Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-279/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja VC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glavaš&Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupana po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 14. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja u zamjeni Krešimira Majnarića odvjetnika iz Vinkovaca, a u odsutnosti uredno obaviještenog tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-2402006- 1031262160/51400607-5103001581 od 25.05.2006. godine, sklopljenog između tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“.

II. Nalaže se tuženoj Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužitelju PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 274,91 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počevši od 25.05.2006. godine pa do 31.12.2007 godine po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje, nadalje to po kamatnoj stopi u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, do 31. srpnja 2015. g., te na dalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do 29.12.2023. u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 da tužitelju PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u visini od 269,91 euro, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu ovom sudu, a u tužbi navodi da je dana 25.05.2006. godine sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103001581 (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 29.600,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke - kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 150 mjeseci.

2. Predmetnim Ugovorom (čl. 10.) ugovoreno je: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“, a utvrđuje se jednostrano, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja. O naprijed navedenoj ugovornoj odredbi nije se pregovaralo, nego je ta odredba ponuđena u naprijed formuliranom tzv. „tipskom ugovoru“, po načelu uzmi ili ostavi. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja korisnika kredita.

3. Tužitelj dalje u tužbi navodi kako je navedena odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija (ekonomska opravdanost) odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Tužitelj smatra da je naprijed navedena naknada suprotna čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/05)- načelu savjesnosti i poštenja, čl. 6. ZOO-a (zabrani zlouporabe prava), čl. 7. ZOO-a (načelu jednake vrijednosti činidaba) i čl. 8. ZOO-a (zabrani prouzročenja štete), te čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača

4. Također navodi da je Sud EU odlučio je u nekoliko spojenih predmeta (C- 84/19, C-222/19 i C-252/19) da su „općenite“ naknade koje ne odražavaju konkretnu uslugu – ništetne. Konačno je i Vrhovni sud u svojoj presudi broj: Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. godine iznio pravno shvaćanje i zaključio da Direktivu 2008/48 te točku I. Priloga I. treba tumačiti na način da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom ikoji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Znači ulazna naknada ne smije se smatrati dijelom iznosa kredita.

5. Tuženik je tužitelju, temeljem čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, naplatio naknadu u iznosu 2.071,30 HRK (sada 274,91 EUR).

6. Postupanje tuženika protivno je prisilnim propisima, a podredno i moralu društva o čemu se očitovao i Ustavni sud u rješenjima, broj: U-III-2521/2015 od 13.12.2016. g. i U-I-3685/2015. od 04.04.2017. godine. Sukladno navedenom, tužitelj po podnesenoj tužbi traži od tuženika povrat naplaćenog iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o naknadi, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, uz obvezu naknade prouzročenog parničnog troška.

7. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu čini nespornim navode tužbe da su dana 25. svibnja 2006. tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5103001581 na iznos od 29.600,00 CHF. Također čini nespornim da je odredbom članka 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan u korist banke, prije korištenja kredita, uplatiti naknadu u iznosu od 1,50% od iznosa kredita. Tuženik prije svega ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

8. U odgovoru na tužbu tuženik nadalje osporava navode tužitelja da bi se odredba o ulaznoj naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, obzirom da je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe članka 53. Zakona o zaštiti potrošača. U okviru odgovora na tužbu tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 26. svibnja 2006. Naime, ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi spomenuta odredba Ugovora bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade, ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5103001581 od 25. svibnja 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika, uvid u obračun naknade za bankarske usluge od 25. svibnja 2006., pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 26. svibnja 2006. do 29. rujna 2015., uvid u izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, uvid u priložene Uvjete za stambene i adaptacijske kredite dostavljen od strane tuženika, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

10. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnom odredbu članka 10. Ugovora o kreditu, te da mu tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva za odobravanje kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

12. Između stranaka nisu sporne aktivna legitimacija tužitelja, kao i pasivna legitimacija tuženika, nije sporna niti visina potraživanja. Međutim, između stranaka je prvenstveno bio sporan osnov potraživanja tužitelja, kao i istaknuti prigovor tuženika u pogledu zastare potraživanja.

13. Predmet ovoga spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplata po Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103001581 od 25. svibnja 2006., a u tom ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, dok tuženik ima status trgovca tj. pružatelja usluge, zbog čega prilikom ocjene o osnovanosti prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07 i 125/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Prema članku 96. stavak 1. i 2. spomenutog Zakona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se i da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno članku 102. st. 1. istog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Valja istaći da važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj: 41/14., 110/15 i 14/19) u članku 49. i članku 55. stavak 1. sadrži identične odredbe kao i citirani članak 96. stavak 1 i 2 i članak 102. stavak 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 79/07 i 125/07) a ti propisi usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103001581 utvrđeno je da su tužitelj i tuženik dana 25. svibnja 2006. sklopili spomenuti ugovor, a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 29.600,00 CHF. Odredbom članka 10. Ugovora ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita jednokratno u visini 1,50% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom isplate kredita.

16. Iz pregleda priložene dokumentacije o predmetnom kreditu, a prvenstveno iz priloženog obračuna naknade i prometa po partiji kredita utvrđeno je da je dana 25. svibnja 2006. predmetna naknada za obradu kredita naplaćena od tužitelja u iznosu od 2.071,30 kuna, što je iznosilo 1,50% od iznosa kredita, a ista naknada je tužitelju naplaćena iz iznosa kredita.

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke, a kako je tuženik odustao od predloženog dokaza saslušanjem djelatnika banke MC, sud ovaj dokaz nije izvodio.

18. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je kako je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koji je sklopio s tuženom bankom dana 25. svibnja 2006. bio zaposlen u Plinari istočne Slavonije kao plinomonter, tako da nije imao ekonomskog znanja za transakcije banaka, ugovorne odredbe i slično. Predmetni ugovor o kreditu sklopio je kao stambeni kredit za adaptaciju kuće. U to vrijeme je bio klijent Privredne banke Zagreb d.d., međutim odlučio se za tuženu banku jer mu je kod njih u to vrijeme bio najpovoljniji kredit. Ne sjeća se da mu je taj ugovor nešto posebno pojašnjen, no kredit mu je bio potreban, a uvjeti su mu tada odgovarali. Ugovor je pročitao prije sklapanja, no nije baš sve niti razumio, ali kredit mu je bio neophodan za adaptaciju obiteljske kuće. Uopće nije niti znao na što se odnosi ta naknada, a iznos je ustegnut od odobrenoga kredita. On je bio u banci, dogovorio uvjete kredita, te sljedeći put došao i jednostavno uzeo već pripremljeni ugovor po sistemu "uzmi ili ostavi". Ugovor je nosio na potvrdu kod javnog bilježnika iz [adresa], no koliko se sjeća tamo je samo imao ovjeru potpisa, nitko mu nije pročitao ugovor niti posebno objasnio odredbe. Kredit je redovno otplaćivao i isti je otplaćen u cijelosti. Također je iskazao da je sa bankom dogovorio samo ratu kredita i rok otplate, ali druge uvjete ugovora nije mogao pregovarati s bankom. Od strane djelatnika banke mu nije ništa posebno objašnjeno o tom kreditu, samo mu je rečeno da je taj kredit najpovoljniji na tržištu. Nije bilo pojašnjenja zašto uopće postoji ta naknada za obradu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je imao udio u trgovačkom društvu.

19. Na temelju provedenih dokaza ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio potpuno i određeno informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,50% iznosa kredita. Naime, tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, te da se radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru.

20. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

21. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita.

23. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu. Ova činjenica govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi, koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, obzirom da je očigledno da su ti troškovi bili različiti, ovisno o iznosu kredita koji je realiziran.

25. Slijedom navedenoga, zaključak je ovog suda da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i nije moglo pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 10. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Slijedom navedenoga sud je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita od 1,50% na iznos kredita.

28. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 10. Ugovora u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, a koja mu je naplaćena prilikom isplate kredita dana 25. svibnja 2006. u iznosu od 1,50% iznosa kredita.

29. Na okolnosti visine potraživanja tužitelja, ovaj sud nije smatrao potrebnim, niti svrsishodnim provoditi knjigovodstveno-financijsko vještačenje, obzirom da je sam tuženik učinio nespornom visinu naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 1,50% odobrenog kredita, a što preračunato iznosi 2.071,30 kuna, što iskazano u valuti eura iznosi 274,91 euro.

30. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, tako da ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj:

Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

31. Slijedom svega naprijed navedenog, sud je tužitelju dosudio plaćeni iznos naknade za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 274,91 eura (ranije izraženo kao iznos od 2.071,30 kn). Na ovaj iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja, tj. naplate naknade, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena 25. svibnja 2006., a što je nesporno između stranaka, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od navedenog dana, a u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) i to za sastav tužbe = 25 bodova (Tbr. 7. toč 1. OT), sastav podneska od 1. rujna 2025. = 25 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), zastupanje na dva ročišta kod suda = svako ročište po 25 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno nosi 100 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 200,00 eura, što uz 25% PDV-a iznosi 250,00 eura. Tužitelju je također priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno priznat i dosuđen parnični trošak u iznosu od 269,91 euro.

33. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 30. Ovršnog zakona i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

U Vinkovcima 29. listopada 2025.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Zajednički odvjetnički ured Glavaš&Šutalo, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6 – punomoćnik tuženika