Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-1269/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužiteljice SV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnice Anita Vrkić i Iva Vrkić, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženog Raiffeisen bank d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice njezine punomoćnice EV, odvjetničke vježbenice u Rijeci, i punomoćnice tuženika Katje Rajačić, odvjetnice u Rijeci, te odluke objavljene 29. listopada 2025.

presudio je

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-3818145 sklopljenog 29. studenog 2006. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb te SV kao korisnika kredita i davatelja osiguranja sadržana u članku 3. Ugovora pod naslovom Naknada kojom je navedeno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici:

- 414,25 eura (četiristo četrnaest eura dvadeset pet euro centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 2. prosinca 2006. pa do isplate

- 46,45 eura (četrdeset šest eura četrdeset pet euro centi) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 2. prosinca 2006. pa do isplate

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., te po stopi od 5,15% od 1. srpnja 2025. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka od 1.115,60 eura (tisuću sto petnaest eura šezdeset euro centi) zajedno sa zateznim kamatama od 29. listopada 2025. pa do isplate po stopi od 5,15 %, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.115,60 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. kolovoza 2024. podnijela tužbu u kojoj navodi da je 29. studenog 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broja 628-50-3818145 (dalje – Ugovor) s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke, solemniziran po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke. Visina odobrenog kredita iznosila je 20.490,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na dan isplate 1. prosinca 2006. 94.580,22 kuna (12.552,95 eura). Radi se o potrošačkom kreditu za kupnju vozila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseca).

1.1. Tuženik je u članku 3. Ugovora pod naslovom „Naknada“ ugovorio kako se iznos od 3,30% iznosa kredita naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Riječ je o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovnog broja Rev-673/2023. od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost.

1.2. Ugovorena naknada da je suprotna odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane tuženika, pa tako i odredba članka 3. Ugovora, na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati. Stoga da je evidentno kako je tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnuo obvezu koju u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine predmetne naknade, a prebacio je i sve troškove zaključenja Ugovora na potrošača. Takvo postupanje ne predstavlja ravnopravan odnos niti ostavlja mjesta za mogućnost pregovaranja.

1.3. Naknada da je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova jer upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita.

1.4. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. da je utvrđeno kako članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

1.5. Presudom Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 3. rujna 2020. da je utvrđeno, između ostalog, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim tom odredbom, ako se tim odredbama ne predviđa ni priroda tih troškova ni usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi.

1.6. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, da je odlučeno kako članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev, prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena, ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

1.7. U odnosu na zahtjev jasnoće i lake razumljivosti ugovornih odredbi Europski sud pravde je u svojoj presudi od 30. travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.“ Dakle, iz citirane presude da proizlazi da se: zahtjev razumljivosti konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; da se pri ocjeni razumljivosti pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita.

1.8. Naglašava se da je praksa Suda Europske unije ustaljenog stajališta kako se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, u polaznom slučaju banku, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Zbog slabijeg položaja potrošača, Direktiva 93/13 EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

1.9. Ulazna naknada da je ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO). Navedena odredba je ništetna i na temelju članka 270. ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će mu se takva naknada zaračunati niti se na njega smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata.

1.10. Zaključuje se da je tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu, a bez da je pritom tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu, a propustio je i u samoj odredbi Ugovora izričito navesti kriterije za određivanje naknade, što odredbu čini nepoštenom i time ništetnom. Sve opisano da se odnosi i na trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

1.11. Stoga tužiteljica predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim zaključenje Ugovora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. ZOO-a koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano kako su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.1. Odredba članka 3. Ugovora da je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu naknade predstavljaju upravo za ugovorna odredba i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik nikada da nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

2.2. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja Ugovora tuženik je objasnio svaku odredbu istog tužitelju, a obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.3. Tuženik ističe i prigovor zastare.

2.4. Osporavaju se navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.5. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovor o kreditu broja 628- 50-3818145 (list 13-17 spisa), kontrolnog ispisa unosa kredita (list 19 spisa), otplatnog plana (list 20-23 spisa), obavijesti (list 24 spisa), nalaza i mišljenja (list 25-45 spisa), potvrde (list 163 spisa) i saslušanjem tužiteljice (list 164 spisa).

4. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica 29. studenog 2006., u svojstvu korisnika kredita, zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu broja 628-50-3818145

- da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika

- da je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos kredita od 20.490,07 CHF

- da je namjena kredita bila nabavka osobnog vozila

- da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u rok od 84 mjeseci

- da je naplaćena naknada tužiteljici za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno 3.121,14 kuna što odgovara iznosu od 414,25 eura

- da je naplaćen tužiteljici trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela od 350,00 kuna što odgovara iznosu od 46,45 eura

- da su naknada i trošak ustegnuti prilikom isplate kredita 1. prosinca 2006.

6. Sporno je, međutim, je li odredba Ugovora, kojom je ugovorena naplata jednokratne naknade prilikom odobravanja kredita i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu, nepoštena i stoga ništetna. Sporno je i pitanje je li nastupila zastara naplate utužene novčane tražbine. Svakako valja ukazati da u trenutku zaključenja glavne rasprave visina tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu više nije sporna (zapisnik s održane glavne rasprave 17. rujna 2025. – list 164 spisa).

7. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da Ugovor sklopila 2006. kako bi kupila osobno vozilo. Sjeća se da je u banci pročitala Ugovor, ali se nije mogla sjetiti pojedinih odredaba s obzirom na protek vremena od dana sklapanja ugovora pa do davanja iskaza pred sudom (skoro 20 godina). Zna da je tekst ugovora bio otprije pripremljen, da je sve u ugovoru bilo već određeno i da nije mogla utjecati niti na jednu odredbu ugovora, već samo prihvatiti ponuđeno.

8. Iz sadržaja Ugovora razvidno je da je sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju osobni podaci korisnika kredita, iznos kredita i rok otplate. Sporna odredba Ugovora glasi: „3. Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“

9. Ugovor je sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) 9.1. Sukladno članku 3. stavku 1. točki 1. ZZP iz 2003. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.2. Odredbama članka 81. stavaka 1., 2. i 4. ZZP iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

9.3. Stoga je potrebno, u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. ZZP iz 2003., ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, za zaključiti je da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (3,30%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

9.6. Odredba članka 59. točka 3. ZZP iz 2003. propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.7. Odredbom članka 87. ZZP iz 2003. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10.3. Iz odredbe članka 324. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (kao i u članku 87. stavku 2. ZZP iz 2003.). Štoviše iz članka 324. stavka 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP iz 2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. U konkretnom slučaju teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i trošku upisa je na tuženiku.

12.1. Tuženik ne samo da nije dokazao navedenu okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu poštenosti sporne odredbe, već u tom pravcu nije niti ponudio bilo kakav dokazi prijedlog.

12.2. Iz iskaza tužiteljice i iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, da ga je tužiteljica utrošila na kupnju osobnog automobila, iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i plaćanja naknade za upis prijenosa prava vlasništva ugovorene člankom 3. Ugovora, odnosno je li tužiteljica imala utjecaja na sadržaj te odredbe, tužiteljica jesno i nedvosmisleno navodi da je čitav sadržaj Ugovora unaprijed bio sastavljen, da na isti nije mogla utjecati, već da je jedino mogla prihvatiti ponuđeni sadržaj Ugovora.

12.3. Potrebno je ukazati da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako joj takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te visini troška upisa prijenosa vlasništva na vozilu, kako bi mogla procijeniti ekonomske posljedice koje isto može imati za njezine financijske obveze.

12.4. Tuženik nije tužiteljici omogućio potpunu obavijest i aktivno pregovaranje o spornoj odredbi kada je tužiteljici predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor. Na taj je način tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12.5. Plaćanje troškova obrade kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i plaćanje troška upisa prijenosa prava vlasništva, za koji se uopće ne navodi bilo kakav pokazatelj u pravcu utvrđivanja njegove visine, prema stavu ovog suda je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iako je predmetna odredba jasno i lako razumljiva kao i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP iz 2003., jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita, ne znači nužno da je odredba i poštena kada se ima u vidu da u istoj nije transparentno navedeno koji se to troškovi obrade kredita njome pokrivaju, a još je manje razvidno nastaju li uopće za tuženika bilo kakvi troškovi.

13. Slijedom navedenog, kako se o odredbi članka 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je je ista odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP iz 2003. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 87. stavka 2. ZZP iz 2003. povlači ništetnost te odredbe. Stoga je sud utvrdio ništetnom odredbu iz članka 3. Ugovora. Potrebno je naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom jer bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o njoj nije pregovaralo.

14. Pored svega navedenog ukazuje se da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Navedeno proizlazi i iz odluka Suda Europske unije C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

15. Također presudom presuda Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, predviđa da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

16. Ovaj je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. u vezi s člankom 83. i člankom 85. ZZP iz 2003.

17. Prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su- IV-47/2020-2 zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe članka 3. Ugovora, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, od pet godina svakako nije protekao. Pritom je potrebno ukazati da tužiteljica ne traži individualnu pravnu zaštitu u ovom sporu temeljem odluke donesene u kolektivnom sporu pa da bi onda zastarni rok tekao od pravomoćnosti odluke donijete u kolektivnom sporu.

18. Kako je tuženik učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi na isplatu, a što proizlazi i iz potvrde tuženika od 5. ožujka 2025., to je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici 414,25 eura i 46,45 eura, i to temeljem odredbe članka 323. u vezi s odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a jer su navedeni iznosi dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika.

18.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO-a. Budući da je tuženik nepošten, kako to proizlazi iz obrazloženja ove presude, to je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

18.2. Tužiteljici zatezna kamata na dosuđene iznose pripada od slijedećeg dana nakon uplate (1. prosinac 2006.), odnosno od 2. prosinca 2006. kako to i traži. Visina stope zatezne kamate određena je prema članku 29. ZOO-a.

19. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom postupku slijedom čega joj tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

19.1. Tužiteljici je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. – dalje Tarifa).

19.2. Troškovi priznati tužiteljici za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 1.062,50 eura, a sastoje se od troška: sastava tužbe 200,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastava podneska od 20. rujna 2024. 50,00 eura (Tarifni broj 8. točka 4. Tarife), sastava podneska od 10. listopada 2024. 200 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), pristupa na ročišta 3. ožujka 2025. i 17. rujna 2025. 200,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), uz PDV na navedene radnje od 212,50 eura. Tužiteljici su također priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u visini 26,55 eura te trošak sudske pristojbe za presudu 26,55 eura. Dakle, tužiteljici je ukupno priznat trošak od 1.115,60 eura.

19.3. Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 8. kolovoza 2024. koji ne drži nužnim za vođenje ovog postupka te trošak pristupa na ročište za objavu odluke koji trošak u trenutku donošenja ove odluke nije izvjestan.

19.4. Tužiteljici pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

Rijeka, 29. listopada 2025.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćnici tužiteljice Aniti Vrkić, odvjetnici u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui iz Zagreba