Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1177/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer, predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ĐŠ, odvjetnik u [adresa], protiv tužene TŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Kristina Mudrovčić, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2193/2020-31 od 27. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju se presuda i rješenje o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2193/2020-31 od 27. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 200.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2018. pa do isplate, kao i zahtjev tužitelja za nadoknadom parničnog troška, dok je rješenjem u sklopu iste odluke naloženo tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 7.031,25 EUR za zateznim kamatama od 27. lipnja 2025. pa do isplate.

2. Navedenu presudu kao i rješenje o trošku pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj.

3. Tužitelj presudu i rješenje pobija iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači i usvoji tužiteljev zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a traži i trošak sastava žalbe. U žalbi navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužitelj nije dokazao da je tuženoj pozajmio iznos od 200.000,00 kn, kao i da sud potpuno pogrešno valorizira iskaze saslušanih svjedoka i to posebice odvjetnika ĐŠ te SŠ i ŽŠ kao svjedoka koji imaju neposrednih saznanja o danoj pozajmici i istoj su prisustvovali. Smatra da je sud zanemario bitna obilježja pozajmice, kao i činjencu da je zajam neformalan ugovor.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora među strankama je povrat iznosa od 200.000,00 kn za koji tužitelj navodi da je pozajmio tuženoj usmenim ugovorom na sastanku u hotelu Esplanade koji se dogodio 16.7.2018.

7. Prvostupanjski sud u presudi odbija tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije dokazao da je 16.7.2018. s tuženom zaključio usmeni ugovor o zajmu temeljem kojeg je predao tuženoj utuženi iznos jer je iz dostavljene korespondencije razvidno da se tužitelj na navedeni dan nalazio izvan Republike Hrvatske, pa u tom dijelu ne vjeruje tužiteljevom iskazu. Nadalje sud nije prihvatio iskaz svjedoka SŠ da je bio nazočan prilikom predaje novca tuženoj, kada je prevodio tužitelju s hrvatskog na češki, cijeneći da je sam tužitelj u iskazu u priklopljenom spisu istoga prvostupanjskoga suda poslovni broj P-2208/20 iskazao da je tužena jako dobro znala češki jezik, iz čega sud zaključuje da tužitelji prevoditelj nije trebao te da se navedeni sastanak nije niti dogodio. Nadalje, prvostupanjski sud ne uzima u obzir iskaze svjedoka ĐŠ (punomoćnika tužitelja, kako u ovom tako i u drugim parničnim i kaznenim predmetima) ni svjedokinje ŽŠ, jer isti nemaju neposrednih saznanja o navodnom pozajmljivanju novca, već saznanja crpe iz priče tužitelja.

8. Na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na taj način pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a, a koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, niti one povrede koje navodi tužitelj, pozivajući se na točku 11. predmetne odredbe. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a koji u žalbi ističe tužitelj.

10. S druge strane sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini tužitelj.

11. U odnosu na žalbene navode da sud potpuno pogrešno valorizira iskaze saslušanih svjedoka i to posebice ĐŠ odvjetnika te SŠ i ŽŠ, kao svjedoka koji imaju neposrednih saznanja o danoj pozajmici i istoj su prisustvovali, treba reći da je prvostupanjski sud u ovom predmetu, postupajući po načelu slobodne ocjene dokaza odlučio prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

12. Slobodna ocjena dokaza označava nevezanost sudbene vlasti pri ocjeni dokazne snage nekog dokaza zakonskim ili drugim pravilima o njegovoj dokaznoj vrijednosti. Međutim, sud mora ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o postojanju činjenice koja se utvrđuje. Sustav slobodne ocjene dokaza utemeljen je na shvaćanju da je nemoguće unaprijed pravnim pravilima odrediti vrijednost pojedinih dokaza, jer to uvijek ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. Ocjena dokaza prepuštena je osobnom uvjerenju suca, no u skladu sa zakonima logike i pravilima općeg ljudskog iskustva, što je sudac dužan iskazati u obrazloženju presude i tako strankama i višem sudu omogućiti provjeru postupka i njegove ocjene.

13. Već iz osporavane presude razvidno je da je ona utemeljena na iskazima svih stranaka i svjedoka koji su tijekom postupka sudu bili preloženi, te je prvostupanjski sud o ocjeni izvedenih dokaza dao dostatne i relevantne razloge, pa nastavno, nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvoga stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu.

14. U tom smislu prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi cijenio komunikaciju stranaka elektronskom poštom (točnije WhatsApp poruke) u ovjerenom prijevodu koje datiraju od 16.7.2018., iz kojih je razvidno da tužitelj s tuženom komunicira na češkom jeziku o potencijalnom poslu u Republici Hrvatskoj, točnije stjecanju kuće u [adresa], dok iz poruke od 17.7.2018. proizlazi da je tužitelj ispravljao ugovor i pripremao transfer novca iz Republike Češke u Republiku Hrvatsku, a koji je vezan za otkup potraživanja i stjecanje nekretnine u [adresa]. Stoga je logičan i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužena očito govori češki jezik, slijedom čega sud osnovano ne prihvaća iskaz svjedoka SŠ da je nazočio sastanku u pogledu navodne predaje novca, kada je tamo bio kao svjedok koji je prevodio tužitelju, jer je logično da u komunikaciji s tuženom tužitelju prevoditelj nije trebao, pri čemu je i sam navedeni svjedok nesporno protiv tužene vodio parnični postupak.

15. Nadalje, i po mišljenju ovoga suda prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelj nije dokazao da je bio s tuženom upravo dana 16.7.2018. u hotelu Esplanade i da je tada među strankama sklopljen usmeni ugovor o zajmu predmet kojega je utuženi iznos. Pritom se ističe da je sam tužitelj u tužbi naznačio kao dan sklapanja ugovora 16.7.2018. i za tu činjenicu sud je vezan, te isti tijekom postupka navedeni datum nije korigirao, izmijenio niti je činjenično tvrdio nešto drugo, dok u svom stranačkom iskazu, suprotno navodima vlastitog punomoćnika, tužitelj kao datum sklapanja ugovora spominje 14.8.2019., pa stoga sud ne vidi kako bi na njegovom iskazu, koji je u ključnom dijelu suprotan navodima vlastite tužbe, mogao bazirati nedvojbeni zaključak o nastanku i postojanju spominjanoga pravnog odnosa.

16. Konačno, sud je iskaz tužitelja povezao s njegovim stranačkim iskazom iz predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-2208/2020 u kojem tužitelj iskazuje da na sastanku 16.7.2018. tužena uopće nije bila prisutna, već se taj sastanak odvio u prisutnosti SŠ i JŠ, kada je tužitelj JŠ pozajmio iznos od 40.000,00 EUR.

17. Odredbom čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu isti iznos poslije stanovitog vremena. Pritom je točan navod žalitelja da niti jednom odredbom ZOO-a ili drugog propisa ne postoji za fizičke osobe obvezna pisana forma za valjanost ugovora o zajmu, pa nema zapreke sklopiti isti usmenim putem.

18. Međutim, za osnovanost zahtjeva za povrat pozajmljenog iznosa potrebno je na nedvojben način utvrditi sve bitne sastojke toga pravnoga posla, prvenstveno da je novac doista predan, kao i da je predan u svrhu pozajmljivanja, kada, gdje, u kojem iznosu, na koji rok i pod kojim uvjetima. Navedeno iz dokaznog postupka nije moguće sa sigurnošću zaključiti, pri čemu je iskaz samoga tužitelja u tom smislu nedosljedan, neuvjerljiv i proturječan. Stoga nije od utjecaja žalbeni navod da sud nije obrazložio zašto je prihvatio iskaz tužene (koji je po mišljenju punomoćnika tužitelja također kontradiktoran) jer je tužitelj taj na kojemu u smislu čl. 219. i 221.a ZPP-a leži teret dokazivanja, a on pretpostavke za osnovanost svog tužbenog zahtjeva naprosto nije dokazao.

19. Slijedom naprijed iznesenog, pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

20. Žalba tužitelja ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz izreke prvostupanjskog rješenja, kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.031,25 EUR, niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a, počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku u sklopu prvostupanjske presude.

21. Obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu, 29. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer