Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-475/2025-5

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po odvjetniku Marko Cvrković iz Vukovara, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri, radi Obvezno – ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 20. listopada 2025. u prisustvu punomoćnika tužitelja. 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj: 50404607-5104026073 od 14.07.2008. godine zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 2,000 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, da isplati tužitelju ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 358,35 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 15.07.2008.g. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, da isplati tužitelju ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 687,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 29. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 125,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 17. siječnja 2025. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te isplatu iznosa od 358,35 eura.

1.1. Tužbu obrazlaže navodom da je tužitelj sa tuženikom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 5104026073 na iznos od 135.000,00 kuna. Odredbom čl.10. navedenog ugovora, određeno je; 10. NAKNADA „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dva posto) naknade na iznos kredita..“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 2,000 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba je sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem odluka banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III3231/2022, U-III-7491/2022, U-III-

236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g

1.2. Troškove obrade kredita tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita dana 15.07.2008.g. i to u iznosu od 358,35 eura (2.700,00 kn).

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava pravni osnov tužbe. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.1. Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Tuženik ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

2.2. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.

2.3. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od **.**.2019.(HP protiv CIB Bank Zrt), a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

2.4. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.

2.5. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

2.6. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbom.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o kreditu od 14.07.2008. broj 5104026073, očitovanje tuženika od 30.12.2024., nalog za isplatu sredstava kredita, ugovor o oročenom kunskom depozitu broj [broj depozita] od 11.7.2008., izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada.

4. Predmet spora je zahtjev da se utvrdi ništetna odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj 5104026073, od 14.07.2008. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, te da se tuženik obveže na isplatu tužitelju u iznosu od 358,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Sporno je među parničnim strankama da li je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi i da li postoji značajna neravnoteža ugovaranjem sporne ugovorne odredbe i prigovor zastare, te da predmetni ugovor o kreditu predstavlja javnobilježnički akt.

6. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o zajmu što proizlazi iz ugovora o kreditu broj 5104026073 od 14.7.2008. po kojem je tuženik odobrio korisniku kredita u iznosu od 135.000,00 kuna i da je čl. 10. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u visini od 2,000% od iznosa kredita prilikom isplate istog.

7. Sud je prihvatio prijedlog parničnih stranaka da se sasluša tužitelj na okolnost zaključenja predmetnog ugovora međutim nakon zaključenja prethodnog postupka tužitelj je preminuo te istog nije bilo moguće saslušati. Postupak nakon prekida su nastavili nasljednici, međutim sud nije prihvatio prijedlog da se isti saslušaju u postupku jer iz ugovora nije vidljivo da su sudjelovali kod zaključenja ugovora slijedom čega se presumira i da nemaju neposrednih saznanja o okolnostima zaključenja ugovora. Na ročištu 30. travnja 2025. tuženik je odustao od saslušanja predloženog svjedoka.

8. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud je utvrdio da je namjena bila kreditiranje umirovljenika iz čega nedvojbeno proizlazi zaključak da je korisnik kredita ĐP Đ imao status potrošača. Naime, ugovor nije zaključen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti korisnika kredita, već kako bi korisnik kredita zadovoljio potrebe kao umirovljenik.

9. Polazeći od okolnosti da je korisnik kredita imao status potrošača, a na tuženiku je teret dokaza da nije riječ o tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik, da je sporna odredba rezultat pregovora, a ne činjenice što je tuženik u ugovornom odnosu jača strana i da kod ugovaranja naknade za obradu kredita su uvažavani interesi obiju strana, a ne samo tuženika. Tuženik osim paušalnih navoda da je postupanje tuženika bilo transparentno i jasno nije pružio dokaze iz kojih bi takve tvrdnje bile potkrijepljene, pa slijedom toga ovaj sud zaključuje da o spornoj ugovornoj odredbi nije bilo pregovora već da je istu kao i sam ugovor sastavio tuženik kao znatno jača strana, i da je riječ o tipskom ugovoru. Tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nesporno je da prilikom obrade svakog zahtjeva za odobravanje kredita nastaju razni operativni i materijalni troškovi, što uključuje pregovaranje sa strankom, prikupljanje osobnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, provjera kreditne zaduženosti iz baze podataka i potrebnih instrumenata osiguranja kredita. Banka je bila dužna točno naznačiti koji troškovi i u kojem iznosu su za nju nastali kako bi potrošač znao što i koliko plaća u obradi kredita, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti izostalo. Po ocjeni ovog suda sporna odredba je jasna ali nije razumljiva upravo iz navedenog razloga što banka nije pružila mogućnost tužitelju da se upozna koje troškove i koliko plaća.

10. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

11. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati jer u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.1. Prema shvaćanju Vrhovnog suda u odluci Rev -673/2023 od 13. veljače 2024. , to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14. U konkretnom slučaju korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita u iznosu od čak 2.700,00 kn, a vrlo vjerojatno pristao je na plaćanje jer je bio svjestan da kao slabija strana ne može mijenjati takav uvjet kreditiranja.

15. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes korisnika kredita kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 10. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za rješavanje osnovnih životnih potreba.

16. Odredbom čl.96. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Člankom 83. navedenog Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe.

18. Posebno je za istači da činjenica što je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu, što nesporno upućuje na zaključak da naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi kredita, već su isključivo motivirani interesom tuženika za što većom zaradom, potpuno zanemarujući interes tužitelja korisnika kredita da trošak bude što manji odnosno realan.

19. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

20. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom za navesti je da nakon što ova presuda na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 10. postane pravomoćna tek će tada početi zastarijevanje tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije niti započela. Isto pravno shvaćanje zauzela je i sudska praksa u istovjetnoj pravnoj stvari pa i Vrhovni sud u svojim odlukama iz 2025.

Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan.

21. Iz pismenog očitovanja tuženika od 30. prosinca 2024. sud je utvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 15. srpnja 2008. prilikom isplate kredita u iznosu 2.700,00 HRK, Kako postavljeni tužbeni zahtjev odgovara jednokratnoj naknadi naplaćenoj od strane tuženika i kako je dio odredbe čl. 10. ugovora o kreditu o pravu tuženika na naplatu za obradu kredita utvrđen ništetnim to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos od 358,35 eura temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

22. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kod ugovaranja i naplate navedene naknade iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate na naknadu za obradu kredita od 15. srpnja 2008. s obzirom da je tog dana naplatio predmetnu naknadu. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

23. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 358,35 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 100,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 7.3.2025.. iznos od 100,00 eura, ročište 24.3.2025. iznos od 100,00 eura, ročište 30.04.2025 iznos od 100,00 eura, ročište 20.10.2025. iznos od 100,00 eura, ročište za objavu presude 50,00 eura, ukupno 550,00 eura, PDV 137,50 eura, ukupno 687,50 eura.

Tužitelju ne pripada trošak sastava podneska od 29.7.2025. uz koji dostavlja rješenje o nasljeđivanju jer taj trošak nije tuženik izazvao već je to okolnost koja je nastupila na strani tužitelja. Nije moguće tužitelju priznati niti trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora jer zahtjev nije procesna pretpostavka za podnošenje predmetne tužbe. Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer s obzirom na odredbu čl. 11. st. t.20. Zakona o sudskim pristojbama kao potrošač nije obveznik plaćanja sudske pristojbe.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Tuženik nije uspio u sporu te je odbijen sa zahtjevom za isplatu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura

U Vukovaru, 29. listopada  2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Marko Cvrković

2. Tuženiku po punomoćniku Odvjetničko društvo Hanžeković i partneri