REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-143/2023-64

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari I.tužitelja LČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], II.tužiteljice ŠČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i III.tužitelja MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku Tea Gatternig, odvjetnica iz Varaždina, protiv tuženika POSOJILNICA BANK eGen, OIB 24250429800, Paulitschgasse 57, 9010 Klagenfurt zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Kallay & partneri, društvo s ograničenom odgovornošću, radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, nakon glavne i javne rasprave, održane i dovršene dana 18. rujna 2025.god., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Gatternig Tee, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Mandić Danka, odvjetnika iz Čakovca, dana 29. listopada 2025.god.,

p r e s u d i o  j e :

I. Djelomično s e o d b i j a tužbeni zahtjev I.tužitelja MČ LČ, II.tužiteljice MČ FČ i III.tužitelja MČ, te se utvrđuje da je ovrha određena Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019-2 od dana 15. listopada 2021.god., na novčanim sredstvima ovdje I.tužitelja i II.tužiteljice i na nekretninama ovdje III.tužitelja, djelomično dopuštena i to za iznos od ukupno 24.590,64 EUR (dvadesetičetiritisućepetstoidevedeset eura i šezdesetičetiri centa ) s daljnjom zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava na taj iznos od dana 21. ožujka 2019.god. do isplate, kao i s osnova priznatih troškova tog ovršnog postupka u tom rješenju o ovrsi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja tog rješenja o ovrsi do isplate.

II Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev I.tužitelja MČ LČ, II.tužiteljice MČ FČ i III.tužitelja MČ u dijelu gdje se ovrha određena Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019-2 od dana 15. listopada 2021.god.. proglašava nedopuštenom za ostatak iznosa s osnova glavnice, ugovorne kamate i zatezne kamate, u naznačenom iznosu od ukupno 4.170,55 EUR (četiri- tisućestoisedamdeset eura i pedesetipet centi ), koji su određeni rješenjem o ovrsi, a iznad iznosa priznatih u toč. I. izreke ove presude.

III. Nalaže se I.tužitelju MČ LČ, II.tužiteljici MČ FČ i III.tužitelju MČ da tuženiku POSOJILNICA BANK eGen naknade trošak ovog postupka u iznosu od 5.569,06 EUR (pettisućapetstošezdesetidevet eura i šest centi) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Obrazloženje :

1. I.,II. i III.tužitelji su dana 11. siječnja 2022.god. podnijeli Općinskom sudu u Varaždinu tužbu protiv tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji spis je kod toga suda zaprimljen pod brojem P-7/2022.

2. Tužitelji u tužbi navode da je u ovršnom predmetu broj Ovr-373/2019 Općinski sud u Varaždinu dana 08.12.2021. donio je Zaključak kojim se svi ovršenici, a ovdje tužitelji, upućuju da u roku od 15 dana od dostave Zaključka pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojeg su izjavili žalbu protiv rješenja o ovrsi Ovr-373/2019-12 od 15.10.2021., a sve temeljem čl. 52.st.3. Ovršnog zakona. Zaključak o upućivanju na parnicu ovršenici su po punomoćnici zaprimili dana 24.12.2021. (dostava obavljena istekom 15-tog dana od zaprimanja pismena u el. poštanski pretinac u skladu sa čl. 143.c st.1.t.5. ZPP) , te u zakonskom roku podnose ovu tužbu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Ovr-373/2019- 12 od 15.10.2021. nedopuštenom. Razlozi za pokretanje ove tužbe sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje ovrhe nedopuštenom vezani su za izjavljene žalbene razloge protiv rješenja o ovrsi Ovr-373/2019- 12 od 15.10.2021. kojim je sud odredio predloženu ovrhu radi namirenja tražbine u iznosu od 28.761,19 EUR sa kamatom prema sređenom tužbenom zahtjevu od 01.07.2019. na nekretninama MČ kao 3. ovršenika (upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) i na novčanim sredstvima LČ i ŠČ kao 1. i 2. ovršenika i to pljenidbom i prijenosom novčane tražbine. Tužitelji navode da se prijedlog za ovrhu temelji na ovršnoj ispravi – Ugovoru o otplati kredita broj 2-01.056.084 koji je sklopljen između ovrhovoditelja kao pravnog slijednika kreditora Posojilnica - Bank Bilčovs-Hodiše - Škofiče i Novoselec Antuna te ŠČ FČ kao korisnika kredita, a potvrđen kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, B. Radić 6. pod brojem OU- 276/2006-1 dana 23.02.2006. uz potvrdu ovršnosti od 09.06.2011. Ovim ugovorom u svrhu osiguranja povrata kredita – 20.000,00 EUR sa kamatnom stopom od 7,5 % godišnje, zateznom kamatom u visini redovne kamate uvećane za 5% godišnje i troškovima obrade kredita od 2% ugovoreno je i provedeno u zemljišnoj knjizi zasnivanje založnog prava u korist kreditora na nekretninama korisnika kredita i to čkbr. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Ves kao glavnom ulošku te čkbr. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao sporednom ulošku.

3. Tužitelji tužbu podnose protiv tuženika iz razloga propisanih čl. 50.stavak 1. točka 7. i točka 10. Ovršnog zakona, na kojim razlozima se temelji i žalba ovdje tužitelja protiv rješenja o ovrsi, i to: 1) da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju utužene ovršne isprave prema 1. tužitelju kao 1. ovršeniku zbog pravomoćno presuđene stvari (žalbeni razlog iz čl.50.st.1.t.7.OZ); 2) jer utužena tražbina nije dovoljno jasna i određena u pogledu glavnice, ugovorne kamate i zatezne kamate što je čini protivnom zakonu i to čl. 269.st.2. i čl. 271. ZOO u svezi čl. 21.st.2. OZ, kao i protivnom čl. 39.st.1. i st.3. OZ, zbog čega je ispunjenje takve tražbine nedopušteno ili zabranjeno (žalbeni razlog iz čl.50.st.1.t.10. OZ) i 3) jer je ispunjenje utužene tražbine protivno prisilnim propisima RH i pravu EU i to protivno izričitoj odredbi čl. 27. i 31. ZOO o zabrani anatocizma i protivno mjerodavnom pravu o zaštiti potrošača - Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Zakonu o zaštiti potrošača, zbog čega ispunjenje utužene tražbine nije moguće, a rezultat je činjenice – obračuna utužene tražbine i promjene kamatne stope koje su nastale nakon sklapanja ovršne isprave (ugovora o kreditu potvrđenog od strane javnog bilježnika) i čini žalbeni razlog iz čl.50.st.1.t.10.OZ. Tužitelji tvrde pod Ad 1) - pravomoćno presuđena stvar u odnosu na 1. tužitelja da u odnosu na I. tužitelja LČ u pogledu utužene tražbine postoji pravomoćna i ovršna sudska odluka - rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011 od 26.01.2012. koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 10.02.2012. Naime, prednik tuženika u svojstvu ovrhovoditelja Posojilnica – Bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče kao registrirana zadruga sa ograničenim jamstvom iz Austrije podnijela je pred Naslovnim sudom protiv ovdje 1. tužitelja kao 1. ovršenika prijedlog za ovrhu 08.07.2011.g. radi namirenja tražbine iz iste pravne osnove - ugovora o otplati kredita potvrđenog od strane javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina, Braće Radića 6. pod OU-276/2006 dana 23.02.2006. sa potvrdom ovršnosti od 09.06.2011. te ishodio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi Ovr-1943/2011. Predmet rješenja o ovrsi Ovr-1943/2011 je tražbina koja je i predmet ovršnog postupka Ovr- 373/2019 (tražbina na dan 21.06.2011. u iznosu od 15.579,00 EUR sa zateznom kamatom i troškovima) zbog čega se u pogledu utužene tražbine radi o već presuđenoj stvari. Kako tuženik već raspolaže ovršnim naslovom tj. pravomoćnim i ovršnim rješenjem o ovrsi prema I. tužitelju kao ovršeniku radi namirenja tražbine iz iste pravne osnove, to pokretanje novog ovršnog postupka Ovr- 373/2019 radi ishođenja novog rješenja o ovrsi na temelju iste pravne osnove protiv 1. tužitelja nije dopušteno jer predstavlja temeljem čl.288.st.2. ZPP u svezi čl. 21.st.1. OZ procesni nedostatak presuđene stvari. Stoga tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu prema 1. tužitelju na način kako je traži, na temelju ugovora o otplati kredita kao ovršne isprave budući da već raspolaže ovršnim naslovom (rješenjem o ovrsi) koje se temelji na istoj ovršnoj ispravi. U odnosu na Ad 2) – nedopuštenost utužene tražbine tužitelji tvrde da utužena tražbina nije određena, niti odrediva te je stoga nedopuštena i to kako u pogledu odredaba Ovršnog zakona, tako i odredaba Zakona o obveznim odnosima koji se kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje u ovršnom postupku temeljem čl. 21.st.2. OZ. Naime, samim odredbama OZ i to odredbom čl. 39. stavak 1. i stavak 3. propisano je da ovršni prijedlog mora biti razumljiv što znači da svi podaci koji čine sadržaj istog moraju biti jasni i određeni, pa tako i sam ovršni zahtjev, a time i tražbina čije se ostvarenje traži koja je sastavni dio ovršnog zahtjeva. Iz sadržaja podnesenog prijedloga za ovrhu i naknadnog ispravljenog prijedloga za ovrhu uz podnesak od 05.10.2021., jasno proizlazi da utužena tražbina nije određena, niti odrediva na način koji zahtjeva čl. 39. OZ budući da ne sadrži jasno i određeno na što se utuženi iznos tražbine odnosi. U ovršnom prijedlogu (u obje varijante) u pogledu tražbine navodi se kako citirano glasi: '' Ovrhovoditelj ističe da temeljem navedenog solemniziranog Ugovora o kreditu kao ovršne isprave postoji tražbina ovrhovoditelja prema ovršenicima u ukupnom iznosu ne manjem od 28.761,19 EUR uključujući zateznu kamatu u visini stope redovne kamate uvećane za 5% i troškove prisilne naplate ''. '' Uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja vidljivo je da su navedene tražbine dospjele te da na dan 20.03.2019., sukladno Ugovoru o kreditu, ukupna tražbina ovrhovoditelja iznosi ne manje od 28.761,19 EUR.'' Tužitelji tvrde da u izvatku iz poslovnih knjiga od 20.03.2019. koji prileži ovršnom prijedlogu stoji: '' Novčana tražbina na dan 21.06.2011 OVR 1943/11 u iznosu od EUR 15.579,00, Zakonske zatezne kamate od

22.06.2011 – 20.03.2019 u iznosu od EUR 12.451,90, Troškovi prisilne naplate u iznosu od EUR 730,29 Ukupni dug na dan 20.03.2019 u iznosu od EUR 28.761,19.'' Navedeno stanje tražbine iz ovršnog prijedloga nije razumljivo, jasno i određeno kako u pogledu glavnice tražbine, tako niti u pogledu kamate i to ugovorne kamate i zakonske zatezne kamate obzirom da navedeni novčani iznosi ne sadrže specifikacuju, zbog čega uopće nije moguće ispitati da li je utužena tražbina obračunata u skladu sa ovršnom ispravom - ugovorom o otplati kredita te da li je utužena tražbina u skladu sa zakonom. Naime, posve je nejasno i neodredivo na što se odnosi novčani iznos od 15.579,00 EUR, odnosno, što čini glavnicu tražbine, a što ugovornu ili redovnu kamatu te na koji način i prema kojoj kamatnoj stopi je ta kamata obračunata. Nadalje, posve je nejasan i neodrediv iznos zakonske zatezne kamate naznačen u iznosu od 12.451,90 EUR jer ne sadrži visinu kamatne stope, način obračuna te kamate, kao niti samu osnovu na koju je ta zatezna kamata obračunata. Stoga postojeće paušalno navođenje tražbine kako to čini ovdje tuženik kao ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu nije određeno, niti odredivo, što čini utuženu tražbinu, a time i sam ovršni prijedlog, protivan zakonu i to kako izričitoj odredbi čl.39. OZ, tako i odredbi čl. 269.st.2. i čl. 271. ZOO, te nedopušten . U odnosu na tvrdnje pod Ad 3) - ispunjenje tražbine protivno prisilnim propisima RH i pravu EU tužitelji u tužbi navode da se ovaj tužbeni razlog tiče se nedopuštenosti tražbine u pogledu kamate prema mjerodavnom materijalnom pravu RH i tumačenju Suda EU o primjeni Direktive Vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tužitelji smatraju da je ispunjenje utužene tražbine protivno prisilnim propisima RH i pravu EU o zaštiti potrošača i to: odredbi čl. 27. i 31. ZOO o zabrani anatocizma budući se prijedlogom za ovrhu zahtijeva isplata kamate (redovne ugovorne kamate i zakonske zatezne kamate prema ugovoru o otplati kredita), a u samom prijedlogu za ovrhu nije jasno određeno koji iznos tražbine se odnosi na koju vrstu kamate, po kojoj kamatnoj stopi, na koju osnovu, i po kojem kamatnom obračunu je kamata obračunata. Upravo takva nejasna i neodređena tražbina u pogledu kamate (i ugovorne i zatezne kamate), a posebno ugovorne kamate koje je sadržana zajedno sa glavnicom u novčanoj tražbini izraženoj na dan 21.06.2011. u iznosu od 15.579,00 EUR, protivna je odredbi čl. 27. i 31. ZOO kao mjerodavnom materijalnom pravu RH temeljem čl. 4. i 5. ZRSZ. b/ Zakonu o zaštiti potrošača i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Na mjerodavno materijalno pravo Republike Hrvatske, i to upravo naprijed navedene odredbe ZOO, Zakon o zaštiti potrošača i pravu EU kao sastavnom dijelu prava RH upućuje odredba čl. 4. i čl. 5. Zakona o rješavanja sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim stvarima (skraćeno ZRSZ), a koji zakon je u primjeni obzirom na ovršnu ispravu iz koje proizlazi utužena tražbina - Ugovor o otplati kredita od 22.03.2006. Naime, odredbom čl.4. ZRSZ propisano je da se pravo strane države NE primjenjuje ako bi njegov učinak bio suprotan Ustavom Republike Hrvatske utvrđenim osnovama državnog uređenja, što znači protivan Ustavu i/ili prisilnim propisima Republike Hrvatske. Odredbom čl.5. ZRSZ propisano je da se NE primjenjuje pravo strane države koje bi bilo mjerodavno prema odredbama ovog ili drugog zakona AKO bi cilj njegove primjene bio izbjegavanje primjene prava Republike Hrvatske. Odredbom čl.5. Ustava Republike Hrvatske propisano je da je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Stoga se po mišljenju tužitelja na utuženu tražbinu kao mjerodavno materijalno pravo primjenjuje se pravo Republike Hrvatske. Odredbe ZOO o zabrani anatocizma (zabrana obračuna kamate na kamatu) temeljem čl.22.st.4. ZOO primjenjuju se na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je obveza izražena, pa se stoga primjenjuju i na utuženu tražbinu izraženu u EUR. Ispunjenje utužene tražbine protivno je i mjerodavnom pravu o zaštiti potrošača - Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Zakonu o zaštiti potrošača budući da sama ovršna isprava – ugovor o otplati kredita sadržava odredbu o promjenjivoj kamati koja je unaprijed određena od strane kreditora i na koju 1. i 2. tužitelji kao korisnici kredita nisu mogli utjecati, a koja odredba u pogledu promjenjivosti kamatne stope (ugovorne kamate, zatezne kamate ili efektivne godišnje kamate) NIJE razumljiva i jasno određena u svim podacima i parametrima koji se zahtijevaju ovim propisima u svrhu zaštite korisnika kredita i slabije ugovorne strane, što čini takvu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštenom i bez pravnog učinka prema tužiteljima kao ovršenicima. Tražbina koja proizlazi iz nedopuštene ugovorne odredbe je nedopuštena te kao takova nepodobna za ispunjenje. Kontrola nepoštene (a time i ništave) ugovorne odredbe odnosi se na ugovornu odredbu o kamati tj. promjenjivoj kamatnoj stopi koju određuje kreditor samovoljno vlastitom odlukom te korisnici kredita (ovdje 1. i 2. tužitelji) nisu mogli ni na koji način utjecati na sadržaj iste budući je ista unaprijed određena od strane kreditora kao sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kreditu. U tom pogledu, u smislu čl. 62., 81.st.1.i st.2. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN.96/03, 79/07) te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993., a budući se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista unaprijed određena od strane kreditora kao dio formuliranog standardnog ugovora o kreditu i na sadržaj koje odredbe korisnici kredita nisu imali nikakav utjecaj, a ugovor o kreditu ne sadrži jasne i razumljive podatke za korisnike kredita pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, niti su o tim pretpostavkama i naknadnoj promjeni kamatne stope bili obaviješteni korisnici kredita na način kako je to propisano Zakonom o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kamati je ništava i time bez pravnog učinka prema ovdje tužiteljima kao ovršenicima. Tuženik u svezi stanja otplate kredita, a posebno u pogledu visine kamate, nije postupio u skladu sa ugovornom odredbom o kamati i završnom obračunu konta jer nije na dan 31.12. svake godine otplate kredita dostavio 1. i 2. tužiteljima kao korisnicima kredita završni obračun konta, niti ih je obavještavao pisanim putem o izmjeni uvjeta kredita, a posebno o izmjeni kamatne stope koja se tiče ugovorne ili redovne kamate, zatezne kamate, kao i efektivne godišnje kamate. Odredbe o zaštiti potrošača u primjeni su budući su 1. i 2. tužitelji kao korisnici kredita sklopili Ugovor o otplati kredita u svojstvu potrošača (fizičke osobe izvan profesionalne djelatnosti) te primili kredit (20.000,00 EUR umanjeno za naknadu za obradu kredita) kao fizičke osobe i u svojstvu fizičke osobe kao vlasnici nekretnine dale ugovoreno osiguranje (hipoteku na nekretnini) i kao takovi vraćali kredit. Upravo i sam način otplate kredita – isplata preko odvjetnika u RH jasno ukazuje da su korisnici kredita bile fizičke osobe – potrošači, što jasno proizlazi iz dokazne dokumentacije o otplati kredita koja je prilog ove tužbe. Ovaj položaj korisnika kredita kao potrošača jasno proizlazi i iz sadržaja samog Ugovora o otplati kredita i to odredbi o korisnicima kredita u kojima se kao korisnici jasno navode fizičke osobe tj. ovdje 1. i 2. tužitelji, iz odredbe o osiguranju povrata kredita budući su upravo 1. i 2. tužitelji kao korisnici kredita bili i vlasnici nekretnine koja je dana zalog kreditoru, te iz odredaba ovog ugovora u kojima se izričito poziva na prava potrošača (odredba o kamati i o stavljanju u dospijeće cijelog duga). Položaj korisnika kredita kao potrošača jasno proizlazi i iz tumačenja pojma ''potrošač'' od strane Suda EU, a posebno iz Smjernica za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ objavljenih od strane Europske Komisije, kao i iz čl.86.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN.96/93, 79/07). Iz sudske prakse o zaštiti potrošača proizlazi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o otplati kredita (odredba pod nazivom kamata i završni obračun konta) kao ovršnoj ispravi ništava, a time i utužena tražbina u pogledu kamate (ugovorne i zatezne kamate) kao takova pravno nevaljana odnosno nedopuštena. U konkretnom slučaju, obzirom da u prijedlogu za ovrhu nije jasno i određeno specificiran dio utužene tražbine koji se odnosi na novčanu tražbinu na dan 21.06.2011. u iznosu od 15.579,00 eur, a prema ovršnoj ispravi – ugovoru o otplati kredita proizlazi da se radi i o glavnici tražbine i o ugovornoj kamati, ali se ne može razlučiti koji iznos predstavlja ugovornu kamatu, a koji iznos glavnicu tražbine, to se nedopuštenost tražbine u svezi ugovorne odredbe o kamati odnosi na cjelokupnu utuženu tražbinu. Stoga tužitelji smatraju da svi navedeni nedostaci u pogledu utužene tražbine čine prijedlog za ovrhu protivan prisilnim propisima RH te time nedopušten, a ispunjenje utužene tražbine zabranjeno, zbog čega rješenje o ovrsi Ovr-373/2019-12 od 15.10.2021. kojim se prihvaća prijedlog za ovrhu i određuje predložena ovrha nije ispravno i zakonito, pa tužitelji predlažu Sudu da povodom ove tužbe donese presudu kojom će se utvrditi da je ovrha u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 nedopuštena i da naloži tuženiku da tužiteljima naknadi troškove ovog postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik ističe na navode I. tužitelja da tuženik kao ovrhovoditelj ne bi bio ovlašten tražiti ovrhu temeljem ovršne isprave prema I. tužitelju, tuženik ističe da su takvi navodi u potpunosti neosnovani i paušalni. Naime, institut pravomoćno presuđene stvari, a na koji se poziva I. tužitelj, ne primjenjuje se u ovršnom postupku, obzirom je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten voditi postupke na više predmeta ovrhe, kao i pokretati postupke radi namirenja svog potraživanja, neovisno o već eventualno vođenom postupku. Slijedom navedenog, navodi da bi utužena tražbina imala učinke pravomoćno presuđene stvari u potpunosti su neosnovani. Tuženik ističe da osnova i visina potraživanja tuženika kao ovrhovoditelja proizlazi i iz izvatka iz poslovnih knjiga dostavljenog uz prijedlog za ovrhu. Također, tražbina je određena, prijedlog za ovrhu je razumljiv, dok tužitelji, unatoč tome što je na istima teret dokaza, svoje navode o bilo kakvoj neodređenosti utužene tražbine i/ili nerazumljivosti prijedloga za ovrhu niti na koji način ne dokazuju. Također, tužitelji niti ne obrazlažu svoje navode da utuženo potraživanje ne bi bilo moguće ispitati, a obzirom da potraživanje tužitelja proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu, a slijedom čega se tuženik prethodno navedenim navodima protivi u cijelosti. U odnosu na navode tužitelja u odnosu na anatocizam, tužitelji niti na koji način ne dokazuju i ne objašnjavaju iz kojeg bi to razloga ispunjenje tražbine bilo protivno odredbama koje reguliraju anatocizam, a koje navode tuženik također odbacuje kao u potpunosti paušalne i neosnovane. Također, a u odnosu na navode tužitelja da bi ispunjenje tražbine bilo protivno Direktivi Vijeća br. 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Zakonu o potrošačkim ugovorima, tuženik prvenstveno ističe da je Direktiva primjenjiva samo na potrošačke ugovore, a da tužitelji niti na koji način nisu dokazali status potrošača u smislu iste. S tim u vezi, tuženik ističe da su navodi tužitelja da bi isti dokazali status potrošača, i to zbog ugovorene hipoteke, u potpunosti paušalni i promašeni i niti na koji način relevantni za eventualnu primjenu predmetne Direktive Vijeća br. 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili Zakona o potrošačkim ugovorima. Neovisno o navedenom, tuženik ističe i da tužitelji, a sve kad bi se i primjenjivali prethodno navedeni propisi, niti na koji način nisu dokazali iz kojeg bi to razloga ugovorne odredbe u odnosu na kamatnu stopu bile ništetne, već samo paušalno navode da bi se nepoštena ugovorna odredba odnosila na ugovornu odredbu o kamati. Tuženik ističe da su sve odredbe predmetnog ugovora o kreditu nedvosmislene i jasno označene, te kao takve predstavljaju volju ugovornih strana. S druge strane, tužitelji u tužbi niti na koji način nisu dokazali da bi odredbe u odnosu na kamatnu stopu bile nepoštene ili nerazumljive ili da bi odredbe iz ugovora o kreditu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što ovdje nije slučaj niti su tužitelji isto na bilo koji način dokazali. Također, tuženik osporava i daljnje navode tuženika da tuženik ne bi postupio u skladu s odredbama predmetnog ugovora o kreditu, a sve obzirom da tužitelji prethodno navedene navode niti na koji način ne dokazuju. Tuženik osporava i navode tužitelja da bi odredbe u odnosu na kamatnu stopu bile nerazumljive, a sve obzirom da iz materijalne dokumentacije u spisu, odnosno iz ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe u odnosu na kamatu jasne i nedvosmislene te su tužitelji potpisom predmetnog ugovora o kreditu pristali na predmetni ugovor o kreditu, kao i na dio ugovora koji regulira kamate. Tuženik ujedno osporavani sve druge navode tužitelja iz tužbe, i to kao u potpunosti neosnovane i paušalne, i to obzirom da tužitelji svoje navode niti na koji način ne dokazuju. Stoga tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja kao nedopuštenu, odnosno podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su se dodatno očitovale.

6. Ovaj spis je temeljem čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima (Narodne novine RH, br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) ustupljen Općinskom sudu u Čakovcu s Općinskog suda u Varaždinu (njihov spis broj P- 77/2022), te je kod ovoga suda zaprimljen pod brojem P-143/2023, a o čemu su stranke uredno obaviještene.

7. Na pripremnom ročištu održanom kod Općinskog suda u Čakovcu dana 12. prosinca 2023.god. je utvrđeno da je ovaj spis delegiran s Općinskog suda u Varaždinu temeljem čl. 11. Zakona o sudovima. Utvrđeno je da je postupak u fazi prethodnog postupka i da se provodi po odredbama Zakona o parničnom postupku objavljenom zaključno u Narodnim novinama broj 70/19 (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08 , 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe).

8. Također je utvrđeno da je na ovaj spis priključen cjelokupni spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/19, te se utvrđeno da je u tom ovršnom postupku II- stupanjski Županijski sud u Osijeku potvrdio I-stupanjsko rješenje o ovrsi kao i rješenje o odgodi ovrhe. Utvrđeno je da je na ovaj spis radi uvida bio priključen i spis Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Ovr-1943/11, te je uvidom u isti utvrđeno da je ovršni postupak obustavljen rješenjem od 30. prosinca 2015., a temeljem čl. 97. st. 4. Ovršnog zakona iz razloga jer nekretnina nije prodana niti na drugom ročištu za dražbu.

9. Na ročištu održanom dana 22. svibnja 2024.god. sud je donio Rješenje da se temeljem čl. 233. st. 1. Zakona o parničnom postupku nalaže tuženiku po punomoć- nicima da sukladno utvrđenom i naloženom na pripremnom ročištu od 12. prosinca 2023. u spis dostavi u roku od 15 (petnaest) dana još i točan obračun utužene tražbine temeljem kojeg je pokrenuo ovršni postupak pred Općinskim sudom u Varaždinu pod brojem Ovr-373/2019 na način da u tom obračunu bude točno navedeno na koji način je ovdje tuženik kao vjerovnik obračunao glavnicu, na koji način je obračunao kamate i koji su to vrste kamata te u kojem razdoblju, te da točno navede koje troškove je obračunao te eventualno koje provizije i druge naknade i to na način da iz tog obračuna bude jasno vidljivo i po kojim kamatnim stopama u kojem razdoblju i na temelju kojih odluka su iste obračunavane, a sve budući da je tuženik u ovaj spis dana 19. prosinca 2023. dostavio samo izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga iz kojeg to nije vidljivo i odlučeno je da temeljem čl. 233. st. 6. ZPP-a protiv ovoga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

10. Tuženik je u spis dostavio određenu dokumentaciju sukladno pozivu suda, makar ne svu traženu.

11. Sud proveo postupak dokazivanja, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, saslušao je I. i II.tužitelje i proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje, te je nakon toga na ročištu održanom dana 18. rujna 2025.god. proveo dokaz još i uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu, te je nakon toga glavna rasprava zaključena.

12. Niti jedna parnična stranka nije predlagala usmeno saslušanje vještaka.

13. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Zaključak Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 (list 7-10 spisa), potvrdu (list 11 spisa), prijedlog za ovrhu (list 12-17 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 18-21 spisa), prijedlog za ovrhu (list 22-27 spisa), rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr- 373/2019 (list 28-30 spisa), prijedlog za ovrhu (list 31-33 spisa), Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011 (list 34 spisa), solemnizaciju i ugovor o otplati kredita (list 35-43 spisa), dopis (list 44 i 45 spisa), uplatnice (list 46 i 47 spisa), žalbu ovršenika protiv rješenja o ovrsi (list 48-53 spisa), podatke o ovršnom predmetu iz sustava e-predmet (list 79 i 80 spisa), sudsku praksu (list 81 i 82 spisa), dopis Općinskog suda u Varaždinu (list 140 spisa), kopiju spisa Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011 (list 148-152 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 162 spisa), podatke o uplatama po ugovoru o otplati kredita (list 181 i 182 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 183 spisa), stope zakonske zatezne kamate i obračun potraživanja (list 184-187 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 188 spisa), izvatke iz zemljišne knjige (list 196-200 spisa), sudsku praksu (list 211-224 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 18. veljače 2025. (list 239-251 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 265 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 19. ožujka 2025. (list 268 i 269 spisa), izvatke iz zemljišne knjige (list 280-282 spisa), dopis (list 283 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 02. travnja 2025. (list 287-295 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 29. svibnja 2025. (list 304-307 spisa), izvadak iz zemljišne knjige – povijesni prikaz (list 319-322 spisa), te se vrši uvid u cjelokupni spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019, te se vrši uvid u preslik spisa Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr- 1943/2011., te je saslušao I.tužitelja i II.tužiteljicu kao stranke u svrhu dokazivanja.

14. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

15. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

16. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

17. Predmet tužbenog zahtjeva I., II. i III. tužitelja (tamo I., II. i III.ovršenika ) je utvrđivanje nedopuštenosti ovrhe u ovršnom predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 u kojem se vodi ovršni postupak po prijedlogu tuženika (tamo ovrhovoditelja ) i to na nekretninama III.tužitelja (III.ovršenika ) MČ, kao i na novčanim sredstvima I.tužitelja (I.ovršenika ) LČ i II.tužiteljice (II.ovršenice ) FČ.

18. I., II. i III.tužitelji su stavili više navoda zbog kojih smatraju da je ovrha u ovršnom postupku nedopuštena, pa će se isti dalje obrazlagati.

19. I.tužitelj je stavio prigovor presuđene stvari jer tuženik (ovrhovoditelj ) u odnosu na njega raspolaže ovršnom ispravom radi naplate tražbine, pa nije morao pokretati novi ovršni postupak protiv njega.

20. Sukladno Ovršnom zakonu koji se u ovršnom postupku primjenjuje kao lex specialis, ovrhovoditelj može ponovno pokrenuti novi ovršni postupak na istoj nekretnini radi naplate istog duga jer Ovršni zakon izričito propisuje da obustava ovrhe ne sprječava pokretanje novoga ovršnoga postupka radi naplate iste tražbine na istoj nekretnini (članak 102., st. 7. Ovršnog zakona). Osim toga, ovrhovoditelj može pokretati i novi ovršni postupak na novčanim sredstvima ovršenika, radi naplate istog dugovanja ako se nije naplatio u ranijem ovršnom postupku sukladno čl. 5. Ovršnog zakona.

21. I., II. i III.tužitelji tijekom postupka ističu nije jasno niti potkrijepljeno dokumen- tacijom kako je tuženik (tamo ovrhovoditelj ) izračunao iznos dugovanja u ovršnom predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/19 i to utuženog iznosa od 15.579,00 eura tako i iznosa dodatno obračunate kamate u iznosu od 12.451,90 eura, a sve obzirom na istaknut prigovor nedopuštene tražbine zbog nepostojeće dokumentacije o obračunu glavnice, tj. neisplaćenog iznosa danog kredita, obračunate redovne i zatezne kamate te svih daljnjih troškova, provizija i dr. a koje bi predstavljale uprave utuženu tražbinu iz ovršnog predmeta Ovr-373/19 u iznosu od ukupno 28.761,19 eura kao ukupne tražbine na dan 20. ožujka 2019. godine. Tužitelji posebno ističu da nije jasan obračun tražbine od osnovice za predmetni ovršni predmet, a to je obračun glavnice, svih kamata i troškova na iznos od 15.579,00 eura.

22. Isti obračun tražbine je sporan s obzirom da se radi naplate iste tražbine vodio još jedan ovršni postupak kod Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, pod brojem Ovr-1943/11 gdje je ovdje tuženik (tamo ovrhovoditelj ) priložio izvadak iz poslovnih knjiga s datumom tražbine 21. lipnja 2011.god., a koji iznos tražbine je naveden i u rješenju o ovrsi toga suda od 26. siječnja 2012.god.

23. Tužitelji ističu da tuženik nije dostavio niti jedan dokaz niti ispravu vezano za promjenu kamatne stope tijekom roka otplate kredita, niti je dostavio bilo kakav dokaz o danim pisanim obavijestima I. i II. tužitelja kao korisnika kredita o promjeni kamatne stope ili o stanju kredita na dan 31. prosinca svake godine otplate kredita, a na što se sam tuženik obvezao predmetnim ugovorom o otplati kredita od 23. veljače 2006.god.

24. Tako tužitelj (ovršenici ) smatraju da utužena tražbina u ovršnom postupku nije određena niti odrediva, te da je protivna ne samo odredbama Ovršnog zakona već i protivna odredbi Zakona o obveznim odnosima i to odredbi zabrani anatocizma, tj. čl. 27. i 31. ZOO-a, te protivna odredbama o Zaštiti potrošača i to čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i daljnjih izmjenama istog, kao i Direktivi Vijeća EZ iz 1993. god. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim uvjetima. Zbog navedenih nedostataka utužena tražbina nije dopuštena, pa stoga treba ovrhu proglasiti nedopuštenom. Ističu da su I. i II. tužitelji kao korisnici kredita u svojstvu potrošača.

25. S obzirom na te istaknute navode i prigovore tijekom postupka isti će se dalje obrazložiti, a u okviru onoga što je istaknuo u ovršnom postupku u spisu Općinskog suda u Varaždinu.

26. Nije sporno da su Zaključkom Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr- 373/2019-24 od dana 08. prosinca 2021.god. ovdje I., II. i III.tužitelji (tamo I., II. i III.ovršenici ) upućeni pokrenuti parnicu protiv tuženika (ovrhovoditelja ) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, zbog razloga koje su naveli u svojoj žalbi ( žalba protiv rješenja o ovrsi od dana 15. listopada 2021.god.) podnesenoj dana 11. listopada 2021.god. (putem e-komunikacije )., izjavljenoj na Rješenje o ovrsi Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019-12 od dana 15. listopada 2021.god. i to konkretno iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 10. Ovršnog zakona.

27. Dakle, sukladno navedenom, ovdje I., II. i III.tužitelji ( I., II. i III.ovršenici ) su mogli pokrenuti parnicu iz razloga : da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave i da je ispunjenje tražbine, makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

28. Ovrha u tom ovršnom postupku se provodi po odredbama Ovršnog zakona (Narodne novine RH broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, -koji se primjenjuje u tom postupku s obzirom na vrijeme pokretanja postupka, koji prijedlog za ovrhu je podnesen tome sudu dana 03. srpnja 2019.god.).

29. U tom ovršnom postupku je Općinski sud u Varaždinu dana 15. listopada 2021.god. donio Rješenje o ovrsi na nekretninama III.tužitelja LČ MČ, upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog suda u Varaždinu, zemljišno-knjižno djel Varaždin i to na čest.br. 1241/1 klijet od 68 m2, vinograd od 2147 m2, šuma od 4530 m2, livada od 1648 m2, ukupno Mali Trstenik površine 8393 m2 i čest.br. 1243 šuma u Malom Trsteniku od 926 čhv, te je ovrha određena i na novčanim sredstvima kod Financijske agencije i to I.tužitelja (I.ovršenika LČ ) i II.tužiteljice (II.ovršenice ) LČ FČ, a radi naplate navodnoga potraživanja tuženika (ovrhovoditelja ) prema I., II. i III.tužiteljima ( I., II. i III. ovršenicima ) u iznosu od 28.761,19 EUR (što je ranije iznosilo 213.360,48 HRK ), zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

30. Uvidom u priložene zemljišno-knjižne izvatke uz prijedlog za ovrhu u tom spisu utvrđeno je da ovdje tuženik (tamo ovrhovoditelj ) na nekretninama upisanim u z.k.ul.br. z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog suda u Varaždinu, zemljišno- knjižno odjel Varaždin i to na čest.br. 1241/1 klijet od 68 m2, vinograd od 2147 m2, šuma od 4530 m2, livada od 1648 m2, ukupno Mali Trstenik površine 8393 m2 i čest.br. 1243 šuma u Malom Trsteniku od 926 čhv ima pod brojem Z-1142/2006 (zaprimljeno dana 23. veljače 2006.god. ) upisano založno pravo temeljem Ugovora o kreditu od 22. veljače 2006.god. za iznos od 20.000,00 EUR, a pod brojem Z- 16633/2021 (zaprimljeno 18. listopada 2021.god. ) ima upisanu zabilježbu ovrhe prema Rješenju Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 od dana 15. listopada 2021.god. (koje je predmet ovog postupka ).

31. Iz Povijesnog z.k. izvatka ( koji je javna isprava ) za te nekretnine je vidljivo da su iste ranije bile u vlasništvu ovdje I.tužitelja (I.ovršenika ) LČ, a da su temeljem Ugovora o darovanju iz 2016.god. iste prenesene u vlasništvo sada III.tužitelja ( III.ovršenika ) LČ MČ. Međutim upisano pravo zaloga (hipoteke) pod brojem Z-1142/2006 za korist ovdje tuženika (ovrhovoditelja ) je cijelo vrijeme upisano kao teret u teretovnici tog zemljišno-knjižnog uloška. Dakle, nekretnine su darovane s upisanim teretom – hipotekom.

32. Utvrđeno je i da je je sada u z.k.ul.br. z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog suda u Varaždinu, zemljišno-knjižno odjel Varaždin upisana samo čest.br. 1243 šuma u Malom Trsteniku od 926 čhv, dok je čest.br. 1241/1 klijet od 68 m2, vinograd od 2147 m2, šuma od 4530 m2, livada od 1648 m2, ukupno Mali Trstenik površine 8393 m2 sada upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

33. Međutim upisano pravo zaloga ( hipoteke ) pod brojem Z-1142/2006 za korist ovdje tuženika ( tamo ovrhovoditelja ) je cijelo vrijeme upisano kao teret u teretovnici oba ta zemljišno-knjižna uloška.

34. Ovrha u tom ovršnom postupku Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 je određena temeljem ovršne isprave i to Ugovora o otplati kredita broj 2-01.056.084 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina dana 23. veljače 2006.god. pod brojem OU-276/2006 s potvrdom ovršnosti na dan 09. lipnja 2011.god..

35. U prijedlogu za ovrhu podnesenom Općinskom sudu u Varaždinu je tuženik (tamo ovrhovoditelj ) naveo da je u Ugovoru o kreditu on naznačen kao Posojilnica- bank Bilčovs-Hodiše-Škofiče eGen, a da je došlo do statusnih promjena, pa je sada njegov naziv Posojilsnica Bank eGen, o čemu je u ovršni spis dostavio i dokaze i Izvadak iz Sudskog registra.

36. Na ovaj spis je priključen na uvid cjelokupni taj spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019, te je sud utvrdio da je taj Zaključak Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 od dana 03. prosinca 2021.god. je punomoćnica-odvjetnica I., II.i

III.ovršenika (ovdje I., II. i III.tužitelja) uredno zaprimila i to dana 24.prosinca 2021.god., što je vidljivo iz spisa i iz e-spisa, te je na temelju tog Zaključka tada Općinskom sudu u Varaždinu kao nadležnom I., II. i III.ovršenici, ovdje I., II. i III.tužitelji pravodobno podnijeli dana 11. siječnja 2022.god., putem e-komunikacije, dakle u roku od 15 ( petnaest ) dana, ovu tužbu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika.

37. Shodno dobivenoj uputi, I., II. i III.tužitelji su tim Zaključkom Općinskog suda u Varaždinu upućen da parnicu pokrene temeljem odredbe članka 50. st. 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 10. Ovršnog zakona (u daljnjem tekstu: OZ) što je jasno navedeno u Zaključku, a kako je već obrazloženo.

38. Općinski sud u Varaždinu je u postupku pod brojem Ovr-373/2019 zaključkom od dana 08. prosinca 2021. god. jasno uputio I., II. i III.ovršenike (sada I., II. i III.tužitelje) da pokrenu parnicu protiv ovrhovoditelja (sada tuženika) kojom će iz razloga koje je naveo u žalbi podnesenoj protiv rješenja o ovrsi tražiti da se ovrha u tom ovršnom predmetu proglasi nedopuštenom.

39. Naime, sukladno sudskoj praksi tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik ( tužitelj ) može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu, dakle u konkretnom slučaju samo iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 7., toč. 9. i toč. 10. Ovršnog zakona.

40. Stoga sud odlučuje samo sukladno navedenom.

41. Uvidom u ovršni spis Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 je također utvrđeno da je po žalbi tamo ovršenika (ovdje tužitelja ) na rješenje o ovrsi od dana 15. listopada 2021.god. isto u cijelosti potvrđeno odlukom nadležnog II.stupanjskog suda i to Županijskog suda u Osijeku Rješenjem broj Gž Ovr-49/2022 od dana 09. lipnja 2023.god. U obrazloženju te odluke je jasno navedeno da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava odredio ovrhu na nekretninama ovršenika LČ MČ i na novčanim sredstvima ovršenika LČ i LČ FČ.

42. Sud je proveo dokaze i sada odlučuje ovom meritornom odlukom – presudom.

43. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju, u priključene ovršne spise, proveo je financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te je saslušao I. i II.tužitelje, a sve kako bi se donijela odluka o svim prigovorima i navodima stranaka.

44. I.tužitelj LČ je u iskazu izjavio da je 2006. godine trebao kredit pa je išao kod Hinka Žerjava, odvjetnika u Varaždinu koji mu je predložio i javnu bilježnicu Štimac kod koje su onda potpisali i taj ugovor o kreditu. Onda nakon kratkog vremena, su on, supruga FČ i DČ išli u Austriju, u to mjesto Bilčovs. Tamo su došli i malo čekali i onda je DČ otišao u jedan ured i uzeo te novce, ali mu ih tamo nije dao. U ono vrijeme je bio problem nositi toliko novaca preko granice jer se za to mogla dobiti visoka kazna. U pogledu primitka tog novca on tamo nije ništa potpisao. Onda su svi zajedno došli do graničnog prijelaza Havrč gdje su išli u jedan lokal gdje mu je DČ dao novce, ali mu nije dao 20.000,00 EUR-a, nego je to umanjio za nekakve provizije, te mu je dao nekih 16.000,00 ili 17.000,00 EUR-a. Ne sjeća se da li je išta potpisao o primitku tih novaca. On je u svezi tog kredita potpisao samo taj ugovor o kreditu kod javne bilježnice Štimac u Varaždinu 2006. godine i ništa drugo. Taj kredit mu je trebao za održavanje kuće i za troje djece koja su pohađala srednju školu i fakultet, dakle taj kredit je koristio potrošački. Nitko ga nije pitao za procjenu tih objekata, jer je toj banci prije dobivanja kredita dao samo preslik osobne iskaznice i izvatke iz zemljišne knjige. On je u to vrijeme imao obrt, a supruga FČ se brinula o kućanstvu i o djeci, ali ništa od tog konkretnog kredita i dobivenih novaca nije koristio za obrt, za obrt je uzeo druge kredite ovdje u RH, npr. od tadašnje Varaždinske banke. Sada više ne zna da li je potpisao kakav dokument da si je banka upisala hipoteku na njegove nekretnine. Banka si je upisala hipoteku i to na njegove nekretnine u k. o. [katastarska općina], klijet Mali trstenik, vinograd, livada, šuma i još na nekretnini upisanoj u k. o. [katastarska općina] Ves zgrada, pašnjak i dvorište, a gdje je imao svoju limarsku radionu. On je te novce vraćao na način da je Hinku Žerjav nosio novce u njegovu kancelariju i nekada je od njega dobio potvrdu da je dao novce, a nekada ne, na nikakav račun nije uplaćivao, a ponekad je kasnio s plaćanjem rata, pa je onda znao sa zaostatkom platiti i tri rate, jer nije uvijek imao novce i redovnu plaću. Ne sjeća se da je nakon tog ugovora nešto dobio od te banke, npr. kakvu obavijest ili opomenu. Ta banka je pokrenula ovršni postupak protiv njega kod suda u Varaždinu 2011. godine prvi puta. On je za vraćanje tog duga 2008. godine uzeo kredit u Varaždinskoj banci u iznosu od 200.000,00 kuna iz kojeg je onda kupio devize te je iznos od 21.000,00 EUR-a odnio Hinku Žerjavu u njegovu kancelariju i predao mu te novce za što ima i potvrdu. Onda je bilo rečeno da će dobiti brisovno očitovanje za nekretnine, međutim nije to dobio i uvijek su ga teretili da je još nešto dužan. Nije primio nikakvu dokumentaciju od banke, niti pak zna da li mu je banka tu uplatu od 21.000,00 EUR-a priznala. Nakon što je te novce dao Žerjavu smatra da je dug otplatio, možda je još nešto bio dužan za kamate, međutim ne zna koliko jer obračun nije primio. U vezi toga je Hinka Žerjava i kazneno prijavio preko svog odvjetnika, međutim na kraju je tu prijavu povukao da nema daljnjih problema i da ne mora hodati po sudu. Kada mu je predočen potpis na ugovoru na listu 42 spisa izjavio je da je to njegov potpis i potpis njegove supruge. Po taj kredit je išao kod te banke, a nije tražio kredit u RH jer u to vrijeme kao obrtnik nije mogao baš lako dobiti kredit ovdje, a trebao je novce, a Hinka Žerjava je znao i on mu je ponudio taj kredit. U banci mu nisu rastumačili u pogledu promjene kamatne stope. U banci mu nisu dali opće uvjete poslovanja ili odluku o promjeni kamatne stope, zna samo ono što piše u ugovoru. Ništa nije plaćao na račun odvjetnika Žerjava, sve je plaćao u gotovini. On nije svake godine na dan 31. prosinca 2024. od tuženika dobivao obavijesti o stanju kredita. Prije nego je pokrenuta ovrha od ovdje tuženika nije dobio kakvu obavijesti o otkazu kredita ili koliko je stanje dugovanja, začudio se što je odmah pokrenuta ovrha. Taj kredit je korišten samo za fizičke potrebe. On je donio izvadak za vinograd i klijet, a poslije i za radionu, to je sve dao Hinku Žerjavu pa se onda banka tako i upisala. On smatra da postoji mogućnost da je još dužan 2.000,00 ili 3.000,00 EUR-a, a nikako nije moguće da bi bio dužan glavnicu još u iznosu od 15.000,00 EUR-a kako to tuženik tvrdi, nakon što je toliko novci nosio za otplatu, te nakon što je 2008. Žerjavu dao 21.000,00 EUR-a, on je i nakon toga za taj kredit i dalje plaćao o čemu je predao i neke uplatnice. Prijedlog za ovrhu protiv njega 2011. godine je podnio DČ koji je zastupao tu banku. Banka ga prije pokretanja ovrhe nije obavijestila o otkazu ugovora, niti mu je dostavila kakvu dokumentaciju o stanju duga, vidio je samo dokumentaciju koja je predana u ovršnom postupku. I ovrha 2011.god. je isto vođena na nekretninama. Kada mu je predočena potvrda s lista 44 spisa izjavio je da mu je istu dao odvjetnik DČ koji je na nju sam napisao "konačna otplata kredita i brisovno očitovanje" i mislio je da će dobiti brisovno očitovanje, međutim to nikada nije dobio. Prilikom potpisivanja ugovora je vidio da u istome piše da će se hipoteka upisati i na radioni u k. o. [katastarska općina] Ves. Naveo je da je sve zajedno morao platiti za taj kredit 26.000,00 EUR-a jer je imao 84 rate po 300,00 i nešto EUR-a mjesečno jer je kredit uzeo na 7 godina, a kada je DČ dao 21.000,00 EUR-a je znao da je još nešto dužan, ali to najviše još 5.000,00 EUR-a, a što je onda još i naknadno plaćao 2008., 2009. i 2010. godine. Odvjetnik DČ mu nije dao nikakvu ispravu koliko je dužan s osnova ostatka duga a nakon uplate ovih 21.000,00 EUR. On je pročitao taj ugovor o kreditu i bio je upoznat s odredbama tog ugovora. Znao je koliko novaca mora vratiti. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu je dobrovoljno zasnovao hipoteku na svojim nekretninama, zato je i dao ZK izvatke za nekretnine. U slučaju redovnog vraćanja kredita je morao vratiti 26.000,00 EUR-a. Dobrovoljnim uplatama je platio 21.000,00 EUR-a 2008. i onda još dodatne iznose 2008., 2009. i 2010. godine. DČ je rekao da je sve plaćeno u roku dok mu je donio tih 21.000,00 EUR-a. Nakon uplate tih 21.000,00 EUR-a eventualno je još ostalo dugovanje nekih 4.000,00 ili 5.000,00 EUR-a ali je to dodatno plaćao nakon 2008. godine. U razdoblju od 2006.

– 2008. je plaćao koliko je mogao, za neke uplate ima potvrde, a za neke ne. On je imao registriran obrt kao limar od 1973. do 2012. godine, na adresi [adresa], a radiona mu je bila na adresi [adresa], na toj adresi je ta radiona na kojoj je upisana hipoteka. On je 2008.god. dao tih 21.000,00 EUR-a jer je htio čim prije otplatiti taj kredit. Do tog iznosa od 21.000,00 EUR-a je došao tako da mu je DČ rekao da donesem taj iznos i da će se tada dati brisovno očitovanje, rekao mu je usmeno.

45. II.tužiteljica ŠČ, je u iskazu izjavila da je bila sa suprugom, ovdje I. tužiteljem zajedno s DČ kada su išli po te novce. Taj kredit su uzeli za svoje potrebe i potrebe svoje djece, rekli su za što im treba taj kredit, a što su oni napisali to ne zna. Ona je pročitala taj ugovor, a kada joj je predočen potpis na listu 42 izjavila je da je to njezin potpis koji je dan kod javnog bilježnika. Nije brojila koliko je njima točno DČ dao. Zna da je suprug – I. tužitelj redovno vraćao taj kredit i ona je bila s njim, jedan ili dva puta kada je nosio novce kod DČ. S osnova tog kredita dužni su eventualno samo kamatu, glavnicu ne. Ona isto tako nije od banke od potpisivanja ugovora dobila nikakve druge papire. Nije im isplaćeno 20.000,00 EUR-a, isplaćeno je manje, možda 16.000,00 ili 17.000,00 EUR-a. Od banke nije dobila kakve pisane opomene. Od banke nije dobila obračun stanja na kraju godine niti je dobila obavijest da će biti raskinut ugovor. Ona je bila suvlasnica nekretnine koje su dane u hipoteku u k. o. [katastarska općina] gdje je vinograd. Kada s euzimao kredit bila je domaćica, sada ne prima mirovinu. Ona i suprug sada žive u toj klijeti k. o. [katastarska općina] gdje je upisana hipoteka. Ona je pročitala ugovor i bila je upoznata s odredbama ugovora. Dobrovoljno je zasnovala hipoteku. Iznos kreditnog opterećenja je bio 26.000,00 EUR-a i nešto. Ukupno su sigurno vratili 24.000,00 ili 25.000,00 EUR-a. Taj kredit nisu uredno vraćali, kako je suprug dobio novce, tako je onda mogao vraćati taj kredit. Ne zna kada su prestali vraćati taj kredit, a iz razloga jer su mislili da je dovoljno plaćeno. Po njoj je još ostalo dugovanje s osnova kamate na ukupno od 2008. godine dok su glavnicu otplatili.

46. I.tužitelj i II.tužiteljica su u iskazu ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka.

47. Valja istači da sud odluku donosi na temelju dokumentacije koja je u ovom i u ovršnim spisima koji su priključeni.

48. Sporno je da li je ovrhovoditelj mogao pokrenuti ovrhu na temelju te isprave – Ugovora o kreditu iz 2006.god. i temeljem kojeg Zakona. Sporno je da li je temeljem tih isprava mogao pokrenuti ovrhu protiv svih ovršenika ( ovdje tužitelja ). Sporno je da li je i u kojem iznosu dug po tom ugovoru o kreditu isplaćen.

49. Nesporno je da je tuženik, kao ovrhovoditelj, pokrenuo ovrhu protiv tužitelja, kao ovršenika, temeljem ovršen isprave - Ugovora o kreditu iz 2006.god. solemniziranog kod javnog bilježnika sukladno Zakonu o javnom bilježništvu.

50. Uvidom u isprave priložene uz prijedlog za ovrhu koji je tuženik (ovrhovoditelj ) podnio Općinskom sudu u Varaždinu i koji je zaprimljen pod brojem Ovr-373/2019 je jasno vidljivo da je ovršni postupak pokrenut protiv I.ovršenika, II.ovršenika i III.ovršenika ( ovdje tužitelja ) temeljem ovršne isprave i to Ugovora o otplati kredita broj 2-01.056.084 od dana 22. veljače 2006.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz Varaždina dana 23. veljače 2006.god. pod brojem OU- 276/2006 s potvrdom ovršnosti na dan 09. lipnja 2011.god. Taj ugovor su s tuženikom sklopili ovdje I.tužitelj ŠČ LČ i II.tužiteljica ŠČ FČ, u istome je jasno naveden broj konta za taj ugovor ( 2-01.056.084), znači na koji konto se taj kredit isplaćuje. Kredit je odobren u iznosu od 20.000,00 EUR (dvadesettisuća eura ), na 84 mjeseca (sedam godina ).

51. U Ugovoru iz 2006.god. je jasno navedeno da je ukupno terećenje 26.116,88 EUR, ali to u slučaju da se sve rate kredita odmah i redovno otplaćuju po dospijeću, što je životno i logično. U ugovoru je navedena redovna kamatna stopa, kao i obračun zatezne kamate u slučaju da se mjesečne rate redovno ne otplaćuju. Izvornik tog Ugovora sa svim potpisima i ovjerama nalazi se u ovršnom spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 na listu 27 spisa.

52. I.tužitelj LČ je u svojstvu založnog dužnika pristao sklapanjem Ugovora o kreditu na zasnivanje založnog prava na više nekretnina, koje su jasno navedene na stranici 4. tog ugovora i taj upis založnog prava je na nekretninama upisan u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu. Z.k. odjel u Varaždinu pod brojem Z-1142/2006, te je ovdje I.tužitelj sklapanjem ugovora o kreditu dao suglasnost da za slučaj neisplate te tražbine vjerovnik neposredno provede prisilnu ovrhu na svim založenim nekretninama, a isto tako da se proveden ovrha na njegovoj cjelokupnoj imovini.

53. II.tužiteljica LČ FČ pak je dala suglasnost da se u slučaju neplaćanja kredita provede ovrha na cjelokupnoj njezinoj imovini (stranica 4. ugovora ). Istu suglasnost je dao i ovdje I.tužitelj LČ.

54. I I.tužitelj i II.tužiteljica su u iskazu pred ovim sudom izjavili da se na Ugovoru o kreditu nalazi njihov potpis.

55. Dakle, I. tužitelji je svojevoljno ugovorio založno pravo na predmetnoj svojoj nekretnini, sa svim pravnim i faktičnim posljedicama tog raspolaganja koje su za njih nakon toga ugovaranja i nastupile.

56. Te nekretnine je I.tužitelj 2016.god. darovao ovdje III.tužitelju GČ, međutim nekretnine su darovane sa upisanim teretom za korist ovdje tuženika i to konkretno sa tim založnim pravom ( hipotekom ) s osnova tog kredita, a založno pravo je i nadalje upisano na tim nekretninama pod brojem Z-1142/2006, kako je već navedeno.

57. Tako se ovdje tuženik (kao ovrhovoditelj ) može naplatiti sa svojom tražbinom na nekretninama koje su sada u vlasništvu III.tužitelja GČ MČ jer je on pravo vlasništva na istima stekao sa upisanim teretom – založnim pravom ( hipotekom ) upisanom za korist tuženika (ovrhovoditelja ) temeljem spornog ugovora o kreditu i dužan je trpjeti namirenje potraživanja ovrhovoditelja (tuženika ) iz ostvarene kupovnine prodajom te svoje nekretnine, sve sukladno čl. 83. st. 1. Ovršnog zakona.

58. U odnosu na I.tužitelja GČ LČ i II.tužiteljicu GČ FČ pak tuženik ima ovršnu ispravu za namirenje na njihovoj cjelokupnoj imovini, pa tako i na svim njihovim novčanim sredstvima.

59. Prema čl. 21. Ovršnog zakona ( a isto je bilo propisano i u čl. 19. ranije važećeg Ovršnog zakona zaključno objavljenog u NN RH broj 67/08) propisano je da se na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provedbe ovršnoga postupka i postupka osiguranja na odgovarajući način primjenjuju odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obvezni odnosi.

60. U čl. 23. Ovršnog zakona je određeno u toč. 7. da je ovršna isprava i druga isprave koja je Zakonom određena kao ovršna isprava.

61. I u ranije važećem Ovršnim zakonom („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – koji je bio na snazi u vrijeme kada je sporna Suglasnost dana tj. potpisana i ovjerena po javnom bilježniku) je u čl. 21. u toč. 6. navedeno da je ovršna isprava i druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava.

62. Prije pokretanja ovršnog postupka u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019, tuženik je kao ovrhovoditelj temeljem iste ovršne isprave – Ugovora o kreditu iz 2006.god. već pokrenuo ovrhu na nekretninama tada samo ovdje I.tužitelja GČ LČ kao ovršenika i kao tada jedinog vlasnika nekretnina koje su sada predmet ovog postupka, i to također pred Općinskim sudom u Varaždinu po brojem Ovr-1943/2011, te je doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-1943/2011 godine od dana 26. siječnja 2012. godine.

63. Ovrha u tom spisu Ovr-1943/2011 Općinskog suda u Varaždinu je kasnije obustavljena rješenjem toga suda od dana 30. prosinca 2015.god. jer nekretnina nije prodana na II.javnoj dražbi sukladno tada važećeg čl. 97. st. 4. Ovršnog zakona (objavljenog zaključno u NN RH broj 67/08 ).

64. U tom spisu je na Rješenje o ovrsi suda ovdje I.tužitelj, tamo kao ovršenik isto podnio žalbu, po punomoćniku – odvjetniku u kojoj je ovršenik (ovdje I.tužitelj ) isto tvrdio da je glavnični iznos podmiren i priložio je još neke potvrde o uplatama iz 2008.god., 2009.god. i 2010.god., a ta žalba je odbačena Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011-18 od dana 25. studenog 2014.god. iz razloga jer se radi o žalbi nakon proteka roka, a sud je smatra da je te žalbene razloge ovršenik mogao isticati redovnom žalbom protiv rješenja o ovrsi. To rješenje je postalo pravomoćno.

65. Dakle, navedena ovrha Ovr-1943/2011 je dovršena rješenjem toga suda o obustavi postupka jer nekretnina nije prodana niti na II.javnoj dražbi.

66. I., II. i III.tužitelji u ovom postupku tvrde da se radi o presuđenoj stvari i da ovrhovoditelj (tuženik ) nije mogao protiv ovdje I.ovršenika LČ ponovno pokretati ovršni postupak na temelju iste ovršne isprave. Kako je već obrazloženo, na ovršni postupak se primjenjuje Ovršni zakon i stoga se ne radi o presuđenoj stvari u odnosu na I.tužitelja i tuženik (ovrhovoditelj ) je mogao protiv njega pokrenuti ponovno ovršni postupak.

67. Dakle, sukladno sklopljenim Ugovorom o kreditu od dana 22. veljače 2006.god.

je u tom dijelu ovrha i na nekretninama III.tužitelja (III.ovršenika ) i na novčanim sredstvima I.tužitelja i II.tužiteljice ( I.ovršenika i II.ovršenika ) dopuštena.

68. Nesporno je između stranaka da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan u rujnu 2011.god., te je javni bilježnik Bojana Štimac iz Varaždina na istome stavila potvrdu ovršnosti s datumom 09. lipnja 2011.god. Ista klauzula ovršnosti je stavljena sukladno odredbi u Ugovoru o kreditu ( na listu 5 ugovora ) koja glasi : "kreditor je ovlašten, da u slučaju ako korisnik kredita ne plati dva dospjela mjesečna obroka kredita, stavi u dospijeće cjelokupni iznos kredita s ugovorenim i zateznim kamatama, te svim troškovima."

69. S obzirom da ovdje I. i II.tužitelji taj kredit očito nisu plaćali u redovnim mjesečnim ratama, što su i sami izjavili u svojim iskazima pred ovim sudom, stoga je javni bilježnik sukladno sklopljenom ugovoru pravilno na isti stavio klauzulu ovršnosti istog.

70. S obzirom da se tužitelji (kao ovršenici, dužnici ) pozivaju da su ništetne odredbe tog sklopljenog ugovora o kreditu iz 2006.god., iste treba ocijeniti sud i po službenoj dužnosti.

71. Naime, sukladno Zakonu o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08, te zatim i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZOO ) sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost ugovora i drugih isprava, što će dalje biti obrazloženo.

72. Ista ništetnost se ocjenjuje temeljem odredbi više Zakona kako će dalje biti obrazloženo.

73. S obzirom da je prema predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2-01.056.084 od dana 22. veljače 2006.god. naznačeno mjesto sklapanja ugovora u Ludmannsdorf/Bilčovs (stranica 5. ugovora ) odnosno na području Republike Austrije, proizlazi zaključak suda da je predmetni Ugovor doista sklopljen na području Republike Austrije u mjestu [adresa]/ L pri čemu tužitelji primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 7. i članka 219. stavak 1. ZPP-a ničime nisu dokazali suprotno, odnosno da bi predmetni Ugovor bio sklopljen na području Republike Hrvatske.

74. Sukladno hrvatskim propisima, građani Republike Hrvatske su se smjeli zaduživati u inozemstvu s time da su do 31. prosinca 2010.god. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljena u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u [adresa] i prijaviti kreditni posao sa inozemstvom.

75. Sud smatra da navedeni ugovor nije protivan Zakonu o deviznom poslovanju (a valja primijeniti zakon „Narodne novine" 96/03, 140/05, 132/06, 150/08,92/09, 133/09, 153/09, kasnije i 145/10, 76/13, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu koji je predmet postupka), jer je sklopljen u devizama, potrebno je napomenuti da navedeni Zakon ne sadrži zabranu sklapanja ugovora o kreditu hrvatskim državljanima s prebivalištem u [adresa] s kreditnim institucijama sa sjedištem u nekoj zemlji članici Europske unije ( EU ) i unos deviznih sredstava dobivenih na temelju ugovora o kreditu u Republiku Hrvatsku. Obveza tužitelja u vrijeme sklapanja navedenog ugovora u tom slučaju prema čl. 53. Zakona o deviznom poslovanju bila je obavijestiti Hrvatsku narodnu banku o tome. Ukoliko primatelj kredita ( ovdje I.tužitelj i II.tužiteljica) ne obavijesti Hrvatsku narodnu banku, to može imati za posljedicu eventualnu prekršajnu odgovornost, ali takav propust ne čini ugovor ništetnim.

76. Dakle iz predmetnog proizlazi da su I.tužitelj i II.tužiteljica kao korisnici kredita, kojima je tuženik u Republici Austriji isplatio novac, bili u obvezi prijaviti taj posao Hrvatskoj narodnoj banci, a iz iskaza I. i II.tužitelja sud je utvrdio da I. i II.tužitelji to očito nisu učinili. Sa druge strane tuženik je društvo koje je registrirano u [adresa] između ostalog i za poslove odobravanja kredita, a kako to i proizlazi iz Sudskog registra za tuženika. To nastavno znači da je tuženik doista imao ovlaštenje odobravati kredite zainteresiranim osobama u razdoblju davanja kredita i ovdje I.tužitelju i II.tužiteljici, dakle i stranim državljanima točnije osobama izvan Republike Austrije gdje tuženik ima sjedište pa tako i državljanima Republike Hrvatske, što je u ovom predmetu slučaj.

77. Stoga dakle, u trenutku zaključenja pravnog posla među strankama nije postojala potreba za izdavanjem odobrenja Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu između banke koja ima sjedište na području Republike Austrije s državljaninom Republike Hrvatske kao korisnikom kredita, niti odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama u vlasništvu državljana Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj, ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu radi dodatnog osnaženja pravnog odnosa u Republici Hrvatskoj sačinjena javnobilježnička isprava kao ovršna isprava kojom se omogućuje neposredno pokretanje ovršnog postupka na založenoj nekretnini u Republici Hrvatskoj.

78. To ne proizlazi niti iz odredbi Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.) niti Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" br. 117/08. ,74/09., 153/09., 108/12. i 54/13.). Jednako stajalište zauzeto je i u Zaključcima sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12 . travnja 2016.god.

79. Na odnos stranaka ne može se primijeniti prema mišljenju ovog suda niti Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, I 12/12, 143/13," 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 dalje ZPK), čak i da su tužitelji dokazali da je Ugovor o kreditu sklopljen u RH. Odredba čl. 19. j. ZPK ne može se primijenili na odnose stranaka, jer je ugovor o kreditu zaključen 22. veljače 2006.god. a navedena odredba ZPK je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine i primjenjuje se na ugovore zaključena nakon stupanja na snagu te odredbe (dakle, nakon 30.09.2015.god.).

80. Sud je prema tome na temelju utvrđenih činjenica ocijenio valjanom primjenu materijalnog prava Republike Austrije pri sklapanju Ugovora o kreditu, a ugovori su i odobreni od nadležnih financijskih tijela u Republici Austriji.

81. Ništetnost pravnog posla prema čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ne uzro- kuje svaka neusklađenost sa zakonom. Čak i da jeste Ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj (a u ovom slučaju nije), građanima Republike Hrvatske nije bilo zabranjeno tražiti kredite od inozemnih pravnih osoba, a Zakonom o bankama nije bila predviđena za takav slučaj ništetnost pravnog posla pa bi prema čl. 322. st. 2. Zakona o obveznim odnosima banka snosila druge, odgovarajuće pravne posljedice.

82. I i II.tužitelji navode da je isplata novčanih sredstava prema predmetnom Ugovoru o kreditu izvršena po odvjetniku Hinka Žerjavu iz Varaždina i to na graničnom prijelazu u Austriji. Ta okolnost ne utječe na mjesto sklapanja ugovora, već na mjesto ispunjenja ugovora jer isplatom kredita nije došlo do sklapanja ugovora, već do ispunjenja obveze kreditora prema korisniku kredita.

83. Sud smatra da tuženica kao strana banka nije imala obvezu tražiti odobrenje od Hrvatske narodne banke za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu zbog čega nepostojanje takve suglasnosti predmetni Ugovor ne čini ništetnim prema odredbi članka 322. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i u smislu odredbi Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02., 141/06. - koji je tada bio na snazi) te Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 159/13., 19/15., 102/15, 15/18., 70/19, 47/20., 146/20., 151/22, 145/24- koji je sada na snazi).

84. Sud utvrđuje da se na predmetni Ugovor ne mogu primijeniti Hrvatski propisi jer se radi o ugovoru koji je sklopljen između tužitelja i tuženice kao kreditora koji je strana pravna osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, a među strankama je ugovorena primjena austrijskog prava kao prava zemlje kreditora – tuženika. Predmetni Ugovor nije ništav prema odredbi članka 879. Austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. jer su u predmetnom Ugovoru sadržane odredbe o iznosu zajma, o kamatnoj stopi, o trošku zajma, pretpostavke za raskid Ugovora i slično.

85. Predmetni Ugovor o kreditu koji su stranke sklopile dana 22. veljače 2006.god. je sklopljen u Republici Austriji jer su predmetnim Ugovorom o kreditu stranke ugovorile primjenu austrijskog prava kao prava zemlje u kojem se nalazi sjedište kreditora. To nije protivno odredbama Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 88/01. – dalje ZRSZ).

86. Naime, prema odredbi članka 19. navedenog Zakona stranke su imale pravo ugovoriti primjenu prava ako tim zakonom nije drugačije uređeno, a članak 20. točka 8. ZRSZ-a je propisao da se na ugovore o zajmu u koje spada i ugovor o kreditu primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca odnosno kreditora, a nije sporno da je to bila Republika Austrija, pa ugovaranje primjene austrijskog prava nije suprotno zakonu. Razmatrajući valjanost ugovora prema odredbi članka 879. austrijskog općeg građanskog zakonika iz 1811. koji je i danas na snazi propisano je kako je ugovor koji je protivan zakonskoj zabrani ili običajima ništav.

87. Stoga se utvrđuje da je predmetni ugovor je bio sklopljen u skladu s dobrim običajima, i to na način da tuženica prilikom zaključenja istih nije koristila nepoštenu poslovnu praksu, odnosno da bi na nagovor tuženice tužitelji potpisali predmetni ugovor. I i II.tužitelji su očito pronašli posrednike da bi poduzeo pravne radnje za zaključenje ugovora i to je bio odvjetnik Žerjav iz Varaždina i kojemu je I.tužitelj dostavio dokumentaciju bitnu za odobrenje kredita i nakon toga je ovdje tuženik odobrio kredit, ugovor je potpisan i novci su nesporno isplaćeni I. i II.tužitelju po tom kreditu. To I. i II.tužitelji priznaju u svojim iskazima.

88. Osim toga sud utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu nije ništetan primjenom Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17. – dalje Zakon o ništetnosti), jer je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2020. ("Narodne novine" broj 121/20.) pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u RH s neovlaštenim vjerovnikom.

89. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske poziva se i na presudu Suda Europske unije od 14. veljače 2019. u predmetu C-630/17 povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. ugovora o funkcioniranju Europske unije kojeg je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu u predmetu OČ protiv Raiffeisen bank St. Stefan – Jagerberg – Wolfsberg eGen iz koje presude Europski sud utvrđuje da je razvidno da je zakon o ništetnosti ugovora protivan Europskom pravu i to odredbi članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji propisuje da je toj odredbi protivan propis države članice, učinak kojeg je, među ostalima, da su ugovori o kreditu ništetni, od dana sklapanja čak i u slučaju da su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa (retroaktivnost), jer je Zakonom o ništetnosti propisana ništetnost ugovora o kreditu sklopljenih prije donošenja predmetnog zakona (retroaktivno) kao i svaki drugi nacionalni propis kojim se retroaktivno propisuje ništetnost ugovora o kreditu.

90. I prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-155/2016 sa sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12. travnja 2016. u Šibeniku proizlazi da ugovori koji su sklopljeni i kojima je sklapanje zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, takvi ugovori nisu ništetni, jer ta posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015., kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

91. Prema presudi Suda Europske unije u predmetu broj C-630/2017 presuđeno je da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa, a kako su odredbe prava Europske unije, a između ostalog i odredbe članka 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije s izravnim učinkom u primjeni u svim pravnim stvarima u Republici Hrvatskoj.

92. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je st. 2. istog članka propisano da ukoliko je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

93. U konkretnom slučaju sud nije ocijenio da bi sklapanje predmetnog ugovora o kreditu bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pri čemu treba napomenuti da bi sklapanje istog eventualno bilo zabranjeno samo tuženiku, jer nije ishodio odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj, dok sklapanje navedenog ugovora nije bilo zabranjeno tužitelju, niti bilo koji propis tužitelju brani sklapanje spornog ugovora. Međutim, kako je već prethodno navedeno, tuženik nije imao obvezu ishoditi odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj od strane HNB-a budući je predmetni ugovor sklopljen na području Republike Austrije, a ne Republike Hrvatske, dakle tuženik nije obavljao djelatnost na području RH pa mu odobrenje za rad nije niti trebalo.

94. Također, treba napomenuti i da se Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH br. 75/09, dalje: ZPK) ne odnosi na ovaj ugovorni odnos, iz razloga što je odredbama čl. 29. ZPK-a propisano da se odredbe Zakona ne primjenjuju na ugovore sklopljene do stupanja na snagu Zakona, osim u pogledu obveza obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, a koji je stupio na snagu dana 01. siječnja 2010.god., dok obveza tužitelja iz predmetnog ugovora proizlazi od dana 22. veljače 2006.god. kada je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen.

95. Slijedom iznijetog da li je koji od tužitelja imao status potrošača nije od značaja budući da je tužbeni zahtjev radi iznijetog neosnovan. U samom ugovoru nije navedeno na što će se isti utrošiti osim što je navedeno da je to jednokratni kredit i što je na stranici 2 ugovora navedeno "kreditor odobrava kredit u svrhu : obrtna sredstva."

96. Sud zaključuje s obzirom da je sukladno ugovoru založno pravo (hipoteka ) zasnovana i na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Ves, čest.br. 365/98 gdje je djelovao obrt I.tužitelja, što je I.tužitelj i rekao u iskazu pred ovim sudom, onda je očito da je tuženik i taj kredit I.tužitelju dao za potrebe njegova obrta, a ne u privatne svrhe i za privatne potrebe obitelji. Sukladno tome onda tužitelji svakako ne bi niti imali status potrošača.

97. Stoga sud utvrđuje da sporni ugovor o kreditu nije ništetan.

98. Sada je potrebno još utvrditi da li je dug po predmetnom Ugovoru u kreditu po I.tužitelju i II.tužiteljici kao korisnicima tog kredita otplaćen u cijelosti ili djelomično, te da li posljedično tome onda tuženik (kao ovrhovoditelj ) može voditi ovršni postupak kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Ovr-373/2019 radi naplate te iste tražbine od ovdje tužitelja ( kao ovršenika ) na njegovim nekretninama tamo pobliže navedenim.

99. Sporno između stranaka je koja tražbina i u kojem iznosu je podmirena ovdje tuženiku po tužiteljima, prvenstveno I.tužitelju, odnosno i II.tužiteljici jer su stranke očito već i ranije imale sklopljen ugovor o kreditu iz 2003.god., a za koji ugovor o kreditu je također bila upisana hipoteka ( založno pravo ) na istim nekretninama koje su sada predmet ovog spornog ovršnog postupka pod brojem Ovr-737/2019, što je vidljivo iz Povijesnih izvadaka za nekretnine koji se nalaze u spisu.

100. Iz zemljišno-knjižnih izvadaka za sporne nekretnine koji se nalaze u ovome spisu (list 196 spisa ) je jasno vidljivo da je tijekom 2007.godine u zemljišnim knjigama još uvijek bio upisan i raniji kredit tj. založno pravo ( hipoteka) po ranijem kreditu koju je tadašnji vlasnik tih nekretnina ovdje I.tužitelj LČ sklopio s istom bankom 2003.god. i koje založno pravo je bilo upisano pod brojem Z- 4083/2003, a istovremeno je bilo upisano i založno pravo ( hipoteka ) i za ovaj sporni kredit iz 2006.god. i to je u z.k. upisano pod brojem Z-1142/2006.

101. Dakle, 2007.godine su između stranaka još uvijek bila aktivna dva kredita sa dvije upisane hipoteke (založna prava ) na nekretninama I.tužitelja LČ (tada je vlasnik spornih nekretnina bio samo ovdje I.tužitelj LČ ).

102. I.tužitelj je tada uzeo kredit kod Varaždinske banke d.d. Varaždin (VABA d.d. ), što tvrdi u ovom postupku i što je naveo i u svom iskazu u ovom postupku i očito je od tog uzetog kredita kod VABA d.d. vratio dio duga ovdje tuženiku, a kada se usporede podaci na Potvrdi koja se nalazi na listu 44 spisa i na kojoj se nalazi potpis i I.tužitelja, u kojoj Potvrdi su jasno napisani brojevi konta kredita na koje se ta isplata tj. vraćanje kredita odnosi i to je navedeno kao plaćanje pod broj konta 1.01.056.084 iznos od 15.847,00 EUR, a plaćanje pod broj konta : 2-01.056.084 (što je broj konta za ovaj sporni kredit iz 2006.god. ) je iznos od 5.153,00 EUR. Na istoj potvrdi se pod "uplatitelj" nalazi ime, prezime i adresa I.tužitelja LČ i njegov vlastoručni potpis. Tu ispravu su samu tužitelji u ovom parničnom postupku predali u ovaj spis i na istu se sami tužitelji i pozivaju.

103. Ta potvrda je izdana I.tužitelju na dan 26. veljače 2008.god. kada su još uvijek bila aktivna oba kredita tuženika prema I.tužitelju i to i onaj iz 2003.god. i ovaj sporni iz 2006.god., pa je onda životno i logično da je tuženik ( banka ) prvo zatvorio s uplatom raniji kredit iz 2003.god. i onda za taj kredit izdao i brisovno očitovanje za brisanje hipoteke (založnog prava ) na spornim nekretninama. Dakle, tom uplatom je očito brisano založno pravo na nekretninama po tom prvom kreditu iz 2003.god., dok je s ostatkom uplate djelomično podmireno dugovanje po ovom spornom kreditu iz 2006.god. i založno pravo za taj kredit iz 2006.god. je i nadalje ostalo upisano u z.k., što je vidljivo iz z.k. izvadaka u spisu.

104. Naime, iz zemljišne knjige ( z.k.izvadci u spisu ) je također vidljivo da je na spornim nekretninama pod brojem Z-467/2008 upisano temeljem ugovora o kreditu od dana 22. siječnja 2008.god. uzet kredit u VABA d.d. ( Varaždinska banka d.d. ) na iznos od 200.000,00 HRK (hrvatskih kuna ) i upisano je založno pravo za korist te banke u z.k.

105. Taj kredit tužitelji u ovom postupku navode da su ga uzeli da vrate kredit ovdje tuženiku, međutim kada se usporedi sva navedena dokumentacija u spisu, očito je, a i životno i logično, da je time prvo vraćen kredit tuženiku iz 2003.god. u cijelosti i izdano je za taj kredit iz 2003.god. brisovno očitovanje za brisanje založnog prava (hipoteke ) koje je onda očito i provedeno u zemljišnim knjigama, dok je vraćen samo dio (djelomično ) dugovanje s osnova ovog spornog kredita iz 2006.god. ( ovaj sporni koji je predmet upravo ovog postupka ) i kredit niti time nije u cijelosti isplaćen i založno pravo (hipoteka) za kredit iz 2006.god. je i nadalje ostala upisana u z.k. na tim nekretninama.

106. Kada se analizira potvrda, koja između stranaka nije sporna, od dana 26. veljače 2008.god. (list 44 spisa ) onda je jasno vidljivo da je za kredit pod kontom 1- 01.056.084 priznata uplata u iznosu od 15.847,00 EUR i za to je na potvrdi navedeno "konačna uplata kredita i brisovno očitovanje ", dok je za konto kredita 2-01.056.084, što je ovaj sporni kredit iz 2006.god. (koji je predmet ovog postupka ) priznata uplata u iznosu od 5.153,00 EUR i za isto je navedeno na toj Potvrdi "zaostatci", što znači da su za ovaj sporni kredit plaćeni zaostaci, ali očito ne svi zaostaci u uplatama i taj kredit još uvijek nije bio u cijelosti isplaćen.

107. Kada se zbroje te dvije uplate od 15.847,00 EUR i 5.153,00 EUR onda je zbroj istih 21.000,00 EUR, a to je upravo iznos koji ovdje I. i II.tužitelji navode i u svojim iskazima da su iz kredita uzetog kod Varaždinske banke d.d. vratiti kredit ovdje tuženiku, međutim tužitelji pogrješno smatraju da su time vratili kredit iz 2006.god. jer je sud nedvojbeno utvrdio da su u to vrijeme imali još neotplaćeni kredit prema tuženiku iz 2003.god., pa još i neotplaćen i ovaj sporni kredit iz 2006.god. (koji je predmet ovog postupka ), pa su tom uplatom zatvorili prvi kredit iz 2003.god., dok su ovaj sporni iz 2006.god. samo djelomično podmirili.

108. Životno je i logično i sukladno poslovnoj praksi (dobrim poslovnim običajima i pažnji dobrog gospodarstvenika ) da je tuženik tom ukupnom uplatom od 21.000,00 EUR 2008.god. prvo zatvorio i u cijelosti naplatio dug po kreditu iz 2003.godine i za taj kredit onda izdao i brisovno očitovanje za nekretnine koje se očito provelo u zemljišnim knjigama na nekretninama tužitelja, a da je za kasniji kreditu iz 2006.god. uzeo ostatak uplate i zatvorio dio dugovanja za što je jasno navedeno kao "zaostaci".

109. Takav način obračuna otplate je povoljniji i za ovdje tužitelje kao korisnike oba ta kredita jer je dugovanje po ranije uzetom kreditu iz 2003.godine na taj način u cijelosti bilo podmireno, pa im se više za isti kredit nisu obračunavali nikakve daljnje kamate niti troškovi.

110. U odnosu na obveze iz ranijeg ugovora sklopljenih između stranaka iz 2003.god., ovdje tuženik nije niti mogao samovoljno odlučivati po kojem ugovoru će se ispunjavati obveza, odnosno po kojem ugovoru će se zatvarati potraživanja, već je morao prvo zatovriti potraživanje po ranije uzetom kreditu iz 2003.god. i on je očito tako i postupio.

111. Taj prvi kredit iz 2003. godine je otplaćen u cijelosti što je vidljivo iz izvadaka iz zemljišne knjige jer je založno pravo (hipoteka ) sa osiguranje tog kredita brisana u zemljišnoj knjizi i na spornim nekretninama je ostalo upisano založno pravo (hipoteka) samo za ovaj sporni kredit iz 2006.god., kao je već obrazloženo.

112. Tako je dug po kreditu iz 2006.god. nakon te uplate 2008.god. ( iz uzetog kredita kod VABA d.d. ) još uvijek ostao.

113. Tužitelji su u spis dostavili z.k. izvadak ( list 319 ) za nekretninu upisanu u k. o. [katastarska općina] Ves, z. k. ul. br. [broj ZK uloška] koja niti nije predmet ovog postupka, međutim valja istači da to što je ovdje tuženik dao brisovno očitovanje za taj z.k.uložak za kredit iz 2006.god. gdje je založno pravo (hipoteka ) bila također upisana za osiguranje potraživanja iz istog ugovora o kreditu, ne znači da je kredit u cijelosti isplaćen, a već je obrazloženo da si je ovdje tuženik to založno pravo ostavio upisano na nekretninama koje su predmet ovog postupka (i ovršnog postupka broj Ovr- 373/2019), a očito je tuženik procijenio da su mu ove nekretnine dovoljne za podmirenje ostatka tražbine po tom kreditu iz 2006.god..

114. Nakon te uplate iz 2008.god. su tužitelji samo sporadično plaćali određene manje iznose za taj kredit iz 2006.god. za što su u spis dali potvrde ( list 45- 47 spisa), radi se o iznosima od ukupno 6.160,00 EUR, plaćenih u više navrata tijekom 2008.god., 2009.god. i 2010.god., a koje iznos je sudski vještak uzeo u obzir kod provođenja vještačenja u ovom postupku, što će dalje biti obrazloženo.

115. Iz predočenih potvrda o uplatama je vidljivo da su I. i II.tužitelji vraćali s osnova tog kredita iz 2006.god. ustvari manje iznose i to neredovito.

116. I iz podataka tuženika (ovrhovoditelja ) predanih u spis ( list 181 i 182 spisa ) je jasno vidljivo da su sve te uplate za koje su ovdje tužitelji priložili potvrde o uplatama njima priznate kao uplate, te i taj iznos od 5.153,00 EUR plaćen dana 28. veljače 2008.god., te je također utvrđeno da je zadnji iznos s osnova toga kredita plaćena dana 27. rujna 2010.god. u iznosu od 660,00 EUR.

117. Te priznate uplate po tuženiku se podudaraju s uplatama na koje se pozivaju samo tužitelji u ovom postupku. Za spornu uplatu od 5.153,00 EUR će se dalje obrazložiti.

118. Druge dokaze o plaćanju tog kredita uzetog 2006.god. tužitelji nisu dostavili u spis.

119. Uvidom u ovršne spise Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011 i Ovr- 373/2019 je utvrđeno da očito I. i II.tužitelji s osnova tog kredita iz 2006.god. nisu plaćali više nikakve iznose sve od 2011.godine nadalje tj. niti tijekom postupka broj Ovr-1943/2011 koji se vodio na tom sudu od 2011.god. do 2014.god., a onda niti kasnije sve do 2019.god. kada je tuženik (kao ovrhovoditelj ) ponovno pokrenuo ovršni postupak na tom sudu pod brojem Ovr-373/2019 (u svezi kojeg se vodi ovaj parnični postupak ).

120. Dakle, kada se uspoređuje iskaz I. i II.tužitelja dan pred ovim sudom i sve dokumentacije predane u spis, utvrđuje se da su I. i II.tužitelji bili svjesni da još duguju tuženiku neki iznos koji oni navode kao nekoliko tisuća eura, a očito ništa od tog iznosa nisu platiti tuženiku (ovrhovoditelju) sve od 2011.godine nadalje, iako se i svezi dugovanja i vodio ovršni postupak kod Općinskog suda u Varaždinu prvo pod Ovr-1943/2011, a onda i ovaj sporni pod brojem Ovr-373/2019.

121. U skladu sa sklopljenim ugovorom o kreditu iz 2006.god. ukoliko se mjesečne dospjele rate redovno ne plaćaju, tada se mora platiti i zakonska zatezna kamata na neplaćeni dug.

122. Koliko dug stvarno iznosi u ovom postupku se moglo utvrditi samo temeljem provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

123. Iz ovršnog postupka Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 je vidljivo da je dug po tom istom Ugovoru o kreditu iz 2006.god. na dan 20. ožujka 2019.god. bio ukupno 28.761,19 EUR/213.360,48 HRK.

124. U izvatku iz ovjerovljenih poslovnih knjiga u tom spisu je navedeno da se dug odnosi na : novčanu tražbinu na dan 21.06.2011.god. u spisu Ovr-1943/2011 (što je ranije vođeni ovršni postupak ) u iznosu od 15.579,00 EUR, na zakonske zatezne kamate od 22.06.2011.god. do 20.03.2019. u iznosu od 12.451,90 EUR i na troškove prisilne naplate u iznosu od 730,29 EUR, što ukupno iznosi 28.761,19 EUR.

125. Dakle, tuženik je kao ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 dostavio izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga iz kojeg jasno proizlazi potraživanje ovrhovoditelja.

126. Ovršni zakon ne zabranjuje istovremeno vođenje više ovršnih postupaka na različitim predmetima ovrhe pa se ovrha može istovremeno provoditi i na plaći ( kod poslodavca) i po računu ovršenika ( putem FINA-e), kao i na nekretninama ako su ispunjeni uvjeti (a u konkretnom slučaju tuženik ima ovršnu ispravu – ugovor o kreditu), a vjerovnik ( ovdje tuženik ) je dužan voditi brigu da se ne namiri za iznos koji je veći od njegove ukupne tražbine prema dužniku.

127. U odnosu na tvrdnje ovdje I., II. i III.tužitelja da dug ne iznosi koliko to tvrdi tuženik, odnosno da je dug čak i podmiren u cijelosti, sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

128. Tuženik tvrdi da je prije pokretanja ovršnog postupka kod Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 uračunao sve do tada izvršene uplate po spornom ugovoru o kreditu i da je ovršni postupak pokrenuo samo radi namirenje tražbine koja još nije plaćena.

129. U spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011 je vidljivo da je tamo dug na dan podnošenja prijedloga dana 08. srpnja 2011.god. (putem pošte preporučeno ) iznosio 115.284,60 HRK što je sada 15.300,90 EUR.

130. Tuženik kao vjerovnik ima pravo tražiti isplatu sukladno sklopljenom Ugovoru o kreditu od 22. veljače 2006.god. osim glavnice i kamata i troškova.

131. Tuženik ( kao vjerovnik, ovrhovoditelj ) ima pravo iz tog danog kredita da mu tužitelji ( kao dužnik, ovršenik ) vrati osim dane glavnice još i zakonske zatezne kamate, redovne kamate, kao i sve troškove postupka koji su nastali zbog naplate te tražbine.

132. Sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

133. Sud utvrđuje s obzirom na te ranije ovršne postupke i naprijed obrazloženo da dugovanje ovdje I. II. i III.tužitelja prema ovdje tuženiku svakako postoji još i s osnova glavnice, te i dijela kamate, te troškova postupka koji su nastali u tim ovršnim postupcima.

134. Ovdje I.tužitelj je kao ovršenik sudjelovao u tom ranijem ovršnom postupku kod Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-1943/2011, bio je upoznat s iznosom dugovanja i mogao je već u tim postupcima poduzimati pravne radnje kojima bi osporio tražbinu ovdje tuženika.

135. Ne mogu se sada I.tužitelj i II.tužiteljica pozivati na to da su smatrali da je veći dio duga plaćen, kada očito više godina ( od dospijeća cjelokupnog duga 201a.god. pa nadalje) nisu poduzimali nikakve pravne radnje oko utvrđivanja visine duga, u ranijem ovršnom postupku Ovr-1943/2011 kod Općinskog suda u Varaždinu je I.tužitelja kao ovršenika ovlašteni punomoćnik – odvjetnik koji je morao poduzeti odgovarajuće pravne radnje.

136. Dug po tom Ugovoru o kreditu od 22. veljače 2006.god. je očito jedno vrijeme vraćan, a onda je prestalo vraćanje kredita, te je cijeli kredit dospio na naplatu 2011.godine, kako je već obrazloženo, a radi naplate dugovanja tuženik je protiv I.tužitelja pokrenuo već postupke pred nadležnim sudom.

137. Očito je da je kamata na glavnicu od 2011.godine, kada je cjelokupno dugovanje dospjelo na naplatu, do danas obračunata u visokom iznosu, na obračun kamate tuženik ima pravo, a isto tako su visoki i troškovi postupka koji su nastali u pokrenutom ranijem ovršnom postupku, a koji spis je priložen ovome spisu na uvid.

138. Međutim, da li je obračun tuženika napravljen sukladno zakonskim odredbama, sud je u ovom postupku utvrdio na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja upravo radi utvrđenja visine dugovanja, a kako je već navedeno jer tuženik ima pravo na isplatu osim glavnice i kamata i troškova.

139. Iznos tog potraživanja kako ga je obračunao tuženik tužitelji osporavaju u ovom postupku.

140. Sud je stoga u ovom predmetu rješenjem od 09. prosinca 2024.god. odredio provođenje se provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o otplati kredita broj 2-01.056.084 od dana 22. veljače 2006.god., temeljem kojeg je pokrenut ovršni postupak kod Općinskog suda u Varaždinu pod brojem Ovr- 373/2019, radi naplate tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika ) protiv ovršenika (ovdje tužitelja ) i u kojem ovršnom postupku su ovršenici (tužitelji ) između ostalog Zaključkom suda od dana 08. prosinca 2021.god. upućeni da protiv ovrhovoditelja (tuženika ) pokrenu parnicu iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona tj. jer : ovršenici (tužitelji ) smatraju da tražbina nije točno utvrđena odnosno da nije točno određen iznos glavnice, ugovorene redovne kamate i zakonske zatezne kamate, te se sada vještaku daje nalog u ovom parničnom postupku da točno utvrdi tražbinu tuženika(ovrhovoditelja) prema tužiteljima ( ovršenicima ), te da se vještak izjasni da li sena temelju dokumentacije u ovom i ovršnom spisu može očitovati u kojem iznosu je taj kredit isplaćen od strane tuženika tužiteljima i na koji način ( u gotovini ili uplatom na račun ), kao i da se vještak izjasni da li su tužiteljima naplaćene još i kakve provizije, naknade i drugi troškovi, sve uzimajući u obzir dokumnetaciju iz ovog spisa, kao i dokumentaciju iz spisa Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 gdje je ovdje tuženik predao obračun svojeg potraživanja (Izvadak iz poslovnih knjiga ), kao i dokumentaciju iz spisa Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Ovr-1943/2011 gdje je ovdje tuženik protiv ovdje tužitelja isto pokrenuo ovršni postupak i uz prijedlog predao obračun svoje tražbine. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz Čakovca.

141. Vještak Mikac Matija je prilikom izrade svog nalaza i mišljenja koristio dokumentaciju koju se nalazi u ovome spisu i u priključenim spisima Općinskog suda u Varaždinu.

142. Stalni sudski vještak Matija Mikac je dostavio svoj nalaz i mišljenje dana 18. veljače 2025.god. u kojem navodi da iz Ugovora o kreditu vidljivog na stranicama 37- 43 spisa proizlaze slijedeći parametri otplate: Iznos: 20.000 EUR, Redovna kamatna stopa: 7,5% godišnje, Pristojba za obradu kredita: 2%, Rok i način otplate – broj obroka: 84, Dospijeće prvog obroka: 31.3.2006.,Visina obroka: 311,00 EUR, Kredit se otplaćuje u jednakim obrocima za kapital i kamate.Iz navedenog proizlazi da je ugovoren klasični kreditni odnos s obročnom otplatom u trajanju od 7 godina (84 obroka), gdje svaki obrok sadrži dio glavnice kredita i dio kamata. U skladu s time nužno je bilo predočiti korisniku otplatni plan iz kojeg bi bilo vidljivo koliki je udio glavnice, odnosno kamata u svakom obroku, te koliko je stanje ostatka glavnice u svakom trenutku otplate. Navedeni otplatni plan se ne nalazi u spisu i pretpostavka je da nije sačinjen prilikom ugovaranja. Iz plana proizlazi da je za otplatu glavnice u iznosu od 20.000 EUR kroz 84 obroka pri kamatnoj stopi od 7,5% godišnje, nužna mjesečna uplata obroka u iznosu od 306,77 EUR. Banka je u Ugovoru pogrešno navela iznos od 311,00 EUR. Spisu ne prileži nikakva dokumentacija vezano uz promjene kamatnih stopa po kreditu. Međutim, temeljem prometa po kreditu se kamatne stope mogu izračunati. Ispravan prikaz prometa po kreditu bi trebao sadržavati iznose zadužene glavnice i zaduženih kamata iz kojih bi onda bilo jednostavno utvrditi po kojoj kamatnoj stopi su kamate zadužene. U spisu se ne nalazi nikakav dokument s takvim prikazom prometa već je jedina dostupna prometna kartica vidljiva na strani 181-182 spisa i prikazuje promet od isplate kredita 1.3.2006 – 31.3.2011. Stanje duga na datum 31.3.2011 je prikazano u iznosu od 15.579,00 EUR, te je za isti iznos pred OS u Varaždinu dana 21.6.2011 pokrenuta ovrha. Iz navedenog proizlazi da je u datom trenutku čitav kredit morao biti stavljen u dospjelost jer kao što se vidi iz gornjeg otplatnog plana, obročna otplata je trebala završiti u veljači 2013. godine. Obavijest o otkazu kredita i stavljanju u dospjelost ne postoji u spisu. Iz dostupnog prometa po kreditu je vidljivo: Tuženik nije u skladu s Ugovorom o kreditu zaduživao obročne iznose glavnice i kamata, Tuženik je tromjesečno obračunavao redovnu kamatu na ukupni saldo duga, Tromjesečno je tuženik mijenjao kamatnu stopu u osminama postotnog boda, u skladu s odredbom Ugovora na strani 40 spisa, Redovna kamata je izračunavana prema formuli: saldo duga na početku razdoblja x (kamatna stopa / 360 x broj dana od zadnjeg obračuna). Ovim načinom obračuna, dakle bez razdvajanja iznosa dospjele glavnice i dospjelih kamata, tuženik je tužitelju za iznose redovnih i zateznih kamata povećavao ukupno stanje duga da bi pri slijedećem obračunu ponovo na tako uvećano stanje duga obračunavao nove kamate. Prema ovakvom vođenju kreditnog odnosa tuženik je konstantno obračunavao kamatu na kamatu (kako redovnu tako i zateznu), Obračun zateznih kamata do datuma 31.3.2011 je vještaku nedokučiv. Međutim, bez obzira na ugovorne odredbe o visini zatezne kamate od 5% iznad iznosa redovne, nakon ovog datuma tuženik obračunava Zakonsku zateznu kamatu primjenjivu u RH. „Troškovi zaključka“ su potpuno nejasni i nisu objašnjeni nijednom ugovornom klauzulom. Troškovi obrade i isplate kredita su obračunati u iznosu od 4% glavnice, što je pogreška od strane tuženika s obzirom da je Ugovorom određen iznos od 2%.

143. Temeljem dostupne dokumentacije u spisu vještak Mikac je u svom nalazu i mišljenju spisu dao pregled svih izvršenih uplata korisnika po predmetnom kreditu. Popis sadrži sve uplate navedene u prometu do 31.03.2011, uz iznimku što je dodana uplata od 400 EUR na datum isplate kredita (naime, za isti iznos je tuženik pogrešno obračunao naknadu za isplatu kredita s obzirom da je koristio stopu od 4% umjesto ugovorenih 2%). Također, sadržane su i sve uplate prikazane u obračunima zateznih kamata od strane tuženika na stranicama 185-187 spisa. Ukupno proizlazi da je od stavljanja kredita u korištenje do danas korisnik uplatio 15.262,23 EUR. da je tužitelj na strani 44 spisa priložio potvrdu o uplati ukupnog iznosa od 21.000,00 EUR za koji u svom iskazu iznosi da je čitav bio na konto ovog predmetnog kredita. Od navedenog iznosa na kontu predmetnog kredita je zabilježen samo iznos od 5.153,00 EUR, što je i iznos koji na potvrdi stoji uz ispravan broj konta kredita 2-01.056.084. Ostatak iznosa od 15.847,00 EUR stoji uz broj konta 1-01.056.084 što nije konto ovog predmetnog kredita iako upućuje da bi se mogao odnositi na istog korisnika. Pretpostavka je da se moguće radi o nekom ranijem kreditu tužitelja. Temeljem pregledane dokumentacije te uz pretpostavke iznesene u Nalazu proizlazi da je pri ispravnom obračunu kredita uz primjenu ugovorenih kreditnih parametara, promjenjivu kamatnu stopu izračunatu temeljem dostavljenog prometa te popisom uplata po kreditu koji proizlazi iz dostavljene dokumentacije od strane tuženika, stanje duga tužitelja prema tuženiku na datum tog Nalaza – 18.2.2025. u valuti EUR je slijedeće: Glavnica dospjela 20.000,00, plaćena 6.655,02 i razlika neplaćene 13.344,98, zatim troškovi ovrha dospjeli 1.549,02, plaćeni 0,00 i razlika neplaćene 1.549,02, zatim s osnova redovne kamate dospjelo 5.830,03, plaćeno 5.223,36 i još neplaćeno 606,67 i s osnova zatezne kamate dospjelo je 18.314,34, plaćeno je 3.383,90 i još razlika neplaćenog 14.930,44, odnosno ukupno je dospjelo 45.693,39 EUR, od toga je plaćeno 15.262,28 EUR i još je stoga neplaćeno ukupno 30.431,11 EUR.

144. Vještak Mikac je još u nalaz naveo da se vezano uz pitanje na koji način je kredit i u kojem iznosu isplaćen, iz dostavljene dokumentacije se isto ne može utvrditi. Iz dostavljenog prometa po kreditu se nedvojbeno može utvrditi samo da nije isplaćen iznos viši od 19.200,00 EUR. 800,00 EUR je naime odmah pri isplati ustegnuto na ime „troškova obrade i isplate“. Navedeno iznosi 4% glavnice kredita iako je ugovorom utvrđeno da troškovi obrade imaju iznositi 2%. Bankovni transfer navedenog iznosa od 19.200,00 EUR nije nigdje vidljiv tako da je pretpostavka da je isplaćen u gotovini, što onda za sobom povlači činjenicu da je nemoguće točno utvrditi da li je bančin agent pri primopredaji gotovine ustegnuo neki dodatni iznos kao što navode tužitelji. Vezano uz pitanje da li su tužiteljima naplaćene još kakve provizije, naknade i troškovi, vještak je odgovorio da jesu, međutim on je u simulaciji prometa, na temelju koje je iznio stanje duga na današnji dan, isključio troškove i provizije koje su utvrđene u previsokom iznosu (naknada za obradu) ili pak troškove za koje ne postoji podloga u Ugovoru o kreditu (tzv. „troškovi zaključka“ vidljivi u prometu dostavljenom od strane tuženika). Jedini troškovi koje je ostavio u svojoj simulaciji su troškovi ovršnog postupka iz 2012. i 2021. godine.

145. Iz tog nalaza i mišljenja vještaka tako proizlazi da tug tužitelja prema tuženika s osnovu toga kredita iz 2006.god. još uvijek postoji i to u još dosta visokom ukupnom iznosu od 30.431,11 EUR.

146. Na nalaz i mišljenje vještaka primjedbe je stavio tuženik.

147. Vještak Mikac Matija se očitovao dana 20. ožujka 2025.god. gdje navodi da je u početnom dijelu nalaza samo prikazan početni otplatni plan kako je on trebao izgledati prema ugovorenim parametrima. Prikaz početnog otplatnog plana ne pretpostavlja da se tokom čitavog vremena trajanja kredita on otplaćuje po fiksnoj/početnoj kamatnoj stopi. Pri kasnijim izračunima je uzeta u obzir promjenjiva kamatna stopa. Prema pregledu prometa po kreditu proizlazi da je na datum 1.3.2006., pri isplati kredita, tuženik ustegnuo/primio uplatu od 800,00 EUR na ime troškova obrade i isplate dok je prema Ugovoru navedeni iznos trebao iznositi 400,00 EUR kao što je objašnjeno u Nalazu. Na ime ove pogreške tuženika, pri simulaciji stanja duga dodana je ova uplata od 400,00 EUR. Tablični prikaz na zadnjoj stranici Nalaza prikazuje dug tužitelja po 4 osnove: glavnica (iznos kredita), troškovi ovrha, redovna kamata, zatezna kamata. Glavnica tuženika navedena u prijedlozima za ovrhu sadrži sve ove četiri osnove i nemoguće je vršiti obračun na temelju tako utvrđene „glavnice“ od strane tuženika jer bi isto pretpostavljalo obračun zatezne kamate na već obračunatu redovnu kamatu i zateznu kamatu što je protivno pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Vještak je naveo da u potpunosti ostaje pri dostavljenom Nalazu i mišljenju.

148. Zatim je primjedbe iznio tužitelj.

149. Vještak se očitovao dana 02. travnja 2025.god. gdje navodi da s obzirom na nejasnoće vezano uz ovu uplatu, vještak u nastavku daje simulaciju po traženim točkama tužitelja prema dva modela gdje se u prvom modelu na 26.2.2008 koristi uplata od 5.153,00 EUR, a u drugom modelu uplata od 15.847,00 EUR. MODEL 1 – UPLATA od 5.153,00 na datum 26.2.2008. Po početnom otplatnom planu i bez obračuna zakonske zatezne kamate ( ZZK ) stanje duga na datum otkaza 31.3.2011. po Modelu 1 iznosi 11.620,21 EUR glavnice i 332,35 EUR redovne kamate. Po početnom otplatnom planu i bez obračuna ZZK stanje duga na datum otkaza 31.3.2011. po Modelu 1 iznosi 11.620,21 EUR glavnice i 332,35 EUR redovne kamate. Na datum mog nalaza i mišljenja 18.2.2025. stanje duga bi pri ovakvoj simulaciji po Modelu 1 iznosilo 13.169,23 EUR glavnice, 332,35 EUR redovnih kamata i 12.515,36 EUR zateznih kamata, odnosno ukupno 26.016,94 EUR. MODEL 2 - UPLATA od 15.847,00 na datum 26.2.2008.

150. Primjedbe je zatim imao tuženik, te se vještak Mikac očitovao dana 12. svibnja 2025.god. gdje navodi da spisu ne prileži dokumentacija za kredit po kontu 1- 01.056.084 tako da ne može nedvojbeno utvrditi da li sporna uplata od 15.661,65 EUR (na uplatnici je istaknut iznos od 15.847 EUR) pripada tom kreditu ili predmetnom kreditu vještačenja pod kontom 2-01.056.084. U tzv. modelu 2 iz podneska (očitovanja vještaka ) od 02. travnja 2025. je napravljena simulacija kao da ova uplata pripada kreditu pod kontom 2-01.056.084 prema prijedlogu tužitelja, a na izričiti nalog Suda da postupi prema iznesenim prijedlozima tužitelja. U skladu s time, radi efikasnosti postupka, za svaki slučaj da Sud ovakav izračun uzme kao relevantan, u nastavku daje simulaciju prometa prema modelu 1 (uplata od 5.153,00 EUR na datum 26.2.2008), uz primjenu početne kamatne stope od 7,5% (s obzirom da ne postoje dokazne isprave o promjenama kamatnih stopa) i primjenom zatezne kamatne stope od 12,5% do datuma otkaza kredita, te zakonske zatezne kamatne stope nakon datuma otkaza. Prema ovakvoj simulaciji, uz primjenu početne kamatne stope od 7,5% i zatezne kamate od 12,5% u razdoblju do otkaza kredita, te zakonsku zateznu kamatu u razdoblju nakon otkaza, stanje duga na određene datume je kako slijedi po datumima (na datum otkaza ugovora, na datum izvoda iz poslovnih knjiga u spornom ovršnom spisu i na datum izrade nalaza vještaka ):

Datum

31.3.2011

20.3.2019

18.2.2025

stanje glavnice

12.523,74

13.254,03

14.072,76

stanje redovne kamate 517,58

517,58

517,58

stanje zatezne kamate 318,27

10.819,03

13.884,77

UKUPNO

13.359,59 EUR  24.590,64 EUR  28.475,11 EUR

151. S obzirom da se tužitelji u tužbi pozivaju na zabranu anatocizma tj. zaračunavanje i naplaćivanje kamate na kamatu, o istome se vještak Mikac detaljno očitovao u svom nalazu i mišljenju i u svojim detaljnim izračunima, pa sud isto uzima u obzir prilikom donošenja odluke.

152. Tijekom postupka je utvrđeno da tuženik očito nije I.tužitelju i II.tužiteljici kao korisnicima kredita dostavljao na kraju svake godine završni obračun kamata, što je navedeno u sklopljenom ugovoru, a što je sud zaključio temeljem toga da isto nije dostavljeno u spis kao dokaz, međutim i tužitelji su u pogledu plaćanja duga po kreditu i u pogledu svoje obaviještenosti o stanju dugovanja bili izrazito pasivni, pogotovo u razdoblju od 2008.god. kada su uzeli kredit kod VABE d.d. i vratili dio ovog duga do podnošenja prijedloga za ovrhu broj Ovr-1943/2011 2011.godine. Dakle, tužitelji se uopće nisu informirali da li je dug po tom kreditu u cijelosti plaćen ili ne. Isto tako kada je protiv I.tužitelja 2011.god. pokrenut ovršni postupak na njegovim nekretninama, on očito nije poduzeo potrebne radnje da bi se utvrdilo stvarno stanje dugovanja po tom kreditu i da bi se probalo naći rješenje za podmirenje ostatka dugovanja, odnosno barem u odgovarajućem postupku utvrditi koliko taj dug stvarno iznosi.

153. Stalni sudski vještak je u ovom postupku utvrdio postojanje dugovanja po Ugovoru o kreditu iz 2006.god. i to u trenutku donošenja rješenja o ovrsi u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019.

154. Međutim, iako je točka u vremenu koja se uzima kao referentna za postojanje eventualnog potraživanja relevantna, bitno je naglasiti da okolnosti koje su prethodile tom trenutku, uključujući tijek pregovora između stranaka, način knjiženja uplaćenih sredstava, zatvaranje dugovanja tužitelja te sve druge činjenice koje se odnose na provedbu i izvršenje obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu, ne mogu se valjano analizirati niti pravno ocijeniti primjenom hrvatskog materijalnog prava.

155. Naime, već je obrazloženo da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen je u Republici Austriji, pod austrijskim pravom, a kredit je ondje i obrađen, isplaćen te prijavljen nadležnim austrijskim tijelima. Stoga sve pravne posljedice koje proizlaze iz takvog ugovora, uključujući ocjenu valjanosti, ispunjenja ili prestanka ugovornih obveza, treba isključivo promatrati kroz prizmu mjerodavnog austrijskog prava, koje je između stranaka ili ugovoreno, ili koje se u svakom slučaju primjenjuje temeljem pravila međunarodnog privatnog prava.

156. S obzirom na nalaz i mišljenje vještaka Mikaca, a posebice njegovo očitovanje od 09. svibnja 2025.god., te sukladno ranije obrazloženom u pogledu uplate iz 2008.god. tj. da sud smatra da je tom uplatom po kontu ovoga kredita broj 2- 01.056.084 za dug po kreditu iz 2006.god. uplaćen samo iznos od 5.153,00 EUR, koji iznos uplate je tuženik i priznao za otplatu toga kredita. Isto tako sud je uvažio mišljenje vještaka u pogledu izračuna kamata, pogotovo u djelu gdje vještak navodi da je tuženik obračunavao kamatu na kamatu i to kako redovnu tako i zateznu, a vještak je u svom obračunu uzeo u obzir ono što je sukladno zakonu dopušteno.

157. Vještak Mikac je tako jasno naveo i izračunao koliko još dugovanje iznosi kada se za sporni kredit na dan 26. veljače 2008.god. uzme samo uplata od 5.153,00 EUR, te uz primjenu početne kamatne stope od 7,5 % (koja je navedena u samom tom ugovoru ), sve s obzirom da tuženik u spis nije dostavio dokumentaciju o promjenama kamatnih stopa, kako je to pozvan rješenjem suda i primjenom zatezne kamatne stope od 12,5% (koja je navedena u samom ugovoru ) do datuma otkaza kredita, te zakonske zatezne kamatne stope nakon datuma otkaza kredita. Te izračune je vještak naveo u posebnoj tabeli koja se nalazi na listu 305 – 307 spisa i isti izračun sud u cijelosti prihvaća jer je dan sukladno sklopljenom ugovoru i sukladno zakonu, što je već obrazloženo.

158. Sukladno navedenom nalazu vještaka Mikac Matije i njegovim očitovanjima, kao i njegovim detaljnim izračunima, sud utvrđuje da je dopuštena ovrha koju provodi ovdje tuženik kao ovrhovoditelj protiv I. i II. tužitelja na njihovim novčanim sredstvima, a protiv III.tužitelja na njegovim nekretninama u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu na dan 20. ožujka 2019.god. (koji datum je datum Izvatka iz poslovnih knjiga na temelju kojeg je podnesen taj prijedlog za ovrhu ) za iznos glavnice od 13.254,03 EUR, redovne kamate u iznosu od 517,58 EUR i zatezne kamate u iznosu od 10.819,03 EUR, odnosno osnovan je za isplatu ukupnog iznosa od 24.590,64 EUR (dvadese- tičetiritisućepetstoidevedeet eura i šezdesetičetiri centa ) s daljnjom zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava na glavnicu od dana 21. ožujka 2019.god. do isplate, a s obzirom da je vještak obračun napravio s datumom 20. ožujka 2019.god., a tuženik kao ovrhovoditelj ima pravo na naplatu daljnjih kamata od toga dana do isplate.

159. Na temelju naprijed obrazloženog za ovaj utvrđeni iznos tuženik kao ovrhovoditelj može i nadalje voditi ovršni postupak u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 na nekretninama III.ovršenika i novčanim sredstvima I.ovršenika i II.ovršenice, a vodeći računa i o II-stupanjskoj odluci Županijskog suda iz toga spisa, kojom je u cijelosti potvrđeno rješenje o ovrsi, a radi naplate naprijed naznačenog iznosa potraživanja.

160. Ovaj sud je utvrdio da nije dopuštena ovrha u spisu Općinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 za naplatu ostatka iznosa i to do ukupnog iznosa od 4.170,55 EUR (četiritisućestoisedamdeset eura i pedesetipet centi tj. u kojem ukupnom iznosu su zbrojene glavnica, ugovorena kamata, zatezna kamata ) kako je navedeno u prijedlogu za ovrhu i u izdanom rješenju o ovrsi, a koji se odnosi na ostatak iznosa s osnova glavnice, ugovorne kamate i zatezne kamate, te s ostatkom troškova ovršnog postupka, koji su određeni rješenjem o ovrsi, a iznad iznosa priznatih u toč. I. izreke ove presude.

161. Tako je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja radi nedopuštenosti ovrhe, a djelomično je odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

162. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku kojim je određeno da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud će priznati i izračunati troškove sukladno uspjehu u sporu.

163. I.tužitelj, II.tužiteljica i III.tužitelj su sa svojim tužbenim zahtjevom uspjeli djelomično s obzirom da su tražili utvrđenje nedopuštenom ovrhe u spisu Opinskog suda u Varaždinu broj Ovr-373/2019 u cijelosti, a koja je određena temeljem spornog ugovora o kreditu iz 2006.god., a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan i to samo u dijelu koji se odnosi na dugovanje po tom ugovoru o kreditu iz 2006.god. tj. dugovanje iznosi još 24.590,64 EUR, dok nije osnovano samo za iznos od 4.170,55 EUR, a kako je to ovdje tuženik kao ovrhovoditelj tražio u ovršnom spisu, pa su onda u ovom postupku sukladno utvrđenju suda I.,II. i III.tužitelji uspjeli sa oko 14,50 % postavljenog zahtjeva, a tuženik je onda uspio sa ukupno 85,50 % u ovom postupku.

164. Kada se sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku oduzmu postoci prema uspjehu stranaka (I., II. i III.tužitelji su uspjeli sa 14,50 %, a tuženik je uspio sa 85,50 %), tada preostaje postotak od 71 %, pa se u tom postotku tuženiku koji je uspio u većem omjeru u sporu priznaje trošak ovog postupka u tom postotku od 71 %.

165. Trošak se priznaje sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz same podnesene tužbe 216.287,43 HRK, što je sada 28.761,19 EUR jer niti jedna parnična stranka nije na isto stavila prigovor ili prijedlog sukladno čl. 40. Zakona o parničnom postupku, pa sud VPS nije utvrđivao posebnim rješenjem.

166. Trošak tuženika odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (tužbeni zahtjev radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe). Sud tuženiku priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

167. Tuženiku se priznaje trošak za sastav odgovora na tužbu od 13.04.2022. u iznosu 500,00 EUR (tbr.8. toč.1.), zastupanje na ročištu 08.06.2022. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 07.07.2022.god. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 14.04.2023.god. u iznosu od 125,00 EUR (tbr.8/3), zastupanje na ročištu 12.12.2023. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 22.05.2024. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 22.05.2024.god. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 07.06.2024. god. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 05.09.2024.god. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 28.02.2025.god. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 10.03.2025.god. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 28.05.2025.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 18.07.2025.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/4), zastupanje na ročištu 17.09.2024. u iznosu od 500,00 EUR (tbr.9/1), što ukupno iznosi 6.275,00 EUR, te uz pripadajući PDV u iznosu od 1.568,75 EUR.

168. Druge troškove tuženik do sada nije imao, niti je bio u obvezi platiti kakve sudske pristojbe u ovom postupku.

169. Tako se tuženiku priznaje ukupan trošak od 7.843,75 EUR, a kako mu se priznaje uspjeh u omjeru od 71 % (ranije obrazloženo prema odredbi ZPP ), to mu sud dosuđuje iznos od 5.569,06 EUR, te je odlučeno kao pod toč. III. izreke, a na platež su pozvani I.tužitelj, II.tužiteljica i III.tužitelj koji su u tom dijelu izgubili spor.

170. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Čakovcu, 29. listopada 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakonu o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ) pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest:

1. punomoćnica tužitelja

2. punomoćnici tuženika