- 1 -              Rev 436/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 436/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J., OIB: ... iz O., K., kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko - upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-56/2022-2 od 14. travnja 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1617/19-65 od 12. studenoga 2021., u sjednici održanoj 28. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 50.000,00 kn sa zateznim kamatama od 20. svibnja 2014. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.000,00 kn (točka II. izreke) i odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena i djelomično preinačena presuda suda prvog stupnja te je suđeno:

„Žalba se djelomično uvažava te se pobijana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1617/19-65 od 12. studenog 2021.:

- preinačava u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 15.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te u odluci o parničnom trošku, tako da se sudi:

I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 15.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2014. do isplate, i to po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana prethodnog polugodišta za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

 

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

- potvrđuje u preostalom dijelu, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 35.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.“.

 

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 3875/2022 od 9. studenoga 2022., dopustio je tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

„Opravdava li sama činjenica što je tužitelj, kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora te činjenica da je sanitarni čvor u Zatvoru u Z. smješten unutar zatvorske ćelije, kao i činjenica da je tužitelj konzumirao hranu u sobi, dosuđenje pravične novčane naknade s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene Zakonom o izvršenju kazne zatvora, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koji osiguravaju ukupnu kvalitetu života, svojstvenu lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je protiv navedene presude pod stavkom I. izreke podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predložila je ovome sud pobijanu presudu pod stavkom I. izreke preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

 

8. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed ponižavajućih uvjeta smještaja za razdoblje od 8. listopada 2010. do 31. svibnja 2011. (235 dana) u Zatvoru u Z., od 3. siječnja 2012. do 10. svibnja 2012. (129 dana) u Zatvoru u Š., te od 11. svibnja do 9. lipnja 2012. (30 dana) u Zatvoru u Z., što ukupno iznosi 394 dana.

 

9. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

- da je u Zatvoru u Z. u prosjeku po jednom zatvoreniku ostvarena podna površina od oko 3,5 m2, pa da ova okolnost sama za sebe ne upućuje na nehumane uvjete smještaja, jer je tužitelj bio smješten u prostoriji koja bez sanitarnog čvora ima podnu površinu od 19,5 m2, u pravilu s još 5 do 6 osoba, a iznimno 7 osoba;

- da osim spavaonice zatvorenicima nije omogućen drugi prostor u kojem bi boravili, da sanitarni čvor u kojem zatvorenici vrše nuždu nije u potpunosti fizički odvojen od zatvorske sobe, zbog čega, pa i unatoč sustavu ventilacije, nije moguće izbjeći širenje neugodnih mirisa iz sanitarnog čvora u prostor sobe u kojem zatvorenici jedu, da prostor zatvorske sobe skučenim čini činjenica da je pored zatvoreničkih kreveta i ormara u isti smješten stol s klupama za kojim zatvorenici jedu, te da osim dvosatne šetnje zatvorenici nemaju mogućnost upražnjavanja bilo kakvog drugog svakodnevnog sadržaja na svježem zraku, slijedom čega da se radi o neprimjerenim odnosno ponižavajućim uvjetima smještaja;

- da u Zatvoru u Š. površina prostorije u kojoj je boravio tužitelj nije udovoljavala minimumu od 3 m2 prostora po zatvoreniku, imajući u vidu da je u istoj boravilo 7 do 8 zatvorenika i da se nije radilo o povremenom i kratkom povećanju broja osoba, već o stanju kroz cijelo vrijeme boravka tužitelja u navedenoj ustanovi u trajanju od 128 dana;

- da i neovisno od toga što je u navedenoj ustanovi tužitelju omogućeno bavljenje raznim aktivnostima i što kroz neutvrđeno vrijeme tužitelj nije tijekom većeg dijela dana boravio u navedenoj prostoriji, kada je obavljao poslove u vinogradu i u kuhinji, ocijenjeno je da svi ostali uvjeti boravka tužitelja nisu mogli nadomjestiti neuvjetnost smještaja u zatvorskoj prostoriji;

- da je tužitelj za vrijeme boravka u Zatvoru u Z. u prvom navratu, od 8. listopada 2010. do 31. svibnja 2011., bio smješten u prostorijama površine 16,45 m2 i 15,51 m2 sa 4 do 6 osoba te je na tužitelja kroz 75 dana otpadalo manje od 3 m2 prostora, 52 dana oko 4 m2 , a preostalo razdoblje 3,1 m2 odnosno 3,3 m2, pa cijeneći i ostale uvjete u navedenom zatvoru, ocjena je suda da su i navedeni uvjeti smještaja bili neprimjereni.

 

10. Imajući u vidu da je kroz veći dio razdoblja izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Z. podna površina po zatvoreniku bila veća od 3 m2, a da je kroz određeni dio razdoblja iznosila oko 4 m2, da je u zatvoru u Z. bilo udovoljeno kriteriju veličine prostora, ali da je smještaj ocijenjen neprimjerenim zbog svih ostalih uvjeta smještaja, kao i da je u Zatvoru u Š. nedostatak veličine prostora u znatnoj mjeri nadoknađen mogućnošću boravka izvan zatvorske prostorije, drugostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“, broj 18/07, 6/00, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija), čl. 3., čl. 14., čl. 76., čl. 78. i čl. 96. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 55/00, 99/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11 - dalje: ZIKZ) i praksu Europskog suda za ljudska prava (Muršić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.), nalazi da je primjerena naknada zbog neodgovarajućih i nehumanih uvjeta smještaja 15.000,00 kn.

 

11. Suprotno tvrdnji revidentice, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno kada je, pošavši od utvrđenja o izostanku dostatne minimalne površine (i prostornog obujma) koja svakom zatvoreniku ima biti osigurana prilikom izdržavanja kazne zatvora, ali i o postojanju drugih prava i pogodnosti koja su tužitelju omogućena (slobodom kretanja tijekom dana kao i raznim sadržajima izvan sobe), čime je značajno ublažen negativni učinak manjka prostora u samoj sobi predviđen ZIKZ-a, Pravilnikom o standardima smještaja i prehrani zatvorenika i Ustavom Republike Hrvatske, kao i praksom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv RH, tužitelju dosudio naknadu za neimovinsku štetu u iznosu od 15.000,00 kn, koji iznos i po ocjeni ovog suda predstavlja primjereno zadovoljenje za pretrpljenu štetu.

 

12. Naime, u vezi s tim valja reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava, izrazio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, pa tako i u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja); stajalište Ustavnog suda iz odluke broj: U-IIIBi-890/2012 od 4. svibnja 2016. objavljene u „Narodnim novinama“, broj 54/16.“.

 

13. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama navodi da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije (Muršić protiv Hrvatske - Zahtjev br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 površine poda ili pak, ako je ukupna površina ćelije takva da onemogućava pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja, smatra se da postoji jaka pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je pritvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) time da je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

 

14. U konkretnom slučaju, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva da boravak tužitelja, u pojedinim razdobljima izdržavanja kazne zatvora, u sobama koje površinom znatno odstupaju od one propisane kao minimalni prostor, nije bio kratak i povremen i da sloboda kretanja i prikladne aktivnosti izvan sobe nisu ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008.).

 

15. Slijedom svega navedenog, kako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

16. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

Zagreb, 28. rujna 2023.

 

                                                        Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Ivan Vučemil, v.r.