Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1244/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Stašeku, odvjetniku u Crikvenici, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3487/2019 od 3. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3487/2019 od 3. rujna 2025.:

- u točkama I., II. i IV. izreke i

- u točci III. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 3. stavka 2. ugovora o kreditu broj 396-217/2007 od 16. listopada 2007. kojom je ugovoreno da se interakalarna kamata naplaćuje uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 4. stavka 3. tog ugovora kojom je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

II. Djelomično se preinačava točka III. presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3487/2019 od 3. rujna 2025. u dijelu kojim su utvrđene ništetnima ugovorna odredba članka 2. stavka 1. ugovora o kreditu broj 396-217/2007 od 16. listopada 2007. kojom je ugovorena isplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, ugovorna odredba članka 3. stavka 2. tog ugovora kojom je ugovoreno da u razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope i ugovorna odredba članka 4. stavka 3. tog ugovora kojom je ugovorena otplata kredita u 84 mjesečnih anuiteta na način da se odbija zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3487/2019 od 3. rujna 2025.

II. Žalba tuženika izjavljena protiv odluke o troškovima postupka iz točke V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-3487/2019 od 3. rujna 2025. se djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana pa se točka V. izreke te presude:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.952,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2025. do isplate

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 113,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3. rujna 2025. do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točkama I. i III. izreke presude utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu broj 396-217/2007 sklopljenog 16. listopada 2007. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita i to u dijelu ugovornih odredbi (sadržanih u člancima 2. i 4). tog ugovora kojima su isplata i otplata kredita te plaćanje interkalarne kamate ugovoreni uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF), kojima je ugovorena isplata interekalarne kamate te otplata kredita u 84 mjesečnih anuiteta i u dijelu ugovornih odredbi (sadržanih u članku 6.) tog ugovora kojima je ugovoreno ovlaštenje tuženika da kamatnu stopu mijenja u skladu sa svojom odlukom ili drugim aktom. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 1.096,07 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 7.234,07 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.065,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatma od

3. rujna 2025. do isplate.

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem dopuštena preinaka tužbe.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavcima 2. i 3. tog Zakona) i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavcima 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu 396-217/2007 sklopljenog 16. listopada 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su odredbe sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i svjedoka, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 16. listopada 2007. u [adresa] između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 396-217/2007 za kupnju novog motornog vozila s ugovorenim iznosom kredita od 34.788,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,60% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate 7 godina (84 mjeseca)

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke, bez pojedinačnog pregovaranja, sporazumjele o tome da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,60 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 16. listopada 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornim odredbama o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da sporne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nisu jasno i razumljivo sastavljene te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, iznosi 54.505,05 kn /7.234,07 EUR/[1]

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (6,50% i 7,30%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (5,60%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 8.258,38 kn /1.096,07 EUR/

- da je ugovor prestao ispunjenjem i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope u ukupnom iznosu od 8.330,14 EUR sa zateznim kamatama o kojima je odlučio uz primjenu članka 1115. ZOO-a.

Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući na takav način pobijane odluke, ocjena je ovog suda da u njihovom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Imajući na umu da je tužitelj prije zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbu na način da je podneskom od 4. studenog 2020. uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kumulirao i zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te da je ta preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama iako se tuženik toj preinaci protivio (članak 190. stavak 3. ZPP-a), nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s navodno pogrešnom primjenom članka 190. ZPP-a.

11. Nije počinjena bitna povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 186.b ZPP- a jer zahtjev kojim tužitelj (u podnesku od 1. prosinca 2020.) traži isplatu iznosa koji će biti specificiran nakon nalaza i mišljenja vještaka nije postavljen u skladu s odredbama ZPP-a o stupnjevitoj tužbi.

11.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2237/2014-2 od 4. lipnja 2019. koje je primjenjivo na ovaj predmet jer je riječ o usporedivoj situaciji, podnesak tužitelja od 1. prosinca 2020. u kojem tužbeni zahtjev nije postavljen tako da može poslužiti kao ovršna isprava, a o takvoj je (preinačenoj) tužbi ovdje riječ, ima značenje podneska koji ne sadrži sve da bi se po njemu moglo postupati. Zbog toga je prvostupanjski sud trebao u skladu s odredbama članka 109. stavaka 1. i 2. ZPP-a pozvati tužitelja da taj podnesak ispravi. Pravilno, stoga, žalitelj navodi da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu članka 109. ZPP-a, međutim nije riječ o povredi koja je, u smislu članka 345. stavka 1. ZPP-a, mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke jer je tužitelj navedeni nedostatak (sam) ispravio podneskom od 4. siječnja 2024. kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev. S obzirom na to da je riječ o ispravku, a ne preinaci tužbe, nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a kada je sud prvog stupnja odlučio o tužbenom zahtjevu iz podneska od 4. siječnja 2024. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

12. Suprotno tvrdnjama žalitelja pobijana presuda sadrži razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa se pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, može ispitati. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik i na koju ovaj sud pazi po služenoj dužnosti u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 70/2019.).

12.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira zaključak suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe nepoštene ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik žalbenim razlogom razlog bitne povrede postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. Zbog toga će osnovanost tih navoda biti ocijenjena prilikom razmatranja postojanja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine zahtjeva za isplatu izveden je u cijelosti u skladu s odredbama članka 260. stavka 1. i 2. ZPP-a, s obzirom na to da je financijski vještak obrazložio svoj pisani nalaz i mišljenje na glavnoj raspravi, uključujući i u odnosu na primjedbe i prigovore tuženika.

13.1. Iz spis predmeta i iz utvrđenja prvostupanjskog suda, proizlazi da je tuženik učinkovito sudjelovao u pribavljanju nalaz i mišljenja financijskog vještaka. Taj mu je nalaz s mišljenjem dostavljan te je tuženik bio upoznat s utvrđenjima vještaka. Stoga mu je bila pružena učinkovita mogućnost da ta utvrđenja ospori. Tu je mogućnost i iskoristio. Prvostupanjski je sud, radi ispitivanja tvrdnji tuženika koje se odnose na utvrđenja iz pisanih nalaza i mišljenja i odgovaranje na tuženikove primjedbe, zatražio dodatna pisana pojašnjenja vještaka te ga je na glavnoj raspravi, na koju je tuženik bio pozvan, saslušao. Na toj je raspravi tuženiku bilo omogućeno postavljanje pitanja i zahtijevanje daljnjih razjašnjenja. Činjenica da tuženik tu mogućnost nije iskoristio nema značaj toga da mu je uskraćena mogućnost da se njegove primjedbe na pisani nalaz vještaka rasprave na prihvatljiv i dostatan način pa neosnovano u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Nakon usmenog saslušanja vještaka, sud prvog stupnja je ocjenjujući taj dokaz zasebno i zajedno s ostalim ispravama odlučnim za utvrđenje visine, utvrdio visinu kondikcijskog zahtjeva. S obzirom na to da je tuženiku bila pružena mogućnost da učinkovito sudjeluje u postupku pribavljanja nalaza i mišljenja koji su korišteni za odlučivanje o visini tužbenog zahtjeva za isplatu, koju zbog propuštanja sudjelovanja na glavnoj raspravi na kojoj je saslušan vještak nije iskoristio, činjenica da nije zadovoljan ocjenom tog dokaza i visinom zahtjeva koju je na temelju tog dokaza i drugih dokaza utvrdio prvostupanjski sud, nema značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a. Osim toga, prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza, dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu odredbu parničnog postupka. Isto tako, to što su u postupku provedeni dokazi ocijenjeni tako da su na temelju njih prigovori tuženika visini zahtjeva ocijenjeni neosnovanim nema značaj nezakonitog postupanja kojim je tuženiku uskraćeno raspravljanje.

14. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 502.c ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

14.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

14.2. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (članak 96. stavak 2. i članak 100. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik kao i iz iskaza svjedoka koji je saslušan na njegov prijedlog ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni. Stoga u žalbi neosnovano predbacuje prvostupanjskom sudu da je pobijana odluka o ništetnosti spornih ugovornih odredbi donesena „nekritički“. Zbog toga što zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007 nije dovedena u pitanje pravilan je zaključak suda prvog stupnja o vezanosti tog suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 kojim su navedene odredbe ocijenjene nepoštenima. S obzirom na to da su se ostvarili uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora i za vezanost suda tim utvrđenjima, neodlučni su žalbeni navodi tuženika o tome da u ovom pojedinačnom postupku nije sagledana opravdanost primjene utvrđenja iz kolektivnog spora u ovom predmetu.

15. Na pravilnost odluke o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope ne utječu žalbeni navodi tuženika kojima prigovara prvostupanjskom sudu da nije ocijenio njegovu Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama koja se primjenjuje od 1. siječnja 2011. To stoga što su za ocjenu transparentnosti i poštenosti odlučne su u smislu članka 98. ZZP-a obavijesti pružene potrošaču prije i prilikom sklapanja ugovora, više godina prije nego što je donesena Metodologija o kojoj je riječ.

16. Pravilno je sud na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, u odnosu na odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, zaključio da je riječ o odredbama koja nisu jasno i razumljivo sastavljene i koja su nepoštene jer uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 102. stavka 1. ZZP/2007 iste ocijenio ništetnima. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točka I. izreke prvostupanjske presude i točka III. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na odredbu o otplati anuiteta i isplati interkalarne kamate uz primjenu valutne klauzule u CHF.

17. Odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužitelju isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF u iznosu od 7.234,07 EUR i o jednostranoj izmjeni kamatne stope u iznosu od 1.096,07 EUR, koji su iznosi pravilno utvrđeni financijskim vještačenjem temelji se na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje ZOO).

17.1. Visina primijenjenog tečaja na dan uplate utvrđena je pravilnom ocjenom financijskog vještačenje koje je u cijelosti podudarno s pregledima prometa po kreditu, iz kojih isprava proizlazi da je tuženik prijevremene uplate kredita pretvarao u CHF prema tečaju kada su prijevremene uplate izvršene, zadržavao ih na posebnom kontu (kontu preplate), a obveza tužitelja zatvarana je na dan dospijeća obveze i to prema tečaju na taj dan. Zbog toga tuženik neosnovano u žalbi tvrdi da je visina zahtjeva za uplatu pogrešno utvrđena.

17.2. Na pravilnost utvrđene visine kondikcijskog zahtjeva ne utječu žalbeni prigovori tuženika o tome da je isto vještačenje provedeno kao da je su stranke zaključile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naprotiv, izračun vještaka sačinjen je u skladu s pravilnim utvrđenjem suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o obvezi tužitelja da otplaćuje predmetni kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Modifikacija ništetne ugovorne odredbe o vraćanju kredita uz valutnu klauzulu u CHF na način kako je to predlagao tuženik tijekom prvostupanjskog postupka (primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom razdoblju) značila bi njezino djelomično ostavljanje na snazi, a što u svjetlu odredbe članka 102. stavka 2. ZZP/2007 nije dopušteno.

17.3. Neosnovano žalitelj prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Za odgovoriti je žalitelju i to da je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, ocijenjena ništetnom. S obzirom na to da zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. do 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva pravilno sud prvog stupnja nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike.

17.3.1. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj se situaciji potrošaču zaista ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/2007 kao prisilni propis predviđa. Ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču (članak 102. stavak 1. u vezi s člankom 96. stavkom 1. ZZP/2007), a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je, bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere, u ugovor unio sam trgovac, prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi kako ih definira ZZP/2007 s ciljem da ne obvezuju potrošača, je to da trgovac ima koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Tuženik gubi iz vida smisao i prirodu ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima i pogrešno tvrdi da posljedice te ništetnosti mogu stvarati koristi za trgovca jer je iz odredbi posebnog zakona (ZPP/2007) jasno da ne upućuju na tu posljedicu (članak 233. stavak 1. ZOO-a).

18. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare.

19.1. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. lipnja 2019. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 13. lipnja 2014. u odnosu na odluku o jednostranoj izmjeni kamatne stope i 14. lipnja 2018. u odnosu na odluku o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF).

20. Zbog razloga navedenih u točkama 17. do 19.1. ovog obrazloženja na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude.

21. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka sporazum stranaka iz članka 2. ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Najprije, utvrđenje ništetnosti odredbe o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu broj 396-217/2007 od 16. listopada 2007. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u točci IV. izreke pobijane i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju pobijane presude, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (a ne tužitelja na otplatu kredita), nije riječ o odredbi koja u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/2007 može stvoriti znatnu neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 99. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe odbijen te je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude.

22. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka sporazum stranaka o otplati kredita u 84 mjesečna anuiteta sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Riječ je o ugovornoj odredbi koja je rezultat pojedinačnog pregovaranja koja ne ulazi u područje primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi iz članka 96. stavka 1. ZZP/2007. Zbog toga je na temelju 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe je odbijen.

23. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka sporazum stranaka o tome da će tužitelj platiti tuženiku interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope u razdoblju od dana korištenja kredita do dana stavljanja kredita u otplatu. Utvrđenje ništetnosti te odredbe izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu broj 396-217/2007 od 16. listopada 2007. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi sadržanoj u samom ugovoru čije je ekonomske posljedice tužitelj u trenutku sklapanja ugovora mogao jasno ocijeniti imajući na umu da mu visina te stope te specifično vremenski ograničeno razdoblje za koje se plaća nisu kao prosječnom potrošaču mogle ostati nepoznate. Riječ je u biti o naknadi koju potrošač plaća za razdoblje od kada mu je kredit stavljen na raspolaganje do razdoblja kada ga je počeo otplaćivati (vraćati). Nema okolnosti iz kojih proizlazi da je unošenje u ugovor obveze plaćanja te kamate rezultat postupanja tuženika protivno načelu dobre vjere niti da je tom odredbom znatno poremećena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača niti ih je tužitelj tijekom postupka iznosio. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 96. stavak 1. ZZP/2007 kada je tu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom. Zbog toga je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe odbijen.

24. Na pravilnost odluke o naknadi troškova postupka tužitelju koja je donesena na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a ne utječe činjenica da prvostupanjska presuda djelomično preinačena te je tužitelj odbijen s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva za utvrđenje u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi postupka pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi sve troškove postupka i uz primjenu članka 154. stavka 5. ZPP-a. Bespredmetni su žalbeni navodi u kojima tuženik osporava odluku o troškovima postupka u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove sudske pristojbe na presudu, imajući na umu da naknada tih troškova nije naložena tuženiku.

24.1. Pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 70/2019.) ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je tužitelju dosudio naknadu troškova postupka sudske pristojbe na tužbu. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nije platio sudsku pristojbu na tužbu do donošenja presude kojom se u skladu s člankom 325. stavkom 1. ZPP-a odlučuje o naknadi troškova prvostupanjskog postupka pa mu ne pripada naknada tih troškova od protivne stranke. Pritom nije od utjecaja činjenica da je ga je sud prvog stupnja rješenjem od 3. rujna 2025. pozvao na plaćanje te sudske pristojbe. To stoga što u skladu s člankom 4. točkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/2018 i 51/2023., dalje ZSP) obveza plaćanja sudske pristojbe za tužbu nastaje u trenutku kada se tužba predaje. Pravo na naplatu pristojbe zastarijeva za pet godina od isteka godine u kojoj je trebalo platiti pristojbu (članak 8. ZSP-a). Imajući na umu da je rješenje prvostupanjskog suda kojim je tužitelj pozvan na plaćanje sudske pristojbe na tužbu doneseno 3. rujna 2025., očito je da je dotad protekao zastarni rok iz članka 8. ZSP-a. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba tuženika i djelomično je preinačena odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 113,00 EUR dok je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a, djelomično odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.952,95 EUR.

25. Tuženik je sa žalbom protiv presude uspio u neznatnom dijelu i to (samo) iz razloga na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer