Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-39/2024-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužitelja VC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku, Mateji Vidaković i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 30. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te objave presude 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3. Ugovora o kreditu br. 320-50- 3228858, koji je dana 17. siječnja 2006. sklopljen između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69 i tužitelja VC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i istoga dana solemniziran kod Javne bilježnice Zvjezdane Rauš-Klier pod br. OU-30/06-2, a koja odredba glasi:

"3./treće/NAKNADA: 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju, VC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 437,79 EUR (četiristo trideset sedam eura i sedamdeset devet centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od 20. siječnja 2006. do isplate i to: po stopi od 15% godišnje od 20. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužitelju, VC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 477,31 EUR (četiristo sedamdeset sedam eura i trideset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj, VC, podnio je 30. siječnja 2024. tužbu protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom dana 17. siječnja 2006. Ugovor o kreditu br. 320 -50-3228858, koji je istog dana solemniziran kod javne bilježnice Zvjezdane Rauš-Klier pod brojem OU-30/06-2, te je navedenim ugovorom tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.943,04 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštenja kredita u tečaj, a radilo se o potrošačkom kreditu za kupnju osobnog vozila koji je tužitelj u cijelosti otplatio dana 31. siječnja 2013. Tužitelj nadalje navodi kako je dana 19. siječnja 2006. tužitelju po tuženiku obračunata i naplaćena jednokratna naknada pri prvom korištenju kredita u iznosu od 691,12 CHF, što je prema tečaju CHF za HRK na dan naplate naknade iznosilo 3.298,58 kn, odnosno 437,79 EUR, a da je navedena naknada naplaćena na način da je od odobrenog iznosa kredita (20.943,04 CHF) umanjen iznos naknade (691,12 CHF) te je tužitelju isplaćena razlika u visini od 96.658,57 kn. Odredbom t. 3. Ugovora o kreditu određena je obveza tužitelja na plaćanje jednokratne naknade tuženiku u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pri čemu tužitelj ističe da je riječ o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom da nije određeno koja je svrha jednokratnih troškova i na što se isti odnose s obzirom da su utvrđeni u posto tku (3,30%) iznosa kredita, iz čega proizlazi da se ne temelje na eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu, pa da se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 3,30% od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime ulazne naknade tuženiku platio iznos od 437,79 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo iznosu koji je bio gotovo tri puta viši od iznosa anuiteta kredita. Tužitelj je isto tako istaknuo kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima pa je shodno tome odredba čl 3. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava . Tužitelj ističe kako u Ugovoru nisu jasno i određeno specificirani troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita koje bi podmirivala iz ulazne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a da je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju iznos od 3,30% iznosa kredita, pa naznačena odredba u točci 3. Ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom toga ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Zaključno navodi da budući je tuženik utuženi iznos na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužiteljice ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda te osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, pri čemu je naveo kako ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, već njegovoj osnovanosti kao i činjenici da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Ujedno ističe i prigovor zastare. Tuženik navodi kako je iznos naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu te da se radi o ugovornoj odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZPP -a. Navodi kako je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili ne, a da je predmetna naknada navedena u ugovoru o kreditu i promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita, a da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu te je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tuženik također ističe kako tužitelj ničime ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene kako bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Ukazuje na praksu Suda EU u presudi C-621/17 i Županijskog suda u Puli u presudi GF-311/18 te na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je zabrana manjeg značaja u kojem smislu upire i na odluku Vrhovnog suda RH Gž-4/2017. U odnosu na prigovor zastare navodi kako se pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. o tijeku zastare ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora budući se radi o povredama manjeg značaja, te ističe kako bi u slučaju da zastara tužiteljeve tražbine počinje teći tek od pravomoćnog okončanja ovog postupka značilo da je tužba preuranjena i nedopuštena. Zaključno ističe kako sve i u slučaju da je predmetni ugovor djelomično ništetan tuženik ne može biti ocijenjen kao nepošteni stjecatelj jer je tužba podnesena 18 godina nakon naplate sporne naknade te se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje, neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tužitelj se podneskom od 22. rujna 2025. očitovao na odgovor na tužbu. U odnosu na tuženikovo osporavanje osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj se poziva na odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i 1111. ZOO te ističe da je na okolnost utvrđenja da su odredbe Ugovora kojima je tuženik pozvao tužitelja na platež naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% nepoštene i ništetne predložio da sud sasluša tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, budući da iz dokumentacije koju je tužitelj priložio tužbi nesporno proizlazi da je tuženik neosnovano naplatio troškove obrade kredita tužitelju u iznosu od 691,12 CHF. Tužitelj u podnesku ponavlja navode iz tužbe o tipskoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati a da mu prilikom sklapanja ugovora nije predočena struktura troškova ulazne naknade te njena svrha. Nadalje ističe kako sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana, a svoje uporište za tužbu tužitelj pronalazi i u odredbi čl. 1021. ZOO koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, iz čega proizlazi zaključak da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu. Protivi se istaknutom prigovoru zastare navodeći kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom će biti utvrđena ništetnost predmetne odredbe.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 437,79 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti, dio tužbenog zahtjeva odnosi se i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, bez obzira na vrijednost spora koja je navedena u tužbi, ovaj spor ne predstavlja spor male vrijednosti, zbog čega je i proveden redovni postupak i održano ročište za glavnu raspravu na kojem je izveden predloženi dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-39/2024 i to: Ugovor o kreditu od 17.01.2006. (listovi 6-10 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.01.2006. do 10.02.2021. (listovi 11-15 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja od 19.01.2006. (list 17 spisa), arhivu tečajne liste (listovi 18-19 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima (listovi 56-58 spisa) te je u dokaznom postupku saslušao i tužitelja, dok druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu br. 320-50-3228858, od 17. siječnja 2006. koja glasi: "3./treće/NAKNADA:

3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.", kao i zahtjev za povrat iznosa od 437,79 EUR, plaćenog po navedenoj osnovi.

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, dana 17. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3228858, kojim Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 20.943,04 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i da je tužitelj tuženiku, kao kreditoru, platio jednokratnu naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita, odnosno iznos od 691,12 CHF, što je prema tečaju CHF za HRK na dan naplate naknade iznosilo 3.298,58 kn odnosno 437,79 EUR. Dakle, visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7.2. Sporno je je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 320-50-3228858 koja glasi 3./treće/NAKNADA: 3,30% (slovima: tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." ništetna, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

8. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007; dalje u tekstu ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/07 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 30. rujna 2025. naveo da je novac koji mu je isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošen za kupnju osobnog vozila koji je koristio isključivo u osobne svrhe, odnosno isti nije koristio radi obavljanja nekakvih poslovnih aktivnosti, niti je imao obrt niti trgovačko društvo. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu o ugovornim odredbama sa bankom da nije mogao ništa pregovarati, niti mu je bilo rečeno da će morati platiti kakvu naknadu te mu u tom smislu nitko ništa nije pojašnjavao. Naveo je kako ne zna čemu služi ta naknada, a sam ugovor o kreditu da je potpisao kod "Kneza" (auto kuća) te mu je bila ponuđena jedino opcija uzimanja kredita u švicarskim francima. Također je naveo kako je ugovor o kreditu pročitao, ali nije razumio značenje odredbe o naknadi. Nije se mogao izjasniti o iznosu naknade koju mu je banka ustegnula o iznosa kredita, ali misli da je iznosila negdje oko 3 posto od iznosa kredita, pri čemu je u to vrijeme njegova rata kredita iznosila oko 1400 kn. Zaključno je naveo kako se u banci nije raspitao na što se odnosi ustegnuti iznos na ime naknade, da nije mogao utjecati na odredbu o ulaznoj naknadi ni na koji način te da mu nitko od djelatnika banke tuženika nije objasnio strukturu naknade odnosno što sve ulazi u tu naknadu.

9.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužitelj iskazivao neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj nije pregovarao o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu te da tuženik nije tužitelja, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi. Naime, tužitelj je zapravo imao dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio sredstva potrebna za kupnju osobnog vozila. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažava ti interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužitelju nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek predmetnom presudom (t. I izreke) utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teči tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, odnosno isti još nije počeo teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Vezano uz tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, valja tek spomenuti da je o istome odlučeno rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-39/2024-4 od 26. travnja 2024., koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Gž-753/2024-2 od 27. rujna 2024.

12. Temeljem svega naprijed navedenog sud je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

13. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužitelj istu dokazao dostavom kontrolnog ispisa unosa korištenja, iz kojeg je razvidna visina naplaćene naknade, pri čemu je i sam tuženik u odgovoru na tužbu naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Zbog navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

14. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužitelja, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužitelja.

15. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužiteljica uspjela u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

15.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), trošak sastava podneska od 22. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 30. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude održanom dana 29. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR, temeljem Tbr. 9. t. 3. Tarife, kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 87,50 EUR, temeljem Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužiteljU je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 26,54 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

15.2. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 477,31 EUR, koje mu je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

16. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 29. listopada 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku, Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamzina&Grošeta u Zagrebu.