Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-353/2021-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Roku Lukšiću, odvjetniku iz Jelse, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4383/2015 od 15. prosinca 2020 , u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tužiteljice ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-4383/2015 od 15. prosinca 2020. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom u točki I izreke odbijen je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je vlasnica dijela č. zem. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te dijela č. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to dijela tih nekretnina koje su prema oznakama točaka i broju te površini specificirane u presudi a prema skici sačinjenoj od strane dipl. ing. geod. AO od 18. travnja 2018. te zahtjevi da je tužiteljica ovlaštena temeljem presude zatražiti i provesti parcelaciju kao i upis prava vlasništva na tim dijelovima nekretnine.

2. Točkom II izreke tužiteljici je naloženo platiti tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.

3. Protiv te presude tužiteljica je podnijela žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se uvaženjem žalbe pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba je osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na realno određenom dijelu navedenih nekretnina kako je to precizirano u skici vještaka mjernika od 18. travnja 2018. i to dijela č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 21 m2, te dijela č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u površini od 64 m2.

9. Sud prvog stupnja utvrđuje te iz sadržaja spisa proizlazi slijedeće:

-č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana je u zemljišnim knjigama kao šuma površine od 533825 m² kao vlasništvo Republike Hrvatske, s time da je kod Ureda za katastar i geodetske poslove na dijelu te nekretnine zv. ... evidentirano više posjednika, između ostalih i prednika tužiteljice,

-č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisana je u zemljišnim knjigama kao pomorsko dobro;

-prema podacima iz Agrarnog spisa A.3941/47 (A-4039/47) agrarnu prijavu za č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] podnijele su dvije obitelji, i to obitelj NO pok. TO i KO pok. Ć, s time da se radi o bratićima, a uz NO kao podnositelja prijave upisani su: supruga A, sin TO, kći ZO, snaha N, te unuci T i JO, odnosno ukupno 7 osoba;

-uz BO su kao podnositelji agrarne prijave upisani: supruga K i tri kćerke: T, Z i J, odnosno ukupno 5 osoba.

-Agrarnom presudom su njih 12-ro dobili zajedno 56 motika zemlje (što pomnoženo sa 800 m², koliko je površina jedne motike, iznosi 44800 m2) s time da u odluci nije utvrđeno koji dio te površine pripada utuženoj č. zem. [katastarska čestica] jer su uz tu nekretninu dobili i dijelove č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

-NO pok. TO umro je 1962. a prema oporuci i priloženim rješenjima o nasljeđivanju te darovnim ugovorima, sinu TO ostavio u nasljedstvo 5/8 dijela nekretnina, a ostalim nasljednicima , odnosno supruzi ŠO, kćeri ZO i IO svakoj po 1/8 dijela s time da istima nisu obuhvaćene navedene nekretnine iz agrarnih odluka, jer prethodno iste nisu bile identificirana na način da su bili određeni suvlasnički dijelovi na istima,

-iza smrti ŠO proveden je ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-70/71, a njezinim nasljednicima utvrđeni su TO i ZO svaki u 4/12 dijela, a ostala djeca: IO, KO, ČO i CO svaki u 1/12 dijela, s time da niti u tom rješenju o nasljeđivanju nisu navedene nekretnine koje je su bile predmet Agrarnih odluka,

- PO pok. NO je nekretnine koje je naslijedila od roditelja darovnim ugovorom od 20. prosinca1971. darovala nećaku ŽO pok. TO,

-TO pok. NO umro je 1991., a njegovim nasljednicima proglašena su njegova djeca, a prema rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O-125/91 od 28.veljače1992. u nasljedstvo je sin NO dobio u cijelosti zemlju na „[adresa] u [adresa], kćer ...² na "[adresa] u [adresa]", a kćer JO pravo plodouživanja u novoj kući u [adresa], dok joj braća ne izgrade sobu sa WC-om u istoj uvali, a sve ostalo je pripalo u nasljedstvo ČO.

10.Sud prvog stupnja iz opisanih utvrđenja zaključuje kako je TO oporučno raspolagao i zemljištima koja su bila predmet Agrarnih odluka, ali kao da su iste isključivo njegovo vlasništvo i posjed, odnosno premašujući površinu koju drži u posjedu. Međutim, da prijeporna nekretnina nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju niti su nasljednici identificirali legate po površini pa da sud ne može utvrditi koje od tih nekretnina je naslijedio otac tužiteljice, a mogao je na svoje nasljednike prenijeti samo ono koje je doista i naslijedio. Pradjed tužiteljice NO pok. TO, da je agrarnom odlukom dobio svega 800 m2 č. zem. [katastarska čestica] u uvali [adresa] i predjelu zv. Badić, da prema podacima Ureda za katastar i geodetske poslove , Područni ured Starigrad proizlazi da je terenskom revizijom 1952. u posjedovni list 113 upisan kao posjed "za cijelo" samo NO na površini od 800 m2, na kojem se prema rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O-5/63 kao posjednik upisuje TO, a potom 2001. prema rješenju o nasljeđivanju poslovni broj O- 125/91 kao posjednik ČO pok. TO. Takvi zaključci da proizlaze i iz utvrđenja da je bratić pradjeda tužiteljice KO. Ć i sada evidentiran u posjedovnom listu broj 110 k. o. [katastarska općina] kao posjednik 600 m2 iste nekretnine, pa ukoliko je on dobio 600 m2 na ime pet osoba drži logičnim da je pradjed tužiteljice dobio 800 m2 te iste nekretnine na ime 7 osoba. Stoga da svi potomci TO pok. NO (prednika tužiteljice) mogu zajedno posjedovati maksimalno 800 m2 u što uključuje i 15m2 prijeporne građevine koja je evidentirana snimanjem 15. veljače 1968.

11.Cijeneći iskaz svjedoka MO pok. B (starog 66 godina) zaključuje da su prednici tužiteljice na prijepornom dijelu imali štalu jer da je isti potvrdio kako se uz more nalazila zgrada s terasom koju su koristili prednici tužiteljice za skupljanje gnoja koji su potom brodom prevozili u uvale u kojima su se nalazila polja, s time da su braća ČO i NO najprije izgradili kuću zapadno od štalice, koja je pripala ČO, a zatim predmetnu kuću za NO koji je istu još za života darovao svojoj kćerci odnosno tužiteljici, s time da su u blizini izgrađene još dvije kuće i to od strane ĐO i GO. Iz navedenog zaključuje da su potomci TO pok. NO na 800 m2 koji pripada agrarnom odlukom izgradili čak četiri kuće, odnosno dvije na mjestu nekadašnje štale, a da to proizlazi iz iskaza svjedoka EO.

12. Nadalje, utvrđuje da je prijeporna građevina izgrađena na tri nekretnine, dakle na navedenoj, a da se u površini od 64m2 proteže na č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je u zemljišnim knjigama upisana kao morska obala, koja prema odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine broj - 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZV) predstavlja opće dobro i ne može biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava. Odbija dokazni prijedlog tužiteljice da se zatraži podatak da li je za tu nekretninu utvrđena granica pomorskog dobra ili pokrenut takav postupak jer da se neposrednim opažanjem na licu mjesta sud uvjerio da se neprijeporno radi o nekretnini koja predstavlja pomorsko dobro. Kako je preostali dio navedene građevine izgrađen na nekretnini koja je vlasništvo jedinice lokalne samo uprave kao nekretnini koja nije predmet ovog postupka, a u naravi je javni put, te kako prijeporni dio ne može predstavljati samostalnu uporabnu cjelinu to odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezuje tužiteljicu naknaditi tuženiku parnične troškove na ime zastupanja.

13. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

14. Međutim osnovano tužiteljica žalbenim navodima ukazuje na za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje zbog čega nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

15. Naime, tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe te tijekom postupka tvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na prijeporu navodima da su njezini prednici još od 19. stoljeća u posjedu navedene nekretnine, a da je njihov posjed pošten, istinit i zakonit pa da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem odredbi ZV-a. Kao dokaze u prilog takvih tvrdnji i činjeničnih navoda na kojima temelji tužbeni zahtjev prilaže naprijed citiranu dokumentaciju, odnosno agrarne odluke, darovne ugovore te rješenja o nasljeđivanju donesena iza smrti i za života njenih prednika. Stoga je prema mišljenju ovoga suda radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice potrebno utvrditi ispunjenost pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću jer se na taj osnov stjecanja tužiteljica poziva činjeničnim navodima s time da se prema odredbi čl. 388. st. 1. i 2. ZV-a stjecanje promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava od stupanja na snagu ZV-a prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama i posebnim zakonom nije drugačije određeno, a stjecanje promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

16. Naime, donošenjem ZV-a stupila je na snagu i odredba čl. 150. st. 4. ovoga Zakona kojom je propisano da samostalni posjednik stvari u vlasništvu RH stječe dosjelošću vlasništvo stvari pošto je njegov posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga propisanog u stavku 2. i 3. te odredbe (za nekretnine 20 godina), dakle protekom 40 godina s time da je odredbom čl. 388. st. 4. citiranog Zakona bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ali je ta odluka ukinuta od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske (odlukama broj U-I-58/97, U-I-1235/97, U-I-237/1997, U-I-1053/97 i U-I-1054/97). Međutim, prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženog u presudama Trgo protiv RH i drugima, koje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske, (npr. u odluci Rev-158/17 od 7. svibnja 2019) takvu grešku zakonodavstva, ako ne postoje suprostavljena prava nekih trećih osoba, ne mogu snositi posjednici, građani, nego sama država.

17. Dakle, vrijeme samostalnog poštenog posjeda, kao i kvalificiranog posjeda na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu prije 8. listopada 1991. uračunava se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, pa je u konkretnom slučaju s obzirom na opisane činjenične navode kojima tužiteljica temelji tužbeni zahtjev, da je dosjelošću preko svojih prednika stekla vlasništvo te nekretnine, valjalo to utvrditi, s time da za sada ne bi proizlazilo da je u konkretnom slučaju pravo tužiteljice kao posjednika i njenih prednika suprotstavljeno pravo neke treće osobe.

18.Pri tome je prema mišljenju ovoga suda potrebno utvrditi i cijeniti sadržaj cjelokupne dokumentacije koja je priložena u spis, pa i navedenih agrarnih odluka, te rješenja i darovnih ugovora, ali ta dokumentacija prema mišljenju ovoga suda sama za sebe ne bi bila odlučujuća za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocijeniti sve priložene i provedene dokaze te u okviru dokaznih prijedloga stranaka provesti i druge dokaze kako bi se o tužbenom zahtjevu donijela pravilna odluka, radi utvrđenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na temelju zakona - dosjelošću odnosno kvalitete i trajanja posjeda te poštenja tužiteljice i njenih prednika kao posjednika pri čemu je s obzirom na jedinstvo nekretnine potrebno utvrditi status cjelokupne nekretnine.

19. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] proizlazilo bi doista da je upisana kao pomorsko dobro i da se na takvoj nekretnini ne mogu stjecati stvarna prava prema odredbama ZV-a kao što to pravilno zaključuje sud prvog stupnja. Međutim, prema mišljenju ovoga suda utvrđenje da li je nekretnina u statusu pomorskog dobra potrebno je utvrditi ne samo neposrednim opažanjem, kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju već i utvrđenjem da li je na tom području utvrđena granica pomorskog dobra, odnosno eventualno pokrenut takav postupak, kao što je tužiteljica predložila, a što je sud prvog stupnja odbio provesti.

20.Naime, odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03, 100/04,141/06, 38/09 i 23/11 – dalje ZPDLM)koji je bio u primjeni kod donošenja pobijane presude pomorsko dobro ima status općeg dobra u uporabi svima i nalazi se u strogom pravnom režimu na način da je zabranjen pravni promet takvim nekretninama. Prema odredbi čl. 5. st. 2. citiranog Zakona zabranjeno je stjecanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava na tim nekretninama jer su izvan vlasničkog režima što se po načelu jedinstva nekretnina odnosi na zemljište i zgrade sukladno stavku 1. toga članka, s time da je odredbom čl. 10. bilo propisano da Republika Hrvatska upravlja pomorskim dobrom te raspolaže kroz institut koncesija. Odredbom čl. 3. toga Zakona bilo je definirano što čini pomorsko dobro, odnosno što se smatra morskom obalom ali treba voditi računa da se prema odredbi čl. 14. odluka o granici pomorskog dobra utvrđuje u upravnom postupku, a to da li je neka nekretnina pomorsko dobro određeno je samim zakonom, odnosno za postojanje takvog statusa nije mjerodavan upis u zemljišnoj knjizi jer takav status nekretnina ima po samom zakonu uvažavajući kriterij položaja u prostoru i namjenu. Sada važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 83/23 – dalje ZPDML/23) na identičan način regulira pravni status pomorskog dobra kao i način utvrđivanja granice pomorskog dobra po prijedlogu nadležnog Županijskog povjerenstva za granice pomorskog dobra.

21. Stoga će sud prvog stupnja u daljnjem tijeku postupka upotpuniti činjenično stanje sukladno uputama iz ove odluke, te primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a o zahtjevu tužiteljice donijeti novu zakonitu odluku.

22. Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 370. ZPP-.a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 29. listopada  2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak