90,31 EUR tekućom od 16.02.2013.
97,25 EUR tekućom od 16.03.2013.
97,86 EUR tekućom od 16.04.2013.
95,14 EUR tekućom od 16.05.2013.
1.007,54 EUR,
tekućom od 16.06.2013. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 1.600,45 eur, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 24. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4018747, sklopljenog dana 04.04.2007. godine između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu iz osnova te ništetne odredbe.
6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
8. Budući, da prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP- a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.
9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:
- u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a niti kasnije, tijekom trajanja ugovornog odnosa, stranke da nisu pregovarale o mogućim promjenama tečaja, odnosno opravdanosti ugovaranja tečaja CHF uslijed promjene cijena novca na domaćem i inozemnom tržištu, već tuženik da je jednostrano i potpuno samostalno, bez dogovora i pregovora s tužiteljem, kao ugovarateljem, uslijed porasta tečaja CHF, nametnuo tužitelju obvezu plaćanja znatno većih rata kredita;
- tuženik da nije dokazao, da je postupio sukladno odredbi direktive Vijeća EU broj 93/13 od 5. travnja 1993. godine, koja da zahtijeva, da sve ili određene odredbe, koje da se potrošaču nude u pisanom obliku, moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe da se mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha da je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, pa stoga, s pravom tužitelj da ukazuje da su odredbe, na koje da se poziva tuženik, o razlozima promjene kamatne stope za prosječnog potrošača, kakav da je i tužitelj, neprecizne, nedovoljno točne i nedovoljno uočljive, odnosno da ne daju dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih da bi tužitelj, kao potrošač, mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje da iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze;
- tuženik da je unošenjem navedene odredbe o promjenjivosti tečaja, isključivo temeljem odluke svog upravnog odbora, doveo tužitelja, kao korisnika tog kredita, u neravnopravan položaj, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika kredita, čineći to jednostranom i samostalnom promjenom početnog tečaj, čime da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednog od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima;
- u vezi s odredbama o promjenjivom tečaju, da se nije pojedinačno pregovaralo, budući da je ta odredba činila sastavni dio tipskog Ugovora o kreditu, na koju odredbu tužitelj kao ugovaratelj, odnosno korisnik kredita, da nije mogao utjecati, a temeljem iste odredbe njemu da je nametnuta obveza koju on, kao običan laik, odnosno prosječan potrošač, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, pa stoga, takva ugovorna odredba, odnosno obveza koju da je on preuzeo kao potrošač, da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao banku – davatelja kredita;
- sukladno odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo, da ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca;
- i odredbom članka 96. stavka 1. citiranog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP) da je propisano, da se smatra da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka da je propisano, kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok stavkom 4. toga članka da je propisano, da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom dokaznog postupka da nije uspio dokazati, jer samo okolnost da je tužitelja pisano obavijestio o razlozima promjene tečaja, da nije dovoljna da bi se moglo zaključiti da je jednostrana promjena tečaja od strane tuženika bila volja obiju stranaka, tako da samo pozivanje tuženika na okolnost da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i jasno uočljive, te da se o svim tim odredbama pojedinačno pregovaralo, da nema nikakvog utjecaja na odluku u ovoj parnici, budući da su odredbe Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora kongentne naravi, kao i odredbe članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog Ugovora o kreditu, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, sukladno odredbi članka 102. tog Zakona, s napomenom da je, za razliku od tuženika, tužitelj svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu dokazao;
- u konkretnom slučaju zastara, vezano za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja, da nije nastupila, pa da je tuženikov prigovor u tom pravcu neosnovan;
- naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. da je zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno, u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, da počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;
- iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka Financije j.d.o.o. za usluge Bilje po stalnoj sudskoj vještakinji Lidiji Balog, dipl.oec., da je tužitelj preplatio svoje dugovanje prema tuženiku u visini od 4.472,06 EUR-a, a koji iznos da je i naznačen i u konačnom tužbenom zahtjevu;
12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te osnovom iskaza tužitelja, sud prvog stupnja je utvrdio, da je ništetna odredba članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve ZOO/05, da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF ukupan iznos od 4.472,06 EUR- a sa pripadajućom zakonskom zateznom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I. II. izreke prvostupanjske presude.
13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.
14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I. i II. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
15. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovorenih odredaba kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
17. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;
18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
20. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao.
21. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
22. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
- Direktiva 93/13 EEZ propisuje, da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora;
23. Nadalje, tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.
24.Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem te ništetne odredbe.
25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.
26. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužitelja iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.
27. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to rok za restitucijski zahtjev tužitelja da je počeo teći 14. lipnja 2018. godine.
28. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 6. travnja 2023. (tužba – stranice od 1 do 3 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.
29. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.
30. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.
31. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka ubiti samo paušalno žali, navodeći da je prvostupanjska presuda nezakonita i da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cijelosti, ukazuje neosnovana.
32. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).
Split, 29. listopada 2025.
PREDSJEDNCA VIJEĆA
Tihana Pivac
