REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-614/2023-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Saši Kutnjaku, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 18. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 29. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u točkama 2., 7. i 10. Ugovora o kreditu broj 5102221904 sklopljenom dana 03. veljače 2005. godine, između tužiteljice DŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Erste&steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, na iznos 37.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke, na dan puštanja kredita u tečaj u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF (točka 2. i 7.) te u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (točka 10.).

II. Nalaže se tuženiku Erste&steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužiteljici DŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati u roku od 15 dana, iznos:

- od 2.523,83 Eura, zajedno sa zateznom kamatom koja se na iznos od 2.286,89 Eura, obračunava u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, a na iznos od 236,94 Eura, počevši od 07. veljače 2005. godine, pa sve do 31. prosinca 2007. godine, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine, pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine, do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te

- od 707,81 Eura.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, kojim je zatražena isplata iznosa od 1.251,56 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov prijedlog da se radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, utvrdi tuženikova novčana tražbina prema tužiteljici u iznosu od 323,49 Eura, sa zateznim kamatama na način istaknut u podnesku tuženika od 02. siječnja 2025. godine.

V. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 1.767,12 Eura u roku od 15 dana, zajedno sa zateznom kamatom koja se obračunava u smislu čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, počevši od 29. listopada 2025. godine, pa sve do isplate.

VI. Odbija se kako neosnovan zahtjev tužiteljice preko dosuđenog iznosa razmjerne naknade troška od 1.767,12 Eura, do zatražene svote od 2.722,25 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 955,13 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podneskom od 13. lipnja 2023. godine, podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnim određenih odredaba ugovora o kreditu i radi isplate.

2. U historijatu tužbe je istakla da su stranka sklopile dana 03. veljače 2005. godine, Ugovor o kreditu broj 5102221904 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 37.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a otplata kredita je bila ugovorena u 324 mjesečna anuiteta od puštanja kredita u tečaj, time da je Ugovorom bila ugovorena redovna kamata od 5,49% godišnje.

3. Tužiteljica tvrdi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora, tuženik svjesno propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju navedenog Ugovora s valutnom klauzulom u CHF, utemeljenom na potpunoj obavijesti. Ističe kako tuženik tako nije upoznao tužiteljicu o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan, kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica nije pojedinačno pregovarala s tuženikom već je tuženik odredbu unaprijed formulirao u tipski i adhezijski Ugovor, te tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na tu odredbu. Takvim postupanjem, prema mišljenju tužiteljice, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu , a što je bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, kao potrošača, zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu CHF nepoštena, a time i ništetna.

4. Ništetnost navedene odredbe u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bila je utvrđena pravomoćnom presudom, donesenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. presudom Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, bila potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH (u daljnjem tekstu: VTS) broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine. Navedenom presudom VTS potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., u dijelu točaka 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke kojim je utvrđeno da je među ostalim i tuženik u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uvrštenjem u ugovore o kreditima nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te da je navedeno za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5. Tužiteljica je navela kako je Aneksom Ugovora predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u Eur. Međutim, konverzijom kredita, tužiteljici nije bio nadoknađen iznos koji je primjenom nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, preplatila tuženiku, te stoga ima pravni interes za podnošenjem ove tužbe. Naime, sklapanjem navedenog Aneksa broj 1 ugovora o kreditu od 20. siječnja 2016. godine (u daljnjem tekstu: Aneks), tužiteljičina jedina namjera je bila prekinuti daljnji nekontrolirani rast anuiteta po kreditu, koje je zbog primjene ništetnih odredbi Ugovora, bila primorana plaćati tuženiku. Aneks je jednako kao i osnovni Ugovor, tuženik jednostrano pripremio, te kao tipski i adhezijski ugovor bez mogućnosti pregovaranja o njegovom sadržaju, tužiteljici ponudio njegovo sklapanje. Aneks je tužiteljica bila primorana prihvatiti samo kako bi prekinula daljnji rast anuiteta, te prilikom konverzije kredita niti jedna ugovorna strana nije smatrala da daje (tuženik) odnosno prima (tužiteljica) novčano obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je konverziju bio dužan ponuditi tužiteljici radi ispunjenja zakonske obaveze, dok je tužiteljica zbog neizvjesnosti od daljnjeg rasta anuiteta, istu bila primorana prihvatiti. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala tuženiku, uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (kao i nepoštenoj i ništetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika) apsolutno potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da je cjelokupan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužiteljice koji se očitovao kroz izuzetno visok porast anuiteta. S obzirom da nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu, nisu bile valjani element izračuna ugovorne obveze, tužiteljica smatra da je njezinu obvezu po kreditu potrebno izračunati primjenom tečaja valute za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita do dana konverzije.

6. U predmetni Ugovor, tuženik je uvrstio i odredbu kojom je tužiteljicu obvezao na plaćanje naknade za obradu kredita u visini 1,000% odobrenog kredita-ulazne naknade. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi (kao niti o drugim odredbama) tužiteljica nije pregovarala niti uopće imala mogućnost pregovarati s tuženikom, već je istu tuženik jednostrano formulirao i uvrstio u tipski Ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve parametre sukladno kojima bi tužiteljica mogla znati koje troškove i usluge joj tuženik naplaćuje ovom naknadom stoga ta odredba nije jasna i lako razumljiva. Za ugovaranje ove odredbe tuženik uopće nije imao nikakve opravdane razloge jer mu obradom kredita nisu nastali bilo kakvi troškovi koji bi tu naknadu opravdali, a imajući u vidu da je upravo tužiteljica snosila sve popratne troškove nastale u vezi sa sklapanjem kredita (javnobilježnički troškovi i sl.).

7. U čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita-tužitelj na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužiteljici zaračunati dodatnu naknadu za obradu kredita, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća. Prethodno opisanim postupanjem odnosno uvrštenjem u ugovor nejasnih i nerazumljivih - nepoštenih odredbi, tuženik je počinio povredu ZZP, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a što je bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 – u daljnjem tekstu: ZZP). Tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za dostavu potrebne dokumentacije, kako bi mogla i prije pokretanja ovog parničnog postupka zatražiti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, radi utvrđivanja preplaćenih iznosa po kreditu i naplaćene „ulazne naknade“, međutim do dana podnošenja ove tužbe tužiteljica nije zaprimila traženu dokumentaciju. Budući da tuženik nije dostavio isprave koje je dopisom od 09. lipnja 2019. godine, tužiteljica od njega zatražila, pa stoga niti ne raspolaže svim podacima koji su joj potrebni za izračun preplaćenih iznosa po kreditu, tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. godine, podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika u smislu članka 186.b ZPP, te si je pridržala pravo da tužbeni zahtjev postavi u novčanom smislu tek nakon što tuženik dostavi svu potrebnu kreditnu dokumentaciju za izračun preplaćenih iznosa te nakon provedbe knjigovodstveno -financijskog vještačenja u ovom postupku. Dakle, početnim zahtjevom je samo predložila da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora ništetne u vezi valutne klauzule i u vezi plaćanja naknade za obradu i odobrenje kredita, ali i da se tuženika obveže da joj isplati određen novčani iznos temeljem tih ništetnih odredaba, koji iznos se obvezala konkretizirati nakon što tuženik dostavi Ugovor i Aneks, ali i ostalu potrebnu dokumentaciju, te nakon provedbe knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ovome predmetu.

8. Podneskom od 17. listopada 2023. godine (list 177-184), tužiteljica se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporivši sve razloge zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužiteljice, te je navela kako je notorno da je tužiteljica bila prilikom sklapanja Ugovora potrošač jer je sredstvima dobivenim od Ugovora, financirala kupnju nekretnine za potrebe svojeg stanovanja, ali i stanovanja svoje obitelji i da nije nikada obavljala nekakvu samostalnu djelatnost. Tim podneskom je osporila i tuženikov prigovor radi prebijanja, navevši da se ZZP, štite isključivo prava i interesi potrošača, kao slabije strane, u odnosu sa trgovcem, te da tuženik podnošenjem takvog zahtjeva radi prebijanja ignorira činjenicu da odredbe ZZP ne pružaju zaštitu tuženiku, kao trgovcu, od čijeg se postupanja tužitelj kao potrošač upravo štiti. Tvrdi da se tuženik kao sastavljač Ugovora ni ne može pozvat i na ništetnost odredbi Ugovora, te ne može koristiti benefite uzrokovane svojim nepoštenjem i ugovaranjem ništetnih odredbi koje je sam uvrstio u Ugovor. Osim toga, naglašava da u spornom razdoblju tužiteljica nije ništa primila od tuženika, nego je samo plaćala novčane iznose koje je tuženik zahtijevao, pa nisu niti ispunjene zakonske pretpostavke za povrat stečenog bez osnove na kojima tuženik očito temelji svoj navedeni prigovor. Pored toga, istakla je i prigovor zastare u vezi navedene novčane tražbine tuženika istaknute radi prebijanja. Tim podneskom je tužiteljica potvrdila kao točnu iznesenu činjenicu od strane tuženika, da joj je tuženik nakon podnošenja predmetne tužbe dostavio dokumentaciju koju je od njega zatražila u vezi predmetnog Ugovora, a koju dokumentaciju je priložila tom podnesku.

9. Podneskom od 12. lipnja 2024. godine, tužiteljica je samo djelomično učinila određenim tužbeni zahtjev iz podnesene stupnjevite tužbe i to u vezi potraživanja svote u iznosu od 236,94 Eura koju je platila tuženiku na ime naknade za odobrenje kredita, dok se u vezi preostale novčane tražbine obvezala nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem istu konkretizirati u novčanom smislu. Također, podneskom od 30. travnja 2025. godine, tužiteljica je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u novčanom smislu konkretizirala ukupnu visinu svog novčanog zahtjeva, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 4.483,20 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na iznos od 3.775,39 Eura, time da je pojasnila kako se od te ukupno zatražene svote u iznosu od 4.483,20 Eura, iznos od 236,94 Eura odnosi na svotu plaćene "ulazne naknade", iznos od 707,81 Eura , odnosi na zateznu kamatu na glavnicu, obračunatu od dana dospijeća pojedinih preplaćenih iznosa do dana konverzije Ugovora, iznos od 2.286,89 Eura, odnosi na glavnicu potraživanja po osnovi pozitivnih, tečajnih razlika, dok se iznos od 1.251,56 Eura odnosi na tzv. razliku glavnice kod matematičkog izračuna konverzije od strane tuženika, a za koju svotu tužiteljica smatra da je pogrešno obračunata kod utvrđivanja visine neotplaćenog glavnog duga.

10. U pisanom odgovoru na tužbu (list 24-51), koji se sastoji od skoro 30 stranica formata A4 (a što predmetnu presudu sa nešto više od 50-tak stranica istog tog formata ne čini neumjereno predugačkom – opaska suca), tuženik je prije svega neosnovano osporio mjesnu nadležnost ovoga suda za suđenje (koji prigovor tuženik posredstvom svojih odvjetnika, kontinuirano, sasvim nepotrebno, i redovito ističe u ovakvim predmetima, iako je sudska praksa po tom pitanju praktički jednosmjerna, uz par iznimaka u kojima samo u nekim izuzetno rijetkim slučajevima neki drugostupanjski sudovi ne nalaze jasno utvrđenim ili obrazloženim u prvostupanjskim odlukama zbog čega bi oštećenim potrošačima koji žive na području [adresa], primjerice bilo otegotno putovati u Rijeku radi saslušanja, odnosno zbog čega bi putovanje tužitelja koji živi u [adresa] u [adresa] radi saslušanja, prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima stranaka na štetu tužitelja). Također, tijekom kojih iznimnih slučajeva neki drugostupanjski sudovi nalaze umjesnim ustvrditi da se čl. 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosi isključivo na inozemne pravne subjekte, a ne i na tuženika, kao pravnu osobu sa sjedištem na području Republike Hrvatske. Osim toga, tuženik je iz više razloga osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice (iako podnesenom tužbom nije niti bio istaknut konkretni novčani zahtjev, te je bila podnesena stupnjevita tužba, što upućuje na zaključak da je nemoguće ili barem nepotrebno osporavati istaknutu visinu tužbenog zahtjeva već u odgovoru na tužbu – opaska suca), predloživši da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti.

11. Naime, tuženik je (ukoliko se u bitnom valja skoncentrirati na samo glavne razloge zbog kojih je osporen tužbeni zahtjev tužiteljice na cca 20-desetak stranica teksta, a koji razlozi su također bili obrazloženi u tuženikovom opsežnom odgovoru na tužbu) osporio tužbeni zahtjev tužiteljice iz slijedećih razloga:

- smatra da u ovom slučaju nije bio ispunjen zakonski uvjet za podnošenje stupnjevite tužbe jer je tuženik uz dopis od 20. lipnja 2023. godine, udovoljio zahtjevu tužiteljice za dostavom potrebne dokumentacije, obzirom da joj je dostavio zatraženu dokumentaciju,

- da tužiteljica nije dokazala da je sklopila Ugovor u svojstvu potrošača,

- da zbog sklapanja Aneksa, nema zakonskih uvjeta ili razloga da tužiteljica bilo što potražuje u novčanom smislu, temeljim ništetnih odredaba Ugovora,

- da je predmetna novčana tražbina tužiteljice u vezi tečajnih razlika, zastarjela jer je po tuženiku tužiteljica takvu tužbu mogla podnijeti samo do 14. lipnja 2019. godine (sud dopušta da je ovdje došlo do greške u pisanju na 13 stranici odgovora na tužbu, te da je trebalo stajati do 14. lipnja 2023. godine – opaska suca),

- što tuženik smatra nepravilnim i nezakonitim odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) broj Rev 2221/18, te VTS broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g., s obzirom da se ne mogu ocjenjivati nepoštenim odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, imajući u vidu da je ista bila legitimna odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i u vrijeme sklapanja Ugovora (pozivajući se pri tome na odluke Suda EU broj C-81/19 i C-243/20),

- da je tužiteljica bila informirana pravovremeno od strane zaposlenika tužene banke u fazi pregovora oko sklapanja Ugovora o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom,

- što smatra da u ovom slučaju nije postojao tzv. "ekstra profit" tužene banke vezano za tečajne razlike,

- da je odredba u vezi naknade za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva i da je tužiteljica bila pravovremeno upozorena na obvezu plaćanja tzv. "ulazne naknade", ali i da ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka,

- da je i u vezi potraživanja novčanog iznosa u vezi tzv. "ulazne naknade", zastarjela tražbina tužiteljice,

- da je neosnovana sporedna tražbina tužitelja istaknuta u vezi zatezne kamate, računajući od dana plaćanja naknade za odobrenje kredita ili od dana plaćanja svih po tužiteljici preplaćenih iznosa, obzirom da tuženik smatra kada bi osnovni glavni - novčani zahtjev bio osnovan, da bi tužiteljica imala pravo potraživati zateznu kamatu samo od dana podnošenja tužbe.

12. Tuženik je pored osporavanja tužbenog zahtjeva tužiteljice, istakao u navedenom odgovoru na tužbu i prigovor radi prijeboja i to isključivo u slučaju ukoliko sud unatoč tuženikovom osporavanju pravne osnove tužbenog zahtjeva, ocijeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, a taj prigovor se odnosi na novčanu tražbinu tuženika prema tužitelju temeljem Ugovora u pogledu potplaćenih i povlaštenih anuiteta u ukupnom iznosu od 2.115,08 kuna u ranije važećoj valuti ili 280,72 Eura u sada važećoj valuti, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine specificirane iznose tzv. "negativnih tečajnih razlika", navedene na 26 i 27 stranici tuženikovog odgovora na tužbu.

13. Na prvom održanom pripremnom ročištu (dana 10. lipnja 2024. godine), tuženik je posredstvom zamjenice punomoćnika, istakao da je u smislu čl. 10. Ugovora , naplatio iznos od 1.785,25 kuna od kredita kojeg je realizirala tužiteljica.

14. Podneskom od 03. siječnja 2025. godine, tuženik je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, istakao konačan zahtjev u vezi prijeboja, potražujući da mu tužiteljica plati iznos od 323,49 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na pojedine iznose navedene na 7-8 stranici tog podneska, čime je svoju novčanu tražbinu uskladio sa matematičkim izračunom vještaka. Tim podneskom kojim se inače tuženik trebao samo očitovati o nalazu i mišljenju vještaka, tuženik je posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, uzeo sebi za pravo da sasvim nepotrebno ponovo iznosi neke činjenice u vezi konverzije kredita, da analizira i citira raznovrsnu sudsku praksu koja ide u prilog tvrdnjama tuženika iz ove parnice, da dodatno obrazlaže opravdanost tuženikovog prigovora istaknutog radi prijeboja novčanih tražbina stranaka, da se očituje o tužiteljevom osporavanju tog tuženikovog prigovora radi prijeboja zbog zastare, pa čak i da se očituje o razlozima zbog kojih tužitelj smatra neosnovanim tuženikov prigovor zastare novčane tražbine tužitelja, ali ponovo i o tijeku utuženih zateznih kamata, kao da se tuženik o tome nije mogao očitovati u fazi prethodnog postupka ili da se već nije očitovao i kao da je punomoćnik tuženika potpuno smetnuo s uma odredbe ZPP, kojima je regulirano da se sve bitne činjenice na kojima stranke temelje svoje tvrdnje ili kojima se dokazuje istinitost navoda stranaka mogu iznijeti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 299, ZPP), ali i da je za bilo kakva dodatna pisana očitovanja svake stranke, bez poziva suda (tuženik je u ovom slučaju bio pozvan samo da se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, za koje očitovanje je uvodno u tom podnesku iskoristio samo jednu rečenicu, pa je zatim ničim izazvan, idejom odvjetnika, nastavio elaborirati na više od 10 daljnjih stranica o nečemu za što nije tražio dopuštenje suda) u smislu čl. 299.a. ZPP, potrebno zatražiti od suda odobrenje za podnošenje tog očitovanja.

15. Podneskom od 23. svibnja 2025. godine, tuženik se očitovao o konačno istaknutom novčanom zahtjevu tužitelja, ponovo ustrajavši na tvrdnji iz odgovora na tužbu, kako je u ovom slučaju bila nedopuštena stupnjevita tužba tužitelja, a uz tu tvrdnju se ujedno podredno usprotivio preinaci "tužbenog zahtjeva" (iako se inače tužba samo može preinačiti, a ne i tužbeni zahtjev – opaska suca) iz tužiteljevog podneska od 30. travnja 2025. godine, te je u vezi tog konačno istaknutog zahtjeva tuženik istakao prigovor zastare. Ponovo je predložio da se tužba odbaci kao nedopuštena (te se u tom smislu pozvao na pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev - 677/2021-2 od 02. veljače 2022. godine), a podredno da se tužbeni zahtjev odbije, kao neosnovan.

16. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 04.02.2005.g. (list 7-10 i 133-136), e-mail zahtjev tužiteljice upućen tuženiku u vezi dostavljanja potrebne dokumentacije u vezi Ugovora, početnog otplatnog plana, planova otplate sa promjenama kamatnih stopa, podacima o promjenama kamatnih stopa po kreditu, prometa po kreditu, obavijesti o izračunu efekta konverzije, obavijesti o provedenoj konverziji i izračunu konverzije od 09.06.2023.g. (list 11), očitovanje tuženika posredstvom e-maila o zahtjevu tužitelja od 09.06.2023.g., bez dostavljanja zatraženih podataka (list 12), grafičke prikaze postotka izloženosti ukupne devizne pozicije banke u odnosu prema jamstvenom kapitalu (list 52-53), podnesak Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) od 07.06.2015.g., dostavljen na spis TSZ broj P-1401/2012 (list 54-56), obrazac VR-1 Izvješća o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (list 57), priopćenje za javnost HNB od 21.01.2015.g. (list 66-76), dokaz o dostavljanju tužiteljici zatraženih materijalnih dokaza u vidu dopisa od 20.06.2025.g. (list 77), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH održane 05.03.2004.g. (list 78), mišljenje nezavisne odvjetnice Juliane Kokott od 03.02.2022.g. u vezi zahtjeva za prethodnu odluku Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu Suda EU broj C-567/20 iz kojeg proizlazi da je mišljenje dotične da se na postavljeno prethodno p itanje odgovori kako Sud EU nije nadležan za odgovaranje na pitanja koja mu je uputio navedeni zagrebački sud odlukom od 15. listopada 2020. godine (list 79-87), presuda Suda EU broj C- 243/20 (list 88-96), tekstualne Informacije tužene banke u vezi pojma "valutna klauzula" i rizicima financiranja u kunama sa valutnom klauzulom (list 97), grafički prikazi kretanja tečaja strane valute (list 98-101), dokaz o tuženikovoj naplati iznosa od 1.785,25 kuna od tužitelja iz sredstava kredita – podnesak tuženika od 03.02.2005.g. (list 102), anonimiziranu presudu Županijskog suda u Sisku iz koje nije razvidno niti tko su stranke, niti koji je broj odluke (list 103-106), PISANI ISKAZ RŽ od 27.01.2020.g., ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu dana 10.02.2020.g. (list 107-108), pisane upute zaposlenicima banke tuženika vezane za potencijalna pitanja i odgovore u vezi upita klijenata u pogledu realizacije kredita u valuti CHF ili USD (list 109-113), sudsku praksu u vidu odluke VSRH broj Revd- 2021/2020-6 od 01.06.2022.g. (list 114-118), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 20.01.2016.g. (list 119-123 i 128-132 – u daljnjem dijelu: Aneks), Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 20.01.2026.g. (list 124-127), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102221904 od 03.02.2005.g. (list 137-140 i 230-233, u daljnjem tekstu: Ugovor), izvadak iz zemljišne knjige od 19.01.2005.g. (list 141), Ugovor o kupoprodaji nekretnina ovjeren po javnoj bilježnici Slavki Marković dana 02.02.2005.g. (list 142-145), presudu Suda EU u predmetu C-81/19 (list 146-151), pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g. (list 185), sudska praksa na koju se pozvao tužitelj (list 186-190, 193-229), tekstualna analiza primjenjivosti odluka Suda EU na sporazume o konverziji (C-81/19 i C-452/18) od 12.01.2021.g. (list 191-192), pregled prometa po kreditu (list 231-270), otplatni plan za kredit (list 271-277), Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu od 08.01.2008.g. (list 278- 279), Obavijesti o izračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015.g. (list 280-283), Izračun konverzije kredita broj 5102221904 na dan 30.09.2015.g. ( list 284-291). Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 292-293), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 394-396), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 06.12.2024.g. (list 398-410), ali i u pisano očitovanje ili dopunski nalaz vještaka od 25.03.2025.g. (list 471-472), te u priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 14.06.2025.g . (list 434), odnosno sudsku praksu dostavljenu po tuženiku (list 435-460).

17. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 385-387) u svojstvu stranke, a kako je tuženik povukao svoj dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka ĐŽ (zaposlenika banke), nisu izvedeni drugi personalni dokazi.

18. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

19. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen samo djelomično osnovanim iz razloga koji će sada biti izneseni, dok je neosnovanim ocijenjen tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja.

20. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom joj je tuženik odobrio namjenski - stambeni kredit u iznosu od 37.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke tuženika na dan "puštanja kredita u tečaj", uz rok otplate od 324 mjeseci, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 5,490 %, te uz iznos anuiteta za otplatu kredita od 219,24 CHF,

- da je tuženik tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano u više navrata mijenjao kamatnu stopu, a što je uz činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na povećanje mjesečnih anuiteta, odnosno visinu obveze tužitelja, tijekom otplate kredita,

- da je tužiteljici prilikom isplate kredita, naplaćena naknada za obradu kredita od 1% iznosa kredita u smislu čl. 10. Ugovora u iznosu od 1.785,25 kuna, dakle u tada važećoj valuti na području Republike Hrvatske,

- da je tijekom otplate kredita vezanog za valutu CHF, tužiteljica sklopila sa tuženikom Aneks dana 20. siječnja 2016. godine, kojim je svoju daljnju otplatu kredita vezala uz valutu Eura, te da tim Aneksom nije utvrđena preplata kredita od strane tužiteljice, već manjak u iznosu od 511,95 Eura (točka 5.3. Aneksa),

- da je predmet ove parnice ili konačnog novčanog zahtjeva tužiteljice, potraživanje tužiteljice, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule (dakle, ne i u vezi ugovorene promjenjive kamatne stope) i to sve pozitivne tečajne razlike u iznosu od 2.286,89 Eura, obračunati kapitalizirani iznos zatezne kamate na navedene pozitivne tečajne razlike od slijedećeg dana u odnosu na dan isplate preplaćenih iznosa, pa sve do 30. rujna 2015. godine i to u iznosu od 707,81 Eura, te razlika glavnice na dan izračuna konverzije, tj. na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 1.251,56 Eura , ali i u vezi isplate iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku u smislu čl. 10. Ugovora – svota od 236,94 Eura (što predstavlja protuvrijednost iznosa od 1.785,25 kuna u sada važećoj valuti na području Republike Hrvatske), pri čemu je trebalo u ovoj parnici raspraviti u slučaju osnovanosti novčanog zahtjeva tužiteljice i pitanje osnovanosti tuženikove novčane tražbine u iznosu od 323,49 Eura, koja je bila istaknuta (samo uvjetno u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva) radi prebijanja.

21. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, odnosno mogu li se i odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati ništetnim – pogotovo s obzirom da su stranke sklopile navedeni Aneks , da bi se na temelju te činjenice udovoljilo predmetnom deklaratornom i kondemnatornom novčanom zahtjevu tužiteljice u vezi isplate pojedinih preplaćenih iznosa. Također, sporno je bilo je li ništetna odredba čl. 10. Ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje posebne novčane naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a temeljem koje odredbe Ugovora je tuženik ustegnuo od kreditnog iznosa koji je odobrio tužiteljici, svotu od 1.785,25 kuna ili 236,94 Eura u sada važećoj valuti.

24. Pored toga, sporno je bilo između stranaka je li novčana tražbina tužiteljice zastarjela u cijelosti ili bar djelomično, da li je osnovan konačno istaknuti novčani zahtjev tužiteljice u vezi visine potraživanja, te da li je tužiteljica bila potrošač na dan sklapanja Ugovora, odnosno sporna je bila pored pravne osnove i visina tužbenog zahtjeva. Prije toga je valjalo odlučiti o tuženikovom prigovoru nedopuštenosti podnošenja stupnjevite tužbe u ovom slučaju.

25. Vezano za tuženikov prigovor podnesen radi prebijanja, bilo je prije svega sporno postoji li novčana tražbina tuženika prema tužitel ju na temelju Ugovora u navedenom nakon vještačenja u ovome predmetu, konačno konkretiziranom novčanom iznosu od 323,49 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na pojedine iznose navedene u podnesku tuženika od 03. siječnja 2025. godine, te ukoliko postoji jesu li ispunjeni uvjeti za prijeboj novčanih tražbina stranaka.

26. Tuženikov prigovor nedopuštenosti podnošenja stupnjevite tužbe je u ovom slučaju ocijenjen neosnovanim jer je tužiteljica dostavljanjem e-mail korespondencije između stranaka datirane sa 09. lipnjem 2023. godine (list 11-12), prije svega, dokazala iznesene činjenice iz historijata tužbe, a te su da je od tuženika prije podnošenja predmetne tužbe (a na podnošenje koje tužbe se uostalom trebala požuriti, kako njezina novčana tražbina u vezi tečajnih razlika ne bi bila zastarjela – opaska suca) zatražila svu potrebnu dokumentaciju – materijalne dokaze potrebne za izračun visine potraživanja, sukladno čl. 186.st.3. ZPP (jer tužiteljica sama objektivno i nije mogla postaviti određeni novčani zahtjev u ovom slučaju bez svih materijalnih dokaza koje je zatražila e-mailom - list 11 spisa, ali taj zahtjev po uvjerenju suda nije mogla učiniti određenim, niti bez financijskog vještačenja koje se moglo izvršiti tek nakon što tužiteljica primi tu dokumentaciju od tuženika), odnosno da joj ih tuženik prije podnošenja tužbe u roku od 3 dana (jer je tužba podnesena već 13. lipnja 2023. godine) nije dostavio (iako je tuženik naveo u svom e-mailu – list 12 spisa – da će u roku od 10-15 dana dostaviti tužiteljici zatraženo), a osim toga što se u ovom slučaju radi o sporu u kojem se i ne može postaviti određeni novčani zahtjev u vezi tečajnih razlika bez da tužiteljica posjeduje svu potrebnu materijalnu dokumentaciju, nužnu za matematički izračun visine svoje tražbine, koji izračun je potrebno izvršiti posredstvom za to stručne osobe - financijskog vještaka.

27. Naime, odredba čl. 186.st.3. ZPP, na jasan način upućuje da je između ostalih pravnih situacija, dopušteno podnijeti stupnjevitu tužbu u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni novčani zahtjev prije nego što tužitelj dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže (to su u ovom slučaju i Ugovor i Aneks i izračun konverzije i otplatni planovi i promet po kreditu, kao i odluke tuženika o promjeni kamatnih stopa), a koje mu je tuženik dužan dati, pri čemu je u tom slučaju tužitelj ovlašten zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik "dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje..". Upravo takav zahtjev je tužiteljica i podnijela u svojoj tužbi datiranoj sa 13. lipnjem 2023. godine, pa nema govora u ovom slučaju o nekakvoj nedopuštenosti podnošenja stupnjevite tužbe, što tuženik potpuno neosnovano insinuira.

28. Osim toga, već je sa pravnog aspekta u mnogobrojnim istovrsnim slučajevima raspravljeno to pitanje koje tuženik ponovo, po već tko zna koji put poteže (valjda samo stoga što želi pokušati i na taj način uspjeti u ovom postupku), a koje se odnosi na dopuštenost podnošenja stupnjevite tužbe u ovim okolnostima slučaja , kada tužitelj objektivno bez raspoložive dokumentacije u vezi predmetnog Ugovora, ali ne samo stoga, nego i bez financijskog vještačenja koje se tek može izvršiti po primitku te dokumentacije, ne može na konkretan način paušalno ili posve površno istaći određeni novčani zahtjev u vezi isplate novčanog iznosa u pogledu tečajnih razlika, zbog ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, koji zahtjev objektivno može istaći tek nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem.

29. Shodno tome, potpuno je nepotrebno tuženikovo pozivanje, kao nekakav argument osnovanosti navedenog prigovora, na odluku VSRH broj Rev 677/2021-2 od 02. veljače 2022. godine, obzirom da se ta pravna situacija iz predmeta u kojem je ta odluka donesena ne poklapa činjenično sa okolnostima ovoga slučaja. Naime, sasvim je jasno da u situaciji na koju se odnosi ta odluka VSRH, tužitelj uopće nije bio dokazao u tom postupku, da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu ih je tužena odbila dati, dok je u ovom predmetnom slučaju tužitelj ica dokazala da je od tužene banke zatražila potrebne podatke, ali i da joj je od strane banke za jednu minutu od primitka zahtjeva tužiteljice, praktički šabloniziranim e-mailom, odgovoreno da su zaprimili mail i da će se potruditi da u roku od 10 -15 dana, odgovore na zahtjev tužitelja, što implicira da tuženik nije u kraćem roku od 1 dana, do 3 dana, bio spreman dati tužiteljici zatražene podatke. U toj situaciji tužiteljica po uvjerenju ovoga suda nije mogla i nije trebala uopće čekati taj odgovor tužene banke, tim više što bi čekajući da istekne primjerice 15 dan, kako je to banka navela (24. lipanj 2023. godine), tužiteljica riskirala da joj predmetno novčano potraživanje u vezi tečajnih razlika dospije u zastaru, pa je pravovremenim podnošenjem svoje tužbe sudu dana 13. lipnja 2023. godine, prekinula zastarni rok u vezi predmetne novčane tražbine koju je potraživala stupnjevitom tužbom, a koju je u vezi potraživanja zbog ništetne valutne klauzule iz Ugovora, konkretizirala u novčanom smislu tek nakon provođenja financijskog vještačenja u ovome predmetu.

30. Okolnost da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu i za drugu novčanu tražbinu koja se odnosi na tuženiku plaćanu tzv. "ulaznu naknadu" za odobrenje kredita, nije od značaja jer je tužiteljica posredstvom odvjetnika na zahtjev suda taj dio svoje stupnjevite tužbe konkretizirala odmah u početnoj fazi postupka. Činjenica da je nakon pokretanja ove parnice od strane tužiteljice, tuženik dostavio tužiteljici zatražene materijalne dokaze (o tome u spisu također postoje materijalni dokazi) u vezi Ugovora (na temelju kojih bi se po provedenom financijskom vještačenju mogao preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice učiniti određenim), ne dovodi do zaključka da je početno podnesena tužba tužiteljice bila nedopuštena jer je tužiteljica u smislu čl. 186.st.3. ZPP, sebi pridržala pravo da taj dio tužbenog zahtjeva učini određenim i da stupnjevitu tužbu u tom dijelu u financijskom smislu konkretizira vezano za točan novčani iznos koji potražuje, tek nakon provedenog predmetnog financijskog vještačenja, a to je uostalom i učinila jer je nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem , ujedno i istakla konačni novčani zahtjev koji je vezano za matematički izračun vještaka bio u potpunosti usklađen sa nalazom financijskog vještaka.

31. Prema tome, kako je bio neosnovan prijedlog tuženika za odbacivanje tužbe tužiteljice, zbog navodne nedopuštenosti podnošenja stupnjevite tužbe u opisanim okolnostima slučaja, valjalo je nakon ovog procesno-pravnog prigovora, raspraviti ostale materijalno pravne prigovore tuženika u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice.

32. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih svojih zaposlenika, odnosno na istaknutom dokaznom prijedlogu iz odgovora na tužbu u vezi saslušanja jednog zaposlenika, nije ustrajao u ovoj parnici nego je (iz razloga poznatih samo odvjetniku tuženika) povukao taj istaknuti personalni dokazni prijedlog, pa sud nije niti mogao na temelju iskaza nekog svjedoka koji je bio zaposlenik tuženika u kritičnom razdoblju uopće utvrditi da je tužiteljica bila pravovremeno obaviještena o svim rizicima realizacije Ugovora sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, a ujedno tuženik tako nije niti pokušao dokazati da je tužiteljica doista bio upozorena na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF (premda je to tvrdio u odgovoru na tužbu, no ta iznesena tvrdnja nije dokazana kao točna), ali i da bi tužiteljici uopće bio objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužiteljice. Dakle, tuženik između ostalog, tijekom ove parnice nije dokazao, premda je to tvrdio u odgovoru na tužbu, da je tužiteljica bila informirana pravovremeno od strane zaposlenika tužene banke u fazi pregovora oko sklapanja Ugovora o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom.

33. Sud smatra, suprotno pravnom stajalištu tuženika, da se na ovaj parnični postupak direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je tužena banka u svim potrošačkim ugovorima o kreditu sklopljenim na dan sklapanja predmetnog Ugovora (taj dan je samo bitan u kontekstu predmetne parnice), ugovorila ništetnu valutnu klauzulu za valutu CHF, a kojim pravnim utvrđenjima iz navedenih odluka su uostalom, prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP u smislu čl. 502.c. ZPP, te da tuženik potpuno neosnovano smatra nepravilne i nezakonite odluke sudova u tom smislu (TSZ iz predmeta broj P- 1401/2012, VTS iz predmeta broj Pž-6632/2017 i VSRH iz predmeta broj Rev- 2221/2018), te da nije postojao u konkretnom slučaju nekakav "ekstra profit" tužene banke, kao i da bi se ponovo trebalo zapravo i u ovom postupku raspravljati o tome da je odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, bez obzira što tuženik smatra da valutna klauzule ne predstavlja nerazumljivu odredbu.

34. Okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju smatraju navedene tri pravomoćne sudske odluke neprimjenjivim u kontekstu tvrdnje da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti i nepoštenosti (kao da su se TSZ, VTS ili VSRH besmisleno uopće bavili posve trivijalnim i nedopuštenim stvarima u predmetima P - 1401/2012, Pž-6632/2017 i Rev-2221/2018), ali i u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, te da su svi iznosi koje je tužiteljica platila tuženiku po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužiteljica potražuje u ovom postupku, uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje EUR kredita, nisu od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

35. O ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora koje su tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, pa tako i tužena banka iz ove parnice, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka, raspravljalo se detaljno i dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, time da je na navedenoj prvostupanjskoj i ovoj drugoj drugostupanjskoj odluci tužiteljica i utemeljila svoj veći dio novčanog zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu o valuti CHF.

36. Također, za osnovanost predmetnog novčanog tužbenog zahtjeva tužiteljice, po uvjerenju ovoga suda, za razliku od pravnog stajališta tuženika ili njegovog punomoćnika, nije od značaja što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 20. siječnja 2016. godine (bez obzira što potpuno suprotno smatraju neki drugi sudovi u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu u ovim okolnostima slučaja sasvim dobro poznato, a poznato je baš svakome sucu koji je zadužen za rješavanje ovakvih predmeta sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konvezijom u valutu Eura"), te da je tom prilikom tužiteljica svojevoljno prihvatila tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući u vidu slijedeće:

- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje (tuženik pogrešno smatra suprotno) nije došlo do potpunog obeštećenja tužiteljice, uslijed nedvojbeno utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da je taj tuženikov matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen, znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P -1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,

- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim Zakonom, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti jer u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,

- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka oštećeni potrošač u svojstvu tužitelja ima pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),

- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužiteljica konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećena, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli.

37. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Aneksa, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužiteljice u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.

38. Ovaj sud je svjestan, kako je to već navedeno u obrazloženju ove odluke, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima (na neke od njih se i tuženik pozvao u ovoj parnici), međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća obrazloženje sadržaja neki odluka Suda EU, ali i odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi nedvojbeno trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta, obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju, a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.

39. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao tuženik sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom, već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VSRH broj Rev- 2221/18, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada su stranke nakon sklapanja Ugovora, sklopile navedeni Aneks ugovora (pri čemu je logično da bi stranke uopće mogle sklopiti takav Aneks, da je tužiteljica morala prihvatiti tuženikov izračun konverzije, međutim tim prihvaćanjem se nije odrekla svojih potraživanja temeljem ništetnih odredaba Ugovora).

40. Iz iskaza tužiteljice, koja je inače daktilokorespodent, sa završenom srednjom upravno – birotehničkom školom, dakle koja nije bila nekakav ekonomski stručnjak, proizlazi da joj je kredit kojeg je realizirala Ugovorom bio prvi koji je inače realizirala, te da je tim namjenskim sredstvima ostvarenim realizacijom kredita isplatila svoju sestru u vezi njezinog suvlasničkog dijela na kući u kojoj je tužiteljica živjela u [adresa]. Tužiteljica je navela kako je u bjelovarskoj poslovnici tuženika razgovarala sa jednom starijom ženskom zaposlenicom banke, oko realizacije navedenog kredita (misli da se zvala CŽ), te joj je dala do znanja da treba kredit u određenom kunskom iznosu, kako bi kupila suvlasnički dio nekretnine. Tužiteljica je istakla da joj je tada zaposlenica banke rekla da bi mogla realizirati kredit u tada najpovoljnijoj valuti CHF, te joj nije nudila mogućnost realizacije kredita u valuti Eura ili tadašnjoj nacionalnoj kunskoj valuti, koliko se sjećala. Nije se sjećala da bi jo j navedena zaposlenica banke tada bilo što govorila o nekakvim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, kao ni o tome da je vrlo izvjesna promjena tečaja kune u odnosu na tečaj CHF, ali niti da ta valuta CHF nije tako stabilna kao valuta Eura, a osim toga tužiteljica nije bila u mogućnosti da na bilo koji konkretan način pregovara oko pojedinih odredaba ugovora o kreditu. Naime, taj Ugovor je bio sastavljen od strane ovlaštene osobe banke i tužiteljica je bila pozvana da ga potpiše kada je bio napisan. Tužiteljica se nije sjećala da li joj je zaposlenica banke posebno naglasila da će joj se jedan novčani iznos od kredita obustaviti u vezi troška za obradu kredita, te je sigurna da sa zaposlenicom banke nije pregovarala o toj odredbi čl. 10. Ugovora. Pristala je na sklapanje Aneksa kojim je kredit vezan za valutu Eura, kada su već o tome bili mnogi medijski napisi i kada je posredstvom medija bilo obznanjena ta mogućnost, isključivo da si kao samohrana majka smanji mjesečne rate za otplatu kredita.

41. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužiteljice, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužiteljici, kao osobi koja nije bila ekonomski stručnjak u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenice banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena bilo kakva brošura u vezi stambenih kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je tuženik upozoravao tužiteljicu na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogla razumjeti uopće kao osoba sa završenom srednjom školom, bitne ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak.

42. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukom VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužiteljica i utemeljila svoj konačni novčani zahtjev u vezi tečajnih razlika u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF.

43. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

44. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka (pa tako i tuženika iz ove parnice koji se svojski trudio da dokaže da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u toj parnici), da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, osobno ili bar posredstvom svog pravnog zastupnika "tvrdoglavo" smatra da su navedene odluke triju sudova, nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik (kao i sve banke koje su bile tužene u toj parnici) povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao da je to tuženikovo u ovom slučaju pravno neutemeljeno i sasvim subjektivno, nerealno i proizvoljno uvjerenje (nakon pravomoćnosti presude u predmetu TSZ broj P-1401/2012), iole bitno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

45. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P- 1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP (a u kojoj parnici je i tuženik sudjelovao na strani tuženika), sjetio ustvrditi da su sve navedene odluke (dakle, uz prvostupanjsku pravomoćnu presudu, čak i drugostupanjska i revizijska odluka), donesene u predmetima koji se odnose na spis TSZ broj P-1401/2012, nepravilne i nezakonite. Takvo utvrđenje tuženika je potpuno neutemeljeno, protuzakonito i proizvoljno jer su navedene odluke upravo donesene u postupku reguliranom zakonima, pa taj pravni stav tuženika o nekakvim nepravilnim i nezakonitim utvrđenjima iz navedenih sudskih odluka, ovaj sud nije prihvatio, niti ga je uopće mogao prihvatiti. Osim toga, ovaj sud smatra da odluke Suda EU u predmetu C-81/19 i C-243/2020 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA i DP,SC c/a Trapeza Peiraios AE) iz kojih proizlazi, kako to tuženik tvrdi u odgovoru na tužbu, da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima , nije od značaja za ovu parnicu jer se uopće ne mogu primijeniti na konkretnu predmetnu situaciju.

46. Obzirom da u ovoj parnici tuženik, između ostalog, smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, što su stranke sklopile navedeni Aneks dana 20. siječnja 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužiteljice, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužiteljica platila banci u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su ugovorili otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu ili Aneksa u ovom slučaju, gube zakonska i legitimna prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužiteljice, do dana sklapanja tog Aneksa, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužiteljica više od punih 10 godina i izvršavala svoje obveze tuženiku u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Aneksa.

47. Nadalje, iz sadržaja Aneksa, ali i iz iskaza tužiteljice saslušane u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekla na bilo koji konkretan način, prava koja joj pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogla učiniti obzirom da sasvim jasno niti njoj nije moglo biti poznato na dan sklapanja Aneksa hoće li ili ne biti pravomoćna odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi s prvostupanjskom odlukom zagrebačkog suda, utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.

48. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu na način kakao je to taj izmijenjeni zakon odredio, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon nije mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. potpuno obeštećenje, a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetima spora, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka), time da je tužitelj ica svojim iskazom opisala koji je bio njezin jedini razlog što je uopće prihvatila ponuđenu konverziju ugovora, dakle da si bar djelomično olakša otplatu kredita i smanji u novčanom smislu mjesečni anuitet za otplatu kredita (što sud prihvaća kao istinitu tvrdnju tužiteljice), a sasvim razumno i logički da se više ne izlaže riziku "divljanja" švicarskog franka, koje "divljanje" uz povremeno povećane kamatne stope od strane tuženika je i dovelo do znatno povećanih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita i tužiteljici otežalo pravovremeno i redovito plaćanje dospjelih anuiteta.

49. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15, no valja također naglasiti kako se u ovom parničnom postupku, imajući u vidu sadržaj konačnog zahtjeva tužiteljice uopće ne raspravlja o tome je li konverzija kredita u valutu Eura bila legitimna, već je bitan predmet rasprave na tome je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj ica potpuno obeštećena ili nije vezano za ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužiteljice na potpuno obeštećenje, a koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine, sam čin sklapanja Aneksa i da li je uopće od utjecaja sklapanje Aneksa u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužiteljice.

50. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetna tužiteljica), nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana konverzije kredita u valutu Eura jer su sklapanjem navedenog Aneksa, osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Aneks broj 1 ugovora o kreditu", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužiteljica nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora.

51. Naime, sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.

52. Prema tome, sklapanjem Aneksa, predmetne stranke su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirale prava korisnika kredita u valuti CHF - tužiteljice, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

53. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Također, iz te presude Suda Europske unije , sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a koji je kako je to navedeno u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno određeno i jasno navedeno, za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

54. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači samo 2 dana prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

55. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 OŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužiteljici povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužiteljice, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).

56. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZID ZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud je na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, bez ikakve dvojbe, utvrdio da navedeni nacionalni zakon (ZID ZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužiteljici sklapanje Aneksa, nije omogućio tužiteljici potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu niti postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju tuženik) neopravdano stekao na štetu tužiteljice na temelju navedenih nepoštenih odredbi Ugovora.

57. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužiteljici nisu bili poznati svi parametri, niti su to mogli biti jer na dan sklapanja Aneksa ugovora - 04. veljače 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala tužena banka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja Aneksa). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala tužena, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja Aneksa i provođenju konverzije te tužiteljica, kao potrošač i korisnica kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Aneksa, objektivno nije mogla zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu OŽ, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , a tako i tužiteljici iz ove parnice.

58. Napokon, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu D, protiv Republike Hrvatske, datiranoj sa 01. rujnom 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu ovih istaknutih odluka Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Aneksa u ovom slučaju (ili Dodatka ugovora ili drugih Aneksa u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

59. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Aneksa, za opstojnost prava tužiteljice kao korisnice kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja u vezi novčane tražbine tužiteljice koja se ne odnosi na isplatu iznosa od 1.251,56 Eura, po osnovi razlike glavnice utvrđene konverzijom kredita. Naime, potraživanje tužiteljice u vezi isplate razlike glavnice u navedenom novčanom iznosu, za razliku od svih ostalih predmetnih potraživanja tužiteljice, je zastarjelo jer takva vrsta novčane tražbine nije uopće bila obuhvaćena historijatom tužbe, odnosno početnim zahtjevom stupnjevite tužbe.

60. Naime, bez obzira što tuženik tijekom ove, ali i ostalih istovrsnih parnica sasvim neosnovano smatra kako navedena kolektivna tužba o kojoj se raspravljalo u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, nije mogla prekinuti zastaru, odnosno da zastara nije mogla početi ponovo teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom postupku (time da tuženik posredstvom odvjetnika u ovom slučaju čak razmatra varijantu da je potraživanje tužitelja u vezi ništetne valutne klauzule u zastari, obzirom da je bio u zabludi u vezi dana podnošenja predmetne tužbe, čak ukoliko se i uzme da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastarijevanja), bitno je kada se odlučuje o takvom prigovoru tuženika naglasiti da je o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

61. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege primjene pravnih stavova VSRH) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope – o čemu se inače ne raspravlja u ovoj parnici), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule – o čemu se raspravlja u ovome predmetu), pa kako je tužba u ovome slučaju podnesena 13. lipnja 2023. godine u dijelu u kojem je tužiteljica svojom stupnjevitom tužbom potraživala isplatu zbog tečajnih razlika, u smislu navedenog pravnog shvaćanja VSRH nije protekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, neovisno o tome što tuženik osobno ili bar posredstvom svog odvjetnika, ne prihvaća ili ne priznaje navedeni pravni stav VSRH u pogledu tog pravnog pitanja, te neovisno o tome što tuženik u ovome predmetu sasvim pogrešno i neosnovano smatra u prvom odlomku 13 stranice odgovora na tužbu, da se u konkretnom slučaju primjenjuje rok zastare od 3 godine . Ideja, odnosno tvrdnja punomoćnika tuženika o tome da je svoju predmetnu tužbu tužiteljica podnijela dana 27. srpnja 2023. godine (a što je navedeno u prvom i trećem odlomku na 13 stranici , tuženikovog odgovora na tužbu, a na što je tuženik očito bio upućen podatkom iz e - spisa o datumu osnivanja ovog sudskog predmeta u kojem je doista naveden datum 27.07.2025.g.), pa da bi zbog toga tražbina tužiteljice u vezi tečajnih razlika bila zastarjela čak i da se primjenjuje zastarni rok od 5 godina , su puka fantazija i nemaju veze sa realnošću jer je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela dana 13. lipnja 2023. godine, što je vidljivo iz Obavijesti o primitku elektroničkog podneska koji je u spis uvezan prije predmetne tužbe, odnosno sa tužbom tužiteljice, pa se u ovom slučaju ne radi o zastarjeloj novčanoj tražbini tužiteljice u vezi tečajnih razlika.

62. Da li je sud u trenutku primitka predmetne tužbe tužiteljice mogao odmah (istoga dana ili bar za nekoliko slijedećih dana ukoliko su bili na radu zaposlenici suda u parničnom upisniku) oformiti sudski spis ili su se sudski službenici bavili nekim drugim važnijim ili hitnijim službenim radnjama, nego li osnivanjem predmeta na temelju mnogobrojnih u to vrijeme podnesenih tužbi, nije odlučno za datum podnošenja tužbe sudu. Naime, datum kada je osnovan sudski predmet može, a ne mora biti onaj dan kada je podnesena tužba sudu, time da je u ovom slučaju sasvim jasno da je tužba podnesena 13. lipnja 2023. godine, a da je sudski spis osnovan tek 27. srpnja 2023. godine jer to proizlazi kada se usporede službeni podaci koji se nalaze u spisu i iz e - spisa.

63. Također, nije bio osnovan tuženikov prigovor zastare niti u vezi preostale novčane tražbine tužiteljice u iznosu od 236,94 Eura u pogledu plaćenog troška za obradu kredita jer u vezi tog novčanog potraživanja, također sukladno pravnom stajalištu VSRH, zastarijevanje počinje teći od dana kada je sudskom odlukom utvrđena ništetnom odredba čl. 10. Ugovora, a temeljem koje ništetne odredbe je tužiteljica i istakla ovaj novčani zahtjev, a tek donošenjem ove presude je ta odredba čl. 10. Ugovora, utvrđena ništetnom, pa se zbog toga ne radi o zastarjeloj tražbini tužiteljice niti u vezi tog potraživanja. U točci 54., navedeno je za koju je novčanu tražbinu tužiteljice, sud u ovom predmetu prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja. Naime, na sjednici Građanskog odjela VSRH, održanoj dana 30. siječnja 2020. godine, odlukom broj Su-IV-47/2020 za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora, VSRH je zauzeo pravno stajalište da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, obzirom na ovo pravno stajalište, jasno je da zastarni rok u vezi tražbine tužiteljice od 236,94 Eura još nije niti počeo teći.

64. U konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu dopuštenu stupnjevitu tužbu u vezi isplate tečajnih razlika (ili temeljem ništetne valutne klauzule) , pored druge navedene tražbine koja nema veze sa potraživanjem u vezi tečajnih razlika, tužiteljica podnijela dana 13. lipnja 2023. godine, te da je tek nakon 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnost i ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF koji novčani zahtjev se odnosi na isplatu ukupnog iznosa od 2.994,70 Eura (od čega se 707,81 Eura odnosi na potraživanje kapitalizirane zatezne kamate, a preostali iznos od 2.286,89 Eura na tečajne razlike), nije protekao zastarni rok (od 5 godina) tužiteljici u vezi navedenog novčanog zahtjeva, koji novčani zahtjev iz stupnjevite tužbe je konkretiziran podneskom od 30. travnja 2025. godine, jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17- 2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle iz odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Nije na odmet ovdje naglasiti kako je objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. godine, izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

65. Taj navedeni pravni zaključak su dužni prihvatiti svi sudovi i suci, bez obzira što o tome misli bilo koji odvjetnik, bilo koji sudac ili bilo koji nazovi pravni stručnjak koji piše po nečijem nahođenju ili narudžbi nazovi stručne članke (uz ubiranje novčane naknade za takve nazovi stručne članke) o konveziji kredita i povezano s time zastari novčanih potraživanja oštećenih potrošača na temelju ništetnih odredaba potrošačkih ugovora o kreditima u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom.

66. Sud smatra potrebnim naglasiti da se u ovom slučaju ne primjenjuje rok zastare od 3 godine, a na koji subjektivni rok zastare u pogledu naknade štete je tuženik uputio još u odgovoru na tužbu, jer se u ovom slučaju praktički radi o potraživanju po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala pravomoćnim utvrđenjem ništetnim navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule u postupku pokrenutom povodom "kolektivne tužbe", a potraživanje temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnim pojedinih dijelova pojedinih odredaba svih potrošačkih ugovora u određenom razdoblju, pa tako dakle i predmetnog Ugovora, sasvim jasno predstavlja i odštetni zahtjev u širem smislu jer je na kraju krajeva tužiteljici, bez svake dileme, kao i svim ostalim oštećenim potrošačima u ovakvim situacijama, nanesena šteta u vidu smanjenja imovine, konkretno naplaćivanjem povišenih anuiteta od strane tuženika, na temelju pojedinih ništetnih odredaba Ugovora.

67. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični i kada obrazlaže prigovor zastare, posredstvom odvjetnika, pokušava vrlo često uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka od 3 godine, koji se odnosi na naknadu štete, međutim, sudska praksa se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, već odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (ta praksa je jednosmjerna i kako je ista poznata ovome sudu posredstvom predmetnog suca koji je napisao nekoliko desetaka presuda sa predmetom spora, kao u ovom slučaju, trebala bi biti poznata i pravnim zastupnicima tuženika iz ove parnice koji zastupaju tuženu banku u stotinama ili tisućama istovrsnih predmeta diljem Republike Hrvatske), a ne o potraživanju koje zastarijeva za samo 3 godine.

68. Tužiteljica je u vrijeme sklapanja Ugovora, po uvjerenju ovoga suda, nedvojbeno bila potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji glasi: "Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti" jer je notorno da je tužiteljica u kritično vrijeme bila (a i sada jest) fizička osoba koja je živjela u [adresa], na adresi na kojoj i sada živi u [adresa] R. [adresa] , te je u kritično vrijeme tužiteljica bila osoba sa završenom srednjom školom upravno- birotehničkog smjera, a kredit je realizirala za kupnju suvlasničkog dijela kuće u kojoj je živjela od vlastite sestre, te tu kuću nije iznajmljivala ili koristila za nekakvo sjedište nekog obrta kojeg bi imala jer nije niti imala nekakav obrt. Kako je tužiteljica sporni kredit, sklapanjem Ugovora, realizirala na svoje ime, dakle kao fizička osoba, te je upravo tužiteljica taj kredit i otplatila (što je utvrđeno na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke, ali i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu), tužiteljica je svakako aktivno legitimirana za ovu parnicu i tužiteljici se svakako treba priznati svojstvo potrošača u vezi navedenog Ugovora, tim više što je i tuženik tužiteljicu tretirao kao potrošača, prilikom sklapanja Ugovora, a na što uostalom upućuje sadržaj Ugovora, a takvim potrošačem ju je tretirao i prilikom sklapanja navedenog Aneksa.

69. Shodno tome, neosnovani su bili također tuženikovi prigovori da tužiteljica nije dokazala da je aktivno legitimirana za ovu parnicu ili da je u trenutku sklapanja Ugovora bila potrošač u smislu navedenog zakona, a ujedno zbog toga, navedeni Ugovor treba i tretirati kao potrošački ugovor u valuti CHF (u vezi kakvih ugovora je i donesena presuda TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je davno postala pravomoćna).

70. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja navedene drugostupanjske presude VTS broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2028. godine (a time i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH br. Rev 2221/2018-11, izrijekom svog deklaratornog tužbenog zahtjeva, predložila da se utvrde ništetnim odredbe čl. 2. i 7., Ugovora o valutnoj klauzuli kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa, valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice sasvim očito bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužiteljica dokazala u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P - 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U-III-2521/2015, te br. U-I- 3685/2015.

71. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužiteljice i dio njezinog deklaratornog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, a sud je praktički odluku o osnovanosti samo dijela novčanog potraživanja tužiteljice, a koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude vezano za ništetnu valutnu klauzulu. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao sa potrošačima na dan 03. veljače 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički i pozvala tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

72. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđenja iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedene drugostupanjske odluke VTS od 14. lipnja 2018. godine, kojom su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskoj odluci koja se odnosila na tu drugostupanjsku odluku.

73. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima (sama dostava letaka tuženika ili promotivnog materijala u ovaj sudski spis – što je tuženik učinio - u vezi kredita sa valutnom klauzulom i simuliranih potencijalnih pitanja klijenata banke u vezi spornih CHF kredita, te sugestija odgovora zaposlenika banke, ne dokazuje ono što je tuženik trebao dokazati u ovoj parnici, a to je da je tužiteljica u fazi pregovaranja bila na valjan način upozorena od strane zaposlenice banke tuženika o svim rizicima sklapanja Ugovora sa CHF valutnom klauzulom i o riziku od ubrzane promjene tečaja kune u odnosu na CHF na štetu tužiteljice, ali i na sve potencijalne rizike realizacije Ugovora sa navedenom valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom) nije dokazao u ovoj parnici da bi tužiteljica bila na pravilan način obaviještena o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi joj uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da joj je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik, primjerice svog klijenta – tužiteljicu, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi uslijed toga tužiteljica imala sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogla objektivno razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom. Pisani iskaz izvjesne RŽ koji je očito naveden po uputama pravnih zastupnika banke tuženika, od 27. siječnja 2020. godine, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu (list 107-108), sud također ne može u ovom parničnom postupku koji se temelji na načelu neposrednosti i izvođenju dokaza pred sudom i sucem, prihvatiti kao relevantan za ovu parnicu, tim više što ta osoba apsolutno nište ne zna o Ugovoru, niti je bilo što navela u svom iskazu u vezi Ugovora.

74. Nesporna činjenica jest da tužiteljica doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

75. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedenoj drugostupanjskoj odluci od 14. lipnja 2018. godine, odlučeno da je: "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u prav ima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

76. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice u vezi ništetne valutne klauzule, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a podredno i odbijanjem revizija tuženih banaka od strane VSRH, podnesenih protiv drugostupanjskih odluka.

77. U ovom postupku se ne može ponovo raspravljati o tome o čemu je već raspravljano u predmetu P-1401/2012 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i višestupanjskim sudovima u vezi te parnice, pa je tuženik po uvjerenju suda još u odgovoru na tužbu sasvim neutemeljeno i neosnovano pokušao dio predmeta rasprave iz spisa P-1401/2012, vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u vezi pojedinih pravnih pitanja vratiti i u ovaj parnični postupak (primjerice pitanje dopuštenosti raspravljanja o ništetnosti odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli CHF i o nepostojanju ekstra profita banke), uz navod da tuženik smatra nepravilnim i nezakonitim navedene pravomoćne sudske odluke koje mu u ovom slučaju ne idu u korist, jer da je kojim slučajem dopušteno ponovo raspravljati o tim pravnim utvrđenjima zauzetim u pravomoćnoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe utemeljene na čl. 502.a. ZPP, tada zakonodavac, sasvim sigurno, nikada ne bi našao potrebnim i smislenim propisati odredbe čl. 502. c. ZPP i čl. 118. ZZP/14.

78. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09 – u daljnjem tekstu ZIDZZP/09) dodan je čl.138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

79. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – u daljnjem tekstu: ZZP/14), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete (sud bi ovdje svakako našao potrebnim naglasiti da se i parnica u vezi stjecanja bez osnova u širem smislu temelji na naknadi štete) koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

80. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

81. VSRH je u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. godine, jasno izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP , obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno da je sud vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti, a predmetni sudac je već usvajao u pravnom smislu istovrsne novčane tužbene zahtjeve radi restitucije ili isplate preplaćenih iznosa, koje novčane zahtjeve su isticale druge fizičke osobe u svojstvu tužitelja u svojim tužbama podnesenim protiv raznih banaka sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije" ili "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura", pa tako i protiv tužene banke, a inače je sudska praksa jednosmjerna u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci bez konverzije", za razliku od sudske prakse u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura" u kojoj i dan, danas postoje potpuno suprotni pravni stavovi o tome, treba li ili ne usvajati tužbene zahtjeve.

82. U ovom dijelu obrazloženja treba napomenuti da je sud ocijenio osnovanim i drugi dio deklaratornog zahtjeva tužiteljice koji se odnosio na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora, dakle odredbe kojom je tuženik za sebe u Ugovoru istakao odredbu po kojoj je tužiteljica njemu "dužna" za obradu zahtjeva i odobravanje kredita isplatiti prije korištenja kredita, jedan posto naknade od ukupnog iznosa kredita, pri čemu ugovorne stranke nisu o toj odredbi pregovarale (tužiteljica nije imala uopće mogućnost da pregovara sa tuženikom o toj odredbi koja inače ni nema neke veze sa sadržajem ugovora o kreditu kako ga regulira čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima

- u daljnjem tekstu: ZOO) i ta odredba je bila sastavljena po tuženoj banci bez da je tužiteljici uopće pojašnjeno na što se to konkretno odnosi navedena naknada.

83. Naime, kako to pravilno ističe tužiteljica u historijatu tužbe, čl. 1021. ZOO je propisano da se korisnik kredita ugovorom o kreditu obvezuje banci plaćati "ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno", dok je odredbom čl. 1022.st.2. ZOO, propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Kako ta odredba čl. 10. Ugovora, uopće ne sadrži neke određene parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla zna ti koje joj to troškove i usluge tuženik naplaćuje tom ugovorenom naknadom, sukladno tipskom ugovoru o kreditu, posve je očito kako ta odredba Ugovora nije niti jasna, niti razumljiva. Sud prihvaća pravno stajalište koje je tužiteljica iznijela u historijatu tužbe o tome, da za ugovaranje te odredbe čl. 10. Ugovora, tuženik nije imao neke opravdane razloge (neovisno o tome je li tuženik naplatu takve naknade propisao svojim internim aktima jer tuženik primjerice svojim internim aktima može propisati da svaki klijent banke "mora" za odobrenje kredita platiti banci iznose od 5-10% kreditnog iznosa, no druga je tema da li je tako nešto dopušteno ili ne) jer mu tzv. obradom kredita nisu nastali neki konkretni troškovi koji bi opravdavali tu naknadu u navedenom relativno visokom iznosu, cijeneći okolnost da je upravo tužiteljica snosila sve potrebne i konkretne troškove u vezi sklapanja Ugovora, koji se odnose na podmirenje troškova javnog bilježnika za ovjeru potpisa tužiteljice na Ugovoru. Ovdje nije na odmet naglasiti kako je i Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni, kao u slučaju predmetnog čl. 10. Ugovora.

84. Kako je tuženik uvrštavanjem nejasne i nerazumljive, a time i nepoštene odredbe čl. 10. u navedeni tipski Ugovor, počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice (jer je uz ugovorenu ništetnu valutnu klauzulu CHF kredita, te ugovorenu ništetnu kamatnu stopu – što je također utvrđeno navedenom pravomoćnom presudom TSZ donesenom u predmetu P-1401/2012 – za sebe ugovorio i plaćanje dodatne naknade od 1% od iznosa kredita, a sve na štetu tužiteljice), ta odredba čl. 10. Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje navedene naknade je ništetna u smislu čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br. 96/2003), ali i s obzirom na čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine.

85. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužiteljice o ništetnosti navedenih odredaba čl. 2., čl. 7. i čl. 10. Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti početni tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 22. listopada 2024. godine (list 394 -396), određen detaljan predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužiteljici pripada do dana konverzije ugovora ili koliki joj je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove imajući u vidu da su ništetne navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, vodeći ujedno računa pri tome o pravnim učincima konverzije (odnosno vodeći računa o tome da li je konverzijom kredita došlo do pune restitucije tužiteljici), odnosno svim utvrđenjima tužene banke, kod izračuna konverzije. Naime, kako tužiteljica u historijatu tužbe nije niti konkretizirala da se njezina predmetna novčana tražbina odnosi na nekakvu "razliku glavnice duga" po Ugovoru, a koja glavnica preostalog duga bi eventualno bila pogrešno utvrđena prilikom izračuna konverzije kredita, obzirom da matematički izračun konverzije kredita temeljem Ugovora nije akceptirao ili obuhvaćao ništetnost odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, što je imalo za posljedicu da se izračun konverzije radi po tečaju CHF na dan matematičkog izračuna konverzije, a ne po tečaju CHF na dan isplate kredita , vještaku predmetom vještačenja nije niti zadano da utvrđuje takvu visinu tražbine tužiteljice, temeljem navedene razlike glavnice. Ovo tim više, što Aneks kojim je utvrđen iznos neotplaćene glavnice duga po kreditu, sukladno Ugovoru, nije nikada bio, niti u jednom sudskom postupku predmet tužbenog zahtjeva kojim bi se primjerice utvrđivala ništetnost Aneksa, makar u dijelu utvrđenog iznosa glavnog duga, a već je u točci 49. obrazloženja ove presude bilo naglašeno kojim odlukama nadležnih sudova je bilo utvrđena zakonitost i provedba konverzije u smislu ZIDZPK/15.

86. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 06. prosinca 2024. godine (list 398-410 spisa), na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome istakao da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru, kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.000,00 CHF, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 5,49%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 324 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja, s time da je dospijeće prve obveze bilo 01. travnja 2005. godine, a slijedećih obveza svakog prvog dana u mjesecu.

87. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su stranke sklopile dana 20. siječnja 2016. godine, Aneks sa slijedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi 18.980,09 Eura,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. godine, utvrđen je bio manjak uplata po kreditu u CHF u odnosu na konvertirani kredit u iznosu od 511,95 Eura.

88. Također, vještak je na temelju materijalnih dokaza iz spisa, istakao na 4 -tvrtoj stranice svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu (koja je varirala na gore od početne 5,49 %, pa do najviše od 5,90%), odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa, te je istakao da će za odgovor na zadani mu predmet vještačenja u Tabeli dati otplatni plan kojeg je primijenila banka u razdoblju od isplate kredita (07.02.2005.) do izračuna konverzije (30.09.2015.g.), te će na temelju toga iskazati razlike u visini obveze po osnovi tečaja, odnosno isključivo više plaćene iznose, ali i uz te više plaćene iznose da će prikazati manje plaćene iznose , kao i konačan prijeboj više plaćenih sa manje plaćenim iznosima. Napomenuo je da je u skladu sa čl. 11.d. Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 9/2015), za obveze plaćene nakon 27. siječnja 2015. godine, primijenjen tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF. Također, istakao je obzirom da je po spornom kreditu provedena konverzija, da je radi poštivanja redoslijeda uračunavanja i ispunjenja u skladu sa čl. 171. i čl. 172. ZOO u svrhu ocjene učinka konverzije, obračunao i iskazao zatezne kamate na sve utvrđene mjesečne razlike po osnovi promjene tečaja (što je prikazano u stupcu "m" Tabele 1) do 30. rujna 2015. godine, te je sačinio obračun preostalog potraživanja uz uračunavanje preplate priznate u konverziji, naglasivši da je u ovom slučaju utvrđen manjak od 511,95 Eura, tj. da nema evidentiranih preplata koje bi bile utvrđene po konverziji Ugovora.

89. Vještak je također, odgovarajući na određeni mu predmet vještačenja, utvrdio da je tuženik 03. veljače 2005. godine, naplatio tužiteljici ugovorenu naknadu za obradu kredita u visini 1% od iznosa kredita (370,00 CHF), a što prema srednjem tečaju tuženika iznosilo 1.785,25 kuna u ranije važećoj valuti ili 236,94 Eura u sada važećoj valuti.

90. Vještak se također očitovao na 5 stranici svog pisanog nalaza u vezi same konverzije navevši da je ista izvršena u cijelosti sa tada važećim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.br. 102/2015).

91. Završnim mišljenjem, koje je bilo potkrijepljeno prethodnim tabelarnim izračunom vještaka, proizlazi da je vještak utvrdio:

a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužiteljice,

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. travnja 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.286,89 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "k1'' Tabele 1 nalaza (u valuti Eura) (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na sve mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015.g., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo je dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine u iznosu od 2.994,74 Eura, od čega se 2.286,93 Eura odnosi na glavnicu, a 707,81 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:

- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01. travnja 2005.g.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.963,40 Eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "k1'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 2.324,28 Eura, od čega se 1.963,44 Eura odnosi na glavnicu, a 360,85 Eura na dospjele i nepodmirene zatezne kamate.

92. Uz već navedenu svotu koju je vještak utvrdio da je tuženik naplatio tužiteljici po osnovi naknade za obrade kredita u iznosu od 236,94 Eura, te utvrđeni manjak prilikom konverzije od 511,95 Eura, vještak je u završnom mišljenju istakao da visina tzv. negativnih tečajnih razlika (kada je početni tečaj CHF tijekom otplate kredita bio promijenjen na štetu tuženika) iznosi 2.437,35 kuna ili 323,49 Eura.

93. Tuženik nije imao nikakav prigovor u vezi gore navedenog matematičkog izračuna vještaka, te je to naveo u podnesku od 03. siječnja 2025. godine, a ujedno je tim istim podneskom konkretizirao i uskladio sa vještačkim matematičkim izračunom visinu svoje novčane tražbine koja je bila istaknuta samo uvjetno u ovoj parnici u iznosu od 323,49 Eura, ukoliko sud uopće utvrdi osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, koji zahtjev je inače tuženik osporavao u pogledu pravne osnove iz više razloga.

94. Međutim, tužiteljica se posredstvom punomoćnika podneskom od 13. siječnja 2025. godine, očitovala u vezi vještačkog nalaza u smislu da je prigovorila istom jer je po mišljenju punomoćnika tužiteljice isti bio pogrešan i nije bio u skladu sa zadatkom vještačenja koji je vještaku zadao sud. Naime, tužiteljica je istakla da je vještak samovoljno prilikom izračuna za razdoblje od 27. siječnja 2015. godine, do dana konverzije primijenio tečaj valute CHF od 6,39 kuna za 1 CHF, iako mu je sud naložio da za cijelo vrijeme otplate kredita do konverzije primijeni tečaj valute CHF na dan isplate kredita, pa je u tom dijelu nalaz vještaka po tužiteljici bio pogrešan. Osim toga, tužiteljica je posredstvom punomoćnika tim podneskom istakla da je vještačenjem bilo potrebno izračunati i "razliku glavnice za koju je tužiteljica neosnovano više zadužena u konverziji" (premda takva razlika glavnice uopće nije na određen, dakle konkretan način bila utužena podnesenom tužbom, niti je sud zbog toga utvrđivanje iste odredio predmetom vještačenja – opaska suca), a što je po tužiteljici bila posljedica primjene pogrešnog tečaja valute CHF prilikom konverzije (dakle, tim prigovorom tužiteljica zapravo bez osporavanja valjanosti provedene konverzije i matematičkog izračuna konverzije kredita, odnosno bez isticanja zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Aneksa, pokušava na "mala vrata", nakon zaključenja predmetnog prethodnog postupka, dakle tijekom glavne rasprave u ovom postupku, ishoditi za sebe nešto što po uvjerenju ovoga suda, nije na konkretan način niti utužila podnesenom tužbom – opaska suca). Tužiteljica je posredstvom odvjetnika (koji se očito naknadno, nakon podnošenja tužbe i zaključenja prethodnog postupka, sjetio, da bi tužiteljica "ako to prođe u ovoj parnici" mogla potraživati i navedenu razliku glavnice u okviru svog neodređenog novčanog zahtjeva iz stupnjevite tužbe – opaska suca) koji je počeo po uvjerenju suda nevješto manevrirati da opravda takav zahtjev u ovoj fazi postupka, istakla da ta "razlika glavnice ne predstavlja osnovu već poseban vid tužiteljičina potraživanja koji je povezan sa ništetnošću valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu" ( a o kojem "vidu tužiteljičina potraživanja", taj isti odvjetnik tužiteljice koji je napisao predmetnu tužbu tužiteljice nije niti jednu jedinu rečenicu naveo u historijatu tužbe datirane sa 13. lipnjem 2023. godine – opaska suca).

95. Kako je sukladno procesnim pravilima, sud bio dužan navedeni podnesak tužiteljice od 13. siječnja 2025. godine, dostaviti vještaku radi očitovanja, obzirom da se ipak radilo o konkretnom prigovoru tužiteljice na vještački nalaz, radi znanja i očitovanja, vještak je podneskom od 25. ožujka 2025. godine (list 471 -472), prvo otklonio tužiteljičin prigovor u vezi pogrešno utvrđenog iznosa za koji je tužiteljica bila oštećena uslijed ništetne valutne klauzule, navevši da se radi o nerazumljivom prigovoru obzirom da je za cijelo razdoblje otplate kredita pa do 27. siječnja 2015. godine, primjenjivan stvarni tečaj po kojem je tužiteljica platila pojedinu mjesečnu obvezu, a kako je za razdoblje od 27. siječnja 2015. godine, tečaj za valutu CHF bio zakonom fiksiran, vještak je to i naznačio u svom pisanom nalazu, te je razlike izračunao u odnosu na taj tečaj (jer ga je tuženik upotrijebio prilikom otplate obveza tužiteljice). Dakle, vještak je pojasnio da su svi matematički izračuni koje je sačinio, za cijelo razdoblje otplate kredita (do obračunskog datuma konverzije – 30.09.2015.g.), pa tako i za razdoblje od 27.01.2015.g., do konverzije, napravljeni na temelju stvarnih podataka o primijenjenim tečajevima i usporedbe istih sa tečajem važećim na dan korištenja kredita i niti u jednom razdoblju obračuna (pa tako niti u razdoblju od 27.01.2015.g., pa nadalje) vještak niti jedan parametar nije samovoljno primijenio, već je sve izračune sačinio u skladu sa postavljenim zadatkom vještačenja, dakle usporedbom stvarno primijenjenog tečaja sa onim važećim na dan isplate kredita, što znači da nalaz nije pogrešan, već upravo suprotno. Vezano za predloženi prijedlog tužiteljice koji se odnosio na izračun razlike glavnice za koju je tužiteljica neosnovano više zadužena u konverziji, a što je inače bila posljedica primjene pogrešnog tečaja valute CHF prilikom konverzije, vještak je istakao kako takva vrsta potraživanja tužiteljice nije bila niti zadana rješenjem kojim je određeno vještačenje (ili vještak nije shvatio da bi to bilo zadano), pa stoga nije bilo obuhvaćeno nalazom i mišljenjem. Obzirom da je tužiteljičin prijedlog bio da vještak matematički utvrdi navedenu razliku glavnice, vještak je tim podneskom kojeg je naslovio kao dopunsko financijsko vještačenje, matematički utvrdio "manje priznati iznos umanjenja glavnice" tužiteljici od 1.251,56 Eura. Pojasnio je da se ta svota odnosi na po tuženiku više obračunati iznos preostale neplaćene glavnice, kod matematičkog izračuna konverzije kredita tužiteljice u valutu Eura, na dan izračuna konverzije (30.09.2015.g.), a kakav izračun neplaćene glavnice bi inače bio utvrđen da se prilikom matematičkog izračuna konverzije primjenjivao od početka otplate kredita pa sve do 30.09.2015.g., ugovoreni tečaj CHF prema hrvatskoj kuni na dan isplate kredita.

96. Nakon ovakvog vještačkog očitovanja, tužiteljica je podneskom od 30. travnja 2025. godine, navela kako nema prigovora na navedeno vještačko očitovanje i ujedno je svoju stupnjevitu tužbu podnesenu temeljem ništetne valutne klauzule u novčanom smislu učinila određenom, odnosno uskladila u pogledu visine potraživanja sa matematičkim izračunom vještaka predloživši da joj se isplati ukupno 3.775,39 Eura i još 707,81 Eura u vezi kapitalizirane zatezne kamate, obračunate po vještaku. Pojašnjavajući istaknutu visinu tužbenog zahtjeva tužiteljica je posredstvom odvjetnika, navela da se njezino potraživanje u vezi iznosa od 2.286,89 Eura odnos i na pozitivne tečajne razlike, zatezne kamate na glavnicu obračunate do dana konverzije u iznosu od 707,81 Eura, razliku glavnice nastalu u konverziji od 1.251,56 Eura i 236,94 Eura u vezi iznosa plaćenog za tzv. "ulaznu naknadu".

97. Tužiteljica je dakle, svojim konačnim novčanim zahtjevom potraživala isplatu:

- iznosa od 3.775,39 Eura sa zateznom kamatom na iznos od 3.538,45 Eura od 01. listopada 2015. godine, pa sve do isplate, te na iznos od 236,94 Eura, od 07. veljače 2005. godine, pa sve do isplate, te

- iznosa od 707,81 Eura, bez zatezne kamate jer se radi o obračunatom kapitaliziranom potraživanju zatezne kamate do dana 01. listopada 2015. godine, zbog čega sud zaključuje da ukupno tražena svota od 3.775,39 Eura, predstavlja zbroj potraživanja u iznosu od 2.286,89 Eura, 1.251,56 Eura, te 236,94 Eura jer zbroj tih triju iznosa daje tu svotu od 3.775,39 Eura, pa je tvrdnja tužiteljice iz podneska datiranog sa 30. travnjem 2025. godine, o tome da tužiteljica "ima pravo na povrat i navedenog iznosa od 511,95 Eura" (po osnovi konverzijom kredita utvrđene manje plaćene svote), ostala samo potpuno suvišna i nepotrebna tvrdnja u kontekstu predmetnog novčanog potraživanja tužiteljice koje nije obuhvaćalo taj iznos od 511,95 Eura (a koja svota je doista bila utvrđena kod tuženikovog izračuna konverzije kredita, kao svota koju je tužiteljica manje platila).

98. Kada se ima u vidu da je u prethodnoj točci obrazloženja sud naveo na koji način je utvrdio što predstavlja novčani zahtjev tužiteljice, imajući u vidu sadržaj matematičkog izračuna vještaka, kada se isti dovede u vezu sa sadržajem podneska tužiteljice od 30. travnja 2025. godine, te da tim podneskom od 30. travnja 2025. godine, tužiteljica nije preinačila tužbu (kako to pogrešno smatra tuženik, kada se usprotivio "preinaci tužbenog zahtjeva" na drugoj stranici podneska od 23. svibnja 2025. godine), nego je samo dio svoje stupnjevite tužbe koja se odnosila na potraživanje preplaćenih iznosa zbog ništetne valutne klauzule iz Ugovora, učinila određenom u novčanom smislu, valjalo je obrazložiti koji dio tog konkretiziranog zahtjeva tužiteljice je sud ocijenio osnovanim, a koji dio neosnovanim, nakon što se još jedanput naglase neke bitne činjenice u vezi opravdanosti pravne osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice u vezi većeg dijela njezine konačne novčane tražbine.

99. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine, ali i pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine, koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Aneksa, odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužiteljice temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta iz navedenih odluka VSRH, kao i posljednje odluke VSRH iz predmeta broj Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, na jedan po uvjerenju ovoga suda neprimjeren način, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta koja su istaknuta u ovom obrazloženju i navedena u odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove.

100 a). Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja. Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurala pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke bio posvećen pojašnjenju objektivnih i subjektivnih razloga za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedeno j odluci, da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih pos ljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. ". Nadalje, VSRH u toj odluci kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati, s obzirom na postavljeno revizijsko pitanje, o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja i u ovoj parnici), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15." Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: " …polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".

100. b). Ovaj, upravo citirani pravni stav nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se ne raspravlja uopće o valjanosti ili ništetnosti Aneksa (nesporno je između parničnih stranaka, inače da su Aneksom stranke regulirane odredbe stranačkog ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura, međutim koji stranački ugovor se više od punih 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF), a nema govora, po uvjerenju ovoga suda, o tome da bi se sklapanjem Aneksa stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" jer tako nešto prije svega nije bilo ugovoreno u pisanoj formi, dakle Aneksom u slučaju predmetne tužiteljice, premda je moglo biti na jasan, konkretan i smislen način ugovoreno da je tako nešto doista bila vo lja stranaka, pogotovo tužiteljice ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao ili se usudio propisati Zakonom na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji nikakav valjan razlog ili pravni temelj da se uopće izvodi zaključak na nivou bilo kojeg suda (pa bio to i revizijski sud) o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetne tužiteljice ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023, da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", jednostavno ne odgovara istini, a da je tome tako, bez svake dileme, jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P - 1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.

Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli (a podredno i promjenjivoj kamatnoj stopi), imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravno - filozofske) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, te da tek u tom slučaju, tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu, no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetne tužiteljice iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita u valutu Eura") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan matematički, dakle stručan način, izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža da vještaci na stručan matematički način (koji pravnici ponekad – u pravilo vrlo često - ne mogu niti dokučiti jer jednostavno nisu ljudi financijske struke), utvrđuju ne samo u pogledu tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uostalom tuženici uglavnom niti ne prigovaraju, kao što nije prigovorio niti tuženik u ovoj parnici.

100.c). Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen i neosnovan pravni zaključak da bi se sklapanjem Aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u Aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe, spašavali vlastite egzistencije i egzistencije osoba s kojima su živjeli (tužiteljica iz ove parnice je bila primjerice samohrana majka kojoj nije bilo svejedno plaća li manju ili veću ratu u vezi otplate kredita, banci) na način da su si potpisivanjem Aneksa omogućili sniženje mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika. Zaključak da su se stranke potpisivanjem Aneksa, prešutno odrekle svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora je potpuno sličan, neosnovanom i neutemeljenom zaključku da bi se sklapanjem Ugovora o kreditu u valuti CHF, stranke prešutno odrekle sklapanja bilo kakvog drugog ugovora o kreditu u valuti Eura ili kuna na primjer, a koje sklapanje ugovora o kreditu u mnogim slučajevima, pojedinim potrošačima nije bilo niti ponuđeno, a ponajmanje bi bilo ponuđeno uz adekvatno pojašnjenje o svim potencijalnim rizicima sklapanja pojedinih ugovora sa raznom valutom kredita, što uostalom proizlazi iz pravomoćne presude TSZ u predmetu P - 1401/2012.

101. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Aneksa u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužiteljice iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojim je potpuno nedvojbeno utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužiteljicu, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, koja je postala pravomoćna vezano za ništetnu valutnu klauzulu iz svih potrošačkih ugovora sklopljenih s valutom CHF u točno određenom razdoblju, tek nakon sklapanja Aneksa u slučaju tužiteljice), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev - 1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke uostalom treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.

102. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, jedna od zadnjih značajnijih odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom u valutu Eura", a koja odluka je izazvala značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u tzv. stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je našao potrebnim obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u prethodnim točkama obrazloženja s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka u predmetu VSRH broj Rev-925/2023 se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev- 1096/2022, ali i nekih navedenih europskih odluka, na temelju kojih je sud obrazložio svoj predmetni pravni stav.

103. Obzirom na posljednju odluku VSRH Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može samo naglasiti da je Aneks, kao takav, regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) do tada plaćenih iznosa s osnova valute i kamate, odnosno nije nikada uspostavljao ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te činjenicu da je tek tijekom sklapanja Aneksa postala u cijelosti pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012, a tužiteljica se sklapanjem Aneksa, nije odrekla na bilo koji način, a ponajmanje prešutno, bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora i upravo se o tome raspravlja u ovoj parnici.

104. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, pa i u ovom spisu, kada stalni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali čak i po osnovi preplaćene kamate (kada je predmet spora potraživanje po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi), utvrđuju preplate u određenim novčanim iznosima i to sukladno pravilima financijske struke (a ne na temelju neke ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka, kojima se bave neki suci ili sudovi kada utvrđuju da je konverzijom kredita u valutu Eura, postignuta ravnoteža između stranaka obzirom na ništetne odredbe pojedinih potrošačkih ugovora sklopljenih sa valutom CHF i promjenjivom kamatnom stopom), koje preplate inače ne bi bilo moguće utvrđivati (to je valjda sasvim jasno svakoj osobi) da je kojim slučajem konverzijom kredita u valutu Eura, bila u svakom pojedinom slučaju postignuta ravnoteža i kompletno obeštećenje, mnogobrojnih oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima ne prigovaraju u sudskim postupcima vještačkim matematičkim izračunima. Činjenica da je konverzija kredita izvršena u skladu sa izmijenjenim i dopunjenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je pojedinim sudskim odlukama (kako je to navedeno u točci 49. ovoga obrazloženja) već utvrđena zakonitost konverzije kredita u valutu Eura, ne znači ujedno da je konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih stranaka u smislu da je konverzijom kredita svaki korisnik kredita obeštećen u cijelosti za sve preplaćene iznose temeljem ništetnih odredaba svih potrošačkih ugovora sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom – CHF, te treba lučiti razliku između termina "zakonitost konverzije" i termina "pravo na potpuno obeštećenje temeljem ništetnih odredaba potrošačkih ugovora o kreditu".

105. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse koju ovaj sud mora cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog tezi da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je bez svake dvojbe utvrđeno da nacionalni zakon koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužiteljici i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da tužena banka potpuno obešteti tužiteljicu, tužiteljica ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisala Aneks ili dodatak ugovora o kreditu kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura jer tom konverzijom nije u potpunosti obeštećena u novčanom smislu, uslijed navedenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora.

106. Odredba o valutnoj klauzuli navedena u Ugovoru je bila jasno uočljiva, valja istaći, no nije bila lako razumljiva. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi potrošača upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba, koji se bavio svojevremeno davanjem kredita u valuti CHF, te je imao službu za makroekonomsku analizu, je svakako mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita. Tuženik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata osiguranja (što je razvidno iz točke 11. i 12. Ugovora), pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli čime tuženik u opisanom pravnom poslu nije preuzeo baš nikakav rizik, za razliku od tuž iteljice, na koju je u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično tome, utjecaja tržišta na ukupni trošak kredita.

107. Iz sadržaja Ugovora, posebice u točkama u kojima je ugovorena valutna klauzula je bilo razvidno da u samom Ugovoru nisu uopće bili navedeni objektivni kriteriji, te svi potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o valutnoj klauzuli.

108. U svemu tome se i ogledala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužiteljice.

109. Takvim ugovornim odredbama, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, a što je inače bilo suprotno odredbi čl. 247. ZOO.

110. Člankom 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u spornom razdoblju do 06. kolovoza 2007. godine, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Osim toga, čl. 96. st. 1. ZZP/07, kako je to već istaknuto u obrazloženju ove odluke je također uređeno pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

111. Zbog navedenih razloga uslijed kojih su za potrebe ove parnice i predmetnog restitucijskog novčanog zahtjeva tužiteljice prihvaćena pravna utvrđenja temeljem navedenih pravomoćnih odluka, navedenih sudova, sasvim je jasno da argumentacija tuženika iz odgovora na tužbu, a koja se u bitnom svodi na potpuno neadekvatan zaključak da ne može biti nepošteno i ništetno, nešto što je zakonski legitimno u smislu ugovaranja valutne klauzule, nije od značaja za donošenje odluke u ovom predmetu jer tuženik očito posredstvom svog pravnog zastupnika na besmislen način relativizira pravna utvrđenja pravomoćne presude TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, tvrdoglavo odbijajući prihvatiti da valutna klauzula u tom sudskom postupku nije bila proglašena ništetnom u svim potrošačkim ugovorima koje je tužena banka sklapala u određenom razdoblju, zato što ista ne bi bila dopuštena u smislu ZOO .

112. Naime, ništetnost navedenih ugovornih odredaba iz potrošačkih ugovora o kreditima sa valutom CHF u navedenom razdoblju je bila utvrđena navedenim pravomoćnim presudama iz sasvim drugih razloga, koji su u ovom obrazloženju citirani, a ne zbog toga što zakonski ne bi bilo dopušteno u vrijeme sklapanja Ugovora sklapati ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom.

113. U konkretnom slučaju je ovaj sud zaključio da navedeni Ugovor, može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, pa se za tu ništetnu valutnu klauzulu može načelno smatrati kao da nikada nije niti postojala, tako da može imati učinak u odnosu na potrošača - tužiteljicu, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

114. Prema odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje imovine nije moguće, dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (u ovom slučaju je jasno da je tužena banka kao stjecatelj koji je pisao nepoštene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bio nepošten stjecatelj), a inače od dana podnošenja zahtjeva.

115. Kako nakon dostavljanja dodatnog vještačkog očitovanja o prigovoru tužiteljice, nije niti jedna stranka više imala nekih primjedbi na vještački matematički izračun, vještački matematički izračun prihvaćen je u cijelosti kao ispravan i točan, odnosno stručan i nepristran.

116. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kada se govori o tzv. pozitivnim tečajnim razlikama i utvrđivanju osnovanosti visine konačnog novčanog zahtjeva tužiteljice, utvrđena je preplata temeljem Ugovora u ukupnom iznosu od 2.286,89 Eura (koja svota je navedena i u tabelarnom prikazu na listovima 5 i 6 Tabele 1, vještaka i u uvodnom završnom dijelu vještačkog mišljenja – 3 odlomak na list 409 spisa, premda je vještak odjednom – ničim izazvan – već u slijedećem 4, odlomku svog mišljenja na stranici 6 nalaza – list 409 spisa, po uvjerenju suda omaškom naveo svotu od 2.286,93 Eura, koja svota za 4 centa veća od prethodno navedene, nije bila navedena niti u tabelarnom matematičkom izračunu, niti u 3 odlomku stranice 6 vještačkog nalaza).

117. Također, na temelju prihvaćenog vještačkog nalaza je utvrđeno da tužiteljičino potraživanje u vezi kapitalizirane zatezne kamate na sve mjesečne preplaćene iznose, zbroj kojih daje ukupnu svotu od 2.286,89 Eura, računajući od slijedećeg dana u odnosu na dan plaćanja tuženiku preplaćenih iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule sukladno Ugovoru, do dana 30. rujna 2015. godine, iznosi 707,81 Eura, a vještak je u svom nalazu pojasnio zbog čega je uopće trebao računati taj kapitalizirani iznos zatezne kamate u kontekstu određenog mu predmeta vještačenja i sud u potpunosti prihvaća taj dio vještačkog obrazloženja i utvrđenja.

118. Zbroj ovih dvaju iznosa daje ukupnu svotu od 2.994,70 Eura i taj iznos je dosuđen tužiteljici odlučujući u granicama istaknutog kondemnatornog zahtjeva tužiteljice, naravno samo sa zatraženom zateznom kamatom na iznos od 2.286,89 Eura i to počevši od 01. listopada 2015. godine, obzirom da je pripadajuća zatezna kamata već bila obračunata do dana 30. rujna 2015. godine, na taj iznos od 2.286,89 Eura, koji predstavlja preplatu po osnovi tečajnih razlika, ali i dosuđena u vidu kapitalizirane svote zatezne kamate od 707,81 Eura i to bez posebne kamate na taj iznos jer nije dopušteno u nacionalnom zakonodavstvu ukamaćivanje novčanog potraživanja po osnovi kamate u glavnično potraživanje, te potom dosuđivanje zatezne kamate na tako zbroj iznos koji u ovom slučaju daje svotu od 2.994,70 Eura.

119. Osim toga, kako je ovom presudom utvrđena ništetnom odredba čl. 10. Ugovora, a pravna posljedica te utvrđene ništetnosti je da tuženik treba tužiteljici vratiti sve što je primio temeljem te ništetne odredbe sukladno Ugovoru, zajedno sa zateznim kamatama, tužiteljici je dosuđen i zatraženi iznos od 236,94 Eura sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 07. veljače 2005. godine u smislu čl. 1115. ZOO, kao dana kada je tuženik stekao taj iznos ili dana kada je tu svotu tuženik zadržao za sebe od iznosa odobrenog kredita tužiteljici, kao nepošten stjecatelj.

120. Imajući u vidu te novčane iznose koji su tužiteljici dosuđeni po osnovi njezinog konačnog i glavnog zahtjeva (2.286,89 Eura i 236,94 Eura), tužiteljici je u pogledu njezinog glavnog zahtjeva usvojen samo dio tražbine u ukupnom iznosu od 2.523,83 Eura, a ako se toj cifri pribroji i iznos od 707,81 Eura, koji joj je dosuđen u vezi obračunate i kapitalizirane zatezne kamate do dana 30. rujna 2015. godine, na pojedine iznose tečajnih razlika, očito je da je tužiteljičin novčani zahtjev usvojen u ovom slučaju u iznosu od 3.231,64 Eura, dok je preostala novčana tražbina tužiteljice u vezi isplate iznosa od 1.251,56 Eura (istaknuta po osnovi razlike glavnice nastale u konverziji – kako je to naglašeno u podnesku tužiteljice od 30. travnja 2025. godine), odbijena kao neosnovana.

121. Iako je već u dosadašnjem dijelu obrazloženja ove odluke, ovaj sud naglasio da je u vezi tog potraživanja tužiteljice glede isplate iznosa od 1.251,56 Eura (bez obzira da li se radi o "posebnom vidu potraživanja koji je povezan s ništetnošću valu tne klauzule" – kako to naglašava tužiteljica po prvi put u podnesku od 13. siječnja 2025. godine ili se radi o posebnom pravnom osnovu potraživanja), bio osnovan tuženikov prigovor zastare te novčane tražbine tužiteljice, valja ovdje ponovo naglasiti da u vezi takvog zahtjeva nije bilo niti jedne riječi nešto navedeno u historijatu tužbe, te da tužiteljica u fazi prethodnog postupka (do kada je to trebala na jasan i konkretan način navesti) u ovome predmetu nije niti predlagala da vještak uopće utvrđuje takvu razliku glavnice, a tužba je u svom historijatu (prvi odlomak lista 3 spisa) obuhvaćala samo potraživanje u vezi "iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužiteljica tijekom otplate kredita plaćala tuženiku uslijed primjene ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF (dakle, mjesečne iznose preplate, kada se radi o tim utuženim anuitetima, kao osnovu glavnog potraživanja tužiteljice). Također, nije na odmet naglasiti kako je zahtjevom za dostavljanje materijalnih dokaza u ovom slučaju (zadnji odlomak lista 3 spisa), a koji je tužiteljica istakla u svojoj stupnjevitoj tužbi, kada je predložila da sud od tuženika zatraži određene materijalne dokaze, tužiteljica jasno navela svrhu isticanja takvog zahtjev, a ta je bila da se naknadno izvede financijsko vještačenje upravo "radi utvrđivanja preplaćenih iznosa po kreditu", a ne radi utvrđivanja nekakve razlike glavnice nastale u konverziji, pa sud nije vještaku u tom kontekstu u ovome predmetu niti mogao određivati predmetom vještačenja – rješenjem broj P-614/2023-28 od 22. listopada 2024. godine, da utvrđuje navedenu razliku glavnice nastale u konverziji, a i sam vještak je na to ukazao kada je podneskom od 25. ožujka 2025. godine, dopunio svoj nalaz i očitovao se o primjedbi tužiteljice, navevši da izračun glavnice (za koju je tužiteljica neosnovano više zadužena u konverziji) nije bio predmet određenog mu vještačenja u ovome slučaju. Prijedlog tužiteljice koja je smatrala da je njezinu obvezu po kreditu potrebno vještačenjem izračunati primjenom tečaja valute za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita do dana konverzije, također ne sadrži prijedlog da vještak utvrđuje nekakvu razliku glavnice za koju bi tužiteljica tužbom tvrdila (jer to inače nije tvrdila) da je oštećena konverzijom kredita, zbog primjene pogrešnog tečaja na dan konverzije kredita, nego li na dan isplate kredita.

122. Sud ne može prekoračivati granice istaknutog zahtjeva tužiteljice u ovom slučaju kada određuje predmet vještačenja (neovisno o tome radi li se o stupnjevitoj tužbi ili određenoj tužbi u novčanom smislu), a koje granice su bile istaknute u historijatu predmetne stupnjevite tužbe tužiteljice i to u dijelovima tužbe na koje je ovaj sud ukazao u prethodnoj točci obrazloženja (niti može od vještaka tražiti da ovaj utvrđuje nešto što nije bilo obuhvaćeno činjeničnim opisom tražbine tužiteljice iz tužbe), bez obzira što se nije radilo o tužbi koja bi imala određen tužbeni zahtjev u novčanom smislu, nego se radilo o stupnjevitoj tužbi, a "naknadna pamet" punomoćnika tužiteljice u osobi odvjetnika po principu "možda prođe", unatoč činjenici da o toj tražbini u vezi izračun glavnice neplaćenog kredita na dan izračuna konverzije (za koju je tužiteljica neosnovano više zadužena u konverziji, zbog ništetne valutne klauzule po Ugovoru) nije bilo niti riječ u podnesenoj tužbi, ne može proći u ovom slučaju kod predmetnog suca.

123. Prema tome, kako je unatoč propustu punomoćnika tužiteljice da činjenično obrazloži tužbu na način da primjerice navede da stupnjevitom tužbom tužiteljica predlaže da se utvrdi sav preplaćeni iznos po mjesecima, ali i ukupno preplaćeni iznos do dana konverzije zbog ništetne valutne klauzule iz Ugovora, ali i da se posebno utvrdi taj iznos razlike glavnice (za koju je tužiteljica neosnovano više zadužena u konverziji, zbog ništetne valutne klauzule po Ugovoru) jer da je tako bila obrazložena stupnjevita tužba, onda se bar ne bi radilo o tome kako sud smatra u ovom slučaju da tužiteljica nije podnesenom tužbom tražila isplatu tog konačno spornog iznosa (od 1.251,56 Eura) u vezi opisane "razlike glavnice" i sud bi vještaku uostalom odredio predmetom vještačenja da utvrdi i tu visinu potraživanja tužiteljice, no kako je tužiteljica tek prvi put takvu vrstu potraživanja istakla prilikom konkretiziranja stupnjevite tužbe – podneskom od 30. travnja 2025. godine (premda je to napomenula i podneskom od 13. siječnja 2025. godine, što nije od značaja za tu zastarjelu novčanu tražbinu tužiteljice u iznosu od 1.251,56 Eura), nedvojbeno je da se u ovom slučaju radi lo o zastarjelom potraživanju tužiteljice obzirom na datum isticanje istoga po prvi put na konkretan način, ukoliko se ima u vidu da je od dana donošenja navedene drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, do isticanja konkretnog zahtjeva po tom osnovu (podneska tužiteljice od 30.04.2025.g.) ili barem do konkretnog spominjanja takvog zahtjeva u ovoj parnici (podnesak tužiteljice od 13.01.2015.g.), proteklo više od punih 6 i pol godina, što takvu novčanu tražbinu tužiteljice, povodom tuženikovog prigovora zastare, čini zastarjelom.

124. Pored toga, valja naglasiti još nešto. Naime, sudskim odlukama navedenim u točci 49. ovoga obrazloženja je utvrđena zakonitost provedene konverzije kredita u valutu Eura, a prije sklapanja Aneksa je tužiteljica prihvatila matematički izračun konverzije kredita od strane tužene banke i analogno tome, prihvatila je visinu neotplaćenog glavnog duga, pa je između ostalog, tom konverzijom koja je provedena u skladu sa navedenim zakonom, između stranaka utvrđen iznos neotplaćenog glavnog duga i nikada tužiteljica nije pobijala taj Aneks u smislu da se utvrdi ništetnim bilo koja njegova odredba, pa tako i odredba u visini glavnog duga . Sada tužiteljica, tek tijekom ove parnice i to nakon zaključenja prethodnog postupka, kada su joj već protekli rokovi od 5 godina u kojem roku može istaći novčane zahtjeve temeljem ništetne odredbe u valutnoj klauzuli iz Ugovora, odjednom iznosi činjenicu po principu "možda prođe" (jer se eto toga dosjetio njezin odvjetnik u fazi glavne rasprave) da je prilikom konverzije kredita tuženik pogrešno utvrdio visinu neplaćenog glavnog duga (odnosno da je oštetio tužiteljicu) jer je tu visinu obračunavao po pogrešnom tečaju CHF, na dan izračuna konverzije, odnosno da je visinu glavnog duga tuženik trebao obračunavati po tečaju na dan isplate kredita. Pri tome, tužiteljica posredstvom odvjetnika nije objasnila (jer je to naravno bilo nemoguće objasniti – opaska suca) na temelju koje bi to odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, temeljem koje je konverzija i izvršena, tužena banka uopće bila dužna vršiti izračun konverzije kredita tužiteljice u vrijeme kada je ta konverzija izvršena, temeljem tečaja CHF na dan isplate kredita, kada u to vrijeme još nije bila pravomoćna presuda TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetna valutna klauzula iz svih potrošačkih ugovora koje je tužena sklapala u točno određenom razdoblju sa valutom CHF.

125. Dakle, iz gore navedenog je jasno da je tužena banka, a to proizlazi iz prihvaćenog vještačkog nalaza iz ove parnice, potpuno sukladno navedenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, sačinila matematički izračun konverzije kredita, te da je tužiteljica imala legitimnu mogućnost ili potraživati da se Aneks u određenom dijelu utvrdi ništetnim (druga stvar je kako bi sud odlučio o tom zahtjevu) – što nije učinila ili u drugom slučaju da pravovremeno, primjerice na dan kada je podnijela predmetnu tužbu (jer bi to bilo pravovremeno) činjenično obrazloži u svojoj stupnjevitoj tužbi kako smatra da joj pripada novčani iznos koji predstavlja razliku pogrešno utvrđene od strane tuženika, neplaćene glavnice kredita prilikom matematičkog izračuna konverzije kredita – Aneksom obzirom na ništetnu valutnu klauzulu iz Ugovora, pa da u okviru određeno istaknutih dokaznih prijedloga, na smislen i konkretan način predloži u tužbi, da se financijskim vještačenjem i ta tražbina utvrdi u pogledu njezine visine – što također tužiteljica nije učinila. 126. Nepravovremenim iznošenjem činjenica u tom smislu, koje nisu bile iznesene u historijatu stupnjevite tužbe tužiteljice (bez obzira kako tužiteljica ili njezin odvjetnik, nakon ovakvog odbijanja dijela tužbenog zahtjeva, budu pokušali u eventualnoj žalbi protiv ove presude, objasniti da je u tužbi tužiteljica ipak navela da se njezina tražbina odnosi i na tu razliku glavnice), niti u fazi prethodnog postupka, a analogno tome i nepravovremenim isticanjem konkretnog novčanog zahtjeva u tom smislu, tužiteljica nije podnošenjem svoje tužbe za tu novčanu tražbinu od 1.251,56 Eura, prekinula rok zastarijevanja novčanog potraživanja, koji rok je počeo teći, kako je to već istaknuto, donošenjem navedene drugostupanjske odluke VTS, dana 14. lipnja 2018. godine, pa ne postoje zakonski uvjeti da tužiteljica sa tom novčanom tražbinom uspije u ovoj parnici, uslijed osnovano istaknutog tuženikovog prigovora zastare te novčane tražbine tužiteljice.

127. Cijeneći okolnost da je sud dosudio tužiteljici konačno istaknuto novčano potraživanje u vezi tzv. pozitivnih razlika u iznosu od 2.286,89 Eura, te da nije ocijenio osnovanom novčanu tražbinu tuženika, a analogno tome niti tuženikov prigovor radi prebijanja međusobnih novčanih potraživanja, sud je u daljnjem dijelu obrazloženja trebao pojasniti zbog čega smatra osnovanim potraživanje tužiteljice isključivo u vezi pozitivnih razlika, dakle bez prebijanja sa tzv. negativnim razlikama, ali i zbog čega smatra neosnovanom tražbinu tuženika.

128. Činjenica jest da se u ovom slučaju, kada se govori o pozitivnim i negativnim razlikama radi o pravnom pitanju, a kako je sudska praksa u nacionalnom zakonodavstvu oko pojedinih pravnih pitanja izuzetno rijetko jednosmjerna, tako i u pogledu ovog pravnog pitanja postoji određeno razmimoilaženje u pravnim stajalištima oko toga treba li tužiteljima u svojstvu korisnika kredita kao oštećenim potrošačima dosuditi isključivo novčani iznos koji predstavlja preplatu u vezi tzv. pozitivnih razlika ili im treba čak po službenoj dužnosti (što su neki drugostupanjski suci svojevremeno smatrali, iako objektivno malen broj) ili bar na prijedlog tuženika, dosuditi isključivo novčani iznos koji ostane tek nakon što se od pozitivnih razlika oduzmu ili u ovom slučaju prebiju tzv. negativne razlike (u ovom slučaju iznosi koje je vještak izračunao u ukupnoj svoti od 323,49 Eura).

129. Ovaj sud po predmetnom sucu u vezi toga pravnog pitanja smatra, bez obzira što je svjestan postojanja suprotnih pravnih stajališta, da nema govora o tome kako bi tužiteljici trebalo dosuditi novčani iznos nakon prebijanja pozitivnih i negativnih razlika, neovisno o tome je li tuženik istakao u parničnom postupku prigovor radi prebijanja ili nije istakao takav prigovor jer se ovdje bez ikakve dileme, po uvjerenju predmetnog suca, radi o zastarjelom novčanom potraživanju tuženika, a tužitelj se tijekom ove parnice, između ostalog (ove dvije riječi su navedene jer postoji i drugi razlog za odbijanje tuženikovog prigovora radi prebijanja), pozvao na zastaru u vezi takvog novčanog potraživanja tuženika.

130. Prije svega, ponovo valja u tom kontekstu naglasiti da kada se radi o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao korisnice kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, dakle kao oštećenog potrošača, na koju se direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene zbog podnesene kolektivne tužbe u smislu čl. 502.a ZPP, ne radi se o zastarjelom novčanom potraživanju ukoliko je novčani zahtjev u vezi preplaćenih tečajnih razlika istaknut u roku od 5 godina, računajući sukladno čl. 112. ZPP., od slijedećeg dana u odnosu na dan donošenja drugostupanjske odluke u vezi preplaćenih tečajnih razlika, odnosno računajući od 15. lipnja 2018. godine (tužiteljica je svoju predmetnu stupnjevitu tužbu podnijela dana 13. lipnja 2023. godine), obzirom da je zastarijevanje bilo prekinuto podnesenom kolektivnom tužbom, a taj prekid zastare štiti po uvjerenju ovoga suda samo i isključivo tužiteljicu iz ove parnice ili druge tužitelje, kao oštećene potrošače (no ne i tužene banke u vezi nekakvih njihovih novčanih tražbina), na što upućuje već navedeno utvrđenje VSRH iz navedene odluke.

131. Konačnim zahtjevom istaknutim u ovoj parnici, tužiteljica je potraživala isplatu ukupnog novčanog iznosa od 2.286,89 Eura samo i isključivo u vezi tzv. pozitivnih razlika ili samo u vezi iznosa koje je tužiteljica više platila uslijed ništetne valutne klauzule iz Ugovora, te u vezi takvog predmetnog konačnog novčanog zahtjeva tužiteljice, nije zastarjelo takvo novčano potraživanje, što je već obrazloženo u ovoj odluci.

132. Međutim, za osnovanost bilo kakvog novčanog potraživanja tuženika temeljem Ugovora su po uvjerenju ovoga suda, odnosno predmetnog suca, ne postoji pravna osnova, a osim toga, što je isto važan - drugi razlog za odbijanje tuženikovog zahtjeva, način na koji je tuženik istakao takav svoj prigovor prijeboja u ovome postupku, nije dopušten, pa se i stoga radi o neosnovanom prigovoru.

133. Naime, takvo predmetno potraživanje tuženika je zastarjelo u kontekstu činjenice da je od plaćanja potplaćenih iznosa, svakako proteklo više od 5 godina, a u kojem roku od 5 godina, računajući od dana plaćanja je tuženik imao pravo potraživati neki novčani iznos ukoliko smatra da mu tužiteljica to trebala isplatiti po Ugovoru ili temeljem neke konkretne pravne osnove, pri čemu valja ovdje naglasiti kako nikada, niti jednom sudskom odlukom, Ugovor nije proglašen ništetnim u cijelosti da bi se primijenila pravila o vraćanju svega onoga što je svaka stranka primila temeljem tog ugovora. Osim toga, pokretanje navedene parnice pred TSZ u smislu čl. 502.a. ZPP, koja je vođena pod brojem P-1401/2012, nije dovelo do prekida zastarijevanja novčanih potraživanja tuženika temeljem Ugovora, kao nesavjesnog sastavljača djelomično ništetnih odredaba Ugovora, pa je u tom dijelu osnovan tužiteljičin prigovor zastare novčane tražbine tuženika, odnosno utvrđeno je osnovano tužiteljevo osporavanje osnovanosti tuženikove tražbine radi prebijanja u odnosu na novčanu tražbinu tuženika u iznosu od 323,49 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos.

134. Tijekom otplate kredita u razdoblju od gotovo punih 10 godina, počevši od 2005. godine, tužiteljica je doista neke rate platila tuženiku u manjem iznosu od onih koje bi bila dužna platiti da nije ojačao tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu (odnosno kada je tečaj CHF bio viši od početnog tečaja), međutim sve te novčane iznose za koje tuženik smatra da je oštećen u vezi tzv. negativnih razlika, tuženik je po uvjerenju ovoga suda mogao potraživati u općem roku zastare od 5 godina (a ne nakon proteka tog roka), računajući od dana izvršenih plaćanja, pod uvjetom naravno da je prethodno dokazao kako postoji neki razlog za utvrđenje ništetnim Ugovora na prijedlog tuženika jer bi u suprotnom takvi novčani zahtjevi tuženika bili neosnovani s obzirom da ne bi postojala pravna osnova za utvrđenje da tuženiku pripadaju ti novčani iznosi, odnosno da je došlo do stjecanja bez osnove ili da je umanjena imovina tuženika (da mu je uopće nastala šteta). U drugu ruku, tužiteljica plaćanjem tih iznosa nije postupila suprotno Ugovoru, nego je u cijelosti izvršila plaćanje sukladno obvezi preuzetoj Ugovorom.

135. Ovaj sud smatra, da je kojim slučajem Ugovor, proglašen ništetnim u cijelosti (no nikada Ugovor nije utvrđen ili proglašen ništetnim u cijelosti – opaska suca) ovom presudom ili nekom drugom pravomoćnom odlukom suda ili da su bar svi potrošački ugovori koje je sklapao tuženik u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u razdoblju u kojem je zaključen i Ugovor, eventualno proglašeni ništetnim u cijelosti presudom TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te da je svaka stranka bila dužna zbog toga vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ništetnog Ugovora u smislu čl. 323. ZOO, sasvim je jasno da bi i tuženik u tom slučaju imao pravo na prebijanje međusobnih tražbina ili na isticanje prema tužiteljici svojih novčanih potraživanja, temeljem Ugovora, a tada se svakako ne bi radilo o zastarjelim potraživanjima tuženika.

136. S obzirom da su na nivou nacionalnog sudovanja čak postojala, doduše rijetka, pravna stajališta po kojima bi sud (po službenoj dužnosti – opaska suca), neovisno o potencijalnom podnošenju protutužbenog zahtjeva od strane tuženika u vezi isplate novčanog iznosa koji predstavlja tzv. negativne razlike ili neovisno o isticanju prigovora radi prebijanja u pogledu takvog potraživanja tuženika, dakle i u slučaju kada nije podnesena protutužba ili istaknut tuženikov prigovor radi prebijanja, trebao cijen iti Ugovor u njegovoj ukupnosti i cjelini kod odlučivanja koje to pravo na isplatu preplaćenih iznosa pripada tužitelju, dakle kada donosi odluku o visini isplate preplaćenih novčanih iznosa, te da bi ipak trebao i samoinicijativno (dakle, mimo ikakvog konkretnog u tom smislu prijedloga tuženika u parničnom postupku) prebijati pozitivne i negativne razlike, pa tek takvu razliku novčanog iznosa, nakon izvršenog prijeboja, po osnovi preplate dosuditi tužitelju, valja istaći da ovaj sud po predmetnom sucu smatra da je takvo stajalište bilo sasvim promašeno i pogrešno u pravnom smislu jer nije bilo utemeljeno na pozitivnim propisima i na činjenici da u parničnom postupku, sud odlučuje samo i isključivo u granicama istaknutih zahtjeva stranaka, a što su uostalom zaključili i ti pojedini drugostupanjski suci t j. sudovi koji su ga primjenjivali samo jedno kraće vrijeme, a taj zaključak se nije odjednom iznjedrio u pravnim stajalištima tih sudaca ili sudova, nego je bio potenciran prihvaćenim pravnim stajalištem VSRH, odnosno zaključkom sa jedne od sjednica predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela VSRH.

137. Obrazloženje tuženika u ovom postupku u vezi prigovora istaknutog radi prebijanja koji prigovor je istaknut još u pisanom odgovoru na tužbu u ovoj parnici, kao uvjetan prigovor, odnosno unatoč osporavanju pravne osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice i to samo u slučaju da ovaj sud ipak ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, neovisno o tome što je tuženik visinu svojih potraživanja uskladio sa matematičkim izračunom stalnog sudskog vještaka, nakon provedenog financijskog vještačenja u ovome postupku, u vezi utvrđenja postojanja tražbine u iznosu od 323,49 Eura sa zateznim kamatama, sud nije ocijenio valjanim, već ga je tretirao neosnovanim u pogledu pravne osnove (neovisno o tome što ovaj sud smatra da taj prigovor nije osnovan jer se radi o zastarjelom novčanom potraživanju tuženika) i zbog toga što nije dopušteno uvjetno isticati takav prigovor radi prebijanja novčanih tražbina . Ovdje valja ukazati na taj drugi razlog zbog kojeg je neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja (a na koji upućuju i neki drugostupanjski sudovi u svojim odlukama, samo primjerice Županijski sud u Zagrebu u odluci broj Gž-867/2023-2 od 17. prosinca 2024. godine) jer navodi tuženika iz odgovora na tužbu (list 49 spisa ili 26 stranica, tuženikovog odgovora na tužbu) se ne mogu smatrati istaknutim prigovorom radi prebijanja obzirom da takav procesno pravni prigovor podrazumijeva da tuženik ne osporava potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva, a što ovdje nije slučaj jer tuženik tužiteljevu tražbinu u cijelosti osporava.

138. Osnovna pretpostavka prigovora radi prebijanja ne može se smatrati ostvarenom navodom tuženika: "ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja….“ jer prigovor radi prebijanja podrazumijeva zahtjev tuženika da se kompenzira utuženo potraživanje tužitelja, sa protupotraživanjem tuženika u parničnom postupku na osnovi konstitutivne odluke suda, odnosno odluke da sud uz utvrđenje postojanja tražbine tužitelja, utvrdi postojanje protu tražbine tuženika, istaknute radi prebijanja i potom ih svojom odlukom međusobno prebije.

139. Kako nije valjan ili pravno osnovan uvjetni prigovor radi prebijanja jer se radi o tuženikovom procesno pravnom zahtjevu o kojem sud, primjenom čl. 338. st. 3. ZPP odlučuje jednako kao i o zahtjevu tužitelja, ako su za to ostvarene pretpostavke, tuženikov prigovor radi prebijanja na način na koji je istaknut je odbijen kao neosnovan.

140. Kako je sud prihvatio pravna utvrđenja iz navedene pravomoćne presude TSZ, zbog kojih smatra ništetnim pojedine dijelove odredaba Ugovora o valutnoj klauzu li, te je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužiteljice u vezi postojanja njezine novčane tražbine u dijelu u kojem se ista odnosi na pozitivne tečajne razlike, pripadajuću zateznu kamatu na te razlike, ali i na iznos plaćen u smislu ništetnog čl. 10. Ugovora, a novčano potraživanje tuženika je ocijenjeno kao neosnovano, zbog toga je ovom odlukom ujedno i odbijen neopravdano istaknuti navedeni uvjetni zahtjev tuženika u izreci ove presude.

141. Ovdje valja ponovo naglasiti i istaći da je tuženik svoju konačno preciziranu, nakon predmetnog financijskog vještačenja, novčanu tražbinu radi prijeboja obrazložio navodeći da ukoliko bi ovaj sud "deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli", tada tuženik po uvjerenju ovoga suda sasvim pogrešno u pravnom smislu smatra da bi tužitelj bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja jer tuženik nema pravnu osnovu za svoju zastarjelu predmetnu tražbinu koju je istakao radi prebijanja, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja, niti uopće može osnovano na taj način (uvjetno, ukoliko sud uopće ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja) istaći prigovor radi prebijanja uz osporavanje novčane tražbine tužitelja.

142. Shodno tome, sud je iz opisanih razloga udovoljio konačno istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice u vezi isplate iznosa od 2.286,89 Eura, 707,81 Eura i 236,94 Eura, dosudivši joj zatražene novčane iznose po navedenim osnovama. Ta odluka je bila utemeljena na prihvaćenom vještačkom matematičkom izračunu u vezi kojeg stranke nisu imale prigovor.

143. Tužiteljici je zatezna kamata (tijek koje je tuženik također osporavao, pogrešno misleći da tužiteljica u vezi tečajnih razlika nema pravo na zateznu kamatu računajući od slijedećeg dana u odnosu na dan kada je plaćala tuženiku, preplaćene iznose u okviru mjesečnih anuiteta) na sve mjesečno utvrđene po vještaku iznose preplate, bila dosuđena i po vještaku obračunata da bi vještak došao do kapitaliziranog iznosa kamate, računajući od dana kada je tužiteljica izvršila pojedina mjesečna plaćanja u smislu otplate anuiteta, odnosno od dana, kada je tuženik stekao preplaćene iznose (a datumi tih uplata su jasno bili vidljivi u pregledu prometa po partiji kredita i u vještačkom tabelarnom nalazu i to iz stupca naslovljenog kao "Datum plaćanja" ), pa sve do dana 30. rujna 2015. godine.

144. Dakle, odluka o zateznoj kamati u vezi pojedinih mjesečnih iznosa preplate je donesena u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO, računajući od dana kada je tužitelj vršio plaćanje pojedinih anuiteta, a sve prema vještačkom nalazu i materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu jer sud tuženika kao kreditora i ujedno sastavljača pojedinih djelomično ništetnih odredaba Ugovora (posredstvom zaposlenika tuženika ovlaštenih za sastavljanje ugovora o kreditu), smatra nepoštenim stjecateljem od dana stjecanja, zbog čega od toga dana u smislu čl. 1115. ZOO, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na sve preplaćene iznose, a koju zateznu kamatu obračunatu po vještaku je vještak izračunao do dana matematičkog izračuna konverzije i kapitalizirao u iznosu od 707,81 Eura. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, ovaj sud zaključuje da je tuženik nepošteni stjecatelj, te da mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja sukladno navedenim pozitivnim propisima. Zbog toga je pored dosuđene svote od 707,81 Eura, bez daljnje zatezne kamate na taj iznos, tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos od 2.286,89 Eura, od 01. listopada 2015. godine, obzirom da je do 30. rujna 2015. godine, potraživanje tužitelja u vezi navedene priznate i dosuđene mu zatezne kamate bilo izračeno u vidu svote od 707,81 Eura, zbog uračunavanja efekta konverzije na potraživanje tužiteljice.

145. Shodno tome, valjalo je odlučiti kao u izreci, pri čemu u vezi ove sporedne tražbine tužitelja nije bio prihvaćen prigovor tuženika u vezi "tijeka zakonskih zateznih kamata", kako to tuženik navodi još u odgovoru na tužbu, iako je jasno da se u smislu čl. 29. ZOO, tužitelju trebaju dosuditi zatezne kamate, kakve su tužiteljici u ovoj parnici i dosuđene (bez obzira što i odvjetnik tužiteljice, kada ističe taj sporedni zahtjev u vezi zatezne kamate, po uvjerenju ovoga suda, koristi sasvim bespotrebno termin "zakonska", kada potražuje isplatu zatezne kamate, premda tu riječ "zakonska" ne poznaje čl. 29. ZOO, na osnovu koje odredbe je i utemeljeno to sporedno potraživanje tužiteljice). Naime, dosuđivanje zatezne kamate tužiteljici u opisanim okolnostima slučaja, tek od dana podnošenja tužbe (kako to tuženik smatra da tužiteljici treba dosuditi, naravno da bi sebi umanjio svoju obvezu u vezi isplate zatezne kamate, pozivajući se pri tome na nekakvu odluku VSRH iz 2004. godine, koja nema baš nikakve veze sa okolnostima ovoga slučaja), bilo bi suprotno onome što tužiteljici pripada u smislu čl. 29. i čl. 1115. ZOO, a sukladno onome što je sud već naveo u obrazloženju ove odluke. Dakle, tuženik kao sastavljač pojedinih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, nije postao nesavjestan stjecatelj od dana pravomoćnosti sudske odluke u predmetu TSZ br. P-1401/2012, niti od dana kada je tužiteljica podnijela svoju stupnjevitu tužbu u ovome predmetu, već od dana stjecanja, a o čemu također postoji već mnogobrojna sudska praksa na nivou niže stupanjskog sudovanja, ali i na nivou odluka VSRH.

146. Zbog navedenog je tužiteljici ovom presudom i dosuđena, pripadajuća zatezna kamata, računajući od dana kada je tuženik stekao sve preplaćene iznose po osnovi pozitivnih tečajnih razlika, ali i kamata na dosuđeni iznos od 236,94 Eura, od dana kada je tuženik stekao taj iznos.

147. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu č l. 154. st.2. ZPP jer je tužiteljica samo djelomično uspjela u ovoj parnici sa svojim novčanim zahtjevom.

148. Kako je konačnim tužbenim zahtjevom vezano za glavni novčani zahtjev tužiteljice (koji dakle ne obuhvaća svotu od 707,81 Eura, dosuđenu tužiteljici po osnovi obračunate do dana 30. rujna 2015. godine, dakle kapitalizirane, osnovane tražbine zatezne kamate), bio potraživan iznos od 3.775,39 Eura, od čega je tužiteljici dosuđen iznos od 2.523,83 Eura po osnovi ništetne valutne klauzule ( pozitivnih tečajnih razlika) i ništetne odredbe čl. 10. Ugovora, a odbijen je dio zahtjeva u iznosu od 1.251,56 Eura, vezano za visinu tužbenog zahtjeva sud utvrđuje da je uspjeh tužiteljice u ovoj parnici 66,85% (koliko matematički predstavlja dosuđeni iznos od 2.523,83 Eura, od ukupno zatraženog iznosa od 3.775,39 Eura), dok je uspjeh tuženika, analogno tome, preostalih 33,15% (koliko matematički uostalom i predstavlja iznos od 1.251,56 Eura, od ukupno zatraženog iznosa od 3.775,39 Eura).

149. Međutim, kako je između stranaka u ovoj parnici bila sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva istaknuta u predmetnoj stupnjevitoj tužbi (a sud podsjeća da se stupnjevitom tužbom nije niti tražila isplata po osnovi navedene razlike glavnice pogrešno utvrđene konverzijom kredita u valutu Eura u iznosu od 1.251,56 Eura i to niti u novčanom smislu, ali niti ni historijatom tužbe, odnosno u stupnjevitoj tužbi opisanim neodređenim novčanim zahtjevom) i to kako u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, tako i u odnosu na preostali kondemnatorni zahtjev koji je obrazložen stupnjevitom tužbom, uređenom konačno podneskom od 30. travnja 2025. godine, sud nije mogao zanemariti 100%-tni uspjeh tužiteljice u pogledu pravne osnove kod odlučivanja o tome u kojem su ukupnom omjeru obje stranke uspjele u ovoj parnici, tim više što na važnost vrednovanja uspjeha stranaka u sporu u pogledu pravne osnove, upućuje i zadnja rečenica čl. 154.st.2. ZPP.

150. Dakle, kada se taj stopostotni uspjeh tužiteljice u pogledu pravne osnove, pribroji navedenom uspjehu u pogledu visine, sud utvrđuje da je ukupan uspjeh tužiteljice u ovoj parnici 83,425%(100 + 66,85 = 166,85 : 2 = 83,425), dok je analogno tome, ukupan uspjeh tuženika u ovoj parnici 16,575% (0 + 33,15 : 2 = 16,575), a kada se ovi ukupni uspjesi stranaka prebije dolazi se do razmjernog uspjeha tužiteljice u ovoj parnici u omjeru od 66,85 %, koji iznos razmjernih troškova je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici.

152. Opravdani troškovi tužiteljice su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice iz podneska od 18. rujna 2025. godine, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

153. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe i podneska od 17. listopada 2025. godine (kojim se očitovala o odgovoru na tužbu tuženika), priznat iznos od 200,00 Eura po podnesku, za sastav podnesaka od 13. siječnja 2023. godine (kojim se tužiteljica očitovala o vještačkom nalazu), te od 30. travnja 2025. godine (kojim je svoju stupnjevitu tužbu učinila određenom) priznat je isti iznos od 200,00 Eura za svaki od ta dva podneska. Nadalje, za zastupanje tužiteljice posredstvom odvjetnika na ročištima održanim dana 10. lipnja 2024. godine, 26. rujna 2024. godine, te 18. rujna 2025. godine, je priznat iznos od 200,00 Eura za svako od tih triju ročišta, pa je u ovom dijelu utvrđen opravdan ukupan trošak u iznosu od 1.400,00 Eura, a na te opravdane troškove je tužiteljici priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 350,00 Eura, kao opravdan trošak.

154. Pored toga, tužiteljici koja je u cijelosti podmirila trošak predmetnog financijskog vještačenja u iznosu od 597,25 Eura je i taj cijeli iznos priznat kao opravdan trošak, neovisno o uspjehu u ovoj parnici, obzirom na važeću sudsku praksu u tom smislu.

155. Kako je od navedenih opravdanih troškova tužiteljice u točci 153., ovog obrazloženja u ukupnom iznosu od 1.750,00 Eura, 66,85 %, svota od 1.169,87 Eura, kojem iznosu je valjalo pribrojit svotu od 597,25 Eura, tuženik je obvezan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio opravdanih parničnih troškova u iznosu od 1.767,12 Eura, dok je preko te svote do zatražene ocijenjen neosnovanim zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška.

156. Pri tome, valja naglasiti da ovom odlukom o trošku nije odlučeno o zahtjevu tužiteljice koji se odnosi na zastupanje iste po punomoćniku na ročištu na kojem će biti objavljena presuda, ali i u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak, obzirom da je u odnosu na vrijeme izrade presude i pripreme iste za objavu i uručenje na navedenom ročištu, buduća neizvjesna činjenica hoće li odvjetnik tužiteljice uopće pristupiti na to ročište, pa će se o tom zahtjevu donijeti odluka u vidu posebnog rješenja ukoliko budu ispunjeni zakonski uvjeti za usvajanje bar dijela tog zahtjeva.

157. Pored toga, valja istaći da tužiteljici nije priznat kao opravdan trošak u smislu čl. 155. ZPP, trošak za sastavljanje podnesaka od 11. kolovoza i 18. rujna 2023. godine, te od 12. lipnja 2024. godine jer se prva dva navedena podneska odnose na činjenicu da je tužiteljica nepotrebno platila sudsku pristojbu na tužbu, pa je tim podnescima tražila od suda da dostavi njezin zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave za vraćanje pristojbe, odnosno da sud od računovodstva suda zatraži određeni izvještaj, a kakva pogreška tužiteljice koja je platila sudsku pristojbu iako nije trebala, nema baš nikakve veze sa tuženikom i zbog toga tuženik nije niti dužan te troškove nadoknađivati tužiteljici. Ovim zadnje navedenim podneskom od 12. lipnja 2024. godine, tužiteljica je svoju stupnjevitu tužbu djelomično učinila određenom u vezi tražbine od 236,94 Eura, premda je to objektivno trebala i mogla učiniti još u podnesenoj tužbi jer je po uvjerenju suda morala znati koliki je novčani iznos platila i kada ga je platila tuženiku u smislu točke. 10. Ugovora, odnosno koliko iznosi 1% od 37.000,00 CHF, pa se objektivno ne radi o trošku potrebnom za ovu parnicu jer je tužiteljica sama sebi skrivila taj trošak za sastavljanje tog podneska, isključivo stoga što nije prije podnošenja tužbe provjerila u vlastitoj evidenciji ili u evidenciji prometa po svom računu koliki je novčani iznos i kada platila tuženiku sukladno točci 10. Ugovora, da bi potom još u tužbi mogla istaći takav određen novčani zahtjev.

U Bjelovaru, 29. listopada 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 30. listopada 2025. godine, a putem ovoga suda.