Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-292/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 2. tužitelja MGI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Ivo Juričko, odvjetnik u Splitu, protiv 1. tužene KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Anamarija Bokan, odvjetnici u Splitu, 2. tužene KGI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jeleni Šarić Mladin, odvjetnici u Splitu i 3. tuženoj OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoj po punomoćnici Anamarija Bokan, odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi 1. tužene, žalbi i dopuni žalbe 2. tužene i žalbi 3. tužene, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4144/2017 od 28. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbijaju se žalba 1. tužene, žalba i dopuna žalbe 2. tužene i žalba 3. tužene kao neosnovane, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 4144/2017 od 28. listopada 2022.

II. Odbija se zahtjev 1. tužene, 2. tužene i 3. tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev 1. tužitelja i 2. tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne valjanosti Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen između tužene ad.2. KGI kao davateljice uzdržavanja s jedne strane, te tužene ad.1. PG i pok. ŠG kao primatelja uzdržavanja dana 7. svibnja 2015., a koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Zrinke Milić- Štrkalj pod br. OV-4645/15.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravne valjanosti Ugovor o darovanju zaključen između tužene ad. 2. KGI kao darovateljice i OG kao obdarenice dana 19. travnja 2016.

III. Nalaže se uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, na posebnom dijelu nekretnine, u naravi jednosobnom stanu položenom na I. katu- desno- (orijentacija: jugoistok), drug ulaz lijevo, u površini od 37,05 m2, koji se sastoji od spavaće sobe, kuhinje s blagovaonicom, ostave, hodnika i kupaonice, a koji je položen u zgadi u [adresa], sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] (kat. čest. [katastarska čestica]) [broj poduloška] K. O. [katastarska općina], brisanjem zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom Ugovora o darovanju zaključenog između tužene ad.2 kao darovateljice i tužene ad.3 kao obdarenice dana 19. travnja 2016. pod br. ZS- 6345/2016 i Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog između tužene ad.2.KGI kao davateljice uzdržavanja i tužene ad. 1. PG, te pok. ŠG kao primatelja uzdržavanja dana 14. srpnja 2005. pod br. Z- 1519/15. II Dužne su tužene u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 102.463,75 kuna /13.599,28 eura."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se 1. tužena, 2. tužena i 3. tužena (dalje: žaliteljice).

2.1. 1. i 3. tužena se žale zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlažu da drugostupanjski sud usvoji žalbu 1. tužene i 3. tužene kao osnovanu, te preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da prvostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Potražuju žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 1.368,70 eura.

2.2. 2. tužena u žalbi i dopuni žalbi navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu kao osnovanu, preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja ili podredno da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 1.999,97 eura.

3. Na žalbu žaliteljica odgovorili su 1. tužitelj i 2. tužiteljica (dalje: tužitelji) koji u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode žaliteljica, te predlažu da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu 500 bodova OT + 25% PDV-a i trošak sudske pristojbe u iznosu od 111,16 eura.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 i 155/23, dalje: ZPP), na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi razlozima presude koji su jasni i logični, te odgovaraju stanju spisa. Dakle, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima u presudi navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku. Naime, razlozi dani u obrazloženju pobijane presude su jasni logični i sasvim razumljivi. Prema tome, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju povredu se pozivaju žaliteljice.

7. Nisu osnovani žalbeni prigovori tužitelja u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 7. svibnja 2015. između KGI kao davateljice uzdržavanja s jedne i pok. PG i ŠG kao primatelja uzdržavanja te posljedično tome da je ništav ugovor o darovanju sklopljen između KGI kao darovateljice i OG kao obdarenika dana 19. travnja 2016. predmetne nekretnine i to jednosobnog stana na I. katu, površine 37,05 m2, koji se sastoji od spavaće sobe, kuhinje s blagovaonicom, ostave, hodnika i kupaonice, a koji se nalazi u zgradi u [adresa], sagrađenoj na čest. zgr. [katastarska čestica] (kat. čest. [katastarska čestica]), [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja brisanjem zemljišnoknjižnog stanja nastalog provedbom Ugovora o darovanju pod brojem ZS-6345/2016 i Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju provedenog pod brojem Z- 1519/15.

9. Suprotno žalbenim navodima tužiteljica drugostupanjski sud je pravilno i zakonito odlučio kada je utvrdio da je predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen između 1. tužene, te pok. PG i pok. ŠG (prednika tuženika žaliteljica) ništetan i bez pravne valjanosti, te kada je utvrdio da je ništetan i bez pravne valjanosti i Ugovor o darovanju zaključen između 2. tužene i 3. tužene, zatim kada je uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na stanu u [adresa] i kada je naložio žaliteljicama da tužiteljima nadoknade trošak postupka.

10. Naime, protivno žalbenim navodima Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je 2. tužena zaključila s pok. roditeljima je ništetan, odnosno isti je zaključen protivno načelu savjesnosti i poštenja i moralu društva, te protivno načelu zabrane prouzročenja štete.

11. Prvostupanjski sud je pravilnom i potpunom analizom svih provedenih dokaza, pravilno utvrdio i zaključio da su prilikom sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i davatelji uzdržavanja i primateljica uzdržavanja znali da su predmetnom nekretninom primatelji uzdržavanja ranije raspolagali Ugovorom o doživotnom uzdržavanju u korist tužitelja, pa je predmetni ugovor zaključen s nedopuštenom pobudom da se tužiteljima onemogući stjecanje predmetnog stana iako su oni uredno izvršavali sve svoje obveze.

12. Iz navoda tužitelja proizlazi da je 1998. (kada je izvršen otkup) pok. ŠG svojoj djeci, strankama u ovom postupku ponudio da netko od njih da novčana sredstva za otkup tog stana, a da potom onom tko je dao sredstva za kupnju stana taj stan i pripadne nakon smrti roditelja, odnosno naveli su da je tuženicama bilo poznato da su upravo tužitelji platili predmetni stan (te ostale troškove oko prijenosa vlasništva), te zaključili ugovor s roditeljima, jer je sukladno dogovoru u obitelji (u kojem su sudjelovale i tužene) njima trebao pripasti predmetni stan.

13. Da je 2. tužena znala da su pok. roditelji raspolagali sa stanom u korist tužitelja proizlazi iz Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, u članku IV. navedeno je da primatelji uzdržavanja izjavljuju da raskidaju i stavljaju van snage sve eventualne ranije zaključene ugovore u pogledu raspolaganja nekretninom, a davateljica uzdržavanja se obvezuje na traženje primatelja uzdržavanja svom bratu MG nadoknaditi novčana sredstva koja je on imao za otkup predmetnog stana po Ugovoru.

14. Nadalje, 2. tužena je u iskazu navela kako je upravo ona angažirala odvjetnika da sastavi predmetni ugovor, te da je taj odvjetnik tražio da donese svu dokumentaciju potrebnu za zaključenje ugovora. S obzirom da članak IV. Ugovora ne predstavlja ni bitan ni prirodan sastojak ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, očito je da je unesen na zahtjev 2. tužene, jer je ista angažirala odvjetnika, pa joj je dakle bilo poznato da su pok. roditelji ranije raspolagali s predmetnom nekretninom. To proizlazi i iz sadržaja odredbe, a posebno iz utvrđenja kojim se ona obvezala bratu vratiti novčana sredstva uložena u otkup.

15. Sasvim je očito (a to proizlazi iz iskaza svih stranaka), da su roditelji i tužitelja 1. tužitelja i 1. tužene i 2. tužene obavijestili da nemaju novčanih sredstava za otkup stana, a i sama 2. tužena je navela da su roditelji naveli kako ne znaju kako će smoći novčana sredstva za otkup stana, i da je oni nisu obavijestili kad je otkupljen stan, pa je s obzirom na novčanu situaciju roditelja morala znati da je ta sredstva dao njen brat.

16. Isto tako, 1. tužena je navela da je tužitelj svojim ponašanjem dao naslutiti da je to završen čin i da je taj stan pripao njemu, odnosno da je naglašavao da je dao potreban novac za otkup stana, te da se postavio da njemu pripada stan. Također i svjedokinja SG je navela u iskazu kako joj je pok. ŠG kazao da je sazvao svoju djecu i pitao tko je zainteresiran da kupi stan, pri čemu se jedino sin javio i naveo da će on to učiniti.

17. Prema tome, nije sporno da su žaliteljice znale da roditelji ne mogu sami otkupiti stan, logični su i navodi tužitelja o tome da su roditelji i obavijestili djecu da će stan pripasti onom tko otkupi stan, odnosno logično je da su sve stranke znale za Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojeg su tužitelji zaključili s pok. ŠG i PG. Stoga je sasvim očigledno da su pok. ŠG i PG, s jedne strane i 2. tužena s druge strane postupali protivno načelu savjesnosti i poštenja kad su u odnosu na istu nekretninu zaključili Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a s namjerom prouzročenja štete tužitelju, i protivno ranijem usmenom dogovoru u obitelji (prema kojem stan pripada tužiteljima koji su i dali novčana sredstva za otkup stana).

18. Također nije sporno da su roditelji su 2. tuženoj (kako je navela u svom iskazu) rekli da stan pripada njoj ako isplati 1. tužitelju novčani iznos od 10.000,00 € (kojeg nije isplatila, pa svakako nema ni moralno pravo na predmetni stan).

19. Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen s tužiteljima pok. ŠG i PG nikad nisu raskinuli (odnosno nisu pokrenuli sudski postupak za raskid tog ugovora), stoga isti proizvodi pravne učinke.

20. Također, po mišljenju prvostupanjskog suda, kao i ovog drugostupanjskog suda, sasvim sigurno nije moralno, posebno vodeći računa da se radi o obiteljskim odnosima, da roditelji i sestra bratu iza leđa zaključe ugovor o dosmrtnom uzdržavanju iako znaju da je s predmetnim stanom već raspolagano u korist tog brata (ovdje 1.tužitelja), tim više iako su znali da je njihov brat, smatrajući da će mu isti pripasti nakon smrti roditelja u isti uložio znatna financijska sredstva (otkup+porez).

21. Nadalje, namjera postupanja protivno načelu savjesnosti i poštenja proizlazi i iz toga što je 2. tužena, s roditeljima zaključila Ugovor o dosmrtnom (a ne doživotnom uzdržavanju) upravo da bi se mogla odmah (i prije tužitelja) uknjižiti, a iz tog razloga je i predmetni stan darovala kćeri, ovdje 3. tuženoj, iako ona nikad nije stupila u posjed tog stana.

22. Dakle, prvostupanjski sasvim pravilno nije utvrdio da je predmetni ugovor ništav samo zbog postojanja ranijeg ugovora o otuđenju te iste stvari, već iz razloga što iz svih rezultata dokaznog postupka proizlazi da se radi o nemoralnom pravnom poslu, zaključenom protivno načelu savjesnosti i poštenja i protivno ranijem dogovoru u obitelji.

23. Nesavjesno postupanje 2. tužene vidljivo je i iz ponašanja prije smrti pok. PG, kad je istu smjestila u dom, bez da je tužitelju dala informaciju gdje je majka smještena, a potom mu i onemogućila posjete majci.

24. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je savjesno i brižljivo analizirao i iskaz 1. tužene, a koja protivno žalbenim navodima nije nepristrana, s obzirom da s bratom, 1. tužiteljem nije bila u dobrim odnosima ( zadnji put su se čuli prije smrti majke), te među njima prema njenom iskazu uopće nema komunikacije. Uostalom ista svjedokinja je navela kako ne zna tko je vodio brigu o liječenju pok. oca i njegovom odlasku na kemoterapije (što su upravo radili tužitelji, kako bi proizlazilo iz ostalih izvedenih dokaza), pa je očito da je ona ( a uzimajući u obzir da je i sama tužena u ovom postupku) na sve načine nastojala umanjiti brigu tužitelja o pok. roditeljima, a posebno njihova prava u odnosu na predmetnu nekretninom.

25. Činjenica da tužitelji nisu tražili upis zabilježbe ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, protivno žalbenim navodima, upravo ukazuje na stupanj povjerenja kojeg su tužitelji imali u odnosu na navedeno raspolaganje (nije zabilježeno jer je svim članovima obitelji bilo poznato da predmetni stan pripada tužiteljima, a ne zato što su to skrivali, uostalom tužene su u iskazima i navele da je 1. tužitelj polagao pravo na taj stan).

26. Nedvojbena je činjenica da pok. roditelji stranaka ni ne bi stekli vlasništvo predmetnog stana da tužitelji svojim sredstvima isti nisu otkupili.

27. Iz iskaza svjedokinje SG, inače sestre pok. PG i tete 1. tužitelja, te 2. i 3. tuženih proizlazi da je 2. tužena nakon razvoda braka na roditelje vršila znatan pritisak kako bi joj prepisali stan, pa čak koristeći i prijetnje. Nadalje, ističe se i kako iz iskaza svjedoka SG, dr. M proizlazi da su tužitelji i izvršavali obveze, unatoč tome što je 2. tužena očito svim silama nastojala odvojiti tužitelje od pok. roditelja.

28. Konačno, da su pok. roditelji i bili nezadovoljni zaključenim ugovorom s tužiteljima i načinom izvršavanja obveza, isti su morali raskinuti na zakonom predviđen način, odnosno sporazumno ili u sudskom postupku, a što nesporno nije učinjeno.

29. Ugovor se ne stavlja van snage zaključivanjem drugog ugovora, odnosno nemoralnim i prijevarnim postupanjem na štetu tužitelja. Posebno se ističe kako je 2. tužena i prije zaključenja predmetnog ugovora znala za zaključeni ugovor o doživotnom uzdržavanju s tužiteljima, jer je **.**.2014. pok. PG preuzela primjerak tog ugovora iz arhive suda, dakle nekoliko mjeseci prije zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (koji je ugovor zaključen u svibnju 2015.).

30. Dakle, kako je sama 2. tužena navela (a što se citira i u žalbi) da je majka išla na Dračevac i donijela ugovor o doživotnom uzdržavanju, očito je da je 2. tužena znala za predmetni ugovor, te je potom s roditeljima svjesno zaključila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, iako je znala za prava tužitelja i obveze roditelja s osnova ranije zaključenog ugovora, a što nedvojbeno proizlazi iz otvrde iz spisa I R 404/05 (u kojem je izvršena ovjera ugovora o doživotnom uzdržavanju između tužitelja i pok. roditelja stranaka).

31. U odnosu na ništetnost ugovora o darovanju predmetnog stana izvršenog između 2. i 3. tužene, osim što je isti ništav jer nije zaključen u dobroj vjeri, isti je ništetan i iz razloga što nije zaključen u formi javnobilježničkog akta, ni solemnizirane isprave, a temeljem istog nesporno nije izvršena prava predaja nekretnine u posjed tuženoj ad.2 kao obdarenici.

32. Naime, iz iskaza 3. tužene OG proizlazi da se udala 2016., a da sa svojim suprugom živi zadnjih 5-6 godina na adresi u [adresa], dakle u vrijeme darovanja, a ni nakon darovanja nije živjela u tom stanu, a isto proizlazi i iz iskaza 2. tužene, pa dakle nikad nije došlo do prave predaje nekretnine u posjed.

33. Člankom 53. stavak 2. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22) određeno je da je javnobilježnički akt osobito potreban za pravnu valjanost darovnih ugovora bez predaje stvari u neposredan posjed daroprimca.

34. Člankom 482. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), koja propisuje oblik ugovora o darovanju, određeno je da se ugovor o darovanju nekretnine sklapa u pisanom obliku, te da ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerene (solemnizirane) privatne isprave.

35. Člankom 10. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV) određeno je da je neposredni posjednik osoba koja svoju faktičnu vlast izvršava osobno ili posredovanjem pomoćnika u posjedovanju, dok je člankom 15. stavak 1. istog Zakona određeno kako samim očitovanjem volje da se posjed predaje stjecatelju taj stječe neposredni posjed samo ako je već u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari.

36. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev 1182/14-2 od dana 30. srpnja 2017., odredba članka 482. stavak 2. ZOO-a prisilne je naravi i ne trpi nikakve iznimke, zbog čega ugovor o darovanju bez pravne predaje u posjed, a koji ugovor nije sklopljen u obliku propisanom odredbom iz članka 482. stavak 2. ZOO-a je ništetan.

27. U odnosu na točku 3. tužbenog zahtjeva, a kojom se traži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, ističe se i slijedeće: Tužitelji osnov za postavljanjem zahtjeva za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja imaju i u skladu s odredbom člankom 323. stavak 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti.

28. Takav stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci VSRH, Rev- 776/2004 od dana 27. srpnja 2005. Tužitelji ni nemaju pravni interes za utvrđenje predmetnih ugovora ništetnima, ukoliko ta ništetnost za posljedicu nema uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tih ugovora. Osnovna dužnost ugovornih strana koju im nameće ZOO u slučaju ništetnosti ugovora je povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum), dakle u konkretnom slučaju vraćanje stanja u zemljišnim knjigama na stanje prije provedbe pobijanih upisa.

29. 1. tužena je legitimirana kao zakonska nasljednica ranije tužene PG, a uostalom ista je preuzela postupak iza smrti majke, nije isticala prigovor promašene pasivne legitimacije, te se u cijelosti pridružila navodima ostalih tuženica, s obzirom da je ista bila zainteresirana za ishod postupka.

30. Ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja budući je sve utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

31. Dakle, suprotno svim žalbenim navodima žaliteljica u provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje koje žaliteljice neosnovano osporavaju.

32. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, o čemu je dao jasne, potpune i određene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući ih žaliteljice svojim žalbenim navodima u kojima u bitnom precjenjuju pravilno ocjenjene dokaze od strane suda prvog stupnja u svom subjektivnom smislu.

33. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, pravilno je obrazložena i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

34. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbe žaliteljica kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

35. Žaliteljicama nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer iste nisu uspjele sa svojim žalbama (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

36. Tužiteljima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš