Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-776/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Muić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-210/2024-13 od 26. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuju se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-210/2024-13 od 26. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu, broj: 9365157015, potpisanog/sklopljenog dana 11. studenog 2002. godine, od strane tuženika, kao kreditora, tužitelja, kao korisnika kredita, GN, kao solidarnog dužnika te DN i ZN kao solidarnih jamaca, koji je solemniziran dana 15. studenog 2002. godine od strane javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević pod posl. brojem: OU-1597/2002, kojom je određeno da se korisnik kredita/ovdje tužitelj obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužitelju FN iznos od 450,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 30. studenog 2002. do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. godine prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužitelju FN troškove postupka u iznosu od 1.287,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te je izreka presude nerazumljiva i proturječi razlozima presude. Naime, obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva imala karakter ništetnosti, osobito pritom uzimajući u obzir kako je takva naknada bila zakonom priznata i dopuštena. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te da tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka. Potražuje žalbeni trošak u iznosu od 378,86 eura.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a na navode tuženika valja odgovoriti da presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 9365157015 od 11. studenog 2002. u dijelu kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prilikom prvog korištenja kredita platiti Banci (tuženiku) za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 450,00 eura, s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa Privrednom bankom Zagreb, da se radi o nenamjenskom kreditu koji mu je bio potreban radi plaćanja učešća za kupnju stana u kojem je živio, da nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva, te da je u to vrijeme bio zaposlen u Kliničkom bolničkom centru Rebro Zagreb. Naveo je da su mu u banci dali već gotov ugovor da ga pročita, da je u tom ugovoru bila i stavka da mora platiti naknadu od 3,00 % iznosa kredita, da je on u banci rekao da on nema taj novac za platiti na što su mu oni rekli da će se taj iznos oduzeti od iznosa kredita. Naveo je da mu nisu rekli na što se ta naknada odnosi i zašto ju mora platiti te su mu rekli da u protivnom ne može dobiti kredit. U to vrijeme bio je podstanar i morao je potpisati takav ugovor. Nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu te mu nisu predočili nikakve interne akte banke. Tužitelj je također naveo da mu je ugovor o kreditu u banci predala službenica na šalteru i da mu je rekla da ga pročita, da ga je pročitao i da je pitao zašto mora platiti tu naknadu, na što mu je ona odgovorila da to mora učiniti ako želi dobiti kredit, te da je u banci bilo govora o kreditu i to iznosu kredita i ratama, a o ulaznoj naknadi uopće nije bilo govora.

8. Pravilno prvostupanjski zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, ZZP), slijedom čega je ništetna.

9. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavkom 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i člankom 220. stavak 1. ZPP-a), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivao niti da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da se navedene odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu tuženika.

11. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora.

13. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 81. ZZP-a.

14. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

15. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: "1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

16. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

18. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su sudovi i raspravili.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

22. Stoga članak 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

24. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO) jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe Ugovora.

25. Prvostupanjski sud je između ostalog pravilno ocijenio i da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

26. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. stavak 1. i 3. i članka 1115. ZOO-a.

27. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj platio jednokratnu naknadu.

30. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio između ostalog i trošak pristupa na ročište za objavu presude, a isto tako pravilno je utvrdio vrijednost predmeta spora sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a, te temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i članka 40. stavak 2. ZPP-a.

31. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1 ZPP-a).

U Gospiću, 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Radaković Bašić