Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-795/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Božidara Horvata, člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mirta Trninić, odvjetnica u Slavonskom Brodu, protiv 1. tuženice VZ i 2. tuženice LZ, obje nepoznatog identifikacijskog broja i nepoznate adrese prebivališta, odnosno boravišta, koje zastupa privremeni zastupnik Zvonimir Franetović, odvjetnik u Starom Gradu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-1261/2024-13 od 8. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice CZ te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-1261/2024- 13 od 8. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina koje se sastoje od k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], uz zahtjev da su tuženice dužne trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice u zemljišnim knjigama.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Ovaj drugostupanjski sud nije razmotrio navode tužiteljice o tome da nisu postojali uvjeti da se odvjetnik Zvonimir Franetović postavi za privremenog zastupnika tuženica, a kojim navodima tužiteljica sadržajno upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a. To stoga što se u smislu čl. 354. st. 3. ZPP-a takvi nedostaci za zastupanje ne tiču tužiteljice.

7. Prvostupanjski sud nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu kako to (sadržajno) upire tužiteljica, navodeći da pobijana presuda ne sadrži razloge o neprihvaćanju iskaza svjedoka. Suprotno takvom navodu, iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da je prvostupanjski sud pročitane iskaze svjedoka CZD i DZ ocijenio nevjerodostojnim, već je iznio jasan zaključak da iskazi navedenih svjedoka nisu relevantni jer ti svjedoci nisu iskazivali o činjenicama koje su odlučne za pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva (činjenica posjeda tužiteljice i njezinih prednika na predmetnim nekretninama te kakvoća i trajanje posjeda).

8. Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na suvlasničkim dijelovima nekretnina koje se sastoje od k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], koje tužiteljica i njezina prednica (majka tužiteljice) posjeduju dulje od 35 godina, a na kojima dijelovima je u zemljišnoj knjizi upisano vlasništvo tuženica, svake u 1/4 suvlasničkog dijela.

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala da su se glede predmetnih nekretnina ispunile pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, odnosno da tužiteljica nije dokazala da ima posjed na predmetnim nekretninama, a pogotovo da njezin posjed traje potrebno vrijeme. Navedeno pretpostavke tako ne proizlaze niti iz materijalne dokumentacije na koju se tužiteljica pozvala (izvadak iz zemljišne knjige, posjedovni list), a ni pročitanih iskaza svjedoka (koji su saslušani u drugom predmetu koji se vodio između istih stranaka u odnosu na susjedne čestice), pri čemu je istaknuto da svjedoci u pročitanim iskazima nisu znali na koji bi način majka tužiteljice stekla predmetne nekretnine, odnosno da svjedoci nisu iskazivali kakav bi bio posjed tužiteljice i njenih prednika i koliko dugo bi trajao.

10. Prethodno navedeni zaključak prvostupanjskog suda nije s uspjehom doveden u pitanje žalbenim navodima tužiteljice.

11. Prema odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine‟, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 52/25 – dalje: ZVDSP) dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

12. U skladu sa st. 2. prethodno citiranog članka, samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok prema st. 3. istog članka onaj kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

13. Prema odredbi čl. 160. st. 1. ZVDSP-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalan posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, s tim što prema st. 2. istog članka u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni ili istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

14. Prema odredbi čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 92/94 – dalje: ZOVO) savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 10 godina, dok prema st. 4. istog članka savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina. Prema odredbi čl. 70. st. 1. ZOVO-a, posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičnu vlast na stvari, dok je prema čl. 72. st. 1. ZOVO-a posjed zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. U skladu s čl. 72. st. 2. ZOVO-a posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja.

15. Prije svega, iako je tužiteljica u tužbi navela da je vlasništvo na predmetnim nekretninama stekla redovitom dosjelošću jer je njezin posjed zakonit, istinit i pošten, tužiteljica tijekom postupka uopće nije iznijela činjenične navode iz kojih bi proizlazio pravni temelj posjedovanja suvlasničkih dijelova nekretnina u vlasništvu tuženica. Budući da se, za razliku od poštenosti (savjesnosti) posjeda, zakonitost posjeda ne predmnijeva niti prema odredbama ZVDSP-a, niti ZOVO-a, to je na tužiteljici bilo da u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a iznese činjenice u vezi zakonitosti njenog posjeda na predmetnim nekretninama, a što tužiteljica nije učinila.

16. Kako u konkretnom slučaju nije ostvarena jedna od kumulativno predviđenih pretpostavka za primjenu instituta redovite dosjelosti, to se ovdje eventualno može raditi o izvanrednoj dosjelosti, a za ostvarenje koje je u skladu s gore citiranim odredbama ZVDSP-a i ZOVO-a (koje su sadržajno podudarne) potrebno da su tužiteljica odnosno njena prednica kao poštene (savjesne) posjednice samostalno posjedovale predmetne nekretnine neprekidno 20 godina.

17. Nastavno na prethodno, za napomenuti je da je zaključkom sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-Iv-56/19 od 14. veljače 2019. zauzeto pravno shvaćanje da pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjenje već u vrijeme podnošenja tužbe.

17.1. Uvažavajući prethodno navedeno pravno shvaćanje, a budući da je u ovoj pravnoj stvari tužba podnesena 5. travnja 2024., u konkretnom slučaju je tužiteljica dosjelošću mogla steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama samo ako je ona odnosno njena prednica stekla samostalni i pošteni posjed najkasnije 5. travnja 2004. te ako je takav posjed neprekidno trajao do podnošenja tužbe.

18. Tužiteljica nije s uspjehom osporila pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se iz pročitanih iskaza svjedoka te materijalne dokumentacije ne može zaključiti da su tužiteljica i njezina prednica stekle posjed na predmetnim nekretninama, odnosno da je posjed trajao potrebno vrijeme za dosjelost.

18.1. Niti jedna isprava koju je tužiteljica dostavila u postupku pred prvostupanjskim sudom (izvatci iz zemljišne knjige, povijest promjena na katastarskim česticama, izvod iz posjedovnog lista, izvod iz katastarskog plana) te u predmetu prvostupanjskog suda pod brojem P-4902/2023 (koja dokumentacija se ne odnosi na predmetne nekretnine, već susjedne čestice) ne dokazuje da je tužiteljica odnosno njezina pravna prednica posjednik predmetnih nekretnina, pa time niti da su u posjedu tih nekretnina 20 godina.

18.2. Nadalje, sve i kad bi se pročitani iskaz svjedoka CZD, koji je dan u postupku prvostupanjskog suda P-4902/2023 u odnosu na susjedne čestice, i odnosio na predmetne nekretnine, iz istog se tek može zaključiti da taj svjedok dulje vrijeme poznaje tužiteljicu i njezinu majku te da mu je majka tužiteljice znala govoriti da su te čestice njezine. Iz tog iskaza ne proizlazi kada je točno navedeni svjedok vodio razgovore s prednicom tužiteljice o tim česticama (ovo tim više što je prema navodu tužiteljice njezina majka preminula 2020.) i je li prednica tužiteljica u tim razgovorima spomenula kako i otkad je izvršavala faktičnu vlast na tim česticama, pa se stoga na temelju tog iskaza ne može sa sigurnošću zaključiti je li uopće prednica tužiteljice stekla posjed istih, a kamoli kada bi taj posjed stekla.

18.3. Iz pročitanog iskaza svjedoka DZ, koji je također dan u postupku prvostupanjskog suda P-4902/2023, samo proizlazi da je nedavno u razgovoru s tužiteljicom doznao da je njezina pokojna majka imala više čestica u blizini groblja, ali i to da taj svjedok ne poznaje prednike tužiteljice. Dakle, niti iz tog iskaza ne proizlazi je li i otkad je prednica tužiteljice, odnosno tužiteljica izvršavala faktičnu vlast na tim česticama.

19. Konačno, okolnost što je tužiteljica uknjižena kao suvlasnica nekretnina sama po sebi ne znači da je ujedno posjednica tih nekretnina, bilo u cijelosti, bilo u nekom dijelu. Takva predmnjeva nije predviđena ZVDSP-om, a ni kojim drugim propisom.

20. Stoga je za zaključiti da tužiteljica nije dokazala da bi (samostalno) izvršavala faktičnu vlast na predmetnim nekretninama.

21. Svi drugi žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st.1. ZPP-a).

22. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

U Velikoj Gorici 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak