Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-264/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri iz Rijeke, protiv tuženika RIJEČKOG USLUŽNOG SERVISA d.o.o., Rijeka, Andrije Medulića 4, OIB: 89570662388, zastupanog po punomoćnici Ani Blečić Jelenović, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Blečić Jelenović i Anela Troskot iz Rijeke, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika MERKUR OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica kneza Ljudevita Posavskog 31, OIB: 08937835435, zastupanog po punomoćniku Tihomiru Lonačariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mikuličić-Lončarić-Bahun-Topić iz Zagreba, radi naknade štete, nakon glavne javne rasprave, zaključene 29. kolovoza 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja FB, odvjetničkog vježbenika u Rijeci, punomoćnice tuženika i punomoćnika umješača na strani tuženika, objavljene 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RIJEČKOM USLUŽNOM SERVISU d.o.o., Rijeka, Andrije Medulića 4, OIB: 89570662388, da tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.488,64 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 127,39 eura od 10.12.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,89 eura od 10.01.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,55 eura od 10.02.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 111,97 eura od 10.03.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,89 eura od 10.04.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 98,37 eura od 10.05.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 123,99 eura od 10.06.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 195,49 eura od 10.07.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 221,39 eura od 10.08.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,57 eura od 10.09.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,49 eura od 10.10.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 140,54 eura od 10.11.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,55 eura od 10.12.2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 93,18 eura od 10.01.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 95,50 eura od 10.02.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 127,97 eura od 10.03.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,51 eura od 10.04.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 193,28 eura od 10.05.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 89,85 eura od 10.06.2017. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,27 eura od 10.07.2017. godine pa do isplate,

do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, iznad iznosa od 2.488,64 eura, a do zatraženog iznosa od 8.323,58 eura, s pripadajućim zateznim kamatama, zahtjev tužitelja se odbija.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u visini od 798,17 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15. studenoga 2005., kao radnik tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu lučko-transportnog radnika, doživio ozljedu na radu. Zbog teškog narušenja fizičkog i psihičkog zdravlja tužitelj da se od dana ozljeđivanja na radu do 10. travnja 2008. nalazio na bolovanju, uz napomenu da je tog dana tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju jer da nije u mogućnosti, uslijed trajnih posljedica pretrpljene ozljede na radu, uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa (osobno uvjetovani otkaz). Nadalje, temeljem rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci od 26. veljače 2007. da je utvrđeno da je kod tužitelja zbog ozljede na radu 100% nastala profesionalna nesposobnost za rad te da mu je počevši od 30. listopada 2006. priznato pravo na profesionalnu rehabilitaciju radi osposobljavanja za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu: skladišni manipulant u trajanju od osam mjeseci. Nadalje, temeljem konačnog i pravomoćnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci od 18. ožujka 2016. tužitelju da se zbog ozljede na radu 100%, a zbog nastanka djelomičnog gubitka radne sposobnosti, priznaje počevši od 10. prosinca 2015. pravo na invalidsku mirovinu u svoti od 2.067,69 kn mjesečno. Do prestanka radnog odnosa kod tuženika tužitelj da je ostvarivao mjesečnu plaću u iznosu od minimalno 3.500,00 kn neto, a nakon odlaska u invalidsku mirovinu da ostvaruje mirovinu u iznosu od 2.067,69 kn mjesečno. U međuvremenu da je protekom vremena uslijed općeprisutne inflacije i troškova života porasla i plaća radnicima koji kod tuženika obavljaju poslove lučko- transportnog radnika i mantiste, koje poslove da je prije ozljeđivanja radio i tužitelj, i koja da prosječno danas iznosi minimalno 4.500,00 kn neto. Prema tome, nakon prestanka radnog odnosa tužitelj da ima gubitak na zaradi u iznosu od 2.432,31 kn, koji da odgovara razlici plaće koju da bi kod tuženika ostvario da nije doživio ozljedu na radu, koja da je u konačnici rezultirala odlaskom u invalidsku mirovinu. Upravo iz tog razloga tužitelj da ovom tužbom, pozivom na čl. 1095. st. 2. ZOO-a, potražuje od tuženika isplatu gubitka na zaradi u vremenskom periodu nakon 10. prosinca 2015. pa nadalje do dana podnošenja tužbe u ukupnom iznosu od 26.755,41 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći kako je tužitelju vezano za navedenu ozljedu na radu, preko police osiguranja poslodavca, ovdje tuženika, isplaćena cjelokupna šteta po ovom štetnom događaju i od strane tužitelja da je potpisana Izjava o namirenju kojom da se smatra u cijelosti izmirenim po ovom štetnom događaju. Nadalje, ističe i prigovor zastare potraživanja obzirom da vrijeme nastanka nezgode pozivom na odredbu čl. 376. st. 1. ZOO-a obzirom da je neosnovan navod tužitelja da je temeljem konačnog i pravomoćnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci od 18. ožujka 2016., kojim da je stekao pravo na invalidsku mirovinu počevši s prosincem 2015., stekao preduvjet da bi tek s navedenim datumom saznao za štetnu posljedicu odnosno tek tada utvrdio postojanje eventualne štete u vidu izgubljene zarade. Navedeno iz razloga što je i prije priznanja prava na invalidsku mirovinu ostvario prihode odnosno dobivao naknade plaće u visini od 800,00 kn, potom u visini od 1.706,55 kn, potom od 1.969,20 kn, odnosno 1.994,80 kn, a od 1. srpnja 2007. u iznosu od 2.046,79 kn. Dakle, za postojanje ove razlike između naknade koju je primao i plaće koju bi dobio da je ostao raditi kod tuženika da je tužitelj znao najmanje od 2006., odnosno nakon prestanka radnog odnosa 31. ožujka 2008., budući da mu je pravo na naknadu priznato u iznosu od 2,099,17 kn s danom 1. travnja 2008.. Budući da je tužba podnesena 12. listopada 2016., dakle van sumnje protekom roka od tri godine, prigovor tuženika da se ukazuje osnovanim. U konačnici osporava i uzročno posljedičnu vezu obzirom da tužitelj nije odmah umirovljen, već osam godina kasnije, i to ne isključivo kao posljedica ozljede na radu (60%), već i zbog drugih bolesti (40%). Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 9. listopada 2017. „Merkur osiguranje“ d.d. Zagreb prihvatio je miješanje u ovoj pravnoj stvari na strani tuženika obzirom da ga je sud dopisom od 21. rujna 2017. pozvao da se očituje pristaje li stupiti u parnicu na strani tuženika.

4. Smatrajući kako „Merkur osiguranje“ d.d. Zagreb ima pravni interes da u parnici koja teče između tužitelja i tuženika tuženik uspije, te zbog činjenice što je tuženik u vrijeme tužiteljeve ozljede na radu s MERKUR OSIGURANJEM d.d. Zagreb imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti broj 142715, na ročištu održanom 20. studenoga 2017. donijeto je rješenje kojim je prihvaćeno sudjelovanje MERKUR OSIGURANJA d.d. Zagreb kao umješača na strani tuženika, a sukladno odredbi čl. 206. st. 1. i 2. te čl. 207. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP).

5. Prvotno se napominje kako je u ovoj pravnoj stvari dana 9. prosinca 2020. donesena presuda ovoga suda poslovni broj Pr-256/2016-59 (stanica 458-467 spisa) kojom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 62.714,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 1. izreke), dok je odluka o parničnim troškovima sadržana u točki 2. izreke. Rješenjem istog poslovnog broja dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom predanim na ročištu od 10. srpnja 2017. (točka 1. izreke), kao i preinaka učinjena podneskom od 15. rujna 2020. (točka 2. izreke).

5.1. Odlučujući povodom žalbi tuženika i umješača na strani tuženika, Županijski sud u Osijeku je rješenjem poslovni broj Gž R-246/2023-2 od 10. listopada 2024. (stranica 539-545 spisa) odbio kao djelomično neosnovanu i uvažio kao djelomično osnovanu žalbu tuženika, dok je žalbu umješača na strani tuženika uvažio kao osnovanu te potvrdio rješenje ovoga suda u točki 1. i 2. izreke, dok je ukinuo gore citiranu presudu ovoga suda (u točkama 1. i 2. izreke) te predmet vratio ovome sudu na ponovno odlučivanje.

6. U ponovljenom postupku sud je raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud te je na taj način postupio na temelju odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a.

7. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i u preslikani dio mirovinskog spisa tužitelja (stranica 472-474 spisa), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivanu Marenčiću, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 21. kolovoza 2020. prileži na stranici 191-197 spisa, a usmeno očitovanje dano na ročištu od 20. studenoga 2020. na stranici 451 spisa, kao i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 78-79 spisa), dok je u ponovljenom postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec., čiji nalaz i mišljenje od 2. lipnja 2025. prileži na stranici 613-620 spisa.

8. Tužitelj je tužbeni zahtjev konačno uredio podneskom od 10. srpnja 2025. (stranica 636-638 spisa) na način da je isti smanjio za iznos od 5.834,94 eura, kojem djelomičnom povlačenju se tuženik protivio (podnesak od 30. srpnja 2025. prileži na stranici 639-640 spisa).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim, ali ne u cijelosti.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade odnosno razlike između mirovine koju prima i plaće koju bi ostvarivao da nije došlo do profesionalne nesposobnosti za rad koja je bila razlogom njegova umirovljenja (invalidske mirovine).

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj u vrijeme ozljeđivanja 15. studenoga 2005. bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu lučko-transportnog radnika, od kojeg dana je bio na bolovanju sve do donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu od 10. travnja 2008. (stranica 15-16 spisa), koja odluka je donijeta zbog nemogućnosti urednog izvršavanja obveza iz radnog odnosa (osobno uvjetovani otkaz). Također je nesporno da je tužitelju rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 18. ožujka 2016. (stranica 10-11 spisa) priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 10. prosinca 2015. i to zbog činjenice što je kod tužitelja, zbog ozljede na radu, 100%, nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, slijedom čega postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje (ozljede na radu) i nastale štete (gubitka zarade kao posljedice umirovljenja tužitelja). Navedeno iz razloga što je upravo ozljeda na radu od 15. studenoga 2005. bila od presudnog značaja za djelomični gubitak radne sposobnosti tužitelja, zbog čega je i umirovljen.

12. U ovoj fazi postupka sporna je visina tužbenog zahtjeva.

13. Kada je riječ o pravu na naknadu materijalne štete koja je nastala kao posljedica ozljede na radu valja ukazati na primjenu općih odredaba o vrstama i visini naknade materijalne štete koje propisuje Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO).

14. Odredbom čl. 1089. st. 1. ZOO-a propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir svaka materijalna korist koja se postiže radom, neovisno o tome je li se ona ostvarila u radnom odnosu ili izvan njega, a koja predstavlja gubitak koristi koju bi oštećenik mogao ostvariti radom prema redovnom tijeku stvari, da nije došlo do štetnog događaja i njegovih posljedica (čl. 1089. st. 3. ZOO-a).

15. Kako je uzrok tužiteljeve nesposobnosti za rad ozljeda na radu, odgovornost tuženika temelji se na odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a kojom je propisano tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je st. 2. propisano da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu, kao i na odredbi čl. 103. Zakona o radu jer postoji uzročna veza između tužiteljeve ozljede na radu i njegova umirovljenja, odnosno štete koju tužitelj trpi u vidu razlike između plaće koju bi primao i mirovine koju prima.

16. Kako je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, posljedično tome odgovoran je i za naknadu štete tužitelju jer da nije zadobio ozljedu na radu, za pretpostaviti je da bi po redovnom tijeku stvari i dalje bio u radnom odnosu (rođen 1967.), odnosno da ne bi ostvario pravo na invalidsku mirovinu s danom 10. prosinca 2015., koja je bila niža od iznosa plaće koju bi ostvario da je nastavio s radom kod tuženika.

17. Kako je kod tužitelja zbog posljedica povrjeđivanja došlo do smanjene radne sposobnosti i odlaska u invalidsku mirovinu, to je sud temeljem odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO-a tužitelju dosudio štetu zbog izgubljene zarade tj. razlike između pretpostavljene plaće i invalidske mirovine.

18. Kako sukladno rezultatima provedenog dokaznog postupka nije utvrđen nikakav doprinos tužitelja nastanku štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a, to je tuženik dužan tužitelju naknaditi nastalu štetu u punom opsegu.

19. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl.oec., čiji Nalaz i mišljenje od 2. lipnja 2025. (stranica 613-620 spisa) ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, te izrađen u skladu s pravilima struke, uz napomenu da ni stranke nisu imale primjedbi na isti.

19.1. Tako je vještak Tomislav Prpić, dipl.oec. prilikom utvrđivanju visine izgubljene zarade za razdoblje od 10. prosinca 2015. do 10. srpnja 2017. koristio dokumentaciju priloženu u spis od strane tuženika, slijedom čega je kao usporedne radnike koristio CB, ŽB, ĆB i GB, koji su sukladno ugovorima o radu bili zaposleni na radnom mjestu lučko-transportnog radnika, kao i tužitelj, uz napomenu da je vještak prilikom izračuna uzeo u obzir i primanja tužitelja po osnovi invalidske mirovine.

20. Slijedom navedenog, sud je primjenom navedene odredbe čl. 1095. ZOO-a na ime izgubljene zarade dosudio tužitelju iznos od 2.488,64 eura.

21. Kako je naknada štete zbog izgubljene zarade izvorno novčani zahtjev, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica koliko je utvrđeno da iznosi šteta, s tim da oštećenik ima pravo na zateznu kamatu od trenutka kada su dospjeli pojedini iznosi zarade (čl. 21. i 29. ZOO-a).

22. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u iznosu od 2.488,64 eura i presuditi kao u točki I. izreke, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanim (točka II. izreke).

23. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, i da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

23.1. U skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, za utvrđivanje uspjehu u sporu mjerodavan je konačno postavljeni tužbeni zahtjev, a to je onaj postavljen podneskom tužitelja od 15. rujna 2020. (stranica 207-209 spisa) i to temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ivana Marenčića, dipl.oec., sve obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe na način naveden u podnesku tužitelja od 10. srpnja 2025. (stranica 636-638 spisa) i to temeljem nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl.oec.

23.2. Dakle, konačno postavljeni zahtjev tužitelja, koji je relevantan za određivanje uspjeha u sporu, glasi na isplatu iznosa od 8.323,58 eura. Kako je tužitelju u ovoj parnici dosuđena naknada štete u ukupnom iznosu od 2.488,64 eura, to ovaj sud zaključuje kako je tužitelj u ovoj parnici uspio s 30%, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspio sa 100%, dok je u odnosu na visinu potraživanja uspio s 30% (100% + 30% =130% : 2 = 65%). Sukladno tome tuženik je uspio s 35% (100% - 65% = 35%). Kada se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika proizlazi kako je tuženik u obvezi naknadi parnični trošak tužitelju u dijelu od 30% (65% -35% = 30%). S obzirom na postignuti uspjeh, kao i činjenicu da su obje stranke u sporu bile zastupane po punomoćniku u osobi odvjetnika, slijedom čega su obje i imale navedeni trošak, sud je u skladu s odredbom čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove koji se odnose na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika. Posebno je pri tome cijenio činjenicu da bi tužitelj polučio i takav uspjeh u sporu, morao je proći kroz proceduru dokaznog postupka, a zbog čega sud ne nalazi da bi tužitelj tuženiku trebao nadoknaditi troškove zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika. Dakle, sud je uspjeh stranaka u sporu sagledao kako kvalitativno, tako i kvantitativno, nalazeći da osnovno pravilo iz spomenute procesne odredbe, ono o tome da svaka stranka snosi svoje troškove, najbolje odražava stvaran položaj parničnih stranaka u odnosu na pitanje prava na nadoknadu parničnih troškova koji se odnose na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika.

23.3. Također, primjenom odredbe čl. 155. st. 4. ZPP-a, ovaj sud je obvezao tuženika da naknadi tužitelju trošak plaćenih financijskih vještačenja. Naime, trošak financijskih vještačenja, koje je podmirio tužitelj, ukupno iznosi 798,17 eura (398,17 eura + 400,00 eura), i taj je trošak tužitelju priznat u cijelosti neovisno o uspjehu u sporu, jer je izvođenje tog dokaza bilo nužno, neovisno o visini zahtjeva s kojim je tužitelj uspio. Iz navedenog proizlazi da bi tuženik bio u obvezi tužitelju podmiriti trošak u iznosu od 798,17 eura, koliko mu je i dosuđeno ovom odlukom, slijedom čega je sud odbio zahtjev tuženika i umješača na strani tuženika za naknadom parničnog troška.

U Rijeci 29. listopada 2025.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od prvog idućeg dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Osijeku.