Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-522/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja VC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, kao univerzalnog pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d., [adresa], OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 17. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja, 29. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju ĆC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.293,51 EUR / 39.883,97 kuna, zajedno sa zateznim kamatama, od 15. rujna 2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana na iznose:

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. rujan 2007.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. listopad 2007.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. studeni 2007.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. prosinac 2007.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. siječanj 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. veljača 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. ožujak 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. travanj 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. svibanj 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. lipanj 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. srpanj 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. kolovoz 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. rujan 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. listopad 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. studeni 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. prosinac 2008.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. siječanj 2009.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. veljača 2009.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. ožujak 2009.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. travanj 2009.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. svibanj 2009.

iznos 39,52 EUR / 297,80 kuna od 15. lipanj 2009.

iznos 25,94 EUR / 195,44 kuna od 15. srpanj 2009.

iznos 2,19 EUR / 16,49 kuna od 15. kolovoz 2009.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. rujan 2009.

iznos 73,47 EUR / 553,54 kuna od 15. listopad 2009.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. studeni 2009.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. prosinac 2009.

iznos 33,30 EUR / 250,89 kuna od 15. siječanj 2010.

iznos 34,96 EUR / 263,39 kuna od 15. veljača 2010.

iznos 38,51 EUR / 290,19 kuna od 15. ožujak 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. travanj 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. svibanj 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. lipanj 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. srpanj 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. kolovoz 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. rujan 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. listopad 2010.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. studeni 2010.

iznos 288,32 EUR / 2.172,33 kuna od 15. prosinac 2010.

iznos 44,11 EUR / 332,33 kuna od 15. siječanj 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. veljača 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. ožujak 2011.

iznos 210,27 EUR / 1.584,31 kuna od 15. travanj 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. svibanj 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. lipanj 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. srpanj 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. kolovoz 2011.

iznos 143,83 EUR / 1.083,67 kuna od 15. rujan 2011.

iznos 103,29 EUR / 778,27 kuna od 15. listopad 2011.

iznos 26,81 EUR / 202,03 kuna od 15. studeni 2011.

iznos 168,83 EUR / 1.272,03 kuna od 15. prosinac 2011.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. siječanj 2012.

iznos 432,28 EUR / 3.257,03 kuna od 15. veljača 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. ožujak 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. travanj 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. svibanj 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. lipanj 2012.

iznos 106,17 EUR / 799,93 kuna od 15. srpanj 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. kolovoz 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. rujan 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. listopad 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. studeni 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. prosinac 2012.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. siječanj 2013.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. veljača 2013.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. ožujak 2013.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. travanj 2013.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. svibanj 2013.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. lipanj 2013.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. srpanj 2013.

iznos 67,64 EUR / 509,63 kuna od 15. kolovoz 2013.

iznos 94,50 EUR / 712,03 kuna od 15. rujan 2013.

iznos 99,81 EUR / 752,03 kuna od 15. listopad 2013.

iznos 99,15 EUR / 747,03 kuna od 15. studeni 2013.

iznos 101,80 EUR / 767,03 kuna od 15. prosinac 2013.

iznos 98,48 EUR / 742,03 kuna od 15. siječanj 2014.

iznos 102,47 EUR / 772,03 kuna od 15. veljača 2014.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. ožujak 2014.

iznos 102,47 EUR / 772,03 kuna od 15. travanj 2014.

iznos 101,14 EUR / 762,03 kuna od 15. svibanj 2014.

iznos 92,53 EUR / 697,03 kuna od 15. lipanj 2014.

iznos 102,47 EUR / 772,03 kuna od 15. srpanj 2014.

iznos 136,97 EUR / 1.032,03 kuna od 15. kolovoz 2014.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju ĆC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2023. protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d., [adresa], OIB: 78427478595, podnio tužbu radi isplate, u kojoj se navodi:

- da prije svega, ovdje valja istaknuti promjenu naziva tvrtke tuženika; da naime, ranija tvrtka tuženika VOLKSBANK d.d., [adresa] (Grad Zagreb), OIB 78427478595promijenila je naziv u SBERBANK d.d. [adresa] (Grad Zagreb), OIB 78427478595, te da upis promjene naziva tvrtke tuženika je dana 18.01.2013. godine unesen u Registar poslovnih subjekata na Trgovačkom sudu Republike Hrvatske; da nadalje, u ožujku 2022. godine nad tuženikom od strane HNB otvoren je postupak sanacije te je Trgovački sud u Zagrebu temeljem rješenja broj Tt- 22/9164-2 od 2.03.2022. godine izvršio, između ostalog i upis promjene tvrtke tuženika na način da je pod tvrtkom/nazivom upisano: Sberbank d.d. - u sanaciji, sa sjedištem u [adresa], u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta], OIB 78427478595, te da nastavno na provedeni postupak sanacije, Trgovački sud u Zagrebu temeljem rješenja broj Tt22/18434-2 od 14.04.2022. godine izvršio je ponovno promjenu naziva tvrtke tuženika tako da ista konačno glasi: Nova hrvatska banka dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], u registarski uložak s MBS [matični broj subjekta], OIB 78427478595;

- da tuženik Nova hrvatska banka d.d., ranija tvrtka tuženika Sberbank d.d., [adresa] (Grad Zagreb), OIB: 78427478595, jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu; da naime, tužitelj je s tuženikom, ranija tvrtka tuženika, VOLKSBANK d.d., [adresa], (Grad Zagreb) sklopio Ugovor o kreditu br. 210539 kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje kredit u iznosu od 25.610,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju HNB za devize važećem na dan korištenja kredita, da radilo se o namjenskom kreditu, i to kupnja vozila; da odredbom čl. 2.1. citiranog ugovora propisano je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora i u trenutku ugovaranja iznosila je 5,30% godišnje, te nadalje, da odredbom čl. 4. citiranog ugovora propisano je kako se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti;

- da odredbe citiranog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama; da naime, Trgovački sud u Zagrebu, presudom poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio je kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača; da nadalje, u citiranoj presudi navodi se kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača; da Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule, što čini i predmet ove tužbe; da naprijed citiranom pravomoćnom presudom je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne; a da ovdje valja svakako istaknuti i odluku Vrhovnog suda RH donesena dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa promjenjivom kamatnom stopom niti u vezi sa valutnom klauzulom;

- da imajući u vidu prednje citirane pravomoćne sudske odluke, Ugovor koji su stranke sklopile opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak, te da obzirom na odredbu iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužitelj u ovoj tužbi poziva; te da temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba; da posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile su za tužitelja zastrašujuće budući je tečaj CHF-a u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik, uz to što je rastao tečaj paralelno donosio Odluke kojom je povećavao kamatne stope (!?!?) – obzirom si je tuženik osigurao takvo pravo nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom u čl. 2. i 4. Ugovora; da iz svega naprijed navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i razlike u tečaju; da naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika;

- da obzirom da tužitelj ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom u ovom se trenutku ne može niti postaviti određeni tužbeni zahtjev u odnosu na vraćanje preplaćenog iznosa kredita; da tužitelj je prije podnošenja tužbe od tuženika tražio potrebnu dokumentaciju i to najprije usmeno putem poslovnice banke, a kasnije pismeno putem punomoćnika i to dana 01.06.2023. godine - specifikacija uplata (promet po kreditu), povijest promjene kamatne stope i prvotni otplatni plan, međutim, tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio traženu dokumentaciju, te tužitelj predlaže sudu da, sukladno odredbi čl. 186.b. st. 2. ZPP-a, naloži tuženiku dostavu navedene dokumentacije, da se po primitku tražene dokumentacije odredi provođenje vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, te da će tužitelj zatražiti od suda da tuženiku naloži isplatu iznosa koji će odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje temeljem dostavljenih podataka.

1.1. Temeljem svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a čija će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog spora i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje – sukladno odredbi iz čl. 186b. st. 2. ZPP-a (točka I. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).

1.2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio podneskom od 24. srpnja 2023., navodeći da mu je tuženik traženu dokumentaciju dostavio izvan suda i to nakon podnošenja tužbe, te da stoga je tužitelj za potrebe ovog postupka samostalno obračunao iznos preplate po kreditu s osnova promjene tečaja CHF, međutim, u slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže da sud u nastavku postupka provede financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku; te da stoga, tužitelj kao vrijednost predmeta spora postavlja upravo iznos preplate koji je izračunao tužitelj s osnova promjene tečaja CHF i po toj osnovi tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 5.293,51 EUR / 39.883,97 kuna, zajedno sa zateznim kamatama, od 15. rujna 2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana na iznose kako je navedeno u izreci do isplate, te naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Podneskom od 2. listopada 2023. tužitelj je obavijestio sud o promjeni naziva tvrtke tuženika, navodeći da dosadašnji tuženik Nova hrvatska banka d.d., pripojen je društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS: [matični broj subjekta], OIB: 87939104217, EUID [europski jedinstveni broj subjekta].080010698, temeljem Ugovora o pripajanju od 01.03.2023. godine, Rješenja Hrvatske narodne banke o odobrenju pripajanja od 06.04.2023. godine te Odluke Glavne skupštine Nove hrvatske banke dioničko društvo od 14.06.2023. godine; da pripajanje je upisano u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu u društvu preuzimatelja temeljem Rješenja toga suda posl.br: Zg Tt-23/25801-2 od 03.07.2023; te da s obzirom da pripajanjem dosadašnje društvo tuženika prestaje postojati, a sva prava i obveze preuzima društvo preuzimatelj, tužitelj kao novoga tuženika označava društvo HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod MBS [matični broj subjekta], OIB 87939104217.

3. Shodno iznesenom, tužba s prilozima, uz prednje navedene podneske tužitelja, dostavljena je na odgovor tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB 87939104217 (kao univerzalnom pravnom slijedniku Nove hrvatske banke d.d., [adresa], OIB: 78427478595).

4. U danom odgovoru na tužbu tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda.

4.1. Dalje tuženik navodi:

- da tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, te da slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.

4.2. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

5. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-522/2023-10 od 20. ožujka 2025. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje postalo pravomoćno dana 8. travnja 2025.

6. Tužitelj je, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu, ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda i dokaznih prijedloga, s time da je odustao od ranije predloženog izvođenja dokaza putem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, s obzirom na to da tuženik ne osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Zahtjev za izdavanjem dokumentacije po kreditu

– Korisnik kredita: VC, od 01.06.2023. (list br. 9 spisa) i Ugovor o kreditu br.: 210539 od 22.08.2007., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] dana 24.08.2007. pod brojem OV-15958/07 (listovi br. 10-17 spisa); dokumentaciju dostavljenu uz podnesak tužitelja od 24.07.2023.: Otplatnu tablicu po kreditu (listovi br. 22-24 spisa), Plan otplate u jednakim anuitetima / VC (listovi br. 26-27 spisa), Ugovor o kreditu br.: 210539 od 22.08.2007., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa] dana 24.08.2007. pod brojem OV- 15958/07 (listovi br. 28-35 spisa) i Karticu prometa po kreditu 210539 korisnika VC (listovi br. 36-44 spisa); te dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu: Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (listovi br. 62-63 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 65-75 spisa).

7.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.

9. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 22. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 210539.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju vozila u iznosu od 25.610,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, sa ugovorenom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,30% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, uz ugovorenu valutnu klauzulu da kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom otplate 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 365,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

11. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula u CHF.

12. Odredbom članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07; u daljnjem tekstu: ZZP/07), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom st. 2. istoga članka propisano je da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12.1. Prema odredbi članka 100. ZZP/07 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo, te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 101. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

12.2. Odredbom članka 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a u st. 2. istoga članka da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužitelj je u svojstvu stranke iskazao da znači 2007. je imao namjeru kupiti auto, tom je prilikom obišao par banaka i svoju banku PBZ, kao i Volksbank banku gdje su mu ponudili kredit u francima kao najpovoljniji tečaj; da kupio je novi auto Ford Fokus tu u [adresa] u auto kući u [adresa], koštao je negdje oko 130 tisuća – 150 tisuća kuna tako negdje i za to je trebao kredit, i kad je došao u banku rekao je da mu treba kredit u tom iznosu; da kredit je dogovarao u poslovnici Volksbanke u [adresa], bio je službenik banke, ne sjeća se sad kako se zove, koji mu je ponudio taj kredit u švicarskim francima, bila je riječ da ide na 5 godina na otplatu, mjesečna rata mu je bila 1.500 – 1.600 kuna, tako nekako. Na pitanje da li je sa službenikom banke još o nečemu razgovarao, tužitelj je odgovorio da pitao ga je u vezi mjesečnog anuiteta, da li to stoji, taj anuitet, i da li mu to ide sa plaće, te da u dogovoru sa istim došli su do razgovora, službenik banke mu je rekao da anuiteti otplate ostaju isti kroz cijelo razdoblje i tako je on pristao na to; da poslije je išao kod javnoga bilježnika na potpis, i da tamo dok je došao na potpis isto tak, nitko ga nije ništa obavijestio, tamo mu je bilo rečeno jedino to da mora plaćati ratu, ili mu oduzimaju vozilo, i tamo se samo potpisao. Na pitanje zamjenice punomoćnika tužitelja tko je sastavio ugovor o kreditu, odgovorio je da banka. Na pitanje je li ugovor pročitao, odgovorio je da je, ali pol toga nije razumio kaj piše. Na pitanje je li mogao promijeniti koju odredbu ugovora, odgovorio je da nije, niti mu je tko kaj rekao u vezi toga. Na pitanje da li su mu u banci objasnili termin promjene kamatne stope, odgovorio je da ne, ništa. Na pitanje jesu li mu objasnili temeljem kojih parametara se može mijenjati kamatna stopa, odgovorio je da ne. Na pitanje da li mu je poznat pojam valute utočišta, odgovorio je da nikad čuo za to. Na pitanje jesu li mu u banci objasnili nekakve rizike uz tečaj švicarskog franka, odgovorio je da ne. Na pitanje koliko je iznosila najviša rata kredita koju je platio, odgovorio je da ne zna, samo zna da su mu rekli da ide, na poslu, u računovodstvo da mu podignu za 500-600 kuna po ugovoru, tako da znači bilo je negdje preko 2.000,00 kuna. Na pitanje da li je ikad primio doma obavijest o povećanju rate kredita, odgovorio je da to nije, dobio je samo odgovor da je dužan. Na pitanje na koji način je vršio uplate po kreditu, odgovorio je da preko plaće i plus kaj je dobivao opomene, to je plaćao direkt banki preko uplatnice, zavisi, nekad 300 kuna, nekad 400, nekad 500, zavisi. Na pitanje zašto nije uzeo primjerice kredit u eurima, da li mu je banka uopće ponudila, odgovorio je da ne, da rekli su mu da je najbolje uzeti u švicarskim francima, pošto je tečaj najpovoljniji. Na pitanje u koje svrhe je koristio vozilo koje je kupio kreditom, odgovorio je da za osobnu namjenu, za sebe.

18. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane banke ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.

19. Nadalje, iz iskaza tužitelja, a koji iskaz nije ničime doveden u sumnju, proizlazi kako tužitelju prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.

20. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

21. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

22. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

23. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

24. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

25. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

26. Naime, banka je (pravni prednik tuženika) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih banaka, i u odnosu na pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kojom je presudom utvrđeno da je u tom predmetu osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ostale u tom sporu tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015.

29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. /kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom sporu osmotužene Sberbank d.d., i vezano za promjenjivu kamatu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje/, potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je u odnosu na sve tužene banke, te i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom predmetu osmotužene Sberbank d.d., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Nadalje, navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika, u tom predmetu osmotužena banka Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

31. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

32. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.

33. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

35. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe, za kupnju osobnog motornog vozila korištenog za privatne potrebe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.

36. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

37. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba n8poštena.

38. Shodno iznesenom, tužitelj se osnovano poziva na ništetnost u tužbi naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je glavnica kredita odnosno otplata kredita vezana uz valutu CHF.

39. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

41. U presudi VCD i VCDZ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

43. Obzirom da je čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

44. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, što je na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

45. Budući da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

46. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

47. Osnovom svega iznesenoga tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 5.293,51 EUR / 39.883,97 kuna utvrđen je u cijelosti osnovanim.

48. Tužitelju na navedeni glavnični iznos pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelju, te u izreci presude, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

49. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

50. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (članak 215. st. 1. ZOO-a).

51. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

52. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to u odnosu na ovdje tuženika kako glede promjenjive kamatne stope tako i glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

53. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 12. lipnja 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.

54. Slijedom svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u izreci presude.

55. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

55.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 24.7.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 3.10.2023. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), sastava podneska od 23.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.6.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 17.6.2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), zastupanja na ročištu od 17.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 29.10.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.200,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 300,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), sveukupno 1.500,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

55.2. Tužitelju nisu priznati traženi troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužitelj nije u obvezi plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ovom predmetu.

Čakovec, 29. listopada 2025.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku