Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-373/2019-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužiteljice LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Moravec, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice, te zamjenika punomoćnice tuženika Gorana Ficka, odvjetnika u Varaždinu, 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su dijelovi odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu br. 9010663232 koji je sklopljen dana 2. kolovoza 2005. između LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita te tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732 kao kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj Banke za švicarski franak važeći na dan plaćanja anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.411,48 EUR (tri tisuće četiristo jedanaest eura i četrdeset osam centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 31. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 87,14 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 76,84 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 68,69 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 67,68 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 66,95 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 70,53 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 74,83 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 75,12 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 72,59 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 73,84 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 75,02 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,14 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,78 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,72 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 70,03 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 72,87 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 74,43 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 73,89 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 67,81 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 72,99 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 73,24 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 71,06 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 65,27 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 65,11 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 66,36 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 68,70 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 72,29 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 70,44 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 71,50 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 72,71 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 58,39 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 59,91 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 59,45 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 57,67 EUR od 30. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 56,94 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 57,14 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 59,44 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 61,11 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 60,73 EUR od 30. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 62,32 EUR od 31. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 63,44 EUR od 30. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 62,85 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 63,67 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 25,34 EUR od 28. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 63,65 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 63,64 EUR od 30. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 63,65 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 63,64 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 63,64 EUR od 31. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 63,64 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 63,65 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice preko iznosa od 3.411,48 EUR do iznosa od 3.844,01 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, nadoknaditi tužiteljici LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.859,81 EUR (dvije tisuće osamsto pedeset devet eura i osamdeset jedan cent) sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između stranaka 2. kolovoza 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010663232 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja. Navodi kako Ugovor o kreditu u svojem članku 4. regulira redovnu kamatnu stopu na način da sadrži odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana te da je u skladu s time tuženik u više navrata jednostrano povećavao redovnu kamatnu stopu, od početne stope od 4,35% godišnje, o čemu je tužiteljicu obavještavao dopisima, na koji je način tuženik jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja, temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljicom, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica plaćala, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Poziva se na presudu Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2013. Ističe da je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2. Ugovora o kreditu) takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok nije ni približno znala niti mogla znati kako i u kojem smjeru će se ta kamatna stopa tijekom otplate kredita kretati. Poziva se na odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 1172/2018 od 19. ožujka 2019. Navodi kako stoga dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu kojom se kamatna stopa određuje kao „promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“ temeljem čl. 81. Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZZP/03), predstavlja nepoštene ugovorne odredbe koje su kao takve temeljem čl. 87. ZZP/03, te čl. 296., 322. i 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetne i ne proizvode pravne učinke, odnosno smatraju se kao da nisu ni ugovorene. Nadalje, da su u čl. 7. Ugovora o kreditu sadržane odredbe o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF), temeljem kojih je tužitelj bio u obvezi vratiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema uručenom otplatnom planu. Navodi da tijekom pregovora oko sklapanja ugovora, kao i prilikom njegova sklapanja, tuženik nije obavijestio tužiteljicu kao potrošača o svim parametrima nužnim za donošenje informirane i valjane odluke. Tako je osobito nije informirao o posebnim valutnim rizicima vezanim uz CHF, razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je domicilna valuta tužitelja ili tuženika, već je naprotiv tužiteljicu i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora poticao na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF, navodeći da se radi o sigurnoj valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za njegova korisnika. Takvim postupanjem tuženik je rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacio na tužiteljicu koja je anuitete otplaćivala u kunama, čime je za nju učinio neizvjesnom ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora i time prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica naglašava kako nije ekonomski stručnjak niti osoba koja bi imala neki oblik formalnog ekonomskog obrazovanja, dok tuženik za kreiranje bankarskih proizvoda i sastavljanje ugovora zapošljava niz stručnjaka različitih specijalističkih znanja, između ostaloga i makroekonomiste zadužene za procjenu kretanja cijene novca u budućem razdoblju. Stoga da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio u neizmjerno povoljnijem položaju u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, što je u konkretnom slučaju iskoristio na štetu tužiteljice, propuštajući pružiti joj potrebne informacije za donošenje informirane odluke, slijedom čega je odredba članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz tečaj CHF, nepoštena ugovorna odredba koja je kao takva ništetna i ne proizvodi pravni učinak.

1.1. Tužiteljica se poziva na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III- 2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja protiv, između ostalih, i ovdje tuženika kao jedne od stranaka u postupku te ukazuju na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz tih presuda i u ovom postupku sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Ističe da je posljedica nepoštenih ugovornih odredaba znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a da se navedeno očituje u činjenici da je obveza tužiteljice do 30. rujna 2015. (kada je izvršena konverzija) po tom kreditu, zajedno s ugovorenom kamatom od 4,35% godišnje i po tečaju na dan korištenja kredita trebala iznositi 174.789,99 HRK, no do tog je dana tužiteljica isplatila tuženiku ukupan iznos od 213.209,54 HRK, odnosno 38.419,55 HRK više nego što je bilo ugovoreno. Nadalje, da su 10. prosinca 2015. na poziv tuženika, a temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, tzv. konverziju kredita u EUR, kojom je na dan 30. rujna 2015. ustanovljena i priznata preplata po kreditu od 15.778,23 HRK, slijedom čega ukupno preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. iznosi 28.962,68 HRK. Vezano uz pitanje postojanja pravnog interesa tužitelja da nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, poziva se na rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev.2868/2018 od 12. veljače 2019. Navodi kako je iznos od 28.962,68 HRK tuženik stekao bez osnova na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi te ga je kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost dijelova odredbi čl. 4. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu na način kako je to navedeno u točki I. izreke presude, te da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati iznos od 28.962,68 HRK koje je preplatila s osnova ništetnosti tih odredaba sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu broj 9010663232 od 10. prosinca 2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Stoga da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Navodi da iz Dodatka nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Tuženik osporava pozivanje tužiteljice na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i navodi da je isto moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi utvrđenja kao što je ovdje slučaj. Glede ugovorene valutne klauzule tuženik ističe kako je ista dopuštena sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima te da nema nikakvog uporišta za zaključak da se ta pravila ne mogu primjenjivati na valutne klauzule kredita u CHF. Smatra da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. S obzirom na regulatorne propise HNB-a da se radi gotovo o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik navodi da, budući da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva odredba jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdila potpisom ugovora.

2.1. U odnosu na promjene kamatne stope, tuženik ističe da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koje su omogućile ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve odredbe neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Nadalje, da su kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja banke što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Ističe prigovor zastare navodeći da se primjenjuju odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava te da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovopredmetnom postupku. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 9010663232 od 2. kolovoza 2005. (list 12-16 spisa), Plan otplate (list 17-18 spisa) ,Dodatak Ugovoru o kreditu od 10. prosinca 2015. (list 19-25 spisa), Plan otplate (list 26 spisa), Pregled uplata po kreditu (list 27-28 spisa), Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 29- 32 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (list 45-49 spisa), Informaciju o načinu promjene kamatnih stopa (list 50-53 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, pročitan je Nalaz i mišljenje od 22. travnja 2024. (list 121-130 spisa) i Dopuna nalaza od 7. srpnja 2025. (list 163-175 spisa) te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja (list 242 spisa).

4. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 15. srpnja 2025. postavila konačni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 3.411,48 EUR usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i preplate s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, sukladno specifikaciji pojedinačnih iznosa kako je to pobliže navedeno i na str. 12-13 Dopune nalaza.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

7. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika 2. kolovoza 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010663232, a kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje, da je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35 % godišnje, a u čl. 7. Ugovora o kreditu otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan plaćanja. Nije sporno da je tuženik sukladno svojim odlukama povećavao kamatnu stopu tijekom razdoblja otplate kredita te da se tijekom tog razdoblja povećao i tečaj CHF u odnosu prema HRK. Nije sporno ni to da je 10. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

7.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužiteljica poziva u tužbi, da li tužiteljica može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

9.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

9.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 2. kolovoza 2005., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaja valute CHF prema HRK, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Valja napomenuti da u ovome postupku tužiteljica ne potražuje naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u ovome sporu.

12. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njom pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje svjedoka, osobnog bankara NU, od kojeg je dokaznog prijedloga odustao podneskom od 2. listopada 2025.

14. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. Tužiteljica u stranačkom iskazu navodi kako je trebala kredit za dogradnju i adaptaciju obiteljske kuće te je došla kod tuženika kod kojeg je imala račun. Trebala je kredit u iznosu od 25.000,00 EUR prema predračunu kojeg joj je dala firma za adaptaciju kuće. U banku je došla pitati kakvi su uvjeti i tamo su joj predložili kredit u valuti CHF. Navela je kako je kredit utrošen samo za dogradnju i adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i danas živi. Nije pregovarala s tuženikom oko pojedinih odredbi, posebno o valuti i kamatnoj stopi, te navodi kako se to nije niti moglo. Rata kredita je s početnih oko 200,00 EUR narasla na oko 300,00 EUR. Kod sklapanja ugovora niti u banci niti kod javnog bilježnika nije bila upozorena na mogućnost da rata kredita bude veća, u banci je dobila otplatni plan prema kojem su sve rate bile jednake, oko 200,00 EUR. Dodatak ugovora o kreditu sklopila je da joj rate budu manje odnosno da bi se sa iznosom preplate zatvorio kredit. Nije imala mogućnost sklopiti ugovor pod drugačijim uvjetima. Tužiteljica je istaknula kako je ona tražila kredit u EUR, ali su joj u banci ponudili kredit u valuti CHF navodeći da je to najpovoljnija opcija i nisu nudili nikakvu drugu valutu. Otplata kredita bila je putem trajnog naloga s njezinog računa. Osim ovog nije imala drugi kredit u valuti CHF. Sada može objasniti valutnu klauzulu kao način promjene iznosa ovisno o valuti CHF, ali u vrijeme uzimanja kredita to nije znala. Kod potpisivanja ugovora pročitala je osnovne informacije, svoje podatke, podatke o iznosu i kamati. Nije tražila pojašnjenje od javnog bilježnika jer je mislila da je ugovor sklopljen u njezinom interesu. Nitko joj nije rekao da će tečaj valute biti nepromijenjen tokom otplate, ali je uz ugovor dobila otplatni plan u kojem su sve rate kroz 15 godina otplate iznosile jednako, oko 300,00 CHF, pa je vjerovala da će rate toliko iznositi.

16. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je ista iskazivala životno, logički i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužiteljice ne proizlazi da ista nije postupala s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužiteljice, kredit joj je bio potreban za dogradnju i adaptaciju obiteljske kuće, pri čemu nije dobila nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njezina obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

16.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi, dakle, kako se u konkretnom slučaju očigledno radilo o potrošačkom ugovoru odnosno da je predmetni ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao potrošač te ga iskoristila za potrebe dogradnje i adaptacije obiteljske kuće. Nadalje, iz njezina iskaza proizlazi i kako je očigledno, prilikom sklapanja ugovora, postupala s povjerenjem u banku kao specijaliziranu financijsku instituciju, kojoj se obratila radi uzimanja kredita, te od koje se kao financijske institucije i očekuje postupanje prema korisnicima kredita kao potrošačima i slabijoj ugovornoj strani sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te se na predmetni kredit vezan uz valutu CHF odlučila s obzirom na činjenicu da joj je ovakav ugovor prezentiran kao jedina i najpovoljnija mogućnost dobivanja kredita, pri čemu ovakav izbor kredita sud smatra životno logičnim u situaciji kada tužiteljica sama za to očigledno nema potrebna stručna znanja, a od strane djelatnika banke nije upozorena ni na kakve rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

17. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra "prosječnim potrošačem", od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

19. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,35 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

20. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje: ZID ZPK), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

21. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. ZID ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21.1. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. ZID ZPK tako da, ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. tog Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. tog Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c tog Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

22. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 10. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

23. Dodatak Ugovoru o kreditu od 10. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

24.1. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

24.2. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24.3. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 L protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

27. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, tužiteljica tuženiku više platila iznos od 3.411,48 EUR.

29. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbe već je podneskom od 15. srpnja 2025. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 3.411,48 EUR zajedno sa zateznim kamatama, čime je tužiteljica smanjila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

30. U podnesku od 6. svibnja 2024. tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

31. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, dok ga tuženik svojim prigovorom koji je isključivo pravne prirode, nije doveo u sumnju, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

31.1. Valjda napomenuti da su stranke na ročištu održanom 15. listopada 2025. izjavile kako ne traže usmeno saslušanje vještaka.

32. Obzirom da je tužiteljica podneskom od 15. srpnja 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos 3.411,48 EUR sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu odnosno Dopuni nalaza od 7. srpnja 2025. izrazila vještakinja, dok je tužbom potraživan iznos od 3.844,01 EUR, tužiteljica je time smanjila tužbeni zahtjev radi isplate, odnosno u tom je smislu djelomično povukla tužbu. Prema odredbama čl. 193. st. 1. i st. 2. ZPP-a, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, tužitelj može tužbu povući sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane, no ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje. Podnesak tužiteljice od 15. srpnja 2025. kojim je tužiteljica djelomično povukla tužbu tuženiku je dostavljen 9. rujna 2025. te se tuženik podneskom od 10. rujna 2015. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe. Stoga je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa od 3.411,48 EUR do iznosa od 3.844,01 EUR valjalo, kao neosnovan, odbiti.

33. Zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, koje nakon izvršenog obračuna kao datume preplate navodi vještak, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

34. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj Vrhovni sud RH iznosi stav da "bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

35. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 16. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu s osnove ništetnosti ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

36. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. istog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema stavku 5. istog članka, sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu 3.411,48 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, bez obzira na to što tužbeni zahtjev djelomično odbijen, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a sud mu je u skladu s članku 155. ZPP-a dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

36.1. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1 Tarife, te trošak sastava podnesaka od 2. travnja 2020., 4. veljače 2021., 23. veljače 2024. i 3. srpnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je za podnesak od 15. srpnja 2025. priznat iznos od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištima 12. rujna 2019., 28. siječnja 2021., 23. svibnja 2023. i 15. listopada 2025. priznat je iznos od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na navedene priznate odvjetničke troškove u ukupnom iznosu od 1.900,00 EUR priznat je i zatraženi PDV temeljem Tbr. 46. Tarife i to u iznosu od 475,00 EUR.

36.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 9. rujna 2019. obzirom je tužiteljica navedeni podnesak predala na ročištu održanom dana 12. rujna 2019., te je na istom ročištu, za koje joj je priznat trošak, mogla iznijeti i navode predmetnog podneska. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 25. siječnja 2021. kojim tužiteljica ponavlja navode iz podneska od 2. travnja 2020., za koji joj je priznat trošak, kao ni trošak sastava podneska od 19. svibnja 2023. kojim sređuje tužbeni zahtjev s obzirom na promjenu nacionalne valute u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev u valuti EUR postavila nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 15. srpnja 2025. za koji joj je priznat trošak. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 2. svibnja 2024. u kojem tužiteljica predlaže da se vještak pozove na dopunu nalaza na način da razdvoji izračun promjene tečaja od izračuna promjene valute, koji zahtjev je povučen podneskom od 3. srpnja 2025., kao niti trošak zastupanja na ročištu za objavu, obzirom punomoćnica tužiteljice nije pristupila na isto.

36.3. Nadalje, priznat je zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 84,81 EUR i zatraženi trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 400,00 EUR, dok nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu obzirom na izmijenjenu odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.) prema kojoj su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja te sudske pristojbe.

37. Tužiteljici je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 2.859,81 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik sa zatraženim zateznim kamatama koje, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja je određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Ivancu 29. listopada 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužiteljici, po punomoćnici Ivani Moravec, odvjetnici iz Varaždina

2) Tuženiku, po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu

N i partneri iz Zagreba