Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-483/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužiteljice NL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 30. rujna 2025., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice, te objave presude 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136- 170/2007 sklopljenog dana 14. svibnja 2007. između pravnog prednika tuženika, trgovačkog društva Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb, i tužiteljice NL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod br. OV-8796/2007 dana 14. svibnja 2007., koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici, NL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 326,77 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2007. do isplate i to: po stopi od 15% godišnje od 16. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužiteljici, NL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 238,66 EUR (dvijesto trideset osam eura i šezdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica, NL, podnijela je 29. listopada 2024. tužbu protiv tuženika, Addiko bank d.d., u kojoj navodi da je kao korisnica kredita zaključila s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, dana 14. svibnja 2007., sklopila Ugovor o kreditu br. 136-170/2007, koji je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek u [adresa], pod brojem OV- 8796/07, te je navedenim ugovorom tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.119,00 CHF po srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje osobnog automobila. Nadalje navodi da su ugovorne strane naknadno 12. travnja 2012. sklopile Aneks br. 1. uz Ugovor kojim su izmijenile odredbe o visini glavnice, kamatne stope i roku otplate kredita, te da je tužiteljica u cijelosti prijevremeno otplatila kredit dana 3. srpnja 2012. prilikom isplate kredita dana 15. svibnja 2007. tuženik je tužiteljici obračunao i naplatio tzv. jednokratne troškove obrade kredita (tzv. Ulaznu naknadu) u visini od 1,50% ukupnog iznosa kredita od 37.119,00 CHF, dakle iznos naknade od 556,78 CHF, odnosno 2.462,10 kn, što preračunato iznosi 326,77 EUR. Odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je kako se tužiteljici prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% iznosa kredita, pri čemu tužiteljica ističe da je riječ o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom da nije određeno koja je svrha jednokratnih troškova i na što se isti odnose s obzirom da su utvrđeni u postotku (1,50%) iznosa kredita, iz čega proizlazi da se ne temelje na eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu, pa da se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1,50% od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužiteljica na ime ulazne naknade tuženiku platila iznos od 326,77 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo iznosu čak i višem od jednog cijelog anuiteta kredita. Tužiteljica je isto tako istaknula kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima pa je shodno tome odredba čl 5. st. 2. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava. Tužiteljica ističe kako u Ugovoru nisu jasno i određeno specificirani troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita koje bi podmirivala iz ulazne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a da je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju iznos od 1,50% iznosa kredita, pa naznačena odredba u točci 5. st. 2. Ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom toga ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Zaključno navodi da budući je tuženik utuženi iznos na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužiteljice ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare, pri čemu je naveo kako visina i datum naplaćene naknade nije sporan. U odnosu na prigovor zastare navodi kako je tužba podnesena 29. listopada 2024.. a da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnove stjecanja bez osnove koja su nastala prije 29.10.2019. nastupila zastara potraživanja. Tuženik iznosi shvaćanje o neprihvatljivosti tumačenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske da sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme, i to na način da sud stavlja izvan snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Ukazuje na praksu Visokog trgovačkog suda RH – Pž- 2637/2023-3, Općinskog suda u Zadru, P-2119/2021 te na znanstveni rad "Stjecanje bez osnove" autora dr.sc. TL. Nadalje tuženik navodi da u tužbi uopće nisu sadržane konkretne radnje tuženika koje su dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovor o kreditu, a da apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Ukazuje na dužnost stranaka da iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i za iste predlože adekvatne dokaze smatrajući kako tuženik to nije učinio. Tuženik navodi kako smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu te da su odredbe o naknadi za obradu bile jasne, lako uočljive i razumljive, a da su prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Smatra da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Kod ocjene o poštenosti ugovorne odredbe moraju se kumulativno ostvariti pretpostavke da ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja (uvjet dobre vjere), a o čemu se ovdje ne radi. Naime, tuženik smatra da je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, s čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako navodi da je sporna odredba čl. 5. Ugovora sukladna čl. 173. Zakona o bankama te da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge koja je prethodno naznačena u Tarifi naknada banke, koja je odobrena od strane regulatora

– HNB i izvješena u poslovnicama te se predočava svim klijentima i nalazi se na internetskim stranicama tužitelja. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj bio upoznat s naplatom predmetne naknade te je na istu pristao potpisivanjem ugovora. Osim toga, tuženik ukazuje na članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku prema kojima javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave. Tuženik prigovara da bi tužiteljica imala status potrošača, sve dok to ne dokaže, a ističe i da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te da je u primjeni odredba čl. 326. st. 2. ZOO uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Zaključno tuženik osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbe. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti neizvjesna, pa nema govora o zakašnjenju tuženika. Tuženik je cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom klijentu, zbog čega se protivi svojevrsnoj „sankciji“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Zbog svega iznesenog, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže isti odbiti uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužitelj se podneskom od 23. rujna 2025. očitovao na odgovor na tužbu. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj ističe kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sukladno kojem shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom će biti utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtjeva vraćanje. U odnosu na prigovor da tužiteljica ne bi dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, tužiteljica se pozvala na odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a te je istaknula kako je zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe po svojoj pravnoj prirodi zahtjev za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, a da je upravo na okolnost utvrđenja da su odredbe ugovora kojima je tuženik pozvao tužiteljicu na platež naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% nepoštene i ništetne, predloženo da sud sasluša tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja. Tužiteljica ponovno ističe, kao i u tužbi, da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tipska, prethodno formulirana po pravnom predniku tužitelja i unesena u tekst Ugovora o kreditu te da tužiteljica ni na koji način nije mogla pregovarati o istoj, niti u pogledu visine, niti u pogledu usluga koje bi eventualno bile pružane za naznačenu naknadu, odnosno da prilikom sklapanja ugovora tužiteljici uopće nije bila objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade slijedom čega nije bila ni jasna, ni razumljiva, a niti je tužiteljica mogla na nju bilo kako utjecati. Tužiteljica ističe kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, te je nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana, kao što je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP ništetna, dok je na tuženiku teret dokaza o suprotnome. Tužiteljica svoje uporište nalazi i u odredbi čl. 1021. ZOO koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, iz čega proizlazi zaključak da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo iznos glavnice kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. U odnosu na osporavanje statusa potrošača tužiteljici, ista ističe kako je iz dostavljene kreditne dokumentacije vidljivo da je isti podignut u svrhu kupnje osobnog vozila te je isti tužiteljica s tuženikom sklopila u svojstvu potrošača. Zaključno se tužiteljica osvrnula na tuženikovo tumačenje vezano uz početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora te je istaknula kako se zatezne kamate imaju računati od datuma plaćanja novčanog iznosa za ulaznu naknadu sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 326,77 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti, dio tužbenog zahtjeva odnosi se i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, bez obzira na vrijednost spora koja je navedena u tužbi, ovaj spor ne predstavlja spor male vrijednosti, zbog čega je i proveden redovni postupak i održano ročište za glavnu raspravu na kojem je izveden predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-483/2024 i to: Ugovor o kreditu broj 136-170/2007 sa oplatnim planom (listovi 5-18 spisa), specifikacija isplate kredita (list 19 spisa), specifikacija uplata (listovi 20-22 spisa), naknade za usluge banke o kreditiranju građana (list 107 spisa), te je u dokaznom postupku saslušao i tužiteljicu, dok druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-170/2007 sklopljenog dana 14. svibnja 2007. koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.", kao i zahtjev za povrat iznosa od 326,77 EUR, plaćenog po navedenoj osnovi.

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljicom, kao korisnikom kredita, dana 14. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-170/2007, kojim Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 37.119,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 5 st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita (odbijaju se od iznosa kredita), kao i da je tužiteljica tuženiku, kao kreditoru, platila jednokratnu naknadu u visini od 1,50% iznosa kredita, odnosno iznos od 556,78 CHF, što je prema tečaju CHF za HRK na dan naplate naknade iznosilo 2.462,10 kn odnosno 326,77 EUR. Dakle, visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7.2. Sporno je je li odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-170/2007 sklopljenog dana 14. svibnja 2007. koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita." ništetna, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007; dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/07 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužiteljica je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 30. rujna 2025. navela da je novac isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošila za kupnju osobnog vozila koji je koristila isključivo u osobne svrhe, odnosno isti nije koristila radi obavljanja nekakvih poslovnih aktivnosti, nije imala obrt niti trgovačko društvo. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu o ugovornim odredbama, pa tako i ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije mogla ništa pregovarati niti je u banci bilo riječi o plaćanju te naknade, nitko o tome nije ništa govorio niti pojašnjavao, a niti ona zna čemu služi ta naknada. Tužiteljica je navela da je pročitala ugovor o kreditu, ali odredbu o ulaznoj naknadi nije zamijetila, da je provjerila one bitne stavke ugovora, odnosno iznos odobrenog kredita, broj rata i iznos pojedine rate. Vezano uz iznos naknade koju je banka ustegnula od iznosa kredita tužiteljica je navela, koliko je zbog proteka vremena sjećanje služi, obzirom da je to bilo 2007. godine, da je ona iznosila oko 2400, 2500 kuna, odnosno cca 1 i nešto posto obzirom joj je bio odobren iznos kredita od cca 160 000 kuna, od kojeg iznosa je odmah ustegnut iznos ulazne naknade. U to vrijeme rata kredita iznosila je cca 2100 kuna dok je najviši iznos rate dosegnuo iznos od 3500 kuna, a da je u to vrijeme njezina plaća iznosila oko 5000 kuna. Zaključno je tužiteljica navela da joj prilikom potpisivanja ugovora nije objašnjeno na što se odnosi ulazna naknada, kakva je njena struktura odnosno od čega se ista sastoji.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužiteljica iskazivala neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužiteljica nije pregovarala o spornoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu te da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi. Naime, tužiteljica je zapravo imala dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila sredstva potrebna za kupnju osobnog vozila. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužiteljici prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužiteljici nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je odlučeno kao u točci I/ izreke presude.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva (shvaćanje od 30. siječnja 2020.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek predmetnom presudom (t. I izreke) utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, odnosno isti još nije počeo teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Vezano uz tuženikov prigovor da tužiteljica ne bi imala status potrošača, valja istaknuti kako je odredbom čl. 3. ZZP/07 propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je tužiteljica, kao fizička osoba, sklopila sa tuženikom ugovor o kreditu (pravni posao), kojim su istoj plasirana novčana sredstva u svrhu kupnje osobnog automobila, dakle tužiteljica je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, to se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ista ima smatrati potrošačem, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Slijedom navedenog, prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača sud je ocijenio neosnovanim.

12. Temeljem svega naprijed navedenog sud je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

13. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužiteljica istu dokazala dostavom specifikacije isplate kredita, iz kojeg je razvidna visina naplaćene naknade, pri čemu je i sam tuženik u odgovoru na tužbu naveo da visina i datum naplaćene naknade nisu sporni, dakle samim time ni visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Zbog navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

14. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužitelja, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužitelja.

15. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužiteljica uspjela u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

15.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), trošak sastava podneska od 23. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 30. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude održanom dana 29. listopada 2025. u iznosu od 25,00 EUR, temeljem Tbr. 9. t. 3. Tarife, kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 43,75 EUR, temeljem Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

15.2. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 238,66 EUR, koje joj je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

16. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 29. listopada 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica, po punomoćniku, Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu.