REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2581/19-28

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći N1400/19, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 07. listopada 2025. godine u nazočnost punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika VC, odvjetničkog vježbenika, dana 29. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I./ Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj 069-50-3962501, sklopljen dana 12.03.2007.g. u Zagrebu, solemniziran po javnom bilježniku Alemki Gajski iz Zagreba, Mandrovićeva 10, posl.br. OV-6486/07, dana 20.03.2007.g., kao i Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501,sklopljen dana 04.02.2016.g. u Zagrebu, a koji su sklopljeni između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao davatelja kredita i tužiteljice NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita ništetni te da nemaju pravnog učinka.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnih ugovora primio, iznos od 50.784,93 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 01.10.2015.g. pa do konačne isplate, i to od dana 01.10.2015.g. pa do dana 31.12.2022. g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, a od 01.01.2023.g. pa do 29.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, piri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“ kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 069-50- 3962501 od 12. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužiteljice NC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici NC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.728,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 38,59 eura od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 39,56 eura od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 40,17 eura od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 37,74 eura od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 40,89 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 38,48 eura od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 117,78 eura od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 115,06 eura od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 116,42 eura od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 116,19 eura od 01. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 113,33 eura od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 126,27 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 115,70 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 127,25 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 128,11 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 116,19 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 126,73 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 122,56 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 123,94 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 117,93 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 121,95 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 122,48 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,09 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 120,76 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 118,14 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 123,05 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,59 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 111,80 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,96 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 121,05 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,65 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 129,12 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 131,33 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 95,21 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 90,66 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 91,42 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 92,21 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 100,24 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 96,20 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,80 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 95,25 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,16 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 101,87 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,37 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 82,02 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 79,50 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,31 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,28 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 73,39 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 76,75 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 77,30 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 72,19 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 76,23 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 73,98 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 76,50 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 73,28 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 75,60 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 74,95 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 71,47 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 74,50 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 72,27 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 74,12 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 72,38 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 66,45 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 73,43 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,28 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,65 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,08 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,53 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,95 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 69,32 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 70,90 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 68,70 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate te na

- iznos od 71,11 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 01. prosinca 2007. godine do 31. prosinca 2007 godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici NC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 12.312,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 6,45 eura od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 36,28 eura od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 4,76 eura od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 44,66 eura od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 50,70 eura od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 50,71 eura od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 45,78 eura od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 46,35 eura od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 35,49 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,46 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 29,14 eura od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 33,57 eura od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,56 eura od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,57 eura od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,34 eura od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 43,67 eura od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,20 eura od 01. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,35 eura od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,83 eura od 01. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,24 eura od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 65,95 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 105,42 eura od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 98,54 eura od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 124,32 eura od 01. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 113,25 eura od 01. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 100,62 eura od 01. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 128,55 eura od 01. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 168,95 eura od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 141,50 eura od 01. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 143,30 eura od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 138,46 eura od 01. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 138,08 eura od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 191,27 eura od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 192,70 eura od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 238,16 eura od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 215,94 eura od 01. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 188,60 eura od 01. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 188,86 eura od 01. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 183,67 eura od 01. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 197,73 eura od 01. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 206,97 eura od 01. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 201,20 eura od 01. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 200,81 eura od 01. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 201,74 eura od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 207,83 eura od 01. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 198,98 eura od 01. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 203,28 eura od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 199,02 eura od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 187,18 eura od 01. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 198,90 eura od 01. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 199,64 eura od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 199,52 eura od 01. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 182,54 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 187,19 eura od 01. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 197,49 eura od 01. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 188,51 eura od 01. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 173,82 eura od 01. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 170,35 eura od 01. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 177,05 eura od 01. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 183,56 eura od 01. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 189,64 eura od 01. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 187,48 eura od 01. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 187,61 eura od 01. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 194,15 eura od 01. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 178,93 eura od 01. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 175,61 eura od 01. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 181,49 eura od 01. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 173,64 eura od 01. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 174,18 eura od 01. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 172,23 eura od 01. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 180,15 eura od 01. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 184,73 eura od 01. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 180,91 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 187,33 eura od 01. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 187,27 eura od 01. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 187,90 eura od 01. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 189,88 eura od 01. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 181,84 eura od 01. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 189,28 eura od 01. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 186,42 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,68 eura od 01. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 185,84 eura od 01. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 188,08 eura od 01. kolovoza 2015. godine do isplate,

- iznos od 187,78 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 184,96 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 01. travnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljici NC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 7.654,25 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 837,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 124,83 eura od 01. siječnja 2016. godine do isplate,

- iznos od 120,76 eura od 01. veljače 2016. godine do isplate,

- iznos od 124,44 eura od 24. veljače 2016. godine do isplate,

- iznos od 123,96 eura od 24. veljače 2016. godine do isplate,

- iznos od 114,95 eura od 01. ožujka 2016. godine do isplate,

- iznos od 120,85 eura od 01. travnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 108,06 eura od 29. travnja 2016. godine do isplate,

kao neosnovan.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 34.961,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate.

VIII. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka

preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na tužbeni zahtjev za brisanjem založnog prava na nekretnini tužiteljice kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i to 1019/10000 etažno vlasništvo (E-4), u naravi trosoban stan oznake STAN 4 na prvom katu površine 94,77 čm, ostava oznake OSTAVA 3 u podrumu površine 5,25 čm i parkirno mjesto oznake PARKING 6 u dvorištu površine 3,00 čm, sveukupno površine 103,02 čm u etažnom elaboratu sve označeno svijetloplavom bojom, upisanog u korist tuženika.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 12. ožujka 2007. godine tužiteljica u svojstvu korisnice kredita s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 069- 50-3962501, solemniziran po javnom bilježniku Alemki Gajski poslovni broj OV- 6486/07 dana 20. ožujka 2007. godine, u iznosu od 162.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 360 mjeseci, odnosno 30 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu od 3,95% godišnje i uz valutnu klauzulu. Nastavno punomoćnik tužiteljice je ističući da je dana 04. veljače 2016. godine tužiteljica s tuženikom sklopila Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro, naglasio da se time tužiteljica nije odrekla potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako punomoćnik tužiteljice je napomenuo da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i to prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje da su Ugovor o kreditu broj 069-50-3962501 od 12. ožujka 2007. godine sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora te Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine ništetni te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime vraćanja onoga što je primio temeljen ništetnih ugovora iznos od 50.784,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, dok je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2., članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 7.566,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 12.312,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, s time da je prvenstveno ukazao na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljičina kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koju konverziju je tužiteljica dobrovoljno prihvatila. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da su iz navedenog razloga neosnovani tužbeni zahtjevi, jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, pa ne postoji ni ugovorna, niti zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u eurima i kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, koji pravni stav je potvrđen i odlukom Vrhovnog suda RH u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine. Isto tako punomoćnik tuženika je ističući da tužiteljica svoj zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. godine donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, naglasio da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža samo na općenitoj, apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, pa tužiteljica mora dokazati nepoštenost, ništetnost konkretne ugovorne odredbe, na koju okolnost tužiteljica nije predložila nikakve dokaze. Naime sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine tužiteljica prvo mora dokazati da joj sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako to ne bi dokazala, tada niti nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, s time da test poštenosti znači da treba utvrditi da li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da li sporne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Naprotiv sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, razumljive i lako uočljive i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, a ujedno su tužiteljici tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužiteljica pristala te joj je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Dakle tuženik je dao tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno prije odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, a mogla je birati između ugovora o kreditu u kunama ili uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila, sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku, a ujedno je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, što sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu znači da javni bilježnik strankama objašnjava smisao i sadržaj posla, odnosno čita ugovor i raspravlja o tome da li je strankama ugovor razumljiv i odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da je iz navedenih razloga neosnovan i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, jer čak i da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, što se osporava, to ne dovodi do ništetnosti samog Ugovora o kreditu, niti je ništetan Dodatak ugovoru broj Konv-01/2016, jer je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Jednako tako punomoćnik tuženika je osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te ističući prigovor zastare ujedno istaknuo procesnopravni prigovor radi prijeboja u iznosu od 34,961,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, koji iznos predstavlja iznos za koji je tužiteljici umanjena glavnica. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužba povučena u odnosu na zahtjev za brisanjem založnog prava upisanog na nekretnini tužiteljice, čemu se ne protivi, ali za taj povučeni dio traži trošak, predložio odbiti prvi, kao i drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku izračuna (stranica 12-16 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 069-50- 3962501 od 12. ožujka 2007. godine (stranica 17-21 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 22 spisa), u presliku kontrolnog ispisa unosa korištenja (list 23 spisa), u presliku otplatnog plana (list 24-37, 61-66 i 99-101 spisa), u presliku dopisa tuženika (list 38-41, 60, 74, 87-88 i 98 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (list 42-47 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u CHF (list 48-53 i 89-91 spisa), u presliku otplatnog plana kredita s valutnom klauzulom u EUR (list 54-59 i 92-94 spisa), u presliku Dodataka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine (list 67-70 spisa), u presliku pregleda izvršenih uplata (list 71- 73, 95-96 spisa), u presliku prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 13.04.2019 (list 75-78 spisa), u presliku izjave o prihvatu izračuna konverzije (list 97 spisa), u presliku sudske prakse (list 106-118; stranica 165-171, 176-181, 194-242, 245-247 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 137-140 spisa), u presliku izvještaja ovlaštenog revizora – nadopuna od 13. siječnja 2016. godine (stranica 172-175 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 265-266 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ŽC (stranica 272-287 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan, dok je drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 12. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 162.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,95%, koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 04. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje nepoštenim, a time i ništetnim osnovnog Ugovora o kreditu i po toj osnovi isplatu svih isplaćenih iznosa po tom Ugovoru o kreditu, a sporno je i da li tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i da li tuženik ima potraživanje prema tužiteljici.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom povukao tužbu u odnosu na tužbeni zahtjev za brisanjem založnog prava na predmetnoj nekretnini tužiteljice, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da je punomoćnik tuženika pristao na to djelomično povlačenje tužbe, ali je za taj povučeni dio zatražio naknadu troškova parničnog postupka. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Imajući na umu da je Dodatkom broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine (list 67-70 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR bitno je naglasiti slijedeće. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako bitno je naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano je da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 265-266 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su joj samo kredit u valuti CHF, jer po uvjetima banke nije bila kreditno sposobna za traženi iznos kredita u valuti euro, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, nego su naprotiv u banci govorili da je „CHF sigurna valuta, da je Švicarska sigurna država“, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da se nije moglo pregovarati u banci vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, a nisu joj objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, a što nije objasnio niti javni bilježnik, jer je uvjerljiv. Nadalje sudu je razumljiv i dio iskaza tužiteljice da je predmetnim kreditom kupila stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, a isti je u cijelosti otplatila, bila je prvo zaposlena u agenciji Generalturist, a nakon toga u raznim turističkim agencijama, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva. Nastavno sudu je logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer više nije mogla plaćati mjesečne rate kredita u CHF koje su rasle zbog tečaja CHF kao i kamatne stope, a valuta euro je ipak davala „neku sigurnost da rate neće toliko oscilirati“. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. Nastavno u odnosu na prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2007. godine, kao i Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine te za isplatom iznosa od 50.784,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Treba naglasiti da je odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, s time da je identična odredba propisana i odredbama ZZP-a. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, ali samo u dijelu kojim je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope, koja ništetnost je ustanovljena iz razloga da bi potrošački ugovori o kreditu u CHF bili oslobođeni tog dijela ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, što rezultira time da je valjan početni tečaj CHF na dan sklapanja svakog pojedinog potrošačkog ugovora o kreditu u CHF, kao i početno ugovorena kamatna stopa, sud je utvrdio da zbog tog dijela nepoštenih, ništetnih ugovornih odredbi nije ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, kao uostalom niti predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija i to sukladno odredbama ZIDZPK/15. Drugim riječima iako su sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja tog novčanog iznosa uz ugovorene kamate u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, sama ništetnost dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne rezultira time da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, s obzirom da je ništetnost tih dijelova ugovornih odredbi ustanovljena upravo iz razloga da bi predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bio oslobođen dijelova tih ugovornih odredbi i vrijedio bez njih. Inače sudska praksa je u nizu odluka zauzela jasan pravni stav da ništetnost dijelova odredbi ugovora o potrošačkim kreditima u CHF vezanim uz način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nikako ne rezultira time da je ništetan ugovor o potrošačkom kreditu u CHF u cijelosti, pa tako primjerice i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj V1/19 od 04. ožujka 2020. godine te u odluci poslovni broj Rev- 259/22 od 09. listopada 2024. godine, kao uostalom i Visoki trgovački sud RH odlučujući u kolektivnom sporu, odnosno u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na koju se čak i punomoćnik tužiteljice pozivao u ovom parničnom postupku. S obzirom da dakle predmetni Ugovor o kreditu od 12. ožujka 2007. godine, kao uostalom i Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069- 50-3962501 od 04. veljače 2016. godine, tim više što se isti temelji na odredbama ZIPZPK/15 nije ništetan, to tužiteljica niti ne može osnovano zahtijevati isplatu iznosa od 50.784,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je odbio kao neosnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2007. godine, kao i Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine te za isplatom iznosa od 50.784,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 09. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev- 2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ŽC (stranica 272-287 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 9.494,57 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 50.697,12 kuna, odnosno 6.728,67 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 92.769,33 kuna, odnosno 12.312,57 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete nakon konverzije iznosi 837,85 eura, s time da je Dodatkom broj KONV-01/2016 utvrđena preplata u iznosu od 696,41 eura.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tužiteljice da sudski vještak nije utvrdio visinu potraživanja tužiteljice po osnovi ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti treba naglasiti da to niti nije bio zadatak vještačenja, jer sud, koji sukladno odredbama ZPP-a s obzirom na meritum spora, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva odlučuje koji su dokazni prijedlozi stranaka relevantni, osnovani, utvrdivši da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu neosnovan, nije usvojio prijedlog punomoćnika tužiteljice da sudski vještak financijske struke utvrdi potraživanje tužiteljice po navedenoj osnovi, jer bi to bilo apsolutno nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka.

16. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3962501 od 04. veljače 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 696,41 eura. Inače stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, koju međutim tužiteljica niti ne potražuje u ovom parničnom postupku, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

17. U odnosu na visinu konačno postavljenog drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 7.566,52 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 12.312,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope do dana konverzije iznosi 6.728,67 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 12.312,57 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.728,67 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 12.312,57 eura. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO- a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i to nakon konverzije u iznosu od 837,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate sud je utvrdio da tužiteljica nakon provedene konverzije niti ne može osnovano zahtijevati isplatu bilo kakve preplate, jer je konverzijom predmetni kredit denominiran u kredit u kunama uz valutnu klauzulu u eurima, odnosno položaj tužiteljice se izjednačio s položajem u kojem bi bila da je otpočetka koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, s time da niti nije isticala, a niti dokazala da bi primijenjene kamatne stope na njezin, nakon konverzije, sada eurski kredit bile ništetne, pa da bi eventualno po toj osnovi mogla osnovano zahtijevati isplatu bilo kakve razlike, da bi imala pravo na obeštećenje.

18. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo prije zaključenja prethodnog postupka, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 34.961,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate odnosi na iznos za koji je tužiteljici umanjena glavnica, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u navedenom iznosu, jer je dakle u pitanju iznos priznat konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom umanjene glavnice, bilo kakvo potraživanje prema tužiteljici.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan drugi eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu od 12. ožujka 2007. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te odredbe članka 1. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.728,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 12.312,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 837,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 34.961,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom II., točkom III., točkom IV., točkom VI. i točkom VII. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 7.654,25 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 09. svibnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 10. srpnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. studenog 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 12. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. ožujka 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 20. svibnja 2020. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 3.), troška zastupanja na ročištu 03. lipnja 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 26. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. ožujka 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 03. lipnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.300,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 554,25 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 29. listopada 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

21. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 13. svibnja 2019. godine i podneska od 10. ožujka 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, odnosno dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužna sama snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 15. studenog 2019. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 20. svibnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura, jer se tim podneskom punomoćnik tužiteljice očitovao na nove pravne stavove Vrhovnog suda RH i to na način da je zapravo ponovio ranije navode i pravne stavove, što rezultira time da tužiteljica i to samo zbog činjenice da je tim podneskom dano očitovanje na nove pravne stavove Vrhovnog suda RH može osnovano zahtijevati naknadu troška i to po Tbr. 8. točci 3., a što je tužiteljici i dosuđeno. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 25. lipnja 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice požurivao postupanje u ovom parničnom postupku, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, s obzirom da sud zakazuje ročišta bez pismenog prijedloga stranaka, ali prema raspoloživim terminima. Jednako tako i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 554,25 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP- a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica, potrošač, niti nije obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VIII. izreke presude.

22. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica u odnosu na drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, dok u na prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, kao i na povučenu tužbu u odnosu na brisanje založnog prava, treba naglasiti da zbog toga tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano potraživati, a tim više što je ujedno utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 34.961,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate te je tuženik tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IX. izreke presude.

23. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 01. prosinca 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 29. listopada 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 29. listopada 2025. godine