REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-958/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RG iz [adresa] ([adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6018/2024-10, od 8. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 6018/2024-10, od 8. kolovoza 2025.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029- 50-4007058 od dana 30. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Mladena Burec, dana 2. travnja 2007. godine pod brojem: OV-8431/2007, a koja glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 487,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. travnja 2007. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju RG, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 553,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe relativno bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/2022 – dalje ZPP), u svezi članka 326.a ZPP-a i članka 186.c ZPP-a te članka 338. stavka 4. ZPP-a i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer smatra da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i dosuditi tuženici parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 326.a ZPP-a, u svezi članka 186.c ZPP-a jer je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, a uvažavajući pravni stav prvostupanjskog suda da tražbina tužitelja dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog parničnog postupka pa da stoga tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave i da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 338. stavka 4. ZPP-a, koja propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati pa da tako nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi i o njihovim prijedlozima i prigovorima. Smatra da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a budući da se prvostupanjski sud uopće ne očituje o elementima nepoštenosti i postupanju tuženice suprotno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije te da se podrazumijeva da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te da isto tako prvostupanjski sud dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 5. travnja 2007., a da isto ni na koji način ne obrazlaže i ne daje odgovarajuće razloge zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva pa da se stoga pobijana odluka ni u ovom dijelu ne može ispitati i osobito jer je predmetna naknada naplaćena 17 godina prije podnošenja tužbe.

2.2. Dalje navodi da je prvostupanjska odluka utemeljenja na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju jer prvostupanjski sud nije utvrđivao je li sporna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time i ništetna te ne utvrđuje u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača, kao niti činjenično stanje u odnosu na određenost naknade za odobrenje kredita i mogućnost razumijevanja iste odredbe.

2.3. Tuženica osporava primjenu materijalnog prava, smatrajući da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i 75/09) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima i smatra da je pravilnom primjenom odredbi članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (članka 81. stavak 1 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.) prvotno trebalo ispitati uzrokuje li sporna odredna znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. U odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojom je odbijen prigovor zastare navodi da se pravni stav Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., na koji se poziva prvostupanjski sud, ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja te i kad bi se to pravno shvaćanje primijenilo, tužba je preuranjena i nedopuštena u smislu članka 186.c stavak 2. ZPP-a i da prvostupanjski sud nalaže tuženici isplatiti tužiteljici tražbinu koja nije dospjela, a ujedno ju obvezuje platiti kamate koje teku 17 godina.

2.5. Zaključno pobija odluku o troškovima postupka smatrajući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti pa da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Ovaj sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi bitni elementi propisani člankom 338. stavkom 4. ZPP-a te je osobito navedeno koje je činjenice sud utvrđivao i koje je dokaze izvodio radi utvrđenja odlučnih činjenica, te zašto ih je i kako ocijenio.

6. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-4007058, sklopljenog između tužitelja i tuženice 30. ožujka 2007., sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezalo na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da se naloži tuženici da zbog ništetnosti navedene odredbe isplati tužitelju iznos od 487,37 eura kn sa zateznim kamatama tekućim od

5. travnja 2007. do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženica, kao kreditor, odobrila tužitelju, kao korisniku kredita, kredit za kupnju automobila, u iznosu od 24.486,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da je odredbom članka 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelj po ovom osnovu prilikom isplate kredita platio tuženici iznos od 3.672,11 kn. Sporno je da li je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na predmetnu naknadu ništetna i ima li tužitelj pravo na isplatu navedenog iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da se o citiranoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da od strane tuženice nije tužitelju dano objašnjenje na što se odnosi 3,30% iznosa od cjelokupne isplate kredita, dok je uvidom u predmetni ugovor utvrđeno da se radi o tipskom ugovoru, dakle unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca kojeg je unaprijed pripremila tuženica, zatim da u ugovoru o kreditu nije naznačen konkretan opis troškova i usluga koje se naplaćuju spornom naknadom, niti se takvi troškovi mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita te da je plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi i o kojima tužitelj nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje, uzrokovalo značajna neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača te da je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP-a, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), a time i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

9. Suprotno žalbenim navodima, odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 3. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa je za zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

10. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

11. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Osim toga, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nije jasna iz razloga što tuženik u tipskom ugovoru nije naveo, a osim toga nije pojasnio tužitelju što navedenom naknadom podmiruje, tim više što je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna pa žalbeni navodi tuženice nisu osnovani.

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., a izmijenjen je i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije pa se na pravni odnos nastao iz tog ugovora izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

13. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, slijedom čega je tuženica u obvezi vraćanja uplaćenog iznosa od 487,37 eura, a koja visina naknade među strankama nije sporna. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

14. Stoga su netočni su žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su i neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženica nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate jer je prvostupanjski sud u ovom dijelu dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud s obzirom da je utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to na način da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da ta odredba nije jasna, lako razumljiva i uočljiva, s tim da tuženici kao financijskoj instituciji nije moglo ostati niti biti nepoznato već od samog trenutka sklapanja pravnog posla da je navedena odredba nepoštena.

15. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare tuženika budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tuženica prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od plaćanja navedenog iznosa.

16. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da je odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja te je temeljem odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj isplatio tuženici naknadu iz članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu od 487, 37 eura, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, zbog čega je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

17. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

18. Na temelju članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. ovaj sud je odbio tuženicu sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspjela.

19. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić