- 1 -              Revd 2271/2023-6

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2271/2023-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Paulić, Mirjane Magud i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. B., iz Z., OIB ..., zastupana po punomoćniku M. L., odvjetniku iz O., protiv tuženika K. b. c. Z., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima M. P. i M. Č. M., zaposlenici po punomoći i umješača na strani tuženika C. o. d.d., iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici K. S., zaposlenici po punomoći, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1170/2022-4 od 31. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2769/2020-147 od 9. lipnja 2022., u sjednici održanoj 28. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

 

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1170/2022-4 od 31. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2769/2020-147 od 9. lipnja 2022., uz tvrdnju da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda izneseno u predmetnoj presudi odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda.

 

2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

 

3. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

 

4.1. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljena pravna pitanja koja glase:

 

1. „Može li se drugostupanjski sud stavljati u ulogu medicinskih vještaka i odlučne činjenice od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a za utvrđivanje kojih nema potrebnih stručnih znanja vještaka medicinske struke, sam utvrđivati i to protivno onome kako su odnosne činjenice utvrđene po vještacima medicinske struke u postupku pred prvostupanjskim sudom?“,

uz tvrdnju da u pogledu tog pravnog pitanja odluka suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda i to odluke broj Rev x-346/2016 od 9. travnja 2019., prema kojem drugostupanjski sud ne može stavljati u ulogu medicinskih vještaka i odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, i koje je odlučio utvrditi upravo određivanjem medicinskog vještačenja, sam utvrđivati jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem.

 

2. „Da li u pogledu tražbine naknade neimovinske štete, odnosno isplate pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled, ime i dostojanstvo, odnosno na tjelesno i duševno zdravlje zbog nesavjesnog liječenja u postupku koji je predmetno u pitanju, u kojem osnova postavljenog tužbenog zahtjeva predstavlja okolnost da je tužiteljica bila izložena predmetnom nesavjesno provedenom postupku liječenja prilikom zdravstvenog zbrinjavanja tužiteljice u smislu pogrešne dijagnoze i nepravilno propisanih lijekova, kao i načina postupanja koji nisu bili primjereni imajući u vidu objektivno postojeće zdravstvene prilike tužiteljice koje nije zahtijevalo primijenjeni postupak liječenja, odnosno propisani su lijekovi za oboljenje koje kod tužiteljice nije niti postojalo, a koje postupanje je dovelo do povrede prava osobnosti tužiteljice, zastara počinje teći od završetka postupka liječenja, odnosno takvog nesavjesno provedenog postupka liječenja, odnosno od kada je tužiteljica prestala biti izložena postupcima liječenja proizašlih iz neodgovarajućeg načina liječenja u vidu pogrešno postavljenih dijagnoza i u tom smislu primijenjenog neodgovarajućeg načina liječenja, odnosno kada je tuženik prestao poduzimati radnje – pretrage, preglede i druge liječničke postupke koje su u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetno primijenjenim neodgovarajućim načinom liječenja tužiteljice i koje radnje predstavljale povredu prava osobnosti tužiteljice s obzirom da su poduzimane u okviru pogrešno postavljene dijagnoze primjenom nesavjesnog postupka liječenja, a kako to proizlazi iz dokaza u vidu iskaza vještaka medicinske struke izvedenih u okviru prvostupanjskog postupka, odnosno da li se u odnosu na određivanje početka zastarnog roka u pogledu saznanja tužiteljice za opseg i visinu štete u smislu subjektivnog roka zastare za naknadu imovinske štete radi povrede prava osobnosti zbog nesavjesnog liječenja može uopće uzimati u obzir stabilizacija tužiteljičinog zdravstvenog stanja imajući u vidu da prethodno nije niti postojalo ikakvo narušeno zdravstveno stanje tužiteljice koje bi zahtijevalo predmetno primijenjeni postupak liječenja u smislu postavljanja dijagnoze i propisanih lijekova za oboljenje koje nije postojalo, odnosno kada prethodno zdravstvene prilike tužiteljice nisu niti bile takve naravi da zahtijevale predmetno primijenjeni postupak liječenja u okviru kojeg su postavljene pogrešne dijagnoze i sukladno tome tužiteljica izložena provedenom postupku neodgovarajućeg ( nepotrebnog ) liječenja?“,

uz tvrdnju da u pogledu tog pravnog pitanja odluka suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-1888/2021-2 od 03. lipnja 2022., prema kojem se „početak tijeka zastarnog roka zahtjeva za naknadu neimovinske štete kod povrede prava osobnosti računa od trenutka kada je završeno liječenje“, i pravnog shvaćanja revizijskog suda u odluci br. Rev 1254/2014-3 od 9. ožujka 2021., prema kojem „završetak liječenja, odnosno stabilizacija zdravstvenog stanja smatra se trenutkom nastanka štete, jer se tada sa sigurnošću može utvrditi opseg i stupanj svih okolnosti koje utječu na visinu novčane naknade na ime povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1100. i čl. 1101. ZOO.“, kao i odluke revizijskog suda br. Revd 4571/2021-2 od 3. studenoga 2021. kojom je dopušteno podnošenje revizije zbog pravnog pitanja: Nastaje li obvezni odnos naknade neimovinske štete zbog bolesti koja se nikada nije stabilizirala već je do smrti oštećenika postupno i stalno progredirala u trenutku dijagnosticiranja bolesti ili je trenutak nastanka tog odnosa potrebno vezati za trenutak mogućnosti utvrđenja obujma nastale štete odnosno svih onih okolnosti odlučnih za utvrđivanje pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 1100. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO/05)?

 

3. „Ocjenjuje li sud u postupku naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti postojanje pravnog osnova za isplatu pravične novčane naknade primjenom pravnog standarda pravičnosti uzimajući u obzir ukupnost okolnosti konkretnog slučaja i težinu povrede prava osobnosti, a pri tome strah, fizički bolovi i dr. predstavljaju jedino i isključivo kvalifikatorne okolnosti od kojih zavisi određivanje visine pravične novčane naknade i da li u tom smislu u postupku utvrđena okolnost da je tužiteljica bila izložena nesavjesnom liječenju primjenom visokog stupnja profesionalne nepažnje koje je dovelo do pogrešno postavljenih dijagnoza veoma teškog duševnog oboljenja ( povratni depresivni poremećaj, akutni psihotični poremećaj, shizoafektivni poremećaj i drugi neorganski poremećaj) i sukladno tome primijenjen postupak liječenja za oboljenje koje nije postojalo, kako to iz izvedenih dokaza u vidu iskaza sudskih vještaka proizlazi da je riječ u konkretnoj situaciji u pitanju, te u tom smislu i propisivanja neodgovarajućih lijekova za oboljenje koje ne postoji, a osnovom kojeg nesavjesnog liječenja je dobila stigmu teškog duševnog bolesnika, predstavlja povredu prava osobnosti koje je po svojoj naravi takve težine da opravdava, u svezi s okolnostima slučaja ( prilikom provedbe odnosnog nepravilnog postupka liječenja tužiteljica je bila izložena izrazito ponižavajućem pristupu u liječenju na način da je na prijevaran način pod pratnjom inspektora u civilu prepraćena na Kliniku ... Z., gdje je prisilno zadržana, svezana u stezulju i povezana remenjem, prekomjerno sedirana i nasilno zadržana dva dana od 05.-07. listopada 2007. god. i tijekom dviju idućih hospitalizacija na Klinici ... Z. iniciranih temeljem djelovanja i heteroanamnestičkih podataka tadašnjeg bračnog druga – dr. sc. K. R. kao zatvorena na najteži, biologijski odjel Klinike ..., gdje je smještena s najtežim duševnim bolesnicima u istu, prenatrpanu sobu sa šest kreveta te se bojala i danju, a posebno po noći da bi joj tko od teško bolesnih pacijentica mogao naškoditi, te je bila smještena u sobu u kojoj se najtežim psihičkim bolesnicima davala terapija elektrošokovima, što je polučilo krajnji strah u tužiteljice jer je prof A. M. P. uvodila različite psihofarmake, uz komentar da prethodni ne djeluju, te je tužiteljica procijenila da postoji mogućnost da i ona bude podvrgnuta elektrošokovima ukoliko dr. A. M. P. procijeni da propisana terapija ne djeluje zadovoljavajuće, zatim da je do odnosnog liječenja došlo zbog djelovanja bračnog druga tužiteljice i da su postavljene dijagnoze koje su zasnovane jedino i isključivo na heteroamnestičnim podacima dobivenim od bračnog druga tužiteljice predstavljale osnovu za postavljanje zahtjeva bračnog druga prema tužiteljici da pristane na sve prijedloge u svezi brakorazvodne parnice i rješenja međusobnih imovinsko-pravnih pitanja ili u protivnome će pozivanjem na postavljenju dijagnozu biti izložena postupku oduzimanja poslovne sposobnosti i lišenja roditeljskog prava) pod kojima je došlo do primjene nesavjesnog postupka liječenja i posljedica odnosnog liječenja koje proizlaze iz nepravilno postavljene dijagnoze ( teško duševno oboljenje ), dosudu pravične novčane naknade , odnosno da su in concreto ostvarene pretpostavke za ostvarivanje prava na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i da li se u ovakvoj pravnoj situaciji može govoriti da nije došlo do povrede prava osobnosti koja tužiteljici daje za pravo naknadu odnosne štete i da li se jedino može govoriti samo o visini primjerene naknade koja pripada tužiteljici?“,

uz tvrdnju da u pogledu tog pravnog pitanja odluka suda drugog stupnja odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda i to: odluke broj Rev 949/2016-2 13. studenoga 2018. u kojoj je navedeno „Iz sadržaja citiranih odredbi i njihovim smislenim tumačenjem proizlazi da institut povrede prava osobnosti, a kako je propisan ZOO/05, je uspostavljen kao koncept neimovinske štete na drugačiji način od onog, a kako je to bilo propisano odredbom čl. 198. – 205. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) u smislu da sada povrede prava osobnosti je pravni osnova u odnosu na koji se naknađuje pravična novčana naknada, pri čemu fizički bolovi, strah itd., a koji su prema konceptu ZOO/91 bili samostalni pravni osnovi neimovinske štete, sada imaju samo značaj kvalifikatornih elemenata za određivanje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, a koji kvalifikatorni elementi se ne ocjenjuju pojedinačno, niti se za njih pojedinačno ne određuje pripadajuća naknada (a kako to pogrešno čine oba nižestupanjska suda određujući naknadu za fizičke bolove, strah, duševne boli zbog smanjenih životnih aktivnosti, naruženost), već na temelju tih kvalifikatornih elemenata, sagledavajući u ukupnosti u okolnostima konkretnog slučaja, se određuje primjerena novčana naknada zbog povrede prava osobnosti.“, kao i odluke Županijskog suda u Splitu br. Gž-2170/2019-2 23. prosinca 2020. u kojoj je navedeno: „naknadu treba utvrditi u jedinstvenom iznosu zbog ukupnosti povrede prava osobnosti. Intenzitet pretrpljenih boli i straha, naruženosti i trajnog smanjenja životnih aktivnosti samo su kvalifikatorne okolnosti koje, između ostalog, treba imati u vidu kod ocjene visine nastale štete.“, te revizijskog suda br. Rev 777/2015-2 25. rujna 2018. u kojoj je navedeno „ Prilikom odlučivanja o visini naknade za neimovinsku štetu valja voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, sve u smislu odredaba čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, te odluke revizijskog suda br. Rev 2453/13-2 29. kolovoza 2017. u kojoj je navedeno „ Sukladno tome, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za određivanje naknade za neimovinsku štetu - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima konkretnog slučaja, visina po sudu određene naknade mora se kretati samo u okviru tih osnovnih i općih smjernica i njezine prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika. U smislu ranije citiranih odredaba ZOO neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti“.

 

4.2. Uz navedena pitanja prijedlog podnosi i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a pozivajući se na povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 6.1. stavkom. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda do koje je došlo zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u pogledu primjene odredbe čl. 8. ZPP-a i s tim u svezi pogrešne primjene materijalnog prava po pitanju odredbi čl. 19. st. 1. i. 2. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a, koja se ogleda u tome što „po pitanju utvrđivanja pravno odlučnih činjenica koje predstavljaju osnovu tužbe niti sud prvog stupnja niti sud drugog stupnja nisu pristupili ocijeni izvedenih dokaza savjesno i brižljivo, kako svakog dokaza zasebno i u međusobnoj svezi, tako i uzimajući u obzir rezultate cjelokupnog postupka i stoga je parnični postupak u tužiteljevom predmetu proveden nepravilno, zbog čega sudovi nisu na propisani način utvrdili pravno odlučne i dokazno važne činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza na koje se tužiteljica pozivala u postupku i kojima se potkrjepljuju pravno odlučni navodi koji predstavljaju osnovu pravo zaštitnog zahtjeva za isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti do koje je došlo nesavjesno provedenim postupkom liječenja tužiteljice i iz kojih proizlazi da povreda pravno priznatih oblika prava osobnosti (...) nisu primijenili propisani standard pravičnosti i uzeli u obzir pravno odlučne i dokazno važne činjenice iznesene po tužitelju koje su potkrijepljene dokazima izvedenim u postupku“.

 

5. Predmet spora je naknada naknade štete koju tužiteljica potražuje od tuženice s osnove pogrešno postavljene dijagnoze i pogrješnog liječenja, odnosno povrede prava osobnosti.

 

6. Odbijen je, po drugostupanjskom sudu, tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, između ostalog, i zbog zastare. Prema shvaćanju toga suda utvrđena šteta (pretrpljeni strah) je trajao do kraja hospitalizacije, dakle do 5. veljače 2008., dok je privremeno umanjenje životne aktivnosti tužiteljice trajalo 3-4 mjeseca početkom 2008., odnosno najduže do lipnja 2008., no kako je kod tužiteljica već 2008. uz mirovinu radila i na dva honorarna posla, tužiteljici je 30. prosinca 2008. utvrđena zdravstvena sposobnost za rad u Ministarstvu ... gdje je radila od 20. siječnja 2009. i kako je i na kontroli od 27. kolovoza 2009. utvrđeno da je stanje zadovoljavajuće, odnosno da se zdravstveno stanje tužiteljice do tada ustalilo, te je od tada tužiteljici počeo teći rok za tužbu za naknadu te štete, a kako je tužba tužiteljice podnesena 18. veljače 2014., tuženikov prigovor zastare ocijenjen je osnovanim (čl. 230. st.1. ZOO-a).

 

7. Prema ocjeni ovoga suda postavljeno pitanje vezano za zastaru nije važno jer je izneseno pravno shvaćanje o početku tijeka zastarnog roka, završetkom liječenja, u skladu s praksom revizijskog suda, a na koju se i sama tužiteljica u prijedlogu pozvala. Osim toga uz postavljeno pitanje, vezano za zastaru nije ukazano ni na jednu odluku drugostupanjskon niti revizijskog suda u kojem bi bilo izneseno pravno shvaćanje vezano za situaciju podudarnu ovoj konkretnoj, tj. nesavjesnog provedenog postupka liječenja, odnosno prestanka izloženosti postupcima liječenja proizašlih iz neodgovarajućeg načina liječenja u vidu pogrešno postavljenih dijagnoza i u tom smislu primijenjenog neodgovarajućeg načina liječenja, kako to u ovom slučaju tvrdi tužiteljica i nastupanja zastare.

 

8. Iz navedenog razloga ni ostala postavljena pitanja, koja se odnose na postojanje okolnosti koje opravdavaju dosudu naknade štete i na visinu same štete nisu važna jer se radi o pitanjima o kojima odgovor na njih zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja i utoliko ne mogu biti važna za ravnopravnost svih u primjeni materijalnog prava, s tim da prvo pitanje polazi i od pogrešne pretpostavke da je drugostupanjski sud zanemarujući medicinsku dokumentaciju sam utvrđivao činjenice za koje nema stručna znanja.

 

9. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a, to je na temelju odredbe čl. 387. i čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, riješeno kao u točki I. izreke.

 

10. Imajući u vidu izneseno predlagateljica nije učinila vjerojatnim da su joj povrijeđena temeljna ljudska u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, te je u tom dijelu prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a te riješiti kao u točki II. izreke.

 

Zagreb, 28. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.