Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1223/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Jasminke Pavković suca izvjestitelja i člana vijeća i Božidara Horvata člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nikolina Mršić, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Karlovačke banke d.d. Karlovac, I. G. Kovačića 1, OIB: 08106331075, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-285/2022 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća 29. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Karlovačke banke d.d. Karlovac i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-285/2022 od 24. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III. Ugovora o kreditu broj 039403 zaključenog 8. srpnja 2004. između tužitelja BJ i Karlovačke banke d.d. [adresa], a koja glasi: "Naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja plaća korisnik kredita u visini od 1 % (jedan posto) odobrenog kredita, jednokratno unaprijed" (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 390,29 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 8. srpnja 2004. do isplate (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 482,03 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2024. pa do isplate (st. III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. U postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana prvostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

6. Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Ovo stoga što pravno odlučne činjenice nedvojbeno proizlaze iz dokaza izvedenih u postupku i pravilno cijenjenih po prvostupanjskom sudu. Tuženik svojom ocjenom izvedenih dokaza, posebno iskaza tužitelja te iznošenjem svojih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica.

7. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovode se u sumnju iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora, odnosno pravilnost i zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

8. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranja od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07),

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, čl. 99. ZZP/07),

- da odredbe ugovora koji prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, čl. 100. ZZP/07),

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, čl. 101. ZZP/07),

- da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07).

10. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. točka 1. ZZP/03 i ZZP/07).

11. Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom čl. 3. u kojoj se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.), kao i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

12. Sud Europse unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19 – Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19-BW protiv DR, C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu čl. 3. Direktive 33/13 EEZ navodi:

- "…potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43)" – točka 52. obrazloženja,

- "…radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u čl. 3. točki (g) navedene Direktive odlučio se za široku definiciju pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamkniety, C-779/18, EU: C: 2020: 236 T39 i navedena sudska praksa) – toč. 53. obrazloženja,

- "… kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" – točka 92. obrazloženja.

13. Sagledavajući spor po zahtjevu pod st. I. izreke (ništetnost odredbe o naknadi za izvršenu uslugu kreditiranja) u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu i iskaza tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je navedena odredba iz čl. III. predmetnog ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) iz razloga što se radi o odredbi ugovora koji je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i da je kao takva uzrokovala znatniju neravnotežu, pri čemu treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, a što je slučaj u predmetnoj parnici vezano za naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

14. Naime, pored činjenice da je ugovor unaprijed formulirao tuženik, da se o tome što čini naknadu iz čl. III. uopće nije pregovaralo, da tuženik koji tvrdi suprotno i na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se odnosi naknada iz čl. III Ugovora, odnosno koji su to konkretni objektivni troškovi koje je imao, kojim se kriterijima rukovodio kad ju je odredio s iznosom od 2.940,62 kuna, koje je sve naknade naplaćivao korisnicima kredita, a koje je naplatio tužitelju, kako i kada ih je prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju te na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju, to postupanje tuženika prema tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani, vezano za obvezu plaćanja naknade za izvršenu uslugu kreditiranja nije bilo transparentno i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

15. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba čl. III. Ugovora (naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % iznosa kredita), nepoštena odredba, a time i ništetna i za svoju odluku dao jasne i potpune razloge.

16. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

17. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka kad su plaćeni, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti suda Europske unije C-154/2015, C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13 EEZ).

18. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 390,29 eura (u vrijeme plaćanja iznos od 2.940,62 kn), pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 210. st. 1. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja (8. srpnja 2004.) do isplate (čl. 214. ZOO i čl. 29. st. 1., 2/2, 7. i 8. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

19. Na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja sudu imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznos, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

20. Kako tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje bi eventualno prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP), to odluka o troškovima pod st. III. izreke prvostupanjske presude nije posebno ispitivana.

21. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi radi kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Velikoj Gorici 29. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak