Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-15/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužiteljice OC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicima, HC, GC, Maji Tkalčec i mr.sc. Marijanu Petriću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o. u Varaždinu, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische Bank d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 21. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, te objave presude dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermaerkische Bank d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici, OC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 393,16 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. lipnja 2005. do isplate, i to: po stopi od 15% godišnje od 2. lipnja 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se Erste&Steiermaerkische Bank d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici, OC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 388,28 EUR (tristo osamdeset osam eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica, OC, podnijela je 8. siječnja 2025. tužbu protiv tuženika, Erste&Steiermaerkische Bank d.d., u kojoj navodi da je kao korisnica kredita sa tuženikom kao bankom sklopila dana 16. svibnja 2005. u Čakovcu, Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102410942, kojim ugovorom je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 63.100,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Rok vraćanja iznosio je 120 mjeseci (120 anuiteta), s početnim iznosom anuiteta od 668,97 CHF, pri čemu da je tužiteljica kod sklapanja ugovora primila Otplatnu tablicu i Plan otplate po Ugovoru o kreditu. Tužiteljica nadalje navodi kako je člankom 10. Ugovora o kreditu propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom ugovora, a da je korisnik kredita suglasan da će se obračunati iznos naknade naplatiti prilikom isplate plasmana, pri čemu je tužiteljica tuženiku prilikom isplate kredita platila naknadu za obradu kredita sukladno čl. 10. Ugovora u iznosu od 2.962,29 kn / 393,16 EUR dana 1. lipnja 2005. Tužiteljica smatra kako je tuženik navedeni iznos stekao bez valjane pravne osnove, odnosno navodi kako je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu protivna prisilnim odredbama iz čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača koje su bile na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Također navodi kako o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovarala sa tuženikom te joj nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi koji se podmiruju iz te usluge. Stoga tužiteljica smatra da je predmetna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Navodi kako tužiteljica nije dokazala na koji je način došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa da bi takva odredba bila ništetna. Ističe kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima u skladu s Zakonom o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Navodi kako je tužiteljici ponudio sklapanje ugovora uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu te da je tužiteljici na temelju jasne i određene odredbe ugovora moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogla donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Ističe kako je naknada naplaćena u iznosu od 2.962,29 kn / 393,16 EUR te da je iznos naplaćene naknade vidljiv na pregledu prometa po računu, a da je naplaćeni postotak u skladu s Odlukom banke o visini kamatnih stopa i naknada, da je tužiteljici bio poznat obzirom je određen u fiksnom iznosu i nije vezan vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Tuženik ističe kako je naknada za obradu kredita dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužiteljica prihvatom ponude obvezala platiti. Navodi kako je naknada isplaćena iz ugovorenog kredita, da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao sporno niti tražila kakva razjašnjenja ugovornih obveza, te da je sama tužiteljica svjesno odlučila da joj upravo predmetni ugovor sa svim uvjetima i odredbama najviše odgovara. Tužitelj također ističe kako banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino ponuditi uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužiteljica nesporno učinila. Nadalje navodi kako Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o potrošačkom kreditiranju i Zakon o bankama ne zabranjuju ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da je Ministarstvo financija donijelo Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite kojim je, između ostalog, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je naknadi priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to sugerira tužiteljica. Zaključno navodi kako su obje ugovorne strane pristale na odredbe predmetnog ugovora o kreditu, potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku i tada važećim zakonskim propisima. Vezano uz istaknuti prigovor zastare navodi kako je sporna naknada plaćena još 2005., a tužba da je podnesena 8. siječnja 2025. pa je očito da je kondemnatorni dio tužbe u zastari, temeljem odredbe čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, i to još od 2010., kada je istekao petogodišnji zastarni rok.

3. Tužiteljica se podneskom od 15. travnja 2025. očitovala na odgovor na tužbu. Navela je kako je sklapanju ugovora s tuženikom pristupila kao prosječan potrošač bez znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, slijedom čega ocjenjuje bespredmetnim tvrdnje tuženika da je ugovorna odredba o naknadi jasno određena. Ističe kako je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu bila dio tipskog ugovora, unaprijed definirana od strane tuženika i da na nju nije imala nikakvog utjecaja obzirom se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te tuženici nisu objašnjeni razlozi naplate naknade. Ukazuje na praksu suda EU u presudi C -224/19 i C-259/19 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima odnosno ugovorima o hipotekarnom zajmu te iznosi svoje shvaćanje prakse na koju je tuženik ukazao u svojem odgovoru na tužbu. Navodi kako nije sporno da su naknada, kao i njezina visina, bile uočljive, međutim ističe kako iz tako naznačene naknade ne proizlaze razlozi koji bi opravdali njezino plaćanje te da je tužiteljica morala dobiti odgovarajuće informacije o stvarnim troškovima koji bi opravdali plaćanje naknade. Također navodi kako je odredba u pogledu koje se vodi ovaj spor samo jedna od većeg broja nepoštenih ugovornih odredbi čiji je sadržaj tuženik nametnuo tužitelj ici, te da u konkretnom slučaju dolazi do primjene odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a sve budući da se o konkretnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. te navodi da je svoje shvaćanje o roku zastare u vezi s povratom uplaćenih iznosa na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu koji je utvrđen ništetnim iz razloga jer sadržava nepoštene odredbe iznio i sud EU u presudi C-28/22.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 393,16 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti prema kojem je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak, tužiteljica je u tužbi i podnesku od 15. travnja 2025. predložila provesti dokaz njenim saslušanjem, a isti dokaz predložio je i tuženik u odgovoru na tužbu. Slijedom navedenog, iako niti jedna od stranaka nije izričito predložila održavanje usmene rasprave, dokazni prijedlog saslušanja stranaka je sam po sebi prijedlog koji u sebi sadržava i prijedlog za održavanje usmene rasprave, obzirom je izvođenje dokaza saslušanjem stranaka po prirodi stvari moguće izvesti jedino održavanjem ročišta za glavnu raspravu.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-15/2025, i to: Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102410942 od 16. svibnja 2005. (listovi 5-8 spisa i 28-31 spisa), otplatnu tablicu od 16. svibnja 2005. (listovi 9-12 spisa i 32-35 spisa), plan otplate za kredit koji se otplaćuje u anuitetima (listovi 13-15 spisa i 37-39 spisa), dopis tužiteljice od 22. studeni 2024. (list 16 spisa), potvrda tuženika o visini naplaćene naknade za obradu kredi ta (listovi 17 i 36 spisa) te je u dokaznom postupku saslušao i tužiteljicu. Sud nije izveo dokaz saslušanjem po tuženiku predloženog svjedoka EC, službenice tuženika koja je ugovarala kredit s tužiteljicom, na okolnost da je tužiteljica bila dovoljno informirana o predmetu i cijeni ugovora o kreditu i o bitnim aspektima ostalih ugovornih odredbi, a isto iz razloga što ovaj sud smatra da predložena svjedokinja zasigurno ne može sa sigurnošću iskazivati o okolnostima na koje je predloženo njeno saslušanje i to iz razloga što je od dana sklapanja ugovora o kreditu proteklo više od 20 godina te zbog činjenice da je ista zasigurno svakodnevno radila na poslovima odobravanja kredita te se po prirodi stvari sigurno ne može sjećati konkretne tužiteljice i č injenica koje su prethodile sklapanju konkretnog ugovora o kreditu. Pri tom je važno napomenuti da sam tužitelj u odgovoru na tužbu u nekoliko navrata ističe kako je tužiteljica bila poslovno sposobna osoba koja je mogla sama procijeniti odgovaraju li ponuđene usluge banke njezinim potrebama i mogućnostima, što pak upućuje na zaključak da tužiteljica doista nije imala nikakve mogućnosti voditi pregovore oko bilo koje ugovorne odredbe, pa tako i ovdje sporne, već je isključivo imala mogućnost iste prihvatiti takve kakve jesu ili iste ne prihvatiti i ne sklopiti ugovor o kreditu. Druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa od 393,16 EUR, plaćenog po osnovi odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu koja glasi "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01 ,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom ugovora. Korisnik ugovora suglasan je da će se obračunati iznos naknade naplatiti prilikom isplate plasmana.",

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljicom, kao korisnikom kredita, dana 16. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102410942, kojim ugovorom je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 63.100,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tuženik ne osporavan ni činjenicu da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1% iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom isplate kredita, kao i da je tužiteljica tuženiku, kao kreditoru iz sredstava odobrenog kredita podmirila jednokratnu naknadu u iznosu od 2.962,29 kn, što preračunato iznosi 393,16 EUR dana 1. lipnja 2005. Dakle, visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7.2. Sporno je je li odredba članka 10. Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102410942 sklopljenog dana 16. svibnja 2005., koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom ugovora. Korisnik ugovora suglasan je da će se obračunati iznos naknade naplatiti prilikom isplate plasmana." ništetna, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZPP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/03 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Ista odredba sadržana je i u čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07; dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja obaveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 i odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužiteljica je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 21. listopada 2025. navela da je novac koji joj je isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošila za gradnju nove kuće u [adresa] i adaptaciju stare kuće na moru, a koje nekretnine je koristila isključivo u osobne svrhe te da navedene nekretnine nikada nisu korištene radi obavljanja kakvih poslovnih aktivnosti. Nadalje je navela kako nije imala niti obrt niti trgovačko društvo te da predmetne nekretnine nisu nikada davane u najam. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o ugovornoj odredbi koja se tiče naknade za obradu kredita mogla ništa pregovarati niti je u banci bilo kakvih govora o plaćanju te naknade. Nitko joj o tome nije ništa govorio, a za samo odobravanje kredita tražili su u banci dvostruko osiguranje i to u vidu hipoteke na nekretninu i vinkulacije police životnog osiguranja. Tužiteljica je navela kako je sve troškove obrade kredita morala snositi sama, a po otplati kredita morala je i sama ishoditi brisanje upisane hipoteke. Također je istaknula kako je ugovor o kreditu pročitala i pitala za značenje pojedinih ugovornih odredbi, međutim u banci je dobila odgovor da je ugovor o kreditu tipski ugovor i da se ne mogu mijenjati unaprijed formulirane ugovorne odredbe. Koliko se sjeća naknada za obradu kredita iznosila je cca 3.000,00 kn, odnosno 1% iznosa odobrenog kredita, a nakon što joj je naknada ustegnuta nije se raspitivala na što se ona odnosi, obzirom i nije imala druge mogućnosti, odnosno mogla je kredit uzeti ili pod uvjetima kakve banka nudi ili kredit ne uzeti. Zaključno je ponovno istaknula kako joj je rečeno da se o ugovornim odredbama ne može pregovarati, da su one takve kakve jesu te je ostavljeno njoj na izbor hoće li ih prihvatiti i uzeti kredit pod tim uvjetima ili ne.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužiteljica iskazivala neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj ica nije pregovarala o spornoj odredbi čl. 10. Ugovora o kreditu te da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi. Naime, tužiteljica je zapravo imala dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila sredstva potrebna za gradnju i adaptaciju nekretnina. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužiteljici prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,0% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužiteljici nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. ZZP/03, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP/03. Obzirom je u slučaju ništetnosti ugovora (ugovorne odredbe) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (ugovorne odredbe), to je odlučeno kao u točci I/ izreke presude.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva (shvaćanje od 30. siječnja 2020.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita još nije ni utvrđena, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a još nije počela ni teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Temeljem svega naprijed navedenog sud je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

12. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužitelj ica istu dokazala dostavom potvrde koju je tuženik izdao tuženici, a iz koje je razvidna visina naplaćene naknade, pri čemu je i sam tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je Naknada naplaćena u utuženom iznosu, što je vidljivo na pregledu prometa po računu, čime je učinio nespornom visinu utužene tražbine. Zbog navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

13. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužitelja, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužitelja.

14. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužiteljica uspjela u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

14.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), trošak sastava podneska od 15. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, te trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 21. listopada 2025. u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife, kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 75,00 EUR, temeljem Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 6,64 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

14.2. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 388,28 EUR, koje joj je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

15. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 29. listopada 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica, po punomoćniku, Odvjetničkom društvu Petrić i partneri d.o.o. u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćniku, Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu.