REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj spisa: P-331/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja CB iz [adresa]. Odvojak 172, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 16. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja ĆB, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Gorana Devrnje iz Zagreba i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba, dana 29. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9011191070 od 25.04.2006. solemniziranog po javnom bilježniku Jadranka Knego-Rogina, broj OU- 493/2006-1 sklopljenog između tužitelja CB, 1. [adresa]. odv. 34, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:
- u čl. 11.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.''
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CB iz [adresa]. Odvojak 172, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 110,20 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 28.04.2006. do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CB iz [adresa]. Odvojak 172, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 264,48 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28.04.2006. do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju CB iz [adresa]. Odvojak 172, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.317,90 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. listopada 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužitelja CB za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
VI. Odbija se zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d., za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 20. siječnja 2025. godine navodi da je dana 25.04.2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9011191070, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.315,22 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1, i st. 2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je, kako navodi tužitelj, tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 173,15 CHF (110,20 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev- 673/2023-2 od 13.02.2024. godine. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1. i st..2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom navedenog, kako navodi tužitelj, nije mogao komparirati visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 415,57 CHF (264,48 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj je način također prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i Županijski sud u Zagrebu u predmetu GŽ-408/2024 od 02.07.2024. kao i sud EU i to u predmetima: C- 224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19. Slijedom svega navedenog, tužitelj tužbom (tužbeni zahtjev je ispravljen glede tijeka zateznih kamata na ročištu dana 14.05.2025. godine) traži da sud presudom utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu broj: 9011191070 od 25.04.2006. solemniziranog po javnom bilježniku Jadranka Knego-Rogina, broj OU-493/2006-1 sklopljenog između tužitelja i tuženika a koja u čl. 11.3. glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila,'' kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 110,20 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 30.04.2006. do isplate, te kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 264,48 EUR zajedno sa zateznom kamatom počev od 30.04.2006. do isplate te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Navodi da tužitelj ničim ne obrazlaže zbog čega bi odredba o naknadi za osiguranje kredita bila ništetna niti dokazuje da je ista plaćena. Navodi da je odredbom članka 59. ZZP-a propisano da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. st. 1. t. 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tuženik ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tuženika) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naime, predmetne naknade temelje se na slobodi ugovaranja po ZOO-u te također i na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Odredbom članka. 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; Tako je dana 31.1.2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika, troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj neosnovano i pogrešno ističe da su predmetne naknade ništetne. Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik ponovo ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas). Također, tuženik ukazuje sudu i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora. Tuženik ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva kako navodi tuženik, nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za predmetnu odredbu. Nadalje, tuženik navodi da su sporne naknade za obradu kredita plaćene 2006. godine, a tužba je podnesena 2025. godine, pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2011. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Tuženik ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.
3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), u Otplatnu tablicu (list 12-13 spisa), u knjigovodstvenu karticu (list 14-27 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima (list 35-43 spisa), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 51-52 spisa).
4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, te su predložile zaključenje glavne rasprave.
5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 9011191070, sklopljenog dana 25.04.2006. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja CB kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 11.3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te zahtjev za isplatu na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 110,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.04.2006. do isplate te za osiguranje kredita iznos od 264,48 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.04.2006. do isplate.
7. Među strankama nije sporno da je dana 25.04.2006. godine tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9011191070, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.315,22 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, da je odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 173,15 CHF (110,20 EUR), da je odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 415,57 CHF (264,48 EUR). Isto tako, nije sporna visina tužbenog zahtjeva od 110,20 EUR zajedno sa zateznom kamatom počev od 28.04.2006. do isplate i iznos od 264,48 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 28.04.2006. do isplate.
8. Sporno je je li odredba točke 11.3. Ugovora o kreditu ništetna, te posljedično tomu je li tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos od 110,20 EUR zajedno sa zateznom kamatom počev od 28.04.2006. do isplate i iznos od 264,48 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 28.04.2006. do isplate, kao i je li osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tuženika.
9. Tužitelj CB u svom iskazu navodi da je 2006. godine odlučio kupiti automobil marke Fiat Stilo, da nema vozačku dozvolu, da je automobil kupljen za potrebe njegove supruge i obitelji, da se on i supruga nisu bavili nekim privatnim biznisom, da je tada radio u montaži za mjesečnu plaću, da je automobil još uvijek u njegovom vlasništvu, da je kredit u cijelosti isplaćen, da je sa suprugom otišao u Autokomerc u Zagrebu, da je donio tri liste za tri prethodne mjesečne plaće, da se ne sjeća je li s tim ugovorom bio kod javnog bilježnika, da su sve rješavali djelatnici autokuće, da mu je taj kredit u CHF jedini ponuđen, da nije ništa pitao, niti je nešto specijalno čitao taj ugovor, a niti su mu oni nešto posebno objašnjavali, da se ne sjeća nikakvog osiguranja kredita, da mu djelatnica auto kuće nije ništa govorila o nekakvoj ulaznoj naknadi, niti je on išta pitao, već je samo donio tri liste plaće i ne sjeća se je li išao kod javnog bilježnika.
10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, a sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade i troška osiguranja kredita) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.
12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
13. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i troškovima osiguranja kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.
14. Uostalom, valja ukazati da tužitelju očigledno nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita koje su naplaćene 28.04.2006. iz kredita. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe točke 11.3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita.
15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, te trošak osiguranja kredita u visini koja je postavljena i ovim tužbenim zahtjevom u postotku od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi točke 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.
17. Naime, u odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, valja navesti da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, odnosno naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, pri čemu tuženik nije niti dokazao da bi predmetni kredit osigurao te je li snosio bilo kakve troškove tog osiguranja (čl. 219. i čl. 221a. ZPP), niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što upućuje sud na zaključak da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, te navodi sud na zaključak da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naime, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Slijedom navedenog, a budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.
18. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja, odnosno od 28.04.2006. godine do isplate (tuženik na ročištu dana 14.05.2025. čini nespornim visinu tužbenog zahtjeva od 110,00 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 28.04.2005. do isplate, i iznosa od 264,48 eur zajedno sa zateznom kamatom od 28.04.2005. do isplate).
19. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, koja još i nije pravomoćna, utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, jasno je da zastara nije nastupila.
20. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila, koji je tužitelj, što je vidljivo iz njegovog iskaza, koristio za potrebe sebe i svoje obitelji. Stoga je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, u cijelosti neosnovan.
21. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 20.01.2025. godine od 100 bodova (Tbr 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 26.02.2025. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu 14.05.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 16.09.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 29.10.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.125,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 96,45 eur i trošak sudske pristojbe na presudu od 96,45 eur, dobije se iznos od 1.317,90 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.
22. Tužitelju je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni iznos parničnog troška dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražio.
23. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.
U Zagrebu, 29. listopada 2025. godine
Sudac
Goran Goluža
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.
DNA:
pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu od 96,45 eur i na presudu od 96,45 eur pun. tuženika
