REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5604/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice NO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d. d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. rujna 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice ĐO, odvjetničke vježbenice te punomoćnika tuženika, dana 29. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 757488 od 7.3.2006. godine zaključenog između TO, kao korisnika kredita i prednika tužiteljice LO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditora i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 koja glasi „Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 187,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 11.3.2006. godine do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.079,64 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.10.2025. godine, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi, čije je činjenične navode u pogledu datuma zaključenja ugovora o kreditu ispravila na ročištu održanom 19.9.2025.godine, navodi da je njezin pravni prednik TO, kao korisnik kredita, s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., dana 7.3.2006. zaključio Ugovor o kreditu br. 757488, na iznos od 30.051,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate. Također, tužiteljica navodi kako je temeljem pravomoćnog rješenja javnog bilježnika Ivan Marković iz [adresa] od 5. listopada 2022. godine posl. broj: O- 550/10, UPP/OS-83/10-4, iza pokojnog TO, utvrđeno kako njegovu naknadno pronađenu ostavinsku imovinu čini pravo, odnosno novčana tražbina prema Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Volksbank d.d.) po osnovi preplate po CHF kreditu 757488 te da se nasljednicom naknadno pronađene imovine iza pok. TO proglašava tužiteljica. Nadalje tužiteljica navodi kako je odredbom čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik (odnosno njegov pravni prednik) obvezao prednika tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00 % iznosa kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje jednokratno, prilikom puštanja kredita u tečaj, a na koju naknadu je prednik tužiteljice bio primoran pristati i platiti ju kako bi dobio traženi kredit. Tužiteljica smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita tj. tzv. ulaznu naknadu, nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jačeg ugovorne strane (trgovca), bez da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica, također, smatra da njenom pravnom predniku, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, plaćanjem tzv. ulazne naknade i to stoga jer isti nije mogao utjecati niti na sadržaj niti na visinu te naknade koja se jednostrano određivala od strane tuženika, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama prednika tužiteljice, kao korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca (tuženika odnosno njegovog pravnog prednika) kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznom prava, tj. načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Zaključno, tužiteljica navodi da je jedini interes i ratio sporne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade dodatno bogaćenje tuženika, stjecanje ekstra profita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa jer potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

2. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, kako je preciziran u tužbi i na ročištu održanom 19.9.2025. traži da se utvrdi da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, koja se odnosi na n

aknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a koja odredba glasi: „ Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“. Kako je tuženik odnosno njegov pravni prednik dana 10.3.2006. godine pravnom predniku tužiteljice naplatio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od sada 187,06 EUR, to tužiteljica tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 187,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.3.2006. godine do isplate. Također, tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe kako je u čl. 6.1. iznos naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita koji se ima naplatiti od korisnika kredita izražen u točno naznačenom postotku od 1,00% od iznosa kredita što spornu odredbu čini razumljivom i lako uočljivom. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za i obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo, te da je tužitelj bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Također ističe kako je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog tuženik smatra da je bespotrebno i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost odnosno ništetnost navedene odredbe sukladno čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 stav 2 Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tuženik navodi da, ukoliko sud ipak u ovom parničnom postupku bude ocjenjivao poštenost sporne ugovorne odredbe, da je potrebno ispitati informiranost tužitelja (odnosno prednika tužiteljice) kao potrošača o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje tuženik ističe da u tada primjenjivim propisima nema uporišta da bi bila nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik (odnosno pravni prednik tuženika) ima pravo na naknadu za obradu kredita. Također, tuženik ističe i prigovor zastare

4. Na ročištu održanom 9.6.2025.godine tuženik je priznao visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 187,06 EUR te je učinio nespornim da naknadu za obradu kredita u utuženom iznosu od 187,06 EUR naplaćena dana 22.01.2008. godine, ali i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

5. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 757488 od 7.3.2006. godine, otplatni plan za predmetni kredit, pregled prometa po predmetnom kreditu, potvrdu tuženika od 29.7.2024 o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, pravomoćno rješenje javnog bilježnika Ivana Markovića iz [adresa] od 5. listopada 2022. godine, posl. broj: O-550/10, UPP/OS-83/10-4, iza pokojnog TO, saslušana je tužiteljica i svjedokinja AO te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu, koja se odnosi na n aknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a koja odredba glasi: „ Jednokratno 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“, kao i zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 187,06 EUR jer tužiteljica tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno potrošačko pravo njezinog pravnog prednika.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, kao i da je tužiteljica naslijedila pravo, odnosno novčanu tražbinu prema tuženiku (ranije Volksbank d.d.) po osnovi preplate po predmetnom ugovoru o kreditu iza svog pokojnog djeda TO, a što proizlazi i iz pravomoćnog rješenja javnog bilježnika Ivana Markovića iz [adresa] od 5. listopada 2022. godine, posl. broj: O- 550/10, UPP/OS-83/10-4, iza pokojnog TO. Među strankama je, također, nesporno da su pravni prednik tužiteljice TO, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., dana 7.3.2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 757488, na iznos od 30.051,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate, kao i da je čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00 % iznosa kredita, odnosno, minimalno 500,00 kn, time da se navedena naknada naplaćuje jednokratno prilikom puštanja kredita u tečaj. Nije sporno niti da je predmetna naknada naplaćena dana10.03.2006. godine u iznosu od sada 187,06 EUR, jer tu činjenicu priznaje sam tuženik na ročištu održanom 09.06.2025. godine.

9. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00 % iznosa kredita, odnosno minimalno 500,00 kn sadržane u čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 187,06 EUR. Sporno je i je li nastupila zastara.

10. Prema odredbi čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćuje se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno, u visini 1,00% od iznosa kredita, odnosno minimalno 500,00 kn, time da se navedena naknada naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj.

11. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita sud je saslušao tužiteljicu i svjedokinju AO (koja je bila sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu, a što je sud utvrdio uvidom u predmetni Ugovor o kreditu) dok nitko od službenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

12. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila maloljetna, tako da sa svojim, sada pokojnim, djedom TO, koji je bio korisnik kredita, nije nigdje bila vezano uz zaključenje predmetnog ugovora o kreditu. Njoj je samo poznato da je taj kredit djed dignuo za kupnju automobila, a sve detalje oko zaključenja ugovora zna njezina majka AO koja je bila sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu. Poznato joj je da je djed koristio automobil za svoje osobne potrebe. O pregovaranju vezano za uvjete kredita i zaključenju samog ugovora o kreditu ništa joj nije poznato.

13. Svjedokinja DO je iskazala da je po predmetnom ugovoru o kreditu ona bila sudužnik, a korisnik kredita bio je njezin svekar TO. Radilo se o kreditu za kupnju automobila. Svekar i ona su bili u autokući Zubak u kojoj je on našao automobil koji mu se svidio i iz autokuće Zubak su ih uputili u Volksbanku sa kojom su imali kreditnu suradnju. Kad su došli u banku već ih je čekao pripremljen ugovor o kreditu. Svekar i ona su taj ugovor pročitali i zna da je, između ostalih odredbi, u ugovoru bila i odredba o naknadi za obradu kredita te se sjeća da se radilo o naknadi od 1.00% od iznosa kredita. Svekar je pitao može li se kredit dobiti bez da se plati ta naknada, ali službenica banke mu je rekla da ne može, da je to takav ugovor i da ako ne želi pristati na tu odredbu da ne može dobiti kredit. Svekru je trebao automobil i onda je on ipak potpisao predmetni ugovor o kreditu, a i ona kao sudužnik. Nadalje je svjedokinja iskazala da im u banci nije objašnjeno od čega se naknada za obradu kredita sastoji, na koje troškove i usluge banke se ista odnosi niti zašto iznosi baš 1,00% od iznosa kredita. Koliko se sjeća ta naknada za obradu kredita naplaćena je jednokratno prilikom isplate kredita, ali se sada više ne sjeća, koliko je ista iznosila. Zaključno, svjedokinja je iskazala da je njezin svekar automobil, koji je kupio predmetnim kreditom, koristio za svoje osobne potrebe, nikada ga nije davao u najam ili zakup, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog ni je u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo.

14. Iskaz tužiteljice ovaj sud nije posebno cijenio jer nema nikakvih saznanja o informiranju i pregovaranju ugovornih strana oko naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, obzirom da je sama tužiteljica iskazala da je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bila maloljetna te da joj ništa nije poznato o pregovaranju vezano za uvjete kredita i zaključenju samog ugovora o kreditu.

15. Sud prihvaća iskaz svjedokinje DO (sudužnice po predmetnom Ugovoru o kreditu) u cijelosti jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti iskaza navedene svjedokinje, a osim toga pojedini dijelovi iskaza svjedokinje potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

16. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju automobila, a što potvrđuje i svjedokinja DO svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je prednik tužiteljice TO isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza svjedokinje DO proizlazi da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom prednik tužiteljice TO koristio za svoje za osobne potrebe te da ga nikada nije davao u najam ili zakup, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03 kojim je određeno da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužiteljici odnosno njezinom pravnom predniku TO koji je bio korisnik kredita.

17. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

18. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

19. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (84 mjeseca tj. 7 godina kako je ugovoreno čl. 5. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2.1.Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom puštanja kredita u tečaj, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li pravnom predniku tužiteljice kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

21. Dovodeći u vezu iskaz svjedokinje DO i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran pravnom predniku tužiteljice TO, kao korisniku kredita, i svjedokinji DO, kao sudužniku.

22. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

23. Iz predmetne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, obvezuje jednokratno platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00% od iznosa kredita odnosno minimalno 500 kn i to prilikom puštanja kredita u tečaj.

24. Iako je predmetna odredba (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP, jer je omogućavala pravnom predniku tužiteljice da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa odobrenog kredita odnosno minimalno 500 kn), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

25. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu odnosno njenog pravnog prednika nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

26. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik odnosno njegov pravni prednik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s pravnim prednikom tužiteljice, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik (prednik tuženika) mogao razumno očekivati da bi prednik tužiteljice pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

27. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

28. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, dalje ZOO). ne predviđaju plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj pravnog prednika tužiteljice, kao potrošača ,u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

29. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

30. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika) iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je kreditor na korisnika kredita, kao potrošača, čl.6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja sporne naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj prednika tužiteljice kao potrošača, i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% od iznosa kredita i minimalno 500,00 kn.

31. Obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza svjedokinje DO proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i svjedokinja DO svojim iskazom navodeći da je između ostalih odredbi, u ugovoru bila i odredba o naknadi za obradu kredita u visini od 1.00% od iznosa kredita, ali da njoj kao sudužniku, niti njenom svekru TO, kao korisniku kredita, u banci nije objašnjeno od čega se naknada za obradu kredita sastoji, na koje troškove i usluge banke se ista odnosi niti zašto iznosi baš 1,00% od iznosa kredita, što pak znači, smatra ovaj sud, da je izostala informiranost na što se konkretno predmetna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita odnosi, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je takvo postupanje tuženika u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a, osobito imajući u vidu da je sada pokojni korisnik kredita TO (kako to proizlazi iz iskaza svjedokinje DO) pitao može li se kredit dobiti bez da se plati sporna naknada, ali mu je službenica banke rekla da ne može, da je takav ugovor i da ne može dobiti kredit ako ne želi pristati na tu odredbu, čime je prednik tužiteljice de facto bio primoran pristati na spornu ugovornu odredbu kako bi dobio traženi kredit, a što je isti i učinio jer mu je trebao automobil.

32. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te pravni prednik tužiteljice, kao korisnik kredita, nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% od iznosa kredita i minimalno 500,00 kn, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužiteljice odnosno njenog pravnog prednika, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

33. Slijedom navedenoga sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl.6.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,00 % od iznosa kredita, odnosno minimalno 500,00 kn, a koja se naplaćuje jednokratno prilikom puštanja kredita u tečaj.

34. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

35. Tuženik je na ročištu održanom 9.6.2025. učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu od 187,06 EUR naplaćena 10.03.2006.

36. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove presude, jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, to zastarni rok propisan čl. 225.

ZOO-a od pet godina nije protekao.

37. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 187,06 EUR nesporna, to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

38. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, tuženik (odnosno njegovo pravni prednik) je, smatra ovaj sud, postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da pravni prednik tužiteljice utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge banke se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika), kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na pravnog prednika tužiteljice, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužiteljici na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 11.03.2006. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik odnosno njegov pravni prednik naplatio 10.03.2006.godine) do isplate, a kako je tužiteljica i zatražila tužbenim zahtjevom.

40. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

41. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

42. Vrijednost predmeta spora (dalje VPS) je u tužbi naznačeni iznos od 1.514,29 EUR, kojoj vrijednosti predmeta spora tuženik nije prigovorio, a koja VPS obuhvaća kako tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu, a što je u skladu i s čl. 37. st.1. ZPP-a.

43. Trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku sastoji se od sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 30.4.2025. godine – 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na dva ročišta 9.6.2025. i 19.9.2025. godine – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 400 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 800,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 200,00 EUR tako da ukupan trošak zastupanja tužiteljice po odvjetniku iznosi 1.000,00 EUR.

44. Trošak sudskih pristojbi tužiteljice sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR (dokaz o uplati prileži na listu 33 spisa) te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 26,55 EUR uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP- a, tako da ukupni trošak sudskih pristojbi tužiteljice iznosi 79,64 EUR.

45. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, to joj sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužiteljice u iznosu od 1.079,64 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

46. Tužiteljica je zatražila i zateznu kamatu na parnični trošak te joj je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 1.079,64 EUR, tekuću od 29.10.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljici.

47. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 29. listopada 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1.pun. tužiteljice uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 26,55 EUR

2.pun. tuženika