Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-354/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u pravnoj stvari tužitelja KF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, nakon zaključene glavne javne rasprave 21. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a), 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. „Odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-5977231 od 25. siječnja 2012. godine zaključenog između tužiteljice KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, koja glasi: „Naknada za obradu kredita: 2.00% (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.017,14 Eur-a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na navedeni iznos teče od dana donošenja ove odluke ( 29.listopada 2025) do isplate, sve u roku 15 dana .

III. U razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kao ne osnovan.

IV. Odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kojim bi se obvezalo Republiku Hrvatsku da mu naknadi trošak u iznosu od 516,40 Eur-a kao ne osnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod Općinskog suda u Bjelovaru dana 9.04.2025 podnošenjem tužbe u predmetu navedenog suda P-432/2025 pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja je pobliže označena u toč I izreke presude, a kojom mu je obračunata i naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita u visini 2% od ukupno odobrenog iznosa kredita. Navedeni predmet odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda, dakle predsjednika Žs Bjelovar broj Su-233/2025-2 od 11.lipnja 2025 ( 18-21) upućen je na rješavanje ovome sudu.

2. U tužbi tužitelj činjenično ističe slijedeće cit "Dana 25. siječnja 2012. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 718-50-5977231, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 150.000,00 HRK. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. Naknada, Ugovora o kreditu, ugovoreno je da naknada za obradu kredita: 2.00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužiteljica de facto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužiteljici je naplaćena u iznosu od 3.000,00 HRK. DOKAZ: - preslika Ugovora o kreditu broj 718-50-5977231 od 25. siječnja 2012. godine - preslika očitovanja tuženika od 13. ožujka 2025. godine s podacima o naplaćenoj ulaznoj naknadi za obradu kredita II. - Spornim člankom 3. Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužiteljica navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužiteljici nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. DOKAZ: - saslušanje tužitelja - po potrebi drugi dokazi.." te nakon provedenog dokaznog postupka predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji te da mu se nadoknadi parnični trošak.

5. Tuženoj je rješenjem ovog suda posl. broj P-354/2025-4 od 10.srpnja 2025 tužba sa prilozima dostavljena na odgovor u roku od 30 dana (28-29) , sve zajedno sa dopisom suda ( 26) kojim se navedena stranka obavještava o činjenici da se spor između navedenih stranaka pokrenut kod Os Bjelovar u predmetu navedenog suda P- 432/2025 sada vodi kod ovog suda u predmetu P-534/2025 temeljem odluke predsjednika zajednički neposredno više suda, a koji primitak dostavljene dokumentacije je tužena potvrdila dana 14.07.2025 . Tužena nije dostavila odgovor na tužbu , niti je pristupila na pripremno ročište koje je kod ovog suda održano dana 25.09.2025 ( 31-32), premda su joj od strane suda stavljena na znanje procesna prava kojoj joj po zakonu pripadaju a na taj način i ostvarenje procesnih jamstava koja joj se u ovom postupku osiguravaju radi zaštite njezinih prava i interesa kroz ostvarenje načela procesne ravnopravnosti samih stranaka ovog spora ( toč II-IV rješenja ( 28- 30)) sve po čl. 7 st 3 ZPP-a.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u tužbu sa prilozima ( 1-10), rješenje predsjednika Žs Bjelovar ( 18-21), pročitan je zapisnik sa ročišta koje je kod ovog suda održano dana 25.09.2025 ( 31-32) i dana 21.listopada 2025 ( 33-34) te je izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju koje se nalazi u spisu predmeta. Svi dokazi ocjenjeni su po čl. 8 ZPP-a te je brižljivom ocjenom svakog dokaza posebnog i svih dokaza zajedno po sudu zaključeno da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Između stranka spora po utvrđenju suda nisu sporne slijedeće činjenice

-da su stranke i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 25.01.2012 Ugovor o kreditu broj 718-50-5977231 ( 5-10) kojim je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio iznos od 150.000,00 Kn bez da je u ugovoru izričito navedena namjena korištenja ostvarenih kreditnih sredstava

-da navedeni Ugovor o kreditu, obzirom na iskaz tužitelja sa ročišta održanog dana 21.listopada 2025 a koji se odnosi na utvrđenu namjenu korištenja ostvarenih kreditnih sredstava, ima po sudu utvrđeno svojstvo potrošačkog ugovora jer je sklopljen od strane tužitelja kao fizičke osobe koja je citirani pravni posao sklopila za ostvarenje potreba koja se nalaze izvan obavljanja njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (podmirenja troškova ženidbe sina, list 33), budući tu činjenicu tužena nije tijekom postupka osporila , niti u tome slučaju predložila dokaze kojima bi u odnosu na tako utvrđenu činjenicu tvrdila suprotno

- da je navedeni kredit u ugovorenom iznosu odobren od strane tuženika, te isplaćen tužitelju dana 26.01.2012, a po tužitelju u cijelosti otplaćen dana 02.02.2019 sve prema potvrdi tuženika koja je dostavljena kao privitak uz podnesenu tužbu ( 3).

9. Temeljem iznesenih navoda (toč II tužbe) i argumentacije tužitelja koji su istaknuti u ovom postupku ima se zaključiti da je sporna osnova tužbenog zahtjeva koji je postavljen po tužitelju radi zaštite njegovih prava i interesa koje kao potrošač ostvaruje zbog kako tvrdi ugovorene ništetne odredbe iz čl.3 sklopljenog Ugovora o kreditu ( 5-10) u dijelu obveze plaćanja tzv ulazne naknade u visini od 2% od odobrenog iznosa kredita.

9a. Bez obzira na utvrđenu činjenicu što tužena strana nije dostavila odgovor na tužbu, niti pristupila na pripremno ročišta kao i na ročište za glavnu raspravu koja su ročišta održana kod ovog suda dana 25.09.2025 i dana 21.10.2025 u odnosu na ocjenu osnovnost navoda koji se u tužbi ističu pod toč. II na kojima se temelji u biti osnovanost postavljenog zahtjeva gdje tužitelj polazi zapravo od toga da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru te da kao fizička osoba i stranka ugovora ima svojstvo potrošača, sve to kroz istaknutu tezu da je ugovorena odredba čl. 3 iz Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja ugovorene jednokratne naknade od 2% iznosa odobrenog kredita, ništetna u smislu odredbi Zakona o zašiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( NN 79/07- 41/14 dalje ZZP-a/07 opaska suda tužitelj se pogrešno poziva na odredbu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03) a po kojem Zakonu smatra da se ima procjenjivati nastali sporni odnos ( Ugovor o kreditu je sklopljen dana 25.01.2012) te da ima pravo pred sudom tražiti zaštitu i ostvarenje svojih prava koja mu temeljem citirane odredbe zakona kao potrošaču pripadaju proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke postupka.

10. U odnosnu na spornu činjenicu od koje ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva da li je navedene ugovorna odredba u tome dijelu ništetna u smislu odredbi tada važećeg ZZP-a ( opaska suda čl. 96 ZZP-a) te da je uzrokom znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka do koje je došlo na štetu tužitelja što se ističe u toč II navoda tužbe po dokaznom prijedlogu sud je u postupku izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

11. Sud navodi da je odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

12. U tim je predmetima rečeno je da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Prema tome, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedene odredbe u sadržajnom pogledu u cijelosti odgovaraju odredbama čl. 96 st 1 i 2 ZZP-a/07 po kojoj se ima prosuđivati konkretno nastali sporni odnos između stranaka ovog spora.

14. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju ( čl. 69 st 1 ) moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Premda se navedena Direktiva ne primjenjuje na nastali kreditni odnos koji je sklopljen dana 25.01.2012 sve prema vremenskom kriteriju važenja njezine primjene ( u primjeni je od 01.07.2013 , odnosno tek od trenutku primanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo zemalja EU-a) bez obzira na tu činjenicu interno pravo po načelu koje je ustanovio Sud Eu obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju pravo u svjetlu prava Eur-a , te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti ( toč 19.1 obrazloženja dijela odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024, dano sve u skladu sa čl. 69 st 1 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ( NN 14/01).

15. Tuženik tijekom postupka zbog pasivnog načina držanja na koji je način odlučio štiti svoja prava i interese kao stranka nije sa uspjehom osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi kojom se određuje plaćanje jednokratne naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, a samim time nije niti predložio dokaze radi utvrđenje te činjenice, zbog čega je sud kritičkoj analizi u odnosu na tvrdnje iz toč II tužbe podvrgnuo samo iskaz saslušane tužiteljice.

16. Stoga odredba čl. 3 Ugovora o kreditu u dijelu plaćanja ugovorene naknade u postotku od 2% od iznosa odobrenih sredstava kredita po ocjeni suda predstavlja odredbu ugovora koja je sadržana u prijedlogu Ugovora o kreditu koji je sastavljen od strane tuženika kao predlagatelja u unaprijed formuliranom ugovoru ( tipskom ugovoru) o kojoj odredbi se nije pregovaralo, zbog čega ona podliježe testu utvrđenja njezine valjanosti odnosno ništetnosti sve na način kao sud tumači odredbu čl. 296 st 1 ZOO- a. Nadalje činjenica da je navedena odredba transparentno objavljena, jasno vidljiva u sklopljenom ugovoru o kreditu te razumljiva ugovornim strankama ( čl. 295 st 5 ZOO- a) ne znači obzirom na činjenicu da predstavlja tipsku klauzulu o kojoj se nije pregovaralo da ne može biti predmetom ocjene njezine valjanosti odnosno utvrđenja ništetnosti, jer da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a koji utjecaj na njezin sadržaj je jedino mogao imati da se oko navedene odredbe u postupku koji je prethodio sklapanju samog ugovora između ugovornih stranaka o toj odredbi pregovaralo što po tuženiku nije dokazano.

17. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

18. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ( vidjeti obrazloženje ove odluke pod toč. 11,12 i 13) sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem ( čl. 96 st 4 ZZP-a). Iz iskaza tužitelja ( 33- 34) slijedi cit "Ja sam komitent tuženika i kod njega mi se od strane poslodavca isplaćuje plaća, i to je bio uvjet zašto sam se obratila tuženiku podnošenjem zahtjeva za ostvarenjem kreditnih sredstava, a zbog potrebe što sam u to vrijeme ženila sina te mi je iznos financijskih sredstava bio potreban za podmirenje troškova svadbenih svečanosti. Kamata na kredit je nešto niža bila iz razloga što sam njihov komitent kao što sam rekla. U podružnici tuženika u [adresa] prilikom vođenja pregovora u vezi sklapanja ugovora sa djelatnicom banke, meni osobno nepoznate osobe, ništa m konkretno nije bilo rečeno niti pojašnjeno vezano za član 3 prijedloga tzv. sklapanje ugovora koji je bio ponuđen od strane tuženika a koji se odnosi na obvezu plaćanja tzv. ugovorene ulazne naknade u ugovorenom postotku od 2% od ukupno ugovorenog iznosa kredita što iznosi 3.000 kuna. Naglašavam da mi nije ništa pojašnjeno zbog čega se ugovorena naknada plaća niti mi je objašnjeno temeljem kojih propisa internih odluka banke i nekakvih pravilnika postoji utemeljenje na tu naplatu princip je bio "uzmi ili ostavi" tako da je uvjet dobivanja sredstava bilo i plaćanje ugovorene naknade. Daljnjih pitanja nema, to je sve što imam za iskazati". Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv , te na temelju njegovog iskaza zaključio da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, kao i dobiti potpunu i pravodobnu informaciju oko toga koji se troškovi ili pružene usluge njome podmiruju jer bilo je kako se tužiteljice izrazila metaforički "uzmi ili ostavi", odnosno ili prihvati prijedlog za sklapanje ugovora prema unaprijed ponuđenim uvjetima ( opaska suda pa tako i pod uvjetom plaćanja tzv ulazne naknade po čl. 3 prijedloga ugovora u ugovorenom postotku od 2% odobrenog iznosa) ili nisi dužna prihvatiti takav prijedlog.

19. Polazeći od iskaza tužiteljice u dijelu gdje navodi da joj ništa nije pojašnjeno zbog čega se ugovorena naknada plaća niti temeljem kojih propisa odnosno na kojim internim odlukama banke ili pravilnika je ista utemeljena, budući tužena u odnosu na navedenu činjenicu nije tvrdila niti dokazivala suprotno polazeći od jedinog dokaza koji je izveden na tu okolnost dakle izvršene analize iskaza tužiteljice kao stranke, ocjena je suda da se stoga na racionalnoj osnovi ne može izvesti zaključak o njezinoj krajnjoj svrsi, odnosno o postojanju utvrđene korelacije odnosa između iznosa visine ugovorene naknade i izvršenih usluga tuženika na što ukazuje VSRH u svojoj odluci Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024, odnosno pod kojim se utvrđenim činjenicama ugovorna odredba iz ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje tako ugovorene naknade može stvoriti šteta potrošaču u smislu postojanja znatnije neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, a to je kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima sve prema iznesenom stajalištu Suda Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19.

20. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru zbog u prvom redu načina svoga držanja tijekom postupka , nije predložio nikakve dokaze niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita jer po njemu nije na transparentan način između ostaloga dokazano zbog čega bi korisnici kredita kojima je odobren viši iznos kredita plaćali u postupku obrade kredita višu naknadu na ime izvršenih troškova i usluga u odnosu na one korisnike kojima je odobren niži iznos kredita odnosno u čemu nastaje stvarna razlike na ime izvršenih usluga i troškova kod obrade kreditnih zahtjeva upućenog tuženiku od strane potencijalnih korisnika kredita koja bi pravdala osnovanost utvrđenih razlika tako ugovorenih naknada u postotku odobrene visine iznosa kredita ( pitanje korelacija iznosa ugovorene naknade i stvarnih troškova i usluga tuženika koji su mu objektivno nastali u postupku obrade kreditnih zahtjeva).

21. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno da li je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi da li je tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

22. Prema odredbi članka 98 ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri.

23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, pa tako i u dijelu gdje ističe da je uvjet ostvarenja kreditnih sredstava bilo plaćanje ugovorene naknade, ( što protivna strane nije osporila) kao i plaćanju ostalih naknada i troškova sadržanih u čl. 3 Ugovora sukladno Odluci o visini naknada za usluge kreditora može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe, jer tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kako tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud nalazi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke presude. Na ovaj način istovremeno se niti iznos plaćene naknade za obradu kredita ( 3.000,00 kn) uredno plaćene od stane tužitelja prema potvrdi tužene ( list 3 spisa) što predstavlja 2% od iznosa ukupno odobrenog kredita od 150.000,00 kn ne bi nikako mogao smatrati značajnim u smislu čl. 96 st 1 ZZP-a jer se u smislu čl. 98 ZZP-kod ocjene (ne)poštenja ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima sagledavaju sve okolnosti konkretnog slučaja pa tako i okolnosti koje su postojale prije i u trenutku sklapanja samog ugovora a to su između ostaloga ograničavajući uvjeti pod kojima se kredit mogao ostvariti pa je tako i jedan od uvjeta bio taj da se kredit mogao ostvariti jedino uz obvezu plaćanja ugovorene naknade a o kojoj se odredbi dijela čl. 3 Ugovora nije pregovaralo oko njezina prihvaćanja ili odbijanja, zbog čega se odstrane banke kao tužene nije tom prilikom vodilo računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača odnosno oko toga da li bi pod tim uvjetima pristao ili ne na ostvarenje kredita a koji je u poziciji slabije ugovorne strane u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

24. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), što sud ponovo ističe treba ocijeniti i okolnosti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev 673/2023 od 13. veljače 2024, tako i u odluci broj Rev 1420/2024 od 17. lipnja 2025.

25. Posljedično iznesenom, obzirom da je ovaj sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba u smislu čl. 96 st 1 ZZP-a/07, odlučio kao u izreci presude pod toč. I

26. Obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (1.327,23 eura) koja je utvrđena temeljem čl. 19 ZPP-a, i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) tužitelju su kao osnovani temeljem čl. 154 st 1 ZPP-a dosuđeni slijedeći troškovi:

- trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur-a (Tbr.7. t.1. OT-a),

-trošak sastava podneska od 26.05.2025 u iznosu do 50,00 Eur- po tbr 8/4

-trošak zastupanja na ročištu od dana 25.09.2025 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 9/1 Ot-a

-trošak zastupanja na ročištu od 21.10.2025 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 9/1 OT-a

-trošak pristupa na ročište za objavu odluke 28.10.2025 u iznosu od 100,00 Eur- po tbr 9/3 Ot-a ili iznos od 750,00,00 Eur-a što uvećano za iznos Pdv-a koji se potražuje ( 25%, ili 187,50 Eur-a) iznosi ukupno 937,50 Eur-a ( 750,00 Eur-a +187,50 Eur-a) koji iznos je uvećan za trošak sudskih pristojbi koje se potražuju na tužbu u iznosu od 26,55 Eur-a ( koja je plaćena po čl. 7 st 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18., 51/23) u polovici iznosa njezine visine, list 14 spisa po tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi NN 37/23), kao i za iznos troška pristojbe na ovu presudu u iznosu 53,09 Eur-a odmjerene po tbr. 2/1 Uredbe ili sve ukupno iznos od 1.017,14 Eur-a, koji je dosuđen toč II izreke presude uz dosudu kamate tekuće na isti od dana donošenja ove presude a koja je dosuđena po zahtjevu tužitelja postavljenog po čl. 151 st 3 ZPP-a. U odnosu na troškove koji se potražuju pod toč. e) zahtjeva ( 35) po osnovi sastava dopisa tuženiku od 21.02.2025 i 09.04.2025 a koji se argumentiraju priloženim dokazom ( 43) ocjenjeno je da su isti ne osnovani temeljem činjenice da se dijelom ne odnose na ostvarenje prava tužitelja iz konkretnog sklopljenog kredita ( 718-50-597721 od 25.01.2012), nego na ostvarenje prava iz drugih kreditnih odnosa ( 355733404 od 27.08.2007) , a dijelom što se i konkretni zahtjev u odnosu na dostavu podataka u vezi spornog kredita o čijoj je ništetnosti odredbe odnosno njezina dijela iz čl. 3 ( ugovor br.718-50-597721 od 25.01.2012) raspravljalo u ovom predmetu ne odnosi na pribavu dokaza kojima se dokazuje činjenična osnovanost konkretno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom postupku nego na pribavu podataka o činjenici kada je ulazna i izlazna naknada naplaćena iz tog kreditnog odnosa, te na pribavu plana o promjenama kamatne stope iz navedenog ugovora, odnosno da li je naplaćena naknada po drugim osnovama , konkretno kojim te u kojim iznosima, slijedom čega je u tome dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. III izreke presude .

28. Temeljem čl. 11. st. 1. u vezi sa st. 4. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) u slučaju delegacije nadležnosti za postupanjem do koje je došlo odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda ( predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru ) punomoćnik iz reda odvjetnika ostvaruje pravo na naplatu troškova javnog prijevoza i izbivanja iz pisarnice prema odredbama o Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog mjesta i nazad do mjesta ureda traje dulje od tri sata. Po utvrđenju ovog suda udaljenost na relaciji od [adresa] do Virovitice i nazad do [adresa] u normalnim uvjetima prometa na cesti ne može biti uzrokom odsutnosti odvjetnika iz ureda zbog putovanja u vremenu duljem od tri sata budući iz dokaza samog tužitelja (37-38) proizlazi utvrđenje okolnosti da trajanje puta na navedenoj relaciji [adresa] s polaskom iz [adresa] kao polaznog kolodvora u 13 h 50 min u jednom smjeru javnim autobusnim prijevozom traje 1 h 30 minuta , dok udaljenosti između navedenih gradova iznosi u jednom smjeru 65,24 km ( 39) .Nadalje iz priloženog dokaza tužitelja ( 37-38) kojim nastoji argumentirati činjenicu duljine trajanja vožnje javnim linijskim autobusnim prijevozom i to autoprijevoznika Čazmatarans ne može se jasno utvrditi činjenica koliko traje vožnja javnom autobusnom linijom gdje je polazak predviđen iz mjesta [adresa] u 7:53 sati i 12:40 sati zbog nejasnog i nečitljivog podneska kako bi sud mogao preciznije utvrditi približni prosjek trajanja duljine voženje na navedenoj relaciji. Osim toga i da se pođe od dokazane činjenice da vrijeme vožnje na relaciji [adresa] javnim linijskim autobusnim prijevozom traje u jednom smjeru 1 h 30 min, i toliko u povratku to znači da ukupna vožnja traje točno 3 h, zbog čega sud nalazi utvrđenom činjenicu da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 11 st 4 Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) da se punomoćniku tužitelja prizna trošak javnog prijevoza i pravo na naknadu troška za izbivanje iz pisarnice jer putovanje do mjesta delegiranog suda ( Općinski sud Virovitica) iz mjesta sjedišta ureda punomoćnika tužitelja ([adresa]) niti javnim linijskim autobusnim prijevozom u povratnoj relaciji ne bi ukupno trajao dulje od 3h nego točno 3 h, a što čini zakonsku pretpostavku da bi se punomoćniku iz reda odvjetnika na teret RH mogla priznati naknada za odsutnost iz ureda i troška puta po tbr 50/3 u vezi sa tbr 39 OT-a ( Rev-442/25) zbog čega je u tome dijelu zahtjev za naknadu troška punomoćnika tužitelja ( troška koji se potražuje pod c) i d) troškovnika (list 35) odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. IV izreke rješenja.

U Virovitici 29. listopada 2025.

Sudac:

Arsen Vanek

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj- po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetnici iz Bjelovara

2. Tuženik- Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69