Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3442/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i Partneri d.o.o., u Zagreba, radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem P-881/2024 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća, održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

i r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem P- 881/2024 od 11. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3535889 od 23.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 20.712,79 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uručenom korisniku kredita po isplati kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3535889 od 23.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 2.360,93 Eura / 17.788,41 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,33 eura/ 2,51 kuna od 31.08.2006.

- na iznos od 0.47 eura / 3,52 kuna od 30.09.2006.

- na iznos od 0,17 eura / 1,30 kuna od 31.10.2006.

- na iznos od 80,65 eura / 65,20 kuna od 28.11.2008.

- na iznos od 11,35 eura / 85,54 kuna od 02.01.2009.

- na iznos od 13,30 eura / 100,19 kuna od 02.02.2009.

- na iznos od 14,18 eura / 106,81 kuna od 02.03.2009.

- na iznos od 12,00 eura / 90,43 kuna od 02.04.2009.

- na iznos od 12,47 eura / 93,99 kuna od 04.05.2009.

- na iznos od 8,69 eura / 65,49 kuna od 01.06.2009.

- na iznos od 5,91 eura / 44,52 kuna od 02.07.2009.

- na iznos od 6,65 eura / 50,10 kuna od 03.08.2009.

- na iznos od 8,12 eura / 61,15 kuna od 02.09.2009.

- na iznos od 7,99 eura / 60,19 kuna od 01.10.2009.

- na iznos od 6,39 eura / 48,12 kuna od 03.11.2009.

- na iznos od 0,12 eura / 0,89 kuna od 27.11.2009.

- na iznos od 4,48 eura / 33,79 kuna od 30.11.2009.

- na iznos od 8,94 eura / 67,36 kuna od 07.01.2010.

- na iznos od 7,39 eura / 55,65 kuna od 27.01.2010.

- na iznos od 13,13 eura / 98,93 kuna od 02.02.2010.

- na iznos od 12,90 eura / 97,17 kuna od 02.03.2010.

- na iznos od 16,86 eura / 127, 05 kuna od 02.04.2010.

- na iznos od 19,50 eura / 146,91 kuna od 03.05.2010.

- na iznos od 16,80 eura / 126,59 kuna od 01.06.2010.

- na iznos od 32,83 eura / 247,36 kuna od 01.07.2010.

- na iznos od 32,82 eura / 247,30 kuna od 02.08.2010.

- na iznos od 39,42 eura / 297,03 kuna od 31.08.2010.

- na iznos od 31,61 eura / 238,14 kuna od 01.10.2010.

- na iznos od 26,18 eura / 197,25 kuna od 04.11.2010.

- na iznos od 9,49 eura / 71.48 kuna od 22.11.2010.

- na iznos od 41,03 eura / 309,16 kuna od 01.12.2010.

- na iznos od 53,97 eura / 406,65 kuna od 31.12.2010.

- na iznos od 44,81 eura / 337,62 kune od 31.01.2011.

- na iznos od 48,02 eura / 361,83 kune od 02.03.2011.

- na iznos od 43,94 eura / 331,04 kune od 01.04.2011.

- na iznos od 44,67 eura / 336,57 kuna od 03.05.2011.

- na iznos od 62,01 eura / 467,25 kuna od 01.06.2011.

- na iznos od 63,71 eura / 479,99 kuna od 01.07.2011.

- na iznos od 78,00 eura / 587,67 kuna od 01.08.2011.

- na iznos od 70,57 eura / 531,73 kune od 01.09.2011.

- na iznos od 62,44 eura / 470,49 kuna od 30.09.2011.

- na iznos od 61,16 eura / 460,82 kune od 02.11.2011.

- na iznos od 60,54 eura / 456,14 kune od 30.11.2011.

- na iznos od 64,39 eura / 485,15 kuna od 02.01.2012.

- na iznos od 67,75 eura / 510,45 kuna od 31.01.2012.

- na iznos od 68,20 eura / 513,84 kuna od 29.02.2012.

- na iznos od 65,88 eura / 496,34 kune od 31.03.2012.

- na iznos od 67,44 eura / 508,15 kuna od 02.05.2012.

- na iznos od 68,52 eura / 516,24 kuna od 04.06.2012.

- na iznos od 66,71 eura / 502,64 kuna od 30.06.2012.

- na iznos od 67,19 eura / 506,22 kuna od 31.07.2012.

- na iznos od 65,83 eura / 496,02 kuna od 31.08.2012.

- na iznos od 62,91 eura / 473,99 kuna od 03.10.2012.

- na iznos od 66,03 eura / 497,47 kuna od 31.10.2012.

- na iznos od 67,52 eura / 508,75 kuna od 30.11.2012.

- na iznos od 66,47 eura / 500,84 kuna od 31.12.2012.

- na iznos od 60,59 eura / 456,54 kuna od 31.01.2013.

- na iznos od 65,59 eura / 494,18 kuna od 04.03.2013.

- na iznos od 66,03 eura / 497,47 kuna od 31.03.2013.

- na iznos od 64,07 eura / 482,71 kuna od 30.04.2013.

- na iznos od 57,98 eura / 436,83 kuna od 31.05.2013.

- na iznos od 57,82 eura / 435,66 kuna od 30.06.2013.

i riješeno:

I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.241,84 eura sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. i u svezi s člankom 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje preinači, na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3535889, zaključenog 23. lipnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu i rješenje pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz članka 354. stavka 2. točke 3. i točke 11. ZPP-a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude i rješenja navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, a sud prvog stupnja nije pogrešno postupio, kada je odlučio da je mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Budući, da prvostupanjska presuda i rješenje nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda i rješenje temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je odučio kao točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude i točkama I. i II. izreke prvostupanjskog rješenja.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude i rješenja proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, kao i ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, da su dana 23. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.712,79 CHF, uz rok otplate od 84 rate;

- da se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, predmet kojeg postupka da je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke;

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa, u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1 listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te točkom II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske da je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

- u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojom da su odbijene revizije tužitelja kao neosnovane, a koje da su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i kojom odlukom da je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 240/2012 od 4. srpnja 2013. godine, da je navedeno, kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, jer osuđujuća presuda iz tog postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači da obvezuje ostale sudove;

- nadalje, da je navedeno, da u skladu sa odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP), koja odredba članka da propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je svojom odlukom pod poslovnim brojem Pž-6632/17 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima, koje da su banke davale od 2004. do kraja 2008., te iz iste odluke da je vidljivo, kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu;

- navedeno da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te na takav način tužene banke (među kojima i tuženik iz ovog postupka) da su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a;

- u presudi pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, sud da je utvrdio, da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene, pa prema tome ništetne, jer da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope;

- među strankama da nije sporno, da u Ugovoru o kreditu, koji da sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje za njega da proizlaze iz te zaštitne klauzule;

- prosječni korisnik kredita, pa tako i tužitelj, u vrijeme kada da su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora, da nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“, koji da ne postoji kod valutne klauzule u eurima;

- već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, da je uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita;

- tuženik da je povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima otplatu glavnice kredita da je vezao uz švicarski franak, o kojima da se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

- iz provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja da proizlazi, da je tužitelj preplatio samo zbog valutne klauzule iznos od 17.788,41 kuna;

- tuženik da se neosnovano poziva na tzv. negativne razlike, koje da su posljedica promjene tečaja CHF/HRK, kada da je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a tuženik da nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu, pa, sukladno tome, da ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa, koje da je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF stekao od tužitelja;

- u odnosu na prigovor zastare tuženika, zastara da počinje teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, te Trgovački sud u Zagrebu da je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom da je utvrđeno, da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke, a ta odluka da je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014., kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7./2013-4 od 13. lipnja 2014., dok u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, odluka da je postala pravomoćna donošenjem odluke pod poslovnim brojem Pž-6332/17 od 14. lipnja 2018., s datumom donošenja te odluke;

- kako predmetna tužba da je podnesena 23. prosinca 2021., to ista tužba da je podnesena u zastarnom roku, uslijed čega istaknuti prigovor zastare da je neosnovan;

- odredbom članka 502. c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- da je neosnovan je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda pozivom na odredbu članka 13. Ugovora o kreditu, a odredbom kojeg članka da je propisano, da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora;

- odredbom članka 1. stavka 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima da je propisano, da će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- prema odredbi članka 49. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredba članka 49. stavak 4. ZZP-a da propisuje, kako je trgovac, koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati;

- člankom 59. ZPP-a da je propisano, da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi;

- predmetni Ugovor o kreditu da je potpisan u Splitu, pa da se ima smatrati da je spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženika, pa na tužitelju da je izbor, da li će tužbu podnijeti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ili Općinskom sudu u Splitu, sukladno odredbi članka 46. stavku 1. u vezi članka 59. sve ZPP-a, pa kako tužitelj da je tužbu predao Općinskom sudu u Splitu, to da se ima smatrati da se odlučio za taj sud, pa isti sud da je nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari;

- da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije, a solidarni jamac i založni dužnik u predmetnoj pravnoj stvari da imaju položaj običnih suparničara, a ne jedinstvenih, niti nužnih, jer da je vjerovnik namiren, slijedom čega tužba da nije neuredna u smislu odredbe članka 109 ZPP-a;

- tužitelj, koji predmetni Ugovor o kreditu da je sklopio kao fizička osoba, s namjenom za kupnju osobnog vozila, da ima status potrošača.

12. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, nalažući tuženiku da iz osnova ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli isplati tužitelju preplaćene iznose, sve odlučujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, pri tome odbijajući tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan, odlučujući kao u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, kada je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, kao i kada je kao neosnovan odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja, na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II. i III. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, kao i kada je točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio kao neosnovan – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu i rješenje u ovom pobijanom dijelu, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske odluke, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je odlučio kao točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude i točki I. izreke prvostupanjskog rješenja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore, i za navesti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, ovdje tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 4. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

18. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

19. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

21. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude i rješenja, sudu nije dokazao.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

23. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

25. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

26. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

28. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

29. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja, što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

31. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora okreditu nije bilo propisano, da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

32. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

34. Tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

35. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak

36. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

37. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista o odnosu na restitucijske zahtjeve u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje ponovno počela teći od donošenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, pa rok za restitucijski zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći 14. lipnja 2018. godine.

38. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 23. prosinca 2021. (tužba – stranice od 1 do 6 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

39. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznos koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

40. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj je u konkretnom slučaju ovlašten na podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništete odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, te je istom i za navesti, da je sud prvog stupnja, kada je utvrdio da je tužitelj podigao predmetni kredit za kupnju osobnog automobila, dakle da tužitelj isti kredit nije podigao za potrebe bilo kakve profesionalne djelatnosti tužitelja, ispravno zaključio, da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača.

41. Tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore, za odgovoriti, da je, suprotno njegovim žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, rješavajući kao u izreci prvostupanjskog rješenja.

42. To stoga, što je odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka, propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP-a).

43. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 87. stavku 1. ZZP-a, temeljem kojih je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

44. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu, održanoj 29. siječnja 2020., zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

"Prororgacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti."

45. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zauzetom na sjednici Građanskog odijela Županijskog suda u Splitu, koje shvaćanje, sukladno članku 40. stavku 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23), obvezuje sva vijeća i suce pojedince toga suda, da bi se prororgacijska klauzula u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo mogla smatrati nepoštenom, a posljedično utvrditi i ništetnom, potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog konkretnog slučaja.

46. U ovom slučaju, o ugovornoj klauzuli, sadržanoj u odredbi članka 12 Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora (tuženika), nedvojbeno se nije posebno pregovaralo, a ista, prema mišljenju i ovog drugostupanjskog suda, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom na to da bi tužitelj, radi ostvarenja svojih prava pred sudom, bio u obvezi putovati iz Splita, gdje je u poslovnici tuženika zaključen predmetni Ugovor o kreditu, u Zagreb.

47. Imajući u vidu trajanje putovanja, obzirom na udaljenost ova dva mjesta u Republici Hrvatskoj, kao i dostupna prijevozna sredstva i cijenu, te uvjete putovanja od Splita do Zagreba i natrag, ovaj drugostupanjski sud smatra, da prororgacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke otežava prava tužitelja kao potrošača da ostvari svoja prava iz predmetnog Ugovora o kreditu pred sudom, odnosno, da bi ista tužitelja mogla odvratiti od njegovog prava na pristup sudu, zajamčenog člankom 6. točkom 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

48. Iz naprijed navedenog proizlazi, da su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a, da bi se određena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, te posljedično, utvrdila ništetnom.

49. Nadalje, odredbama članka 59. ZPP-a propisano je, da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

50. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je predmetni Ugovora o kreditu sklopljen u Splitu, a kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu tog Ugovora o kreditu, to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor sklopila, radi čega je tužitelj imao pravo podnijeti tužbu sudu na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, dakle, Općinskom sudu u Splitu.

51. Isto tako i za navesti je, kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj oduci poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019., iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

52. Odredbom članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19) propisano je, kako Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

2. odlučuje o redovnim pravnim lijekovima kad je to propisano posebnim zakonom,

3. odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u Republici Hrvatskoj,

4. rješava o sukobu nadležnosti kad je to propisano posebnim zakonom, 5. razmatra aktualna pitanja sudske prakse te predlaže područja za stručno usavršavanje sudaca, sudskih savjetnika i sudačkih vježbenika radi podizanja učinkovitosti i kvalitete pravosuđa u cjelini,

6. obavlja druge poslove određene zakonom.

53. S obzirom da je jedna od zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a uzimajući u obzir stajalište izneseno u većem broja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema kojem nižestupanjski sudovi odluke višestupanjskih sudova moraju akceptirati "in abstracto", a ne samo "in concreto", tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je sud prvog stupnja valjano odbio kao neosnovan.

54. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točaka I., II. i III. izreke prvostupanjske presude i točke I. izreke prvostupanjskog rješenja, zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

55. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana, a žalitelju je, u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da je sud prvog stupnja ispravno postupio, kada je tužitelju priznao troškove za pristup njegovog punomoćnika na ročište na kojem je objavljena presuda i rješenje.

56. To stoga, što trošak pristupa na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuje predstavlja trošak koji je potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, jer svakako je potrebno da se stranka upozna sa sadržajem presude i rješenja, pa tužitelj, za radnje svog punomoćnika i to za pristup na ročište za objavu presude i rješenja, na koje ročište je i pozvan od strane suda, a što je i njegovo zakonsko pravo, ima pravo na naknadu tog troška, te je takav trošak tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

57. Prema tome, tužitelju koji je bio putem svog punomoćnika nazočan na ročištu za objavu presude i rješenja, održanom 11. studenog 2024. (stranice od 426 do 428 spisa), temeljem odredbe članka 154. stavka 1. i odredbe članak 155. sve ZPP-a, pripada pravo na trošak za pristup na tom ročištu i to u skladu za zahtijevanim troškovima.

58. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom i rješenjem, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje, slijedom čega je presuđeno i riješeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. i članak 380. točka 2. sve ZPP-a).

Split, 29. listopada 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac