Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3456/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Margita Kiš Kapetanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4125/2019 od 27. ožujka 2023., dopunjene dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-4125/2019 od 26. travnja 2023., dana 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4125/2019 od 27. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P- 4125/2019 od 26. travnja 2023. pod stavkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja GZ za isplatu iznosa od 5,33 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose i u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja GZ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 549,14 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te pod stavkom II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužitelju GZ na ime razlike u iznosima kamata iznos od 5,33 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se od dana uplate pojedinih utuženih iznosa pa do 31. prosinca 2007. određuje po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 72/02) i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,82 EUR od 10. studenog 2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR od 10. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,82 EUR od 10. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,87 EUR od 24. siječnja 2008. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknaditi tužitelju GZ trošak parničnog postupka u iznosu od 549,14 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 342,17 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tužitelja GZ kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4125/2019 od 27. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-4125/2019 od 26. travnja 2023. pod stavkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja GZ za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 197,88 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4125/2019 od 27. ožujka 2023., dopunjena dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-4125/2019 od 26. travnja 2023. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.275,39 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknaditi tužitelju GZ trošak sastava žalbe u iznosu od 74,66 EUR u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja GZ za naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 236,41 EUR kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-4125/2019 od 27. ožujka 2023., dopunjenom dopunskom presudom istog suda poslovni broj P-4125/2019 od 26. travnja 2023. pod stavkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 5,33 eur (39,07 kn[1] ), i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 0,82 eur (6,02 kn) koja teče od dana 10.11.07.

- 0,82 eur (6,02 kn) koja teče od dana 10.12.07.

- 0,82 eur (6,02 kn) koja teče od dana 10.01.08.

- 2,87 eur (21,02 kn) koja teče od dana 24.01.08. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve do konačne isplate.

II Nalaže s tuženoj da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

Stavkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 342,17 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 2.343,75 kuna/311,07 EUR.

3. Protiv navedene presude pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 342,17 EUR/2.578,10 kuna do zatraženog iznosa od 1.617,56 EUR/12.187,50 kuna (u daljnjem iznosu od 1.275,39 EUR/9.609,43 kune zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate), žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 113,23 EUR/853,14 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke o žalbi pa do isplate.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 18. listopada 2022., za isplatu novčanog iznosa od 5,33 EUR (39,07 kuna) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime razlike između anuiteta s osnove promjena kamatnih stopa u utuženom razdoblju od 10. studenog 2007. do 24. siječnja 2008.

7. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. Naime, u predmetnom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da su stranke 11. kolovoza 2005. sklopile Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj [broj kredita] (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.980,00 EUR, uz redovitu kamatu koja je prema članku 2. Ugovora u tijeku postojanja obveze promjenjiva u skladu s

Odlukom o kamatnim stopama tuženika,

- da iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. Split od 6. lipnja 2022. proizlazi da je tuženik Ugovorom odobrio tužitelju iznos od 6.980,00 EUR uz ugovorenu kamatnu stopu od 9,50% s rokom otplate od 4 godine, tako da je prilikom ugovaranja utvrđen anuitet u iznosu od 174,07 EUR, odnosno 1.281,44 kune na dan isplate kredita, da je u tijeku otplate kamatna stopa iznosila 9,50% godišnje do 1. listopada 2007., a od tada do prijevremene otplate kredita 24. siječnja 2008. da je iznosila 9,60% godišnje, što je za posljedicu imalo da se anuitet tužitelja mijenjao od početnih 174,07 EUR do najvećeg iznosa od 174,89 EUR,

- da je tužitelj zbog promjenjive kamatne stope platio tuženiku veći iznos od 39,07 kuna, i to 1. studenog 2007. iznos od 6,02 kune, 1. prosinca 2007. iznos od 6,00 kuna te 1. siječnja 2008. iznos od 6,03 kuna, dok je prilikom prijevremene otplate 24. siječnja 2008. platio 21,02 kunu,

- da stranke nisu iskazale primjedbe koje bi osporile ili dovele u sumnju stručnost i objektivnost nalaza i mišljenja sudske vještakinje, nakon čega je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s iznesenim izračunom jer nije mogao tužbeni zahtjev postaviti radi isplate točnog novčanog iznosa prije vještačenja kojim je utvrđen iznos preplate,

- da je odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano da se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača,

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da je trgovac dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru,

- da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03,

- da se tužitelj u predmetnom postupku pozvao na kolektivnu zaštitu potrošača, odnosno korisnika kredita koji su protiv tuženika i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, vodili postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđeno da je tuženik (označen kao tuženik pod 1), u vremenu od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je u tijeku postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je takvo postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve suprotno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09),

- da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja u parnici na koju se poziva tužitelj, međutim da je ipak valjalo cijeniti da je i u konkretnom slučaju tuženik postupio na istovjetan način, što je za posljedicu imalo neravnopravan odnos ugovornih strana,

- da u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije dobio posebne upute ili informacije o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene u tijeku otplate, a da je Ugovor sklopljen prema tipskom, unaprijed formuliranom i standardiziranom obrascu tuženika, poput onih iz parnice pred trgovačkim sudovima,

- da tuženik nije priložio dokaze iz kojih bi jasno proizlazilo da je u ovom slučaju postupanje bilo drugačije,

- da u okolnostima nedostatka jasno definiranih parametara koji su odlučni za promjenu kamatne stope, a o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo i koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije znao niti mogao znati za iznose budućih mjesečnih anuiteta, stoga da nije imao određenu ili jasno odredivu novčanu obvezu niti je na nju mogao utjecati,

- da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene,

- da su odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati imale za posljedicu neravnotežu odnosa i položaja sudionika i to na štetu tužitelja,

- da tužitelj u tužbi nije zatražio utvrđenje ništetnosti odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamata i s tim u vezi isplatu preplaćenog iznosa, već isključivo isplatu kao posljedicu njihove ništetnosti, odnosno isplatu razlike iznosa kojeg je platio tuženiku po osnovi promjenjive kamatne stope,

- da je tuženik istaknuo prigovor zastare tog potraživanja,

- da se predmetna tražbina odnosi na preplatu u razdoblju od 10. studenog 2007. do 24. siječnja 2008., a da se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare iz čl. 225. („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) po kojem tražbine zastarijevaju za pet godina,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., što znači da je podnesena više od pet godina nakon posljednje tužiteljeve tražbine, a da je pogrešan stav tužitelja da je zastarni rok prekinut kolektivnom tužbom u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i da je ponovno počeo teći nakon pravomoćnog okončanja presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. iz razloga što je tijek zastare označenom odlukom prekinut isključivo u odnosu na predmet tog spora, a to su potrošački krediti s valutnom klauzulom u švicarskim francima,

- da bi, pod pretpostavkom da je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara za njegov individualni restitucijski zahtjev postavljen radi isplate novčanog iznosa počela teći od utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a kako sud o tome nije odlučio jer takav zahtjev nije ni postavljen, da se rok za zastaru računa od svake pojedinačne tužiteljeve uplate na ime otplate kredita,

- da je stoga prigovor zastare osnovan u cijelosti, slijedom čega je da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

9. Međutim, prvenstveno valja istaknuti da činjenica da tužitelj u ovom postupku nije deklaratornim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije od značaja, jer ništetnost nastupa po zakonu, pa neisticanje takvog zahtjeva nije zapreka da sud, koji na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti, ne razmatra i ocjenjuje ništetnost navedenih odredaba kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Također, iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020., povodom pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora, proizlazi da: „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Dakle, sama formulacija stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja navodi „pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ ukazuje na „drugi način“, odnosno odluku o prethodnom pitanju, koja dakle ne uvjetuje deklaraciju ništetnosti u petitu tužbenog zahtjeva.

11. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a što je prvostupanjski sud upravo i utvrdio kao prethodno pitanje za donošenje odluke u ovom postupku. Naime, u predmetnom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da u konkretnom slučaju u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije dobio posebne upute ili informacije o visini promjenjive kamatne stope, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene u tijeku otplate, a da je Ugovor bio sklopljen prema tipskom, unaprijed formuliranom i standardiziranom obrascu tuženika, zatim da tuženik nije priložio dokaze iz kojih bi jasno proizlazilo da je u ovom slučaju postupanje bilo drugačije, što znači da se o sadržaju predmetnog Ugovora nije detaljno i pojedinačno pregovaralo, da u okolnostima nedostatka jasno definiranih parametara koji su odlučni za promjenu kamatne stope, a o kojima se prethodno nije pojedinačno pregovaralo i koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, tužitelj nije znao niti mogao znati za iznose budućih mjesečnih anuiteta, stoga da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile nepoštene, i da su imale za posljedicu neravnotežu odnosa i položaja sudionika i to na štetu tužitelja.

12. Prema tome, upravo iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud na „drugi način“ (prethodno pitanje) ustanovio ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je u izravnoj koliziji s utvrđenjem da sud nije odlučivao o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je stoga obrazloženje prvostupanjske presude u tom dijelu proturječno samo sebi, a čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

13. S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da su stranke 11. kolovoza 2005. sklopile Ugovor kojim je tužitelju odobren kredit koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.980,00 EUR, uz redovitu kamatu koja je prema članku 2. Ugovora u tijeku postojanja obveze promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za vođenje predmetnog postupka, a neosnovani su i prigovori tuženika u kojima on osporava tužitelju svojstvo potrošača, s obzirom da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu na temelju ZZP/03, i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora, iz kojeg ne proizlazi da je tužitelj podigao kredit za bilo kakve poslovne, obrtničke ili druge namjene, a tuženik nije dokazao suprotno.

14. Nadalje valja reći da se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne odnose automatski na tužitelja, koji je bio korisnik kredita isplaćenog u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 6.980,00 EUR, ali da su u tim odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03.

15. Naime, sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostalih i tuženika, utemeljili u bitnim činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanje ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

16. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te kako je prvostupanjski sud u ovom postupku utvrdio da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih odredbi između ugovornih strana bilo drugačije od utvrđenog u tim sudskim postupcima, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u osporenom dijelu ništetne.

17. Naime, odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija, i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama (2), i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3).

18. U konkretnom slučaju ispunjeni su svi navedeni kriteriji nepoštenosti u odnosu na sporne odredbe predmetnog Ugovora. Naime, iste su nesporno bile određene u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, kako je to utvrdio prvostupanjski sud.

19. Sporne ugovorne odredbe su nerazumljive iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takvih odredbi. U ovom je postupku utvrđeno da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Za navesti je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članku 4. stavku 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“

20. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu možda i predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasno napisan i lako uočljiv, ali ne i da je njihov sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, to se na takve odredbe ne mogu primijeniti niti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njihove poštenosti.

21. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

22. Kako su sporne odredbe Ugovora utvrđene ništetnim, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetnih odredbi.

23. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je utvrđeno da je tužitelj zbog promjenjive kamatne stope platio tuženiku veći iznos od 39,07 kuna (5,33 EUR). Nalaz i mišljenje sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić iz Centra za vještačenje d.o.o. Split izrađeni su stručno i objektivno, sukladno zadatku suda i u skladu s pravilima struke.

24. Nadalje valja reći da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tužiteljevog potraživanja. Naime, prema pravnom shvaćanju sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je odluka prvostupanjskog suda kojom je ustanovljena ništetnost predmetnog Ugovora postala pravomoćna danom donošenja ove drugostupanjske odluke, iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju evidentno nije nastupila zastara u smislu odredbe iz čl. 225. ZOO-a.

25. Kako dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi proizlazi iz čl. 323., čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. ZOO-a, te kako su sporne odredbe Ugovora u konkretnom slučaju utvrđene ništetnim, tako je tuženik dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetnih odredaba, a kao nepošteni stjecatelj dužan je platiti i zateznu kamatu na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

26. Zaključno valja reći da uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi kao u konkretnom slučaju), niti preinaku tužbe u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi (ovako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-44/2023 od 12. ožujka 2024.).

27. Prema tome, postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP-a po provedenom vještačenju ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe članka 191. ZPP-a, kako je to u predmetnom postupku neosnovano tvrdio tuženik, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se radi o usklađivanju tužbenog zahtjeva s iznesenim izračunom jer tužitelj nije mogao tužbeni zahtjev određeno postaviti prije vještačenja kojim je utvrđen točan iznos preplate.

28. Stoga, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje sudske vještakinje Ines Lozić iz kojeg proizlazi da je tužitelj zbog promjenjive kamatne stope platio tuženiku veći iznos od 5,33 EUR (37,07 kuna), valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5,33 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose, te sukladno odredbama iz čl. 323., čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046., u svezi čl. 29. st. 2. ZOO-a, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5,33 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. toč. 1. izreke ove odluke.

29. U pogledu odluke o trošku parničnog postupka valja reći da tužitelj, koji je sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, ima pravo na naknadu troška jednokratne nagrade u iznosu od 99,54 EUR (750,00 kuna), uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 24,89 EUR (187,50 kuna), odnosno ukupno 124,43 EUR (937,50 kuna), čemu valja pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR (3.000,00 kuna), te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 EUR (199,97 kuna), što ukupno iznosi 549,14 EUR (4.137,50 kuna), zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 8., Tbr. 42., Tbr. 48. st. 3. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22. i 113/22., dalje: ZPDV), Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19. i 92/21), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

30. S obzirom da je tužitelj troškovnikom od 14. veljače 2023. zatražio trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 747,02 EUR (5.628,42 kune), valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 549,14 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, i tuženiku naložiti naknaditi tužitelju iznos od 549,14 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2025. pa do isplate (stavak I. toč. 2. izreke ove odluke), a žalbu tužitelja odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 197,88 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (stavak II. izreke ove odluke).

31. Tuženik u konačnici nema pravo na naknadu troška parničnog postupka sukladno odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega su neosnovani njegovi žalbeni navodi u kojima ističe da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada mu nije dosudio i daljnji zatraženi trošak parničnog postupka.

32. Stoga je valjalo preinačiti pobijanu presudu pod stavkom II. izreke i odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 342,17 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate kao neosnovan (stavak I. toč. 3. izreke ove odluke), te odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.275,39 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2023. pa do isplate (stavak III. izreke ove odluke).

33. Slijedom svega navedenog, primjenom odredaba iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a odlučeno je kao pod stavkom I. izreke ove odluke, dok je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao pod stavkom II. i III. izreke ove odluke.

34. Tužitelj, koji je u cijelosti uspio sa žalbom u pogledu glavnog potraživanja, ima pravo na naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 59,73 EUR (450,00 kuna), uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 14,93 EUR (112,50 kuna), odnosno ukupno 74,66 EUR (562,50 kuna), sve u smislu odredaba iz Tbr. 10. toč. 3., Tbr. 42., Tbr. 48. st. 3. i Tbr. 50. Tarife i čl. 38. st. 1. ZPDV-a, u svezi čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, dok isti nema pravo na naknadu troška sastava žalbe u preostalom zatraženom iznosu od 236,41 EUR (1.781,25 kuna), slijedom čega je odlučeno kao pod stavcima IV. i V. izreke ove odluke.

35. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom VI. izreke ove odluke.

U Zagrebu 29. listopada 2025.

Sutkinja:

Jadranka Travaš