Poslovni broj: 716/2023-23

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice ŽBI iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Tomislav Bulić i Viktorija Husnjak , odvjetnici iz Ž, I,Bulić i Pletikosa Odvjetničkog društva d.o.o. iz Zagreba, D. T. Gavrana 13 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici ŽB, IB , Margita Kiš Kapetanović i Filip Fuštin , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg 10/VII radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 15. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezine punomoćnice Viktorije Husnjak , odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Filipa Fuština, odvjetnika iz Zagreba , dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice ŽBI iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od 18. travnja 2025.

II. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : ŽBI iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.098,08 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom:

-na iznos od 1,87 EUR od dana 16. 8. 2007.,

-na iznos od 1,84 EUR od dana 16. 9. 2007.,

-na iznos od 3,15 EUR od dana 16. 11. 2007.,

-na iznos od 7,84 EUR od dana 16. 1. 2008.,

-na iznos od 8,05 EUR od dana 18. 2. 2008.,

-na iznos od 16,29 EUR od dana 16. 3. 2008.,

-na iznos od 7,64 EUR od dana 23. 4. 2008.,

-na iznos od 1,59 EUR od dana 16. 5. 2008.,

-na iznos od 6,59 EUR od dana 16. 6. 2008.,

-na iznos od 2,68 EUR od dana 16. 7. 2008.,

Poslovni broj: 716/2023-23

-na iznos od 1,85 EUR od dana 16. 8. 2008.,

-na iznos od 1,70 EUR od dana 16. 9. 2008.,

-na iznos od 16,74 EUR od dana 16. 10. 2008.,

-na iznos od 25,89 EUR od dana 16. 11. 2008.,

-na iznos od 12,89 EUR od dana 16. 12. 2008.,

-na iznos od 47,97 EUR od dana 16. 1. 2009.,

-na iznos od 48,34 EUR od dana 16. 2. 2009.,

-na iznos od 36,55 EUR od dana 16. 3. 2009.,

-na iznos od 39,26 EUR od dana 16. 4. 2009.,

-na iznos od 39,80 EUR od dana 16. 5. 2009.,

-na iznos od 35,14 EUR od dana 16. 6. 2009.,

-na iznos od 35,95 EUR od dana 16. 7. 2009.,

-na iznos od 33,57 EUR od dana 16. 8. 2009.,

-na iznos od 38,73 EUR od dana 16. 9. 2009.,

-na iznos od 32,99 EUR od dana 16. 10. 2009.,

-na iznos od 36,70 EUR od dana 16. 11. 2009.,

-na iznos od 36,11 EUR od dana 16. 12. 2009.,

-na iznos od 46,11 EUR od dana 16. 1. 2010.,

-na iznos od 52,54 EUR od dana 16. 2. 2010.,

-na iznos od 51,15 EUR od dana 16. 3. 2010.,

-na iznos od 57,53 EUR od dana 16. 4. 2010.,

-na iznos od 69,23 EUR od dana 16. 5. 2010.,

-na iznos od 71,73 EUR od dana 16. 6. 2010.,

-na iznos od 85,48 EUR od dana 16. 7. 2010.,

-na iznos od 85,02 EUR od dana 16. 8. 2010.,

-na iznos od 113,52 EUR od dana 16. 9. 2010.,

-na iznos od 96,92 EUR od dana 16. 10. 2010.,

-na iznos od 100,76 EUR od dana 16. 11. 2010.,

-na iznos od 118,79 EUR od dana 16. 12. 2010.,

-na iznos od 120,40 EUR od dana 16. 1. 2011.,

-na iznos od 113,98 EUR od dana 16. 2. 2011.,

-na iznos od 117,86 EUR od dana 16. 3. 2011.,

-na iznos od 118,07 EUR od dana 16. 4. 2011.,

-na iznos od 129,92 EUR od dana 16. 5. 2011.,

-na iznos od 155,10 EUR od dana 16. 6. 2011.,

-na iznos od 183,76 EUR od dana 16. 7. 2011.,

-na iznos od 211,43 EUR od dana 16. 8. 2011.,

-na iznos od 162,87 EUR od dana 16. 9. 2011.,

-na iznos od 146,54 EUR od dana 16. 10. 2011.,

-na iznos od 147,63 EUR od dana 16. 11. 2011.,

-na iznos od 149,88 EUR od dana 16. 12. 2011.,

-na iznos od 163,98 EUR od dana 16. 1. 2012.,

-na iznos od 166,00 EUR od dana 16. 2. 2012.,

-na iznos od 161,44 EUR od dana 16. 3. 2012.,

-na iznos od 160,76 EUR od dana 16. 4. 2012.,

-na iznos od 163,07 EUR od dana 16. 5. 2012.,

-na iznos od 167,08 EUR od dana 16. 6. 2012.,

-na iznos od 162,07 EUR od dana 16. 7. 2012.,

-na iznos od 160,69 EUR od dana 16. 8. 2012.,

Poslovni broj: 716/2023-23

-na iznos od 148,41 EUR od dana 16. 9. 2012.,

-na iznos od 159,00 EUR od dana 16. 10. 2012.,

-na iznos od 163,93 EUR od dana 16. 11. 2012.,

-na iznos od 160,65 EUR od dana 16. 12. 2012.,

-na iznos od 156,72 EUR od dana 16. 1. 2013.,

-na iznos od 155,37 EUR od dana 16. 2. 2013.,

-na iznos od 153,97 EUR od dana 16. 3. 2013.,

-na iznos od 163,75 EUR od dana 16. 4. 2013.,

-na iznos od 149,36 EUR od dana 16. 5. 2013.,

-na iznos od 147,01 EUR od dana 16. 6. 2013.,

-na iznos od 148,41 EUR od dana 16. 7. 2013.,

-na iznos od 146,94 EUR od dana 16. 8. 2013.,

-na iznos od 152,20 EUR od dana 16. 9. 2013.,

-na iznos od 155,61 EUR od dana 16. 10. 2013.,

-na iznos od 157,27 EUR od dana 16. 11. 2013.,

-na iznos od 163,20 EUR od dana 16. 12. 2013.,

-na iznos od 157,21 EUR od dana 16. 1. 2014.,

-na iznos od 140,95 EUR od dana 16. 2. 2014.,

-na iznos od 144,12 EUR od dana 16. 3. 2014.,

-na iznos od 141,36 EUR od dana 16. 4. 2014.,

-na iznos od 137,41 EUR od dana 16. 5. 2014.,

-na iznos od 138,26 EUR od dana 16. 6. 2014.,

-na iznos od 141,09 EUR od dana 16. 7. 2014.,

-na iznos od 143,34 EUR od dana 16. 8. 2014.,

-na iznos od 143,92 EUR od dana 16. 9. 2014.,

-na iznos od 146,34 EUR od dana 16. 10. 2014.,

-na iznos od 149,81 EUR od dana 16. 11. 2014.,

-na iznos od 150,46 EUR od dana 16. 12. 2014.,

-na iznos od 150,97 EUR od dana 16. 1. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 2. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 3. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 4. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 5. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 6. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 7. 2015.,

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 8. 2015. i

-na iznos od 150,71 EUR od dana 16. 9. 2015.,po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate , za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište , uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta , koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena , za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja Poslovni broj: 716/2023-23

2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : ŽBI iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.896,49 EUR s zakonskim zateznim kamatama koje teku prema čl. 29. st. 2. i 9. Zakona o obveznim odnosima od dana 29. listopada 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice : ŽBI iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ŽBI u tužbi tvrdi da je temeljem rješenja o nasljeđivanju od dana 18.listopada 2022.poslovni broj: O-149/2022, a koje je donio Javni bilježnik Višnja Antoš, proglašena nasljednicom pok. JB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te da joj u cijelosti pripadaju prava po Ugovoru o namjenskom kreditu, br. 3209329318 koji je prednik tužiteljice , kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao davateljem kredita dana 24. svibnja 2007., a temeljem kojeg Ugovora mu je odobren namjenski kredit u iznosu od 108.834,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, a čl. 2. Ugovora određeno je da je prednik tužiteljice dužan tuženiku platiti u anuitetima iznos kredita od 108.834,00 CHF i redovnu kamatu dok je čl. 7. st. 1. Ugovora određeno da prednik tužiteljice otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, s time da anuitet iznosi 596,12 CHF , a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od dana 14. lipnja 2018. poslovni broj: Pž-6632/2017

Poslovni broj: 716/2023-23

utvrđuje se da je tuženik, između ostalih, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te tužiteljica ističe da se pravna utvrđenja iz gore navedene presude odnose na predmetni Ugovor budući da je isti zaključen u naznačenom vremenskom razdoblju iz presude (1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.) te je ugovoreno da se glavnica iz ugovora veže uz valutu švicarski franak i prilikom zaključenja ugovora niti u pregovorima koji su prethodili zaključenju ugovora, prednik tužiteljice , kao potrošač ni na koji način nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF i tuženik nije informirao prednika tužiteljice o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su stoga odredbe Ugovora kojima je ugovoreno da je glavnica vezana za švicarski franak, nepoštena, a samim time i ništetna i dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedena ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da je ista odredba u ugovor unijeta od strane tuženika odnosno da je riječ o tipskom ugovoru banke na čiji sadržaj prednik tužiteljice nije mogao nikako utjecati te da tuženik nije predniku tužiteljice pojasnio rizike ugovaranja takve klauzule kako bi isti mogao donijeti informiranu odluku, dakle, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), gore navedena presuda obvezujuća je i u predmetnom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i uslijed primjene takve nepoštene ugovorne odredbe došlo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu prednika tužiteljice, kao potrošača, u smislu da je isti preplaćivao mjesečne anuitete po Ugovoru budući da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, a tuženik je temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose te tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 38.571,79 kn/ 5.119,36 EUR,s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te tužiteljica traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od dana

Poslovni broj: 716/2023-23

18. travnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 6.098,08 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa te tužiteljica traži i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu te tuženik stavlja prigovor zastare tražbine tužiteljice u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 12. lipnja 2018. i tuženik stavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice , jer da ona nije korisnik kredita već je to bio njezin suprug JB i pritom tuženik ukazuje da su potrošačka prava po svojoj naravi strogo osobna i nisu prenosiva pa time niti nasljediva i stoga JB nije na ovdje tužiteljicu mogao prenijeti svoja eventualna potrošačka prava iz Ugovora o kreditu, koja tuženik ionako spori, a o čemu se očituje u nastavku i ističe kako ni prednik tužiteljice nije zadovoljavao kriterij potrošačkog svojstva te tuženik ističe presudu ECJ br. C- 498/16 (J) u kojoj je sud rekao: ,,potrošač je zaštićen samo kad je osobno tužitelj ili tuženik u postupku. Zato se podnositelj zahtjeva koji sam nije stranka predmetnog potrošačkog ugovora ne može pozivati na sudsku nadležnost u potrošačkim stvarima. Ta razmatranja trebaju vrijediti i u odnosu na potrošača koji je cesionar zahtjeva drugih potrošača.“ i podredno, ukoliko će Sud smatrati da su ovakva potrošačka prava prenosiva, tuženik se u nastavku očituje kako niti prednik tužiteljice nije zadovoljio uvjet potrošačkog svojstva pa samim time isto nije mogao niti prenijeti, a isto tako, iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) je vidljivo za anuitete za razdoblje koje tužiteljica potražuje nije plaćala tužiteljica pa stoga u slučaju da tužiteljica ne dokaže da je iste platila, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije., jer osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao, dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat i tuženik također navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su prednik tužiteljice i tuženik 4. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve uplate prednika tužiteljice (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. pri čemu tuženik ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama tako da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu s zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor, a konverzija kredita, nastupila je: na

Poslovni broj: 716/2023-23

temelju očitovanja volje prednika tužiteljice , koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je prednik tužiteljice , u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu te ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku i pri čemu na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, a takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, s time da je tuženik bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja prednika tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je tuženik i učinio pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca prednik tužiteljice stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača , koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate i konkretno prednik tužiteljice je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a sklapanjem Dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između njega i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je predniku tužiteljice ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti i sklopljeni pravni posao povodom njegova prihvata konverzije , koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru prednika tužiteljice , riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom i pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope, a njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se pravni prednik tužiteljice (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope)

Poslovni broj: 716/2023-23

iskoristiti do tada uplaćene svote i taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženika , ali je tuženik po svemu postupio u skladu sa zakonom i tuženik je bio dužan napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“ te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ , koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“ i tuženik je predniku tužiteljice bio dužan dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu, a ako predniku tužiteljice ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju i kada je prednik tužiteljice razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate pa se nakon toga, sklapao spomenuti pravni posao, koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa ,dakle, sklapanjem dodatka, prednik tužiteljice i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka ,što smisleno isključuje pravo prednika tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je pravni prednik tužiteljice stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate pa kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor) i tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a u potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev -1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. i ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji pa iz navedenog proizlazi i daljnji zaključak: ako je prednik tužiteljice iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije

Poslovni broj: 716/2023-23

nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju tako da su i razlozi na koje se tužiteljica konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu, pravno nerelevantni, jer je prednik tužiteljice prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao i u takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima dok u odnosu na praksu suda Europske unije tuženik ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj, jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između prednika tužiteljice i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju, jer u Hrvatskoj nijednom potrošaču pa tako ni predniku tužiteljice nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud ni zakonodavac ni tuženik te nadalje tuženik tvrdi da glede tvrdnje prednika tužiteljice u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 i ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, a prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom i sklapanjem dodatka, prednik tužiteljice i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja , a sve uplate prednika tužiteljice uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom , a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv i izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. , a svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“ i upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta, a sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih snosio potrošač te nadalje tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“., a taj sud je zaključio da se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu , jer i prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se

Poslovni broj: 716/2023-23

nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ pa prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je valjan te da je sklapanjem sporazuma o konverziji voljom prednika tužiteljice nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno što znači da tužiteljica u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i time je prednik tužiteljice raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom i stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je voljom prednika tužiteljice ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF, a glede presude suda Europske unije poslovni broj: C-567/20 u kojoj je taj sud utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor i nadalje, nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive, a tuženik upućuje i na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu gdje je sud naveo „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, što znači ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena te stoga dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske dok što se tiče tužiteljičinog zahtjeva za isplatu , tuženik navodi da tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa , koje je prednik tužiteljice platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF i ex post obračunatih iznosa kao da je prednik tužiteljice izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su predniku tužiteljice svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima) te je prednik tužiteljice raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja, što proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5.

Poslovni broj: 716/2023-23

i 6. ZID ZPK/15, a u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka, a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona, međutim tužiteljica traži da nakon što je prednik tužiteljice po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, dakle tužiteljica neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove pa prema tome za njezin tužbeni zahtjev , koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova budući da je prednik tužiteljice sam optirao za konverziju i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima te osim toga tužiteljica nije dokazala da je potrošač , jer iz predmetnog Ugovora proizlazi da je prednik tužiteljice sredstva kredita koristio radi kupnje stana i s tim u vezi, tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je njezin prednik bio potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, a istovremeno , zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati tako da je na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a u odnosu na zahtjev tužitelja za tijek zateznih kamata , tuženik navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužiteljica prikazuje, što dakako tuženik osporava i tuženik ukazuje sudu da je tužiteljica tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha iste pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja pa tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2008. i prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu i tuženik se pritom poziva na stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004.: ,,Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." tako da slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103672819 ( list 10 spisa ), uvid u Promet po kreditu ( list 11 do

Poslovni broj: 716/2023-23

15 spisa ), uvid u potvrdu ( solemnizacija ) privatne isprave Javnog bilježnika iz Zagreba Vladimira Marčinka poslovni broj: OV-8535/07 od 25. svibnja 2007., uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209329318 od 24. svibnja 2007., uvid u rješenje o nasljeđivanju donesenog od strane Javnog bilježnika iz Zagreba Višnje Antoš poslovni broj: O-149/2022-5 od 18. listopada 2022., uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 4. veljače 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu FB poslovni broj: OV-1527/16 od 4. veljače 2016., uvid u Obavijest o izračunu efekata konverzije od 4. veljače 2016., uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015., uvid u ,,Mišljenje vještaka '' s izračunom ( list 38 do 39 spisa ), uvid u dopis tuženika predniku tužiteljice od 12. studenog 2015., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., ( list 64 do 68 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavaka po kreditu na dan 30. rujna 2015., uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu ( list 74 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 76 do 78 spisa ),uvid u podatke o tužiteljici ( list 79 spisa ), uvid u Izvadak iz obrtnog registra ( list 121 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica ŽBI

.

5. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju donesenog od strane Javnog bilježnika iz Zagreba Višnje Antoš poslovni broj: O-149/2022-5 od 18. listopada 2022. utvrđeno je da je JB , suprug tužiteljice umro **.**.2021. , a da su njegovim nasljednikom proglašeni supruga ŽBI i sin VB , s time da je nasljednicom prava po Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3209329318 od 24. svibnja 2007. u svezi odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi proglašena tužiteljica ŽBI.

6. Nesporno je da je pravni prednik tužiteljice JB s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 24. svibnja 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209329318 za kupnju stana , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti predniku tužiteljice na raspolaganje iznos od 108.834,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom ( čl. 1. Ugovora ) dok se prednik tužiteljice navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 20 godina i da tražbina dospijeva dana 24. svibnja 2028. , zatim je ugovoreno u čl. 2 st. 1 Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d. i iznosi 2,90 % godišnje, zatim je ugovoreno u čl. 7 st. 1 Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja također u kunskoj protuvrijednosti s time da anuitet iznosi 596,12 CHF.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika iz Zagreba Vladimira Marčinka poslovni broj: OV-8535/07 od 25. svibnja 2007.

Poslovni broj: 716/2023-23

8. Nesporno je da su prednik tužiteljice i tuženik dana 4. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 73.843,99 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 515.488,06 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 142 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 57.613,95 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 45.809,92 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice, da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužiteljice da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule, sporna je aktivna legitimacija tužiteljice te je sporna visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

10. Tužiteljica ŽBI je izjavila da su ona i njezin sada pok. suprug kao sudužnici uzeli predmetni kredit prije 18 godina, a namjena kredita je bila rješavanje stambenog pitanja i tako su kupili stan na adresi [adresa]. Tužiteljica se ne sjeća koji je bio iznos kredita, a rok otplate kredita je bio 20 godina s time da još 2 godine mora otplaćivati predmetni kredit.Tužiteljica navodi da je putem medija bilo navedeno da je najpovoljniji kredit u CHF i to su zapravo mediji reklamirali , a i prvo što je nuđeno u banci je bio kredit u CHF te je ona pitala u banci što bi za njih bilo najpovoljnije i bankarska službenica je rekla da bi kredit u CHF za njih bio najpovoljniji zbog niske kamate i rate kredita i spomenula je još niz povoljnih stvari za taj kredit te da većina mladih uzima te kredite, a u to vrijeme su ona i suprug bili mladi pa su vjerovali bankarskoj službenici.Tužiteljica tvrdi da su ona i njezin suprug dosta toga pitali bankarsku službenicu , ali ono što im je ponuđeno je bilo ,,uzmi ili ostavi" i koliko se sjeća bankarska službenica nije ništa govorila o stabilnosti tečaja u CHF i zapravo je kredit u CHF hvalila pa tužiteljica navodi da je tako pitala bankarsku službenicu da li oni kao korisnici kredita mogu utjecati na uvjete kreditiranja, ali je ona rekla da ne mogu i sve je bilo po principu da prihvate takav ugovor o kreditu ili ne.Tužiteljica navodi da je za nju i supruga bilo bitno kolika će biti mjesečna rata kredita, ali nisu dobili nikakvo objašnjenje o tome da HNB ne štiti kunu prema tečaju CHF kao što to čini prema EUR s time da joj je u banci službenica rekla da ,,može nešto i biti, ali ništa drastično" i to joj je

Poslovni broj: 716/2023-23

rekla kada ju je pitala da li se što može dogoditi sa kreditom.Tužiteljica navodi da je u nekoliko godina mjesečna rata kredita znatno porasla i to od početne rate od 1.800,00 kn do najviše 6.000,00-6.500,00 kn, što je bilo ,,strašno'' povečanje u odnosu na njezinu plaću.Tužiteljica tvrdi da su kod Javnog bilježnika solemnizirali ugovor o kreditu, a Javni bilježnik uglavnom je govorio o nekim općenitim stvarima , ali nije ništa govorio o valutnoj klauzuli i sjeća se da su kod Javnog bilježnika ona i njezin suprug potpisali Ugovor .Također tužiteljica tvrdi da su ona i suprug pitali u banci zbog čega je došlo do tolikog povećanja mjesečne rate kredita, ali su uglavnom dobivali dopise od banke o povećanju kamatne stope i to je bilo gotovo svaka dva mjeseca dok se ne sjeća da bi nešto pisalo u vezi tečaja u tim dopisima.Tužiteljica navodi da je išla u banku pitati zbog čega je došlo do takvog povećanja, ali joj je objašnjeno da su takvi uvjeti banke i da se zapravo Zagrebačka banka od stranih banaka zadužuje po strožim uvjetima i rekli su da je to sve pravilo banke te joj je objašnjeno da mogu u cijelosti vratiti kredit ili plaćati i dalje kredit kako je bilo.Nadalje, tužiteljica navodi da su ona i suprug najprije pitali u banci o mogućnosti konverzije kredita, a koliko se sjeća kasnije je došao i dopis od banke o mogućnosti konverzije kredita iz CHF u EUR. Tužiteljica se ne sjeća koje godine su suprug i ona zaključili Dodatak ugovora o kreditu. Tužiteljica tvrdi da je prilikom konverzije utvrđena preplata, s time da je ona htjela podići taj iznos, ali u banci joj je objašnjeno da će se kroz određeni vremenski period umanjivati mjesečna rata kredita i tako je i bilo, ali se sada ne sjeća koliki je točno bio taj iznos preplate.Tužiteljica navodi da se mjesečna rata s konverzijom stabilizirala i zapravo se smanjila u odnosu na to kako je inače rasla kada je kredit bio u CHF.Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja ugovora i sve do smrti svog supruga nije bila vlasnica obrta niti tvrtke, a njezin suprug je do smrti bio vlasnik obrta i to jedno kratko vrijeme od godinu dana s time da se djelatnost nije obavljala u stanu, a ona je nakon njegove smrti naslijedila obrt i obrt i dalje postoji, ali ne obavlja se neka djelatnost obrta te će zatvoriti obrt i obrt je na adresi [adresa] te se tamo nalazio prostor tog obrta. Tužiteljica tvrdi da živi u [adresa], u [adresa] i to u stanu koji je kupljen kreditom. Tužiteljica navodi da su ona i suprug otplaćivali predmetni kredit s time da ona sada otplaćuje predmetni kredit.Tužiteljica tvrdi da je pročitala ugovor i da je o kreditu pitala bankarsku službenicu uglavnom općenito o kreditu i interesiralo ju je kako se formira mjesečna rata kredita i o uvjetima prijevremene otplate kredita , kao i da li će biti informirani ona i suprug o promjenama u kreditu, a navodi da zna što znači valutna klauzula da se kredit mijenja ovisno o tečaju.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo

Poslovni broj: 716/2023-23

za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , prednik tužiteljice i nakon njegove smrti tužiteljica je tuženiku plaćen znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju predniku tužiteljice i tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka , ,kao i uvečanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, njima ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice tako da je predniku tužiteljice ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta pa značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih prednik tužiteljice u

trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

13. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je s obzirom na iznos kredita za nju i njezinog supruga je najpovoljnije da uzmu kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici i njezinom suprugu o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

14. Dakle, tužiteljici i njezinom suprugu od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti im je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti prednika tužiteljice i tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi prednik tužiteljice uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Pri tome valja reći da je prednik tužiteljice bio prosječan potrošač ( ing. elektrotehnike ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice.

Poslovni broj: 716/2023-23

16. Osim toga , kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i to da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom ( čl. 1. Ugovora ) i u čl. 7 st. 1 Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja također u kunskoj protuvrijednosti.

18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet KB protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 4. veljače 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tprednik tužiteljice , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na

Poslovni broj: 716/2023-23

ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite pravnog prednika tužiteljice , kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli prednik tužiteljice je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora predniku tužiteljice nije vračeno,sve ono što je preplatio.

24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time predniku tužiteljice obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke

Poslovni broj: 716/2023-23

,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti preplate svih pojedinih uplata po Ugovoru o kreditu kao i da vještak kod izračuna uzme u obzir preplatu priznatu predniku tužiteljice prilikom provedbe konverzije u iznosu od 57.613,95 kn.

27. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.161,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) , a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.098,08 EUR ( glavnica ) .

28. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

29. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka u podnesku od 4. rujna 2025.( nalaz i mišljenje vještaka je primio još 31. ožujka 2025. ) , a planom upravljanja postupkom tuženik se trebao očitovati na nalaz i mišljenje vještaka u roku od 30 dana , što nije učinio te tuženik u tom podnesku navodi da je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita, a da je vještak umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršila tužiteljica te takvim izračunom sudski vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu, a da je tužiteljica razliku kamate tužila pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-6474/2019. i da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta), jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate, a suprotno tome, kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute i kako bi se odvojio efekt promjene kamatne stope od efekta tečaja, vještak treba zasebno računati razliku u preplati s te dvije različite osnove i tuženik također prigovara, jer je sudski vještak iznos preplate koji je priznat predniku tužiteljice u konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15 nezakonito odbio od zakonskih zateznih kamata obračunatih na iznose koje vještak utvrđuje kao „preplatu“, pritom u potpunosti ignorirajući izričitu odredbu čl. 19.c. st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15. i tuženik traži da se o tome vještak očituje.

30. Sud je rješenjem od 15. rujna 2025. odbio prijedlog tuženika za dodatnim očitovanjem financijskog vještaka budući da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i primjedbe tuženika odnose se na pravna pitanja te je i tuženik znatno prekoračio rok u kojem se trebao očitovati na nalaz i mišljenje financijskog vještaka , a i to što tuženik predlaže trebao je iznijeti do kraja prethodnog postupka i do tada predložiti

Poslovni broj: 716/2023-23

što bi bio zadatak vještaka po tuženiku, što tuženik nije učinio

31. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , jer je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije, zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos preplate priznat u konverziji , a i objasnio je način izračuna te sve to prikazao u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

32. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 10.161,75 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 6.098,08 EUR, koji iznos je dosuđen tužiteljici radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude

33. Osim navedenog iznosa od 6.098,08 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa je sud odlučio kao u toč. II. izreke presude.

34. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica , odnosno njezin prednik nisu dokazali da su potrošači , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer prednik tužiteljice nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit za kupnju stana pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je prednik tužiteljice dokazao da je potrošač.

35. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

36. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač , odnosno da je to bio prednik tužiteljice u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, jer iako su tužiteljica i njezin pok. suprug imali obrt , a što proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice i izvatka iz obrtnog registra ( list 121 spisa ) obrt je osnovan 2020. , a prestao je postojati 2023. i djelatnost se obavljala na adresi : [adresa] , a ne na adresi gdje je predmetnim kreditom kupljen stan , [adresa] na kojoj sada živi tužiteljica , a do svoje smrti živio je i njezin suprug , što je i razvidno

Poslovni broj: 716/2023-23

iz rješenja o nasljeđivanju.

37. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 18. travnja 2025., jer da tužiteljica traži veću isplatu u iznosu od 6.098,08 EUR nego u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu kada traži isplatu iznosa od 5.119,36 EUR.

38. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužiteljica je samo uskladila tužbene zahtjeve s nalazom i mišljenjem vještaka čije iznose je tužiteljica mogla saznati tek po provedbi financijskog vještačenja te se zapravo tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

39. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice , jer da ona nije korisnik kredita već je to bio njezin suprug JB i pritom tuženik ukazuje da su potrošačka prava po svojoj naravi strogo osobna i nisu prenosiva pa time niti nasljediva i stoga JB nije na ovdje tužiteljicu mogao prenijeti svoja eventualna potrošačka prava iz Ugovora o kreditu, a isto tako, iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) je vidljivo za anuitete za razdoblje koje tužiteljica potražuje da nije plaćala tužiteljica.

40. Prigovor tuženika nije osnovan.

41. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice i prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je prednik tužiteljice uzeo kredit i da ga je on otplaćivao zajedno sa svojom suprugom , ovdje tužiteljicom , a nakon njegove smrti kredit je nastavila otplaćivati tužiteljica , a ne netko drugi i ona i sada plaća rate kredita te je tužiteljica naslijedila pravo potraživanja iz predmetnog ugovora glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kako je to i navedeno u rješenju o nasljeđivanju donesenog od strane Javnog bilježnika iz Zagreba Višnje Antoš poslovni broj: O-149/2022-5 od 18. listopada 2022. dakle radi se o prenosivom pravu , a i tuženik je u svojim poslovnim knjigama predmetni kredit evidentirao kao kredit prednika tužiteljice .

42. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

43. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan.

44. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je

Poslovni broj: 716/2023-23

uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku .

45 . Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

46.

Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 18. travnja 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

47. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnicima , koji su odvjetnici u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to : za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 7. 3. 2023. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 24. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 18. 4. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i zastupanje na raspravi dana 15. 9. 2025. po tbr 9/1 100 EUR , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.000,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 250,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR te troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 48,83 EUR i troškove sudske pristojbe na presudu u iznosu od 97,66 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.896,49 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 29. listopada 2025.

48. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje po punomoćniku , koji je odvjetnik na ročištu za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR , jer punomoćnik, tužiteljice nije bio nazočan tom ročištu

49. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s

Poslovni broj: 716/2023-23

zakonskom zateznom kamatom .

U Zaboku 29. listopada 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Stefanović, Krvavica,Bulić i Pletikosa Odvjetničko društvo d.o.o. iz [adresa],

F 13

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne,

Iblerov trg 10/VII24