Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 638/2023-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N. N., odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-241/2022-4 od 29. studenoga 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pn-114/20-12 od 23. prosinca 2021., ispravljena rješenjem poslovni broj Pn-114/20-20 od 14. listopada 2022., u sjednici održanoj 28. rujna 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-241/2022-4 od 29. studenoga 2022. u toč. II. i III. izreke te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem toga suda poslovni broj Pn-114/20-20 od 14. listopada 2022., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 500.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. I.), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 47.500,00 kn (toč. II.).
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:
„I. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pn-114/20-12 od 23. prosinca 2021., ispravljena rješenjem poslovni broj Pn-114/20-20 od 14. listopada 2022. u toč. I izreke, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen u iznosu od 370.000,00 kn/4.9107,44 eur, sa zakonskom zateznom kamatom, u toč. II izreke, za iznos parničnog troška u iznosu od 22.800,00 kn /3.026,08 eur, kao i u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
II. Preinačuje se navedena presuda u toč. I. izreke dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 130.000,00 kn/17.253,97 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. svibnja 2013. do isplate, te u toč. II izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženoj daljnji parnični trošak u iznosu od 24.700,00 kn/3.278,25 eur i u tom dijelu sudi:
Tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: ..., dužna je tužitelju M. J. iz R., OIB: ..., sada na izdržavanju kazne zatvora u K. L., L., isplatiti na ime naknade štete ukupan iznos od 130.000,00 kn/17.253,97 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena počam od dana podnošenja zahtjeva ODO V. od 25. svibnja 2013. godine pa do isplate, u roku od 15 dana. Odbija se tužena REPUBLIKA HRVATSKA sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 24.700,00 kn/3.278,25 eur.
III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 2.539,06 kn/336,99 eur, u roku od 15 dana.“.
3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-1484/2023-2 od 25. travnja 2023., dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
„Je li drugostupanjski sud kada preinačava odbijajuću prvostupanjsku presudu te usvaja u cijelosti ili djelomično tužbeni zahtjev mora raspraviti i odlučiti i o svim spornim pravnim pitanjima i istaknutim materijalnopravnim i procesnim prigovorima u postupku (zastara, procesne pretpostavke za tužbu i sl.)?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je protiv navedene presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).
8. Tuženica, sukladno pitanju zbog kojeg je dopuštena revizija, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, temelji na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a počinjene pred drugostupanjskim sudom, jer je preinačenjem prvostupanjske presude na temelju čl. 373. toč 3. ZPP-a propustio ocijeniti prigovor zastare i nepostojanja procesne pretpostavke po čl. 186.a ZPP-a, slijedom čega presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 500.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 34/05 i 41/08 - dalje: ZOO) za provedenih 13 godina u kaznionici u Lepoglavi (nakon čega je premješten u k. u G.), tj. od 19. listopada 2007. do 3. studenoga 2020., a koja povreda da je uzrokovana nehumanim uvjetima boravka u K. u L. i neudovoljavanja standardu smještaja zatvorenika od 4 m2 i 10 m3 po zatvoreniku, a sve zbog prekapacitiranosti istih.
10. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u bitnomu s obrazloženjem da uvažavajući okolnosti predmetnog slučaja, kao i imajući u vidu okolnost da je K. u L. penalna ustanova, predviđena za smještaj osoba lišenih slobode, pa iako se radi o zatvorskoj ustanovi, tužitelju je bilo omogućeno da tijekom cijelog dana soba bude otvorena, osim u razdoblju od 8,55 do 10,20 sati i od 13,00 do 14,15 sati, kada se zaključavala, ali da ni nakon zaključavanja sobe u tom razdoblju tužitelj nije morao boraviti u sobi. Naime, tužitelj je mogao birati između sobe i boravka u svim raspoloživim prostorijama (TV boravku, hodnicima, čitaonici, sobi sa kompjuterima, kupaonici i dr.) prema vlastitom izboru, a isto tako je mogao boraviti na svježem zraku od 8,25 do 10,20 sati i od 13,00 do 14,10 sati, bavio se sportskim aktivnostima (teretana), na raspolaganju je imao i druge aktivnosti (šetnja i sl.). U večernjim satima ni nakon zaključavanja sobe tužitelj nije morao boraviti u sobi, već je mogao boraviti u TV boravku do 23,00 sata, a vikendom i praznicima do 24,00 sata (ili manje, opet prema vlastitom odabiru) te mu je i tijekom noći kao i tijekom svih 24,00 sata na dan bila na raspolaganju pitka voda i sanitarni čvor, o čijoj higijeni se brinu sami zatvorenici, kojima je K. u L. osiguravala potrebna sredstva za čišćenje.
10.1. Slijedom navedenog sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj u tom razdoblju nije mogao trpjeti duševne boli zbog nedostatka prostora, a ako je tužitelj i trpio duševne boli zbog nedovoljnog prostora spavaonice da to ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobodi. Shvaćanje je prvostupanjskog suda da činjenica nezadovoljavajućeg prostora spavaonice ne predstavlja niti oblik poniženja, niti nečovječnog postupanja od strane tuženice prema tužitelju, kao zatvoreniku, kojim bi bilo povrijeđeno njegovo dostojanstvo, odnosno pravo osobnosti iz čl. 19. u svezi čl. 1046. i čl. 1100. ZOO-a, jer je omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana tužitelju nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici.
11. Drugostupanjski sud je ocijenio pogrešnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je ograničenost prostora koju je tužitelj imao u spavaonici bila nadoknađena naprijed navedenim kao i slobodom kretanja koju je uživao tijekom dana mogućnošću boravka u ostalim prostorijama Kaznionice i boravkom na svježem zraku te je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske, čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), čl. 14. st. 1. toč. 1., čl. 74. i čl. 77. st. 1. Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ), Preporuku R (99) i stajališta Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Pravilnik o standardima smještaja i prehrani zatvorenika, te CPT standarde Vijeća Europe, uz zaključak da sud prvog stupnja prilikom donošenja presude u ovoj pravnoj stvari nije vodio računa o svim relevantnim i odlučnim činjenicama, koje kao takve u svojim odlukama apostrofiraju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., U-IIIB-890/2012 od 14. svibnja 2016. kao i odluke Europskog suda za ljudska prava.
12. Polazeći od nesporne činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju raspolagao s manje od 3 m2 prostora, drugostupanjski sud zaključuje da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije, jer manjak prostora u konkretnom slučaju ne može biti nadoknađen na drugi način dovoljnom slobodom kretanja i prikladnim aktivnostima izvan sobe koje su ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe, slijedom čega da je tužitelj bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.
13. Kako je tužitelj, kao osoba lišena slobode, u spornom razdoblju od 13 godina bio smješten u K. u L. u uvjetima koji značajno odstupaju od uvjeta propisanih odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, po kojem je kaznionica, odnosno zatvor dužan osigurati svakom zatvoreniku za sebe minimalno 4m2 i 10m3 prostora, drugostupanjski sud zaključuje da je povrijeđeno tužiteljevo pravo osobnosti te je na temelju čl. 19. st. 1. i 2. i čl. 1045. u vezi s čl. 1100. st. 1. ZOO-a, tužitelju za 13 godina provedenih u takvim uvjetima dosudio naknadu štete u iznosu od 130.000,00 kn, sa zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, tj. od 25. svibnja 2013. do isplate.
14. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, a koje se odnosi na dužnost žalbenog suda da, kada preinačava odbijajuću odluku prvostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 373. toč 3. ZPP-a, odluči i o svim spornim pravnim pitanjima (prigovorima) u postupku, tuženica ukazuje na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te iznosi relevantnu praksu viših sudova u kojima je izneseno pravno shvaćanje koje odstupa od postupanja drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju.
15. Prema odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako, između ostaloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
16. Odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a propisano je da će u obrazloženju sud izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele, dokaze koji su predložile, te će se između ostaloga, izjasniti i o stavovima stranaka u pravnoj osnovi spora te u njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.
17. U konkretnom slučaju tuženica je u odgovoru na tužbu istakala prigovor zastare te navela da je zahtjevom za mirno rješenje spora obuhvaćeno samo razdoblje od 2007. pa do podnošenja zahtjeva 29. svibnja 2013. i predložila odbaciti tužbu u odnosu na razdoblje nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora tj. od 30. svibnja 2013. obzirom da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 186.a ZPP-a.
18. Preinačavajući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud je trebao odlučiti i o navedenim prigovorima tuženika. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud to nije učinio već je odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja cijeneći samo da je tužitelj u spornom razdoblju od 13 godina bio smješten u K. u L. u uvjetima protivnim pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, koji uvjeti značajno odstupaju od uvjeta propisanih odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ-a i tužitelju dosudio naknadu štete i to za 13 godina u iznosu od 130.000,00 kn. Zanemarujući pri tome navedene prigovore tuženika drugostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer se zbog nedostatka obrazloženja glede navedenih prigovora tuženice pobijana presuda ne može ispitati.
19. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Kada žalbeni sud preinačava odbijajuću odluku prvostupanjskog suda te prihvaća u cijelosti ili djelomično tužbeni zahtjev dužan je odlučiti i o svim spornim pravnim pitanjima i prigovorima stranaka iznesenim u postupku, odnosno ne može se očitovati samo na pravno pitanje zbog kojeg je odbijen tužbeni zahtjev u prvostupanjskom postupku već je dužan odlučiti i o svim prigovorima stranaka iznesenim u postupku.
20. Budući da je slijedom navedenog osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. alineja 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
21. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).
Ivan Vučemil, v.r.