REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3308/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika odvjetnika Berislava Velčića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika FL, dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju LL iznos od 3.402,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,57 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 9,64 EUR od 5. studenoga 2008. do isplate,

- 4,23 EUR od 3. prosinca 2008. do isplate,

- 13,39 EUR od 3. siječnja 2009. do isplate,

- 14,26 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

- 15,24 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 13,20 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 13,09 EUR od 6. svibnja 2009. do isplate,

- 10,61 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 8,28 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 8,90 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 10,80 EUR od 3. rujna 2009. do isplate,

- 9,09 EUR od 6. listopada 2009. do isplate,

- 9,06 EUR od 4. studenoga 2009. do isplate,

- 10,62 EUR od 5. prosinca 2009. do isplate,

- 12,88 EUR od 8. siječnja 2010. do isplate,

- 15,25 EUR od 7. veljače 2010. do isplate,

- 15,03 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 18,34 EUR od 7. travnja 2010. do isplate,

- 18,14 EUR od 6. svibnja 2010. do isplate,

- 22,21 EUR od 8. lipnja 2010. do isplate,

- 28,47 EUR od 3. kolovoza 2010. do isplate,

- 37,41 EUR od 29. kolovoza 2010. do isplate,

- 36,36 EUR od 7. rujna 2010. do isplate,

- 32,88 EUR od 2. listopada 2010. do isplate,

- 27,81 EUR od 6. studenoga 2010. do isplate,

- 38,45 EUR od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 46,10 EUR od 6. siječnja 2011. do isplate,

- 41,58 EUR od 6. veljače 2011. do isplate,

- 42,97 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate,

- 37,75 EUR od 6. travnja 2011. do isplate,

- 42,32 EUR od 6. svibnja 2011. do isplate,

- 53,66 EUR od 12. lipnja 2011. do isplate,

- 54,56 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- 88,48 EUR od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- 58,10 EUR od 14. rujna 2011. do isplate,

- 55,97 EUR od 4. listopada 2011. do isplate,

- 52,72 EUR od 13. studenoga 2011. do isplate,

- 54,91 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate,

- 57,69 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 60,86 EUR od 2. veljače 2012. do isplate,

- 60,96 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate,

- 58,59 EUR od 11. travnja 2012. do isplate,

- 59,80 EUR od 3. svibnja 2012. do isplate,

- 60,97 EUR od 2. lipnja 2012. do isplate,

- 58,98 EUR od 7. srpnja 2012. do isplate,

- 59,93 EUR od 3. kolovoza 2012. do isplate,

- 58,65 EUR od 4. rujna 2012. do isplate,

- 56,79 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 59,42 EUR od 1. studenoga 2012. do isplate,

- 60,08 EUR od 2. prosinca 2012. do isplate,

- 59,76 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 55,76 EUR od 2. veljače 2013. do isplate,

- 59,02 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 59,42 EUR od 5. travnja 2013. do isplate,

- 57,73 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 54,40 EUR od 4. lipnja 2013. do isplate,

- 52,46 EUR od 2. srpnja 2013. do isplate,

- 54,39 EUR od 10. kolovoza 2013. do isplate,

- 55,75 EUR od 3. rujna 2013. do isplate,

- 58,91 EUR od 2. listopada 2013. do isplate,

- 57,03 EUR od 5. studenoga 2013. do isplate,

- 58,13 EUR od 3. prosinca 2013. do isplate,

- 58,56 EUR od 3. siječnja 2014. do isplate,

- 59,88 EUR od 2. veljače 2014. do isplate,

- 61,15 EUR od 4. ožujka 2014. do isplate,

- 60,55 EUR od 2. travnja 2014. do isplate,

- 59,20 EUR od 7. svibnja 2014. do isplate,

- 58,15 EUR od 4. lipnja 2014. do isplate,

- 58,82 EUR od 2. srpnja 2014. do isplate,

- 60,55 EUR od 2. kolovoza 2014. do isplate,

- 62,58 EUR od 2. rujna 2014. do isplate,

- 62,17 EUR od 2. listopada 2014. do isplate,

- 63,93 EUR od 15. studenoga 2014. do isplate,

- 63,77 EUR od 4. prosinca 2014. do isplate,

- 63,81 EUR od 3. siječnja 2015. do isplate,

- 64,19 EUR od 3. veljače 2015. do isplate,

- 64,05 EUR od 3. ožujka 2015. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.712 ,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 8. svibnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 28. veljače 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 466-017/2008, ovjeren kod javne bilježnice Željke Horvat Pernar pod brojem Ov-2881/2008, na iznos od 17.252,00 CHF s primjenom valutne klauzule CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CFH na dan isplate, uz rok otplate od 7 godina i kamatnu stopu od 5,60% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika. Tužitelj je, nadalje, naveo da se sukladno odredbama čl. 3. i 4. predmetnog Ugovora o kreditu, obvezao tuženiku iznos kredita plaćati u jednakim mjesečnim anuitetima u roku otplate od 7 godina, plativo u kunama, obračunatim po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te da je preuzeo i sve eventualne rizike promjene valutne klauzule. Isto tako tužitelj je naveo da mu prilikom sklapanja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Također je naveo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. S tim u vezi tužitelj je naveo da u Ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjena kamatne stope), što ukazuje, da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, dok tužitelj nije znao, niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Tužitelj je još naveo da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i njegovu egzistenciju, da nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Tužitelj se u tužbi, nadalje, pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je, u t. I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/1212 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je naveo i da se sukladno odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz navedenih presuda kojima je utvrđena ništetnost odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Tužitelj je sukladno svemu navedenom istaknuo da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne, i da se te odredbe među strankama nisu mogle primijeniti, te da tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba. Nadalje, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima, odnosno da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi od tuženika potraživao isplatu iznosa od 3.351,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate svakog pojedinačnog iznosa, uz naknadu troškova parničnog postupka s pripradajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 14. siječnja 2025., specificirao t. I. tužbenog zahtjeva, te istom od tuženika potražuje isplatu iznosa od 3.402,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude.

3. Prije svega valja reći da je točno da je tužitelj preinačio tužbu u podnesku od 14. siječnja 2025., a s obzirom na to da je u istom podnesku povećao tužbeni zahtjev. Ovakvoj preinaci se tuženik protivio, međutim sud je navedenu preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužitelj tužbeni zahtjev specificirao nakon provedenog financijskog vještačenja, odnosno da tužbu nije mogao bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (2. listopada 2024.).

4. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu i to kako njegovoj osnovi, tako i visini. Nadalje je naveo da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu mogao izabrati između više opcija, ali da je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Isto tako tuženik je naveo da odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Nastavno je tuženik naveo da je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje je naveo da je nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Osim toga je naveo da je predmetnim Ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 7 godina, te je jasno da je u trenutku sklapanja Ugovora bilo neizvjesno kretanje, kako kune tako i CHF. Tuženik je istaknuo i da je obavijestio tužitelja o svim relevantnim okolnostima i upozorio ga na rizike koje valutna klauzula nosi. Tuženik je nastavno naveo da je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Isto tako je naveo da je Ugovor sklopljen u skladu s odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji kao lex specialis regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva i prigovorio je postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate jer tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, odnosno nije dokazao da je tuženik postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik je još istaknuo i prigovor zatare te je naveo da bi, u slučaju i da se prihvati stav da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu poslovni broj P-1401/2012 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Nadalje je naveo da se odredba čl. 241. ZOO-a ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciji, s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužitelj u ovom postupu potražuje isplatu. Naime, tuženik smatra da se za eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Tuženik je, slijedom navedenog, predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku obavijesti tuženika o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 17. travnja 2023. (str. 9 spisa), presliku otplatnog plana (str. 10-11 spisa), presliku specifikacije uplata (str. 12-15 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 466-017/2008 od 28. veljače 2008. (str. 16-22 spisa), presliku izjave LLH od 24. kolovoza 2020. (str. 61-65 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (str. 79-85 spisa), saslušan je tužitelj (str. 120-121 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Ovdje valja reći da je sud proveo sve dokaze predložene od parničnih stranaka jer su iste na ročištu održanom 17. rujna 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, te su odustale od svih predloženih, a neprovedenih dokaza i predložile su zaključenje glavne rasprave temeljem stanja spisa.

7. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja nalazi osnovanim.

8. Dakle, predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.402,17 EUR s pripadajućim kamatama po osnovi preplate na temelju ništetnih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i otplata kredita, švicarski franak. Tužitelj, naime, tvrdi da su navedene odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, te da se o istima nije pojedinačno pregovaralo i da je zbog rasta tečaja CHF tuženiku preplaćen utuženi iznos.

9. Prije svega valja reći da među strankama nije sporno, a i utvrđeno je uvidom u javno dostupi sudski registar, da je tuženik 14. lipnja 2016. promijenio tvrtku/naziv iz Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u Addiko Bank d.d.

10. Također valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP) i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz ZZP-a i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz ZZP-a nepoštena. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, kako će to biti niže navedeno, utvrđeno da je isti u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu imao status potrošača (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), a što je tuženik učinio nespornim na ročištu održanom 2. listopada 2024.

11. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 466-017/2008 od 28. veljače 2008. (dalje: Ugovor o kreditu, str. 16-22 spisa), utvrđeno je da je taj Ugovor tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao kreditorom, te da je istim tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.252,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora o kreditu), s rokom otplate od 7 godina (čl. 4. Ugovora o kreditu), uz ugovorenu kamatu od 5,60% dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da je u odredbi čl. 4. st. 3. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 248,74 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, dok prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Isto tako je utvrđeno i da je navedeni Ugovor ovjeren kao javnobilježnička isprava u uredu javne bilježnice Željke Horvat Pernar u Zagrebu 28. veljače 2008., pod br. OV-2881/2008, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja i da je tužitelju isprava pročitana, te da je tužitelj izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze i da to odgovara njegovoj volji.

13. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio s tuženikom 2008. te je sve dogovore oko predmetnog ugovora vodio sa zaposlenicima autokuće Autowill u kojoj je kupovao automobil. Sredstvima predmetnog kredita je kupio vozilo Opel Astra koje je bilo u njegovom vlasništvu do unazad par godina, ne sjeća se točno, kada je isto prenio u vlasništvo svog sina. Automobil kupljen sredstvima predmetnog kredita nije nikada koristio za bilo kakve poslovne svrhe, nego za privatne svrhe s obzirom na to da mu je supruga oboljela, te je automobil koristio za prevoženje supruge na liječenje i terapije. Pojasnio je da je zapravo bio u poslovnici tuženika ali su ga u istu poslali djelatnici autokuće nakon što je kod njih odabrao automobil. Misli da se o uvjetima kreditiranja dogovarao u banci tuženika. Kredit uz valutnu klauzulu u CHF je podigao s obzirom na to da mu je to jedino bilo ponuđeno od strane tuženika te mu nisu nudili kredit, niti u jednoj drugoj valuti osim uz valutnu klauzulu u CHF. Kada je dogovarao kredit kod tuženika zaposlenik tuženika mu nije ništa govorio o valuti CHF, niti o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, te ga nisu upozorili na mogućnost naglog rasta tečaja CHF. Isto tako je naveo da na to nije obraćao veliku pozornost već je gledao iznose u kunama. Niti javni bilježnik kod kojeg je ovjerio Ugovor o kreditu mu nije govorio ništa ni o kojim odredbama, pa tako niti o odredbama o valuti CHF. Početna rata kredita mu je iznosila negdje oko 1.200,00 kn, da bi kasnije rate porasle na iznos od oko 1.800,00 kn. Nije se u banku išao raspitivati jer je i od drugih čuo da je došlo do poteškoća s rastom valute CHF. Ugovor o kreditu je pročitao samo djelomično, odnosno provjerio je svoje podatke i podatke u kunama. Također je naveo da ne zna je li mogao utjecati na neku odredbu Ugovora te Ugovor nije u cijelosti pročitao. Iskazao je da je on osobno otplatio sve rate kredita. Konačno je naveo da je ugovor sastavio tuženik.

14. Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s drugim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 41/2008.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Dakle, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužitelj, kao potrošač, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a u konkretnom slučaju s tuženikom, kao trgovcem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a, zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, a kojim je ugovoren kredit u iznosu 17.252,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, iz izvedenih dokaza je utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao, a kako to proizlazi i iz niže navedenog financijskog vještačenja. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Još je utvrđeno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, te da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile dovoljno jasne i transparentne. S tim u vezi valja reći da je tuženik bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na mogućnost kretanja tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, odnosno omogućiti mu da takvim odredbama prigovori, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredaba imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. Nadalje valja reći da je iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača proizlazi da je postupanje tuženika, i po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik sukladno valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

19. Slijedom svega navedenog odredbe čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu su u smislu gore navedenih odredaba ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica i otplata kredita, švicarski franak.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

21. Radi utvrđenja visine tužiteljevog potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković, dipl. oec., iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju navela da je Ugovor o kreditu sklopljen 28. veljače 2008. te je isplaćen 29. veljače 2008. Nadalje je navela da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,60% godišnje, te otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 31. ožujka 2008. u iznosu od 248,74 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.130,42 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je, također, plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Vještakinja je na temelju dokumentacije utvrdila da su se promjene kamatnih stopa kretale: 5,60% godišnje iz Ugovora koja nije primijenjena u otplati, 6,50% godišnje do 31. kolovoza 2008., 6,80% godišnje do 31. ožujka 2009. i 7,30% godišnje do kraja otplate kredita. Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 248,74 CHF početno do 262,07 CHF kao najveći iznos anuiteta. U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. U razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 3.387,93 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 3.402,17 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 14,24 EUR. Stoga je vještakinja mišljenja da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, iznosi 3.402,17 EUR, dok ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 14,24 EUR. Konačno, vještakinja je mišljenja da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.387,93 EUR.

22. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje jer je isti stručan, jasan i argumentiran, a imajući u vidu da stranke na isti u pogledu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, niti su u tom pravcu isticale daljnje dokazne prijedloge, već su na ročištu održanom 17. rujna 2025. navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i odustale su od svih predloženih a neprovedenih dokaza, te su predložile zaključenje glavne rasprave na temelju stanja spisa.

23. Ovdje valja reći da je sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir izračun vještakinje koji se odnosi samo na preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika) unatoč činjenici da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj manje platio s obzirom na pad tečaja iznos od ukupno 14,24 EUR. Ovo stoga što u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja. Pri tome valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos za vrijeme pada tečaja), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

24. Slijedom navedenoga, utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.402,17 EUR (pozitivna preplata zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita), te je stoga tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos. Budući da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu te ga je predložio tužitelju prema unaprijed pripremljenom sadržaju, to su tužitelju na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa do isplate, a kako je to navedeno u t. I. izreke ove presude i to sukladno Tabeli 1, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještakinje. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. Konačno, valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara potraživanja s osnove preplaćenog iznosa na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti CHF počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje presude su dostupne na internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. svibnja 2023., tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, a prema vrijednosti predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

27. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 1.312,50 EUR, a isti se odnosi na trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanja podnesaka od 14. rujna 2023. i 14. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svaki (100 bodova- Tbr. 8/1 Tarife), sastavljanja podneska 28. kolovoza 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištima 2. listopada 2024. i 17. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te trošak PDV-a (25%) na navedene radnje u iznosu od 262,50 EUR. Tužitelju je kao potreban priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Stoga su tužitelju ukupno dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od ‭1.712 ,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, koje sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a teku od presuđenja, odnosno od 29. listopada 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭

28. Međutim, tužitelju nije priznat trošak sastavljanja podneska od 12. lipnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Isto tako tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a. Osim toga valja reći da to što je u Tbr. 9/3 Tarife određeno da odvjetniku pripada nagrada za ročište na kojem se objavljuje presuda, ne isključuje primjenu odredbe čl. 155. ZPP-a u kojoj je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Konačno, tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer tužitelj iste nije platio, niti je pozvan na plaćanje istih.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

Zagreb, 29. listopada 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka, putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužitelju po odvj.

2. Tuženiku po odvj.