Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-474/2024-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, dovršene 11. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice u odvjetničkom uredu Irene Blauhorn, odvjetnice iz Karlovca, te zamjenice punomoćnika tuženika Andreje Nejak Bićanić, odvjetnice iz Karlovca, po objavi 29. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu, broj 9012534831, sklopljenog između tužitelja CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dana 25. svibnja 2007. godine u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II Tužena Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužna je tužitelju, CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 390,35 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2007. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužna je tužitelju CĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 519,91 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 25. svibnja 2007.g. sklopio s tuženom Ugovor o kreditu broj 9012534831, solemniziran dana 29.svibnja 2007.g. kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz [adresa] pod brojem OU-4368/2007, kojim je podigao kredit u iznosu od 66.190,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja i s promjenjivom kamatnom stopom određenom Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje navodi da je odredbom čl. 12.3. ugovoreno da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn“, pa je temeljem takve odredbe tužitelju dana 31. svibnja 2007.g. na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“ naplaćen iznos od 2.941,15 kn. U prilog tome dostavlja uz tužbu dokaze pod B, C) i D) i nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno članku 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tužitelj slijedom toga tvrdi da je ugovorna odredba čl. 12.3. kojom je dakle ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % a najviše 7.000,00 kn, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.1. Nadalje navodi kako je iz knjigovodstvene kartice tužene vidljivo da je tužitelju dana 31.05.2007.g. na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 2.941,15 kn, a tužitelj ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati a da bi ih trebao snositi tužitelj. To napose jer je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, pa je prema tužitelju očigledno da navedena odredba čl. 12.3. id. Ugovora nije jasna ni određena, obzirom iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi, pa je naplatom predmetnog iznosa od tužitelja kao potrošača očigledno prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja. Stoga po tužitelju iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 12.3. predmetnog ugovora nepoštena, samim time i ništetna, te je tužena dužna vratiti tužitelju naplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja, pa tužitelj podnosi tužbu i predlaže po provedenom postupku donijeti odluku kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava, kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana iz razloga koje u nastavku detaljno obrazlaže. Naime, osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (dalje u tekstu: naknade za obradu kreditnog zahtjeva / ulazne naknada), kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 390,35 EUR na ime, kako tužitelj navodi, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prije upuštanja u detaljno obrazlaganje razloga zbog kojih je po njemu „evidentno“ kako tužba i tužbeni zahtjev tužitelja nisu osnovani, tuženik kao najbitnije ističe a potom i obrazlaže slijedeće teze:

• ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima;

• ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično ni ništetna:

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna; te u nastavku iznosi i prigovor zastare za utuženo potraživanje.

2.1. U odnosu na tezu da je id. odredba „izrijekom“ dopuštena pozitivnim propisima, prvenstveno ističe kako ista odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pa smatra da je ista u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno u skladu je s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Obrazlaže da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva upravo naknada za uslugu tuženika na koju on ima pravo sukladno svojim internim propisima, ali i tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006). Naime, id. zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade već je u čl. 173. prepoznao pojam naknade odnosno provizije koju banka zaračunava korisniku kredita. Ujedno tvrdi da ni Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a ni Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade Povrh toga upire da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine 15/2014), kojim je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S tim u vezi, tuženik naglašava da Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno da je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, te posljedično naplaćivanja takve naknade. Dodatno ističe da kreditnim institucijama tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 101/2017, 128/2022, 156/2023), nije dopušteno potrošaču naplatiti neke naknade, a čega se tuženik pridržava u cijelosti. Prema tome, a obzirom je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, po tuženiku ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.2. Vezano uz tezu da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično ni ništetna, prije svega ističe kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dalje u tekstu: (Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Takvi uvjeti propisani su i Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sadržani su i u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako dakle, id. Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, to je po tuženiku u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja pojedinog Ugovora o kreditu, odnosno potrebno je ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Napose ističe da prethodno spomenuti Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Stoga smatra da tužitelj argumentirajući svoj tužbeni zahtjev, neosnovano problematizira činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u fiksnom iznosu.

U svezi s tvrdnjom o pravu kreditne institucije da odredi i naplati naknadu u fiksnom iznosu poziva se na presudi Suda EU od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17 u kojoj se iznosi:

„Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, kako nadalje tvrdi i naglašava da tužitelj ne iznosi nikakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Slijedom toga a uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, te „osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa“, po tuženiku „razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu“ evidentno dokazuju da nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a.

2.3. U dijelu obrazlaganja da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva transparentna najprije navodi kako prethodna tvrdnja da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori o činjenici da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, što po tuženiku jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom pak tužitelj navodi da tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, tuženik upire na stav Suda EU u presudi broj C-621/17od dana 3. listopada 2019. godine:

„Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat, obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe da iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama, jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu, te da je u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade „itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu“, tuženik se poziva kako to proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Obrazlaže da je tužitelj slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d. kao tuženikom, pa iIz navedenih razloga a budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a (transparentnost nije upitna obzirom je „sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva“), tuženik naglašava da nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a.

2.4. Najzad u dijelu teze da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika ističe da je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), s kojim je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Također, naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita, a korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Ističe i kako su sve naknade bile iskazane u pisanom obliku i svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Stoga zaključuje, obzirom je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je da je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena, te su samim time valjane odredbe Općih uvjeta kojima je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. U prilog navedenog poziva se na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj je utvrđeno da je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a kako to je to u konkretnom slučaju ispunjeno, ni u tom smislu tužba i tužbeni zahtjev tužitelja nisu dakle osnovani

2.5. Završno tuženik ističe prigovor zastare za potraživanje iz tužbe, a imajući u vidu da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva prema čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu „navodno“ plaćena dana 31. svibnja 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 27. kolovoza 2024. godine, pa drži da je obzirom na čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO- a istekao petogodišnji zastarni rok za kondemnatorni tužbeni zahtjev kao u tužbi. U tom smislu se poziva da odluku iz sudske prakse t.j. presudu Županijskog suda u Zadru poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine, u kojoj se navodi da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena i nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a. Isti sud zaključuje i kako predmetna ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. ZOO te je stoga tužba u toj pravnoj stvari, obzirom na činjenicu da sporna ugovorna odredba nije utvrđena ništetnom, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. Sukladno se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine, u kojem se također utvrđuje da je nastupila zastara, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, te je vjerovnik/ mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je po tuženiku da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO. Stoga i ovdje zaključuje: „Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudska praksa odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine.“

2.6. Tuženik, jednako tako osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako nisu specificirane u tužbenom zahtjevu, a to iz razloga jer tvrdi da se on kao tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem „budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje“. Prema tome, tuženik se eventualno može smatrati poštenim stjecateljem i slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te obveže tužitelja da njemu - tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012534831 od 25. 05. 2007., u izvadak iz Knjige položenih ugovora broj [broj poduloška] u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u Otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope na listu 12-17 spisa, u Potvrdu javnog bilježnika Blanke Žaje br. OV-4368/07 listu 18 spisa, u Knjigovodstvenu karticu na listu 19-52 spisa i odgovor tužene vezano uz zahtjev tužitelja s tim u vezi, u Potvrdu o plaćanje sudske pristojbe na listu56 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s Općim uvjetima poslovanja s građanima u prilogu, podnesak tužitelja od 24.10.2024. i iskaz tužitelja dat na glavnoj raspravi održanoj dana 11.09.2025. godine.

4. Među strankama je nesporno da su dana 25. svibnja 2007. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 9012534831 kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 66.190,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je već navedeno, ali je među strankama sporna pravna valjanost odredbe članka 12.3. id. Ugovora o kreditu broj 9012534831 koji je sklopljen dana 25. svibnja 2007. godine između tužitelja i Privredne banka Zagreba d.d., a koja odredba se odnosi na spomenutu naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja koju plaća korisnik kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, prije korištenja kredita. Također je sporno je li nastupila zastara. Naime, tužitelj smatra da je predmetna odredba ništetna jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale, te da se radilo o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala neravnotežu obveza na štetu tužitelja kao potrošača. Također tvrdi da navedena odredba nije jasna ni određena budući iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi on kao tužitelj, dok sve te navode tužitelja tužena banka osporava kao neosnovane.

5. Slijedom toga, za istaći je da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovor o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), koji je u članku 81. stavak 1. ZZP određivao: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača." Stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.", a stavkom 4. toga članka bilo je propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te je u stavku 2 sadržano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

6. U odgovoru na tužbu tužena banka u pravilu iznosi da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visini naknade, te je u pravilu dobio personaliziranu informaciju s visinom naknada koje se odnose na sporni kredit. Isto tako da je naknada bila sadržana u općim aktima banke, ugovoru i po svim prethodno dostupnim informacijama te dakle jasno naznačena u visini 1,00%“ ugovora o kreditu, pa je kao takva bila poznata tužitelju prije zaključenja ugovora i tužitelj ju je mogao usporediti s naknadama drugih banki.

7. Međutim, kako osnovano ukazuje i tužitelj to ako mu je naknada i bila poznata odranije kao i to što je njena visina bila odrediva t.j. određena (u smislu da je izražena u postotku), te to što je znao ili morao znati o postojanju naknade prije zaključenja ugovora, ne utječe ipak na zakonitost ugovaranja iste. Naime, za rješavanje odnosa među strankama je odlučno je li tužitelj mogao utjecati i na koji je način mogao utjecati na visinu takve naknade koju je tužena banka propisala kao obveznu, sve imajući u vidu da tužena banka ni ne tvrdi da je tužitelj to mogao učiniti a ne tvrdi ni da se o id. naknadi moglo individualno pregovarati.

8. Tužitelj je pak u iskazu naveo kako se sjeća, iako je sklapanje ugovora o kreditu bilo davno, da nije bilo „samog pregovaranja o odredbama ugorova“, već je nakon dogovora o iznosu kredita koji će podići u id. banci samo dobio id. ugovor na uvid i taj ugovor potpisao. Dodaje da mu je kredit trebao za kupnju stana i da je podigao kredit u visini cca 40.000,00 CHF. Pri tom se sjeća kako mu je rečeno da će trebati platiti naknadu za podizanje kredita. No, o istoj nije pregovarao niti je istome prigovarao, jer je kako izrijekom navodi „navedena stavka bila uvjet da se sklopi ugovor“. Na upit svog pun. očituje se da mu dakle prilikom sklapanja odnosno dogovaranja o sklapanju ugovora djelatnik banke nije ništa posebno objašnjavao niti govorio zašto se plaća takva naknada, a nije mu objasnio ni zašto se radi upravo o takvoj visini naknade kakva je određena i sadržana u ugovoru, već mu je samo rečeno da takvu naknadu mora platiti. Na upit zamjenika pun. tuženika odgovara da je ugovor o kreditu pročitao „kada je već bio gotov tj. napisan“, što dakle znači da nije mogao utjecati sadržaj odredbi u id. ugovoru. Nadalje na upit zamjenika pun. tuženika odgovara da je u vrijeme sklapanja id. ugovora o kreditu radio poslove električara, te je o nepoštenosti navedene odredbe saznao tek "kada je započela ta priča u medijima".. Na daljnji upit je li prilikom potpisivanja ugovora uočio odredbu o primjeni općih uvjeta poslovanja banke odgovara da se toga ne sjeća.

9. Vezano uz ovakav iskaz za napomenuti je kako je općepoznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te je evidentno da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj i spornoj odredbi. Također je slijedom id. iskaza za utvrditi da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio s tuženikom kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Osim toga, iz iskaza tužitelja kao i drugih provedenih dokaza u spisu proizlazi da tužitelj nije s tuženikom pojedinačno pregovarao o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu data od strane tuženika u formi ugovora, s time da je tuženik unaprijed sastavio id. ugovor. Stoga je evidentno da se radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno ne razlikuje od drugih ugovora koji je tužena banka u to vrijeme zaključivala s drugim korisnicima kredita. Pri tom je za zaključiti da je takav tipski ugovor o kreditu zasigurno sastavljen od strane pravne službe tuženika, te kao takav nije ni bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je dakle isti prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane tužene banke. Uz to se napominje da čak ni okolnost je li tužitelj pročitao spornu odredbu ugovora ne bi bila od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, jer je prema naprijed navedenom i sukladno propisima bitno za utvrditi je li se o takvoj odredbi uopće moglo pregovarati i je li ista uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima između stranaka, a na što se obzirom na iskazano od strane tužitelja može potvrdno odgovoriti.

10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, prouzroči na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

11. S tim u vezi za istaći je da je tužena Banka kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita i ima zaposlene djelatnike, kao i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, a sve troškove ugovora o kreditu kao što je solemnizacija snosio je tužitelj, pa iz predmetne ugovorne odredbe zapravo nije jasno koji su to posebni troškovi nastali zbog tužiteljevog sklapanja ugovora s tuženikom. Osim toga, tužitelj osnovano ističe kako je nejasno na što se odnosi id. naknada obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi takva "naknada za obradu kreditnog zahtjeva“ koju Korisnik kredita plaća u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, "prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita".

12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je ujedno definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je dakle glavnica i ugovorene kamate. Iiz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište da od tužitelja naplati ikakvu "naknadu za obradu kreditnog zahtjeva", a što nastavno znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, slijedom čega je navedena odredba ništetna i obzirom na primjenu istaknute odredbe ZOO-a.

13. Uz to valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, te koji su netransparentni kao i konačno koji su neproporcionalni.

14. Nasuprot tome, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno da tužitelj nije mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a što za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.

15. Najzad, pitanje tužene Banke iz kojeg razloga tužitelj nije ranije podnosio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ove odredbe, niti se na nju pozivao prilikom podizanja kredita nepotrebno je i irelevantno. Ovo iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., kao i prema stavu tužitelja, zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara bi trebala početi teći tek po pravomoćnošti dijela presude koji utvrđuje ništetnost predmetne odredbe. Takav stav je osim od strane VSRH-a, zauzet i u brojenim odlukama iz sudske prakse nakon takvog mišljenja. (Gž2406/18 ŽSZG).

16. Slijedom svega navedenoga opravdan je i daljnji zahtjev tužitelja da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos "Naknade" u visini od 390,35 eura / 2.941,15 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31.05. 2006. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22, 114/22 i 155/23 – u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelja odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22 i 138/23 – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od po 50 bodova (vrijednost predmeta spora iznosi 390,35 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 100,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 24.10. 2024., te za zastupanje na ročištu od 11. 09. 2025. Za zastupanje na prvom ročištu održanom 01.04.2025. tužitelju je priznat 50%-ni iznos troška od 50,00 eur, jer se radi o pripremnim ročištima na kojima se samo procesno raspravljalo, a isti trošak priznat je i za pristup na ročište za objavu odluke. Ukupno je za naprijed navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 400,00 eura odnosno trošak u iznosu od 500,00 eur računajući pdv. Tom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu koliko je stvarno platio i sudske pristojbe za presudu u iznosu koji potražuje, dakle ukupno 19,91 eur (6,64 eur + 13,27 eur), pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 519,91 eur kao u točki III izreke i sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III izreke ove odluke.

U Karlovcu 29. listopada 2025.

Sutkinja:

Vesna Gračan

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu pismeno u tri primjerka, putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte