REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču – Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč – Parenzo

Posl. br. P-629/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice LČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Matei Knežević, odvjetnici u Poreču, protiv tuženika: 1. OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (kao slijednik OTP banka Hrvatska d.d. Zadar, Domovinskog rata 3), zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u ZOU:

SČ i dr. iz [adresa] i 2. KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. rujna 2025. godine u prisutnosti tužiteljice, njezine punomoćnice i punomoćnika prvotuženika, dana 29. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I Utvrđuje se da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 061220339834 SN, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, sklopljen između KČ iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnice kredita i OTP Banke Hrvatska d.d. Zadar, Domovinskog rata 3, kao kreditora uz sudjelovanje tužiteljice kao sudužnika, a koji Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Alkici Kolega Župčić iz Zadra, pod brojem potvrde: OV-15264/06 od 28. kolovoza 2006. te javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča, pod brojem potvrde: OU-1472/06 od 22. prosinca 2006. g. II Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u roku od 15 dana."

II Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 061220339834 SN, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, sklopljen između KČ iz [adresa], JMBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnice kredita i OTP Banke Hrvatska d.d. Zadar, Domovinskog rata 3, kao kreditora uz sudjelovanje tužiteljice kao sudužnika, a koji Ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Alkici Kolega Župčić iz Zadra, pod brojem potvrde: OV-15264/06 od 28. kolovoza 2006. te javnom bilježniku Tanji Ferenc iz Poreča, pod brojem potvrde: OU-1472/06 od 22. prosinca 2006. g. i to čl. 8.2. i 11. u cijelosti, te čl. 13. u dijelu koji se odnosi na tužiteljicu kao sudužnika. II Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka, u roku od 15 dana."

III Nalaže se tužiteljici da naknadi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 29.937,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 13. lipnja 2023. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim u cijelosti ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, sklopljen između drugotuženice kao korisnice kredita i pravnog prednika prvotuženika kao kreditora, uz sudjelovanje tužiteljice kao sudužnika, a koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Alkici Kolega Zupčić iz Zadra pod brojem OV-15264/06 od 28. kolovoza 2006. godine te javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa] pod brojem OU-1472/06 od 22. prosinca 2006. godine. U tužbi tvrdi da je prvotuženik pravni slijednik OTP banka Hrvatska d.d. Zagreb, da je sklopljen navedeni ugovor o kreditu koji je bio stambeni kredit za kupnju stana u iznosu od 238.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim navedenim ugovorom o kreditu. Tužiteljica se poziva na odredbe članaka 17.2., 1.1., 11.1., 11.2., 11.3., 11.4., 13., 2.3., 2.4., 3.2., 3.3., 9. st. 1., 9. st. 2., 3., 3. st. 3., 2.1., 2.2., 7.1., 7.2. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu, te na odredbe članaka 327. st. 1., čl. 272. u vezi s čl. 270, 1021, 1022, 103, 1065, 4, 6, 7, 8, 10, 12. Zakona o obveznim odnosima te na odredbe članka 118., 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.C. Zakona o parničnom postupku. Drugotuženica da se obvezala radi osiguranja pravovremene otplate kredita i izvršenja drugih preuzetih obveza odobriti, omogućiti, pribaviti, odnosno ustupiti sredstva osiguranja i to jednog sudužnika, ovjerene zadužnice korisnika kredita i sudužnika kao i ovjerene izjave o zapljeni plaće korisnika kredita i sudužnika. Korisnik kredita i sudužnik da su ovlastili banku da radi namirenja cijelokupne ili svake pojedine dospjele tražbine, bez posebnog odobrenja ili navoda korisnika kredita i sudužnika da banka zaplijeni sva njihova novčana sredstva na računima te da se izvrši neposredna uplata banci do potpunog namirenja svojih tražbina iz ugovora. Zbog neispunjavanja ugovornih obveza i neplaćanja mjesečnih anuiteta od strane korisnice kredita tj. drugotužene banka da je otkazala predmetni ugovor o kreditu te da je preostali iznos kredita dospio na naplatu u cijelosti. Zbog toga prvotuženik da dospjelu tražbinu naplaćuje od tužiteljice prisilnom pljenidbom sredstava na njezinoj plaći te zapljenom i prijenosom putem FINE na svim novčanim sredstvima. Od kolovoza 2012. drugotuženica da ne nadoknađuje uplate tužiteljici koja tužiteljica vrši u njezino ime i njezin račun. Zbog toga da su vođena tri sudska postupka u kojima je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa kredita od drugotužene. Tužiteljica ističe da je kao sudužnik aktivno legitimirana te da ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu i utvrđenjem ništetnosti ugovora da bi se ugasila akcesorna obveza tužiteljice. Naime, ako je ugovor o kreditu ništetan svaka strana da je oslobođena svojih obveza iz ugovora o kreditu. Dalje navodi da je ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je iznosila 4.39% godišnje, prvotuženik da je u razdoblju od početka korištenja do prijenosa kredita u otplatu obračunavao interkalarnu kamatu u visini ugovorene kamate koja se plaćala jednokratno prilikom prijenosa kredita u otplatu. Promjena kamatnih stopa da se vršila izmjenama i dopunama odluke o kamatama prvotuženika uz primjenu ugovorenog čl. 3.3. Ugovora. Ugovoreni iznos kredita prvotuženik da je isplatio u gotovini na žiro-račun prodavatelja prema čl. 7.2. Dalje ističe da tužiteljica i drugotuženica nisu imale mogućnosti utjecati na sadržaj tipskog ugovora, unaprijed formuliranih od strane prvotuženika. Zakon o zaštiti potrošača koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora da je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nepoštene su odredbe, da prvotuženik jednostrano mijenja ugovorne odredbe, kao i da se potrošaču nameću određene obveze a da prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Nadalje se poziva na odluku Suda časti Hrvatske gospodarske komore od 25. ožujka 2011. godine, kao i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda RH, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i na neke druge odluke VSRH i odluke Ustavnog suda. Tužiteljica tvrdi da je prvotuženik sklapanjem ugovora o kreditu s drugotuženicom nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre, tj. da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je zbog toga ništetna. A drugotuženik da prilikom sklapanja ugovora nije dao naslutiti da će u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati zlorabeći položaj jače strane i raspolažući instrumentima prisilne naplate. Nadalje u ugovoru o kreditu glavnica da je vezana uz švicarski franak, a prvotuženik da nije u cijelosti drugotuženika informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Zbog neinformiranosti drugotuženika isti da nije znao niti je mogao znati rizik koji donosi vezivanje glavnice za valutu švicarski franak. Zbog nepoštenih ugovornih odredbi od strane prvotuženika, drugotuženica i tužiteljica da su za vrijeme trajanja otplate kredita prvotuženiku isplatili novčana sredstva koja mu ne bi bili dužni isplatiti da u ugovoru o kreditu nisu bile ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i na taj način da je prvotuženik bez osnove stekao novčana sredstva. Odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi da su bili bitni sastojci ugovora o kreditu, a svi ti bitni sastojci kao i iznos glavnice kredita i način povrata da su zahvaćeni ništetnošću te da takav ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini njegov bitan sastojak. Prvotuženik se poziva na određena pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH i suda Europske unije. Predmetni ugovor da je nužno sagledati kao jedinstvenu cjelinu. Pozivom na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH u postupku kolektivne pravne zaštite te Županijskog suda u Vraždinu kao i pravnim shvaćanjima suda Europske unije, tužiteljica ističe da je ugovor o kreditu kao cjelina nepošten i neodrživ bez bitnih elemenata koji elementi se odnose na odredbe o valuti, kamati i tečajnom mehanizmu.

1.1. Na pripremnom ročištu dana 22.02.2024. tužiteljica je pored već postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi, istaknula i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to članak 8.2. i 11. u cijelosti te čl. 13. u dijelu koji se odnosi na tužiteljicu kao sudužnika.

2. U odgovoru na tužbu prvotuženik je prije svega, prigovorio postavljenoj vrijednosti predmeta spora. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istakao je prigovor zastare i prigovor potrošača tužiteljice. Ističe da je tužiteljica u predmetnom ugovoru nastupala isključivo kao sudužnik sukladno čl. 8.1. ugovora. Ističe da nije sporno da je predmetni ugovor otkazan jer drugotuženik nije uredno ispunjavao ugovorne obveze, kao što nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama prvotuženika. Nesporan je i iznos odobrenog i isplaćenog kredita u iznosu od 238.500,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate. Zaključenjem ugovora drugotuženica i tužiteljica da su svjesno i dobrovoljno prihvatile rizik mogućeg nepovoljnog tečaja valute CHF za koju je vezana obveza povrata kredita. Ugovorne strane da imaju jednaka prava i položaj u ugovornom odnosu te da su ravnopravne. U slučaju da je valuta CHF oslabila rizik da bi pao na teret prvotuženika. Valutna klauzula da je općepoznat pojam te uobičajena i česta klauzula u potrošačkim ugovorima u kreditnom poslovanju, a što da je potvrdio i Vrhovni sud RH u odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine. Prvotuženik da nije niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja na kretanje valute CHF pa stoga da mu se ne može predbacivati okolnost da se drugotuženik nije dovoljno informirao o posljedicama zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. Prvotuženik se poziva na mišljenja određenih profesora i stručnjaka čija su mišljenja sukladna mišljenju prvotuženika. Nadalje se poziva i na određene odluke Županijskih sudova u Rijeci, Puli i dr. Prvotuženik ističe da pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu budući da ugovor može opstati i bez tih odredbi. Odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovoren predmet ugovora – iznos kredita da je jasna, lako razumljiva i uočljiva, kao i početna redovna kamata koja je ugovorena od 4.39% godišnje. Konačno prvotuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice jer da ista nije ovlaštena pozivati se na nepoštenost ugovornih odredbi ugovora o kreditu jer da ista nije sudjelovala u pregovorima glede zaključenja ugovora. Pravo potrošača na pozivanje na nepoštene odnosno ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora da pripada isključivo potrošaču i takvo pravo da je strogo osobne naravi. U pogledu eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva prvotuženik istog osporava u cijelosti jer da tužiteljica ničime nije dokazala razlog ništetnosti odredbi članaka 8.2., članka 11. i članka 13. Ugovora o kreditu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

3. Na pripremnom ročištu 22.02.2024. određena je vrijednost predmeta spora s iznosom od 232.561,35 eura.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: otplatni plan za kredit (11-12), pregled uplata po kreditu (13-16), promet po računu (17-22, 31-44, 55-166), amortizacijski plan (23-30), ugovor o kreditu (45-54), specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje (171-174), otkaz ugovora o kreditu (175-177), presudu (178-184, 189-193), naplata po zadužnici i zadužnica (186-188), tečajnu listu (225, 275-278), te je saslušana svjedokinja GČ i tužiteljica kao parnična stranka. Druge dokaze sud nije provodio jer je na temelju provedenih dokaza činjenično stanje dostatno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

5. Tužbeni zahtjev kao ni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice nisu osnovani.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama od 20.12.2006. utvrđeno je da su Ugovor sklopili KČ, kao korisnica kredita, tužiteljica kao sudužnik, ŠČ i IČ, kao zalogodavci s jedne strane te pravni prednik prvotuženika kao kreditor s druge strane. Prvotuženik je drugotuženici odobrio kredit u iznosu od 238.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Prema članku 1. Ugovora isti je odobren kao stambeni kredit za mlade za kupnju stana. Prema članku 2. na rok otplate od 360 jednakih mjesečnih anuiteta (30 godina). Čl. 3. ugovorena je kamatna stopa i to da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja da iznosi 4,39% godišnje. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Čl. 8. ugovorena su sredstva osiguranja pa je tako čl. 8.2. ugovoreno da je banka ovlaštena, radi namirenja svih ili svake dospjele tražbine iz ovog ugovora, bez posebnog odobrenja ili suglasnosti korisnika kredita ili sudužnika realizirati instrumente osiguranja iz stavka 1. ovog članka, s tim da istovremeno može koristiti i više ugovorenih instrumenata osiguranja. A čl. 8.1. propisano je da se korisnik kredita obvezuje u svrhu osiguranja pravovremene otplate kredita i izvršenja drugih preuzetih obveza, zasnovanih na ovom ugovoru odobriti, omogućiti, pribaviti, odnosno ustupiti sljedeća sredstva osiguranja (jednog sudužnika uz ovjerene podatke o njegovim primanjima, javnobilježnički ovjerene zadužnice korisnika kredita i sudužnika, javnobilježnički ovjerene izjave o zaplijeni plaće korisnika kredita i sudužnika). Čl. 10.je propisano da banka može jednostrano raskinuti ugovor ako korisnik kredita ne plati u roku dospjeli obrok ili dospjelu naknadu i dr. A čl. 11. propisane su solidarne obveze pa tako da se sudužnik ili solidarni dužnik obvezuje neograničeno solidarno, da sudužnik odgovara i za svako povećanje obveza korisnika kredita koje nastane ne ispunjenjem dužnih činidbi, da se trajanje obveze proteže na neodređeno vrijeme, sve do potpunog namirenja tražbina banke te da sudužnik ovlašćuje banku da radi namirenja dopsjelih tražbina banke po ovom ugovoru, može zatražiti i neposredno provesti prisilnu ovrhu na temelju ovog ugovora na cjelokupnoj njihovoj pokretnoj ili nepokretnoj imovini. Nadalje, čl. 13. ugovorena je zapljena sredstava kojom su tužiteljica i drugotuženika ovlastile banku da, radi namirenja cjelokupne ili svake pojedine dospjele tražbine iz ugovora, bez posebnog odobrenja ili naloga korisnika kredita i sudužnika zaplijeni sva njihova novčana sredstva na računima kod banke i izvrši neposrednu uplatu na svoj račun do potpunog namirenja svojih tražbina iz ugovora.

7. Nesporno je utvrđeno da je banka, u ovom slučaju prvotuženik, zbog nepodmirenja dospjelih obveza, sa danom 27.01.2011. otkazala drugotuženici ugovor o kreditu te da je preostali iznos kredita dospio na naplatu. Nesporno je utvrđeno da u razdoblju od 05.12.2008. do 11.02.2016. drugotuženica nije izvršavala svoju obvezu podmirivanja anuiteta prema banci te je banka tj. prvotuženik, dospjelu tražbinu naplaćivao od tužiteljice prisilnom pljenidbom sredstava na plaći tužiteljice te zapiljenom i prijenosom putem FINA-e na svim novčanim sredstvima.

8. Predmet ove pravne stvari je utvrđenje da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama sklopljen između drugotuženice, kao korisnice kredita i prvotuženika, kao kreditora, uz sudjelovanje tužiteljice, kao sudužnika, a koji je potvrđen po javnom bilježniku Alkici Kolega Župčić iz Zadra 28.08.2006. i javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa] 22.12.2006., odnosno prema eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu da je predmetni ugovor ništetan i bez pravnog učinka u odredbama čl. 8.2. i 11. u cijelosti te čl. 13. u dijelu koji se odnosi na tužiteljicu kao sudužnika.

9. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene materijalnih dokaza u spisu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan.

10.Tužiteljica se poziva na sudsku praksu, konkretno na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., na odluku VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te odluke Ustavnog suda RH od 13. prosinca 2016., kao i druge odluke te na Zakon o zaštiti potrošača, na Zakon o potrošačkom kreditiranju, na Zakon o parničnom postupku, Zakon o obveznim odnosima te na pravna shvaćanja suda Europske unije i dr.

11. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika (pravnog prednika), pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju (01.09.2004.-31.12.2008.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

12. U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti u smislu da uvjerenje o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

13. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, (kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) tužiteljica se poziva na naprijed navedene presude donijete u postupku povodom tzv. kolektivne tužbe. Međutim, u navedenom sudskom postupku povodom tužbe Udruge potrošača predmet raspravljanja nije bilo utvrđenje ništetnim u cijelosti konkretnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama, kao ni utvrđenje ništetnim odredbi koje su se odnosile na sredstva osiguranja, solidarne obveze kao ni na odredbe koje se odnose na zapljenu sredstava.

14. Dakle, nije sporno da je glede odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF, u tzv. kolektivnom sporu, donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P-1401/12 od 04.07.2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13- 4 od 13.06.2014. odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., a da je VSRH u svojoj odluci br. Revt-249/14 od 09.04.2015. odbio revizije tuženika, da je donio i odluku Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. kojom je, u bitnom, odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Znači, predmet odlučivanja u tzv. kolektivnom sporu nije bilo ništa drugo.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. A stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. A prema odredbi čl. 84. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništavost ugovora (čl. 87.).

16. Ustavni sud RH je u odluci U-III-3540/21 od 30.06.2022. kao i u nizu drugih odluka, istaknuo da je okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama u smislu da je potrošač mogao utjecati na sadržaj tih odredba, s obzirom na to da su bile sadržane u formularnom ugovoru unaprijed pripremljenom od strane banke, pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu i zato je obuhvaćena direktnim učinkom te presude u skladu s čl. 502.c ZPP-a.

17. Međutim, tužiteljica u tužbi, u više navrata naglašava da su ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da se o tim odredbama između prvotuženika i drugotuženika nije pojedinačno pregovaralo, da drugotuženik nije bio informiran te da nije znao niti da je mogao znati rizik kojeg donosi vezivanje glavnice za valutu CHF, a niti da je drugotuženik prilikom sklapanja ugovora mogao naslutiti zlouporabu položaja prvotuženika u odnosu na drugotuženika.

18. Međutim, u odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo da ništetnost tih odredbi ne povlaci ništetnost cijelog ugovora sa sporazumom, kao i da su drugotuženici prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora bile dostatne sve informacije na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja predmetnog kredita. Na okolnost da li se pregovaralo proveden je dokaz saslušanjem svjedoka (djelatnika banke) i tužiteljice, ali ne i dokaz drugotuženice kao korisnice kredita jer se nije odazvala pozivu radi saslušanja upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja. Tužiteljica je predložila saslušanje djelatnika banke koji je radio na obradi predmetnog kredita kao i saslušanje više svjedoka na okolnost dinamike sklapanja ugovora, statusa potrošača i na sve okolnosti iz tužbe i podnesaka tužitelja. Međutim, iz saslušanja djelatnika banke, kao službenika koji je razgovarao sa korisnikom kredita i saslušanja tužiteljice osobno, proizlazi da je tužiteljica samo jednom bila u banci, da ona nije bila prisutna kada je prvotuženica pregovarala i dogovarala za predmetni kredit. Svjedoci predloženi od strane tužiteljice nisu osobe koje su bile prisutne pri pregovorima između prvotuženika i drugotuženice i njihovim saslušanjem ne bi bilo moguće utvrditi da li su prvotuženik i drugotuženica pojedinačno pregovarali o svim odredbama iz predmetnog ugovora.

19. Ustavni sud je ukazao da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Dakle, u slučaju postojanja takvog informiranja pristanka, na sudu je zadaća da u pojedinačnom sporu, konkretno u ovoj pravnoj stvari, provjeri na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

20. Dakle, prvotuženik je imao pravo dokazivati ono što tvrdi, da je drugotuženici i tužiteljici dao potpunu informaciju, ali je odbijanjem drugotuženice za davanjem iskaza jer nije pristupila radi davanja iskaza, prvotuženik onemogućen da i iskazom drugotuženice dokaže tvrdnju da je drugotuženici dao potpunu informaciju. Dakle, s obzirom na postupanje drugotuženice u ovoj pravnoj stvari i odbijanjem iskazivanja odnosno ne pristupanja sudu te svojim pasivnim ponašanjem, pa i neovisno o utvrđenjima u tzv. kolektivnom sporu, ne može se prihvatiti da je odredba o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke, ništetna jer je upravo postupanjem drugotuženice prvotuženiku onemogućeno dokazivanje svojih tvrdnji.

21. Tužiteljica traži ništetnim i bez pravnog učinka predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti međutim, ništetnost pojedinih odredbi (prema utvrđenom u kolektivnom sporu) ne povlači zaključak da je cijeli ugovor ništetan.

22. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st.1. ZOO-a). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. st. 2. ZOO-a).

23. Ugovorom o kreditu, prema odredbi čl. 1021. ZOO-a banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, nije nedopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, čl. 26. ZOO-a, a nastavno odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je i sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu. Dakle, sve i kada bi se prihvatilo da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dalje bi egzistirale odredbe o kunskom iznosu kredita koji je banka stavila na raspolaganje korisniku, drugotuženici, uz primjenu one početne ugovorene kamatne stope, ugovorene slobodnom voljom stranaka.

24. Iz iskaza svjedokinje GČ, koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zaposlena kod pravnog prednika prvotuženika, a koja je u vrijeme davanja iskaza bila već više godina u mirovini, proizlazi da se sjeća prezimena tužiteljice i prvotuženice, zatim proizlazi da je iskazivala uopćeno koja je procedura bila kada su klijenti tražili kredit, da je postojalo više vrsta kredita, da su ugovori bili tipizirani, ali da ona nije pripremala sadržaj ugovora već da je to radila pravna služba. Svjedokinja je iskazala da je sa klijentima bilo više susreta, kontakata, da su se klijentu dale sve informacije o uvjetima kredita, o potrebnoj dokumentaciji. U spornom razdoblju da su se nudili krediti u CHF i EUR, ali da ne zna da li je u ono vrijeme HNB štitila CHF. Sjeća se da su krediti u CHF valuti bili povoljniji. Uopćeno je iskazala da ona konkretno nije klijentima obrađivala parametre koji se odnose na kamatnu stopu, kao ni da je klijentima objašnjavala pojmove deprecijacija, aprecijacija valute plaćanja ili fluktuacija. Drugotuženica da je bila suglasna sa svim odredbama iz predmetnog ugovora o kreditu. Sjeća se da drugotužena nije uredno otplaćivala predmetni kredit te da su nastali problemi.

24.1. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje vjerodostojnim, međutim, iz njezinog iskaza nije utvrđena osnovanost tužbenog niti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužiteljice.

25. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da nekretnina koja je bila predmet osiguranja da se oduvijek koristila za življenje kao i dan danas te da u toj nekretnini živi drugotuženica sa obitelji. Nadalje, iz iskaza sud zaključuje da je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela iz razloga jer da drugotuženica nije redovno otplaćivala rate kredita već od 2007. ili 2008. i da je zbog toga ona dobivala opomene pred ovrhu, a konačno i ovrhu na njezinoj plaći jer je bila sudužnik svojoj sestri drugotuženici. Iz iskaza dalje proizlazi da se ona ne sjeća da li je baš svjedokinja GČ bila prisutna kada je tužiteljica bila u banci, a bila je samo jednom i nije sudjelovala u pregovorima između pravnog prednika prvotuženika i drugotuženice za predmetni ugovor o kreditu, a niti je sudjelovala u izradi nacrta predmetnog ugovora. Međutim, sud nije prihvatio vjerodostojnim iskaz tužiteljice kada je iskazivala da ona nije bila svjesna o rizicima potpisivanja ugovora kao solidarni dužnik kao ni da sestri nije mogla reći "ne", a sve s obzirom da je tužiteljica osoba sa visokom stručnom spremom te da je znala da drugotuženica ne može dobiti kredit u iznosu kojeg je tražila, u valuti EUR, a da je drugotuženica konačno i morala imati garanciju da ako ona ne otplaćuje kredit da baš zato je tužiteljica kao sudužnik dužna solidarno otplaćivati kredit za sestru drugotuženicu.

26. Nadalje, vezano za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, tužiteljica nije dokazala, a pogotovo nije dokazano iz njezinog iskaza da bi bile ništetne odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na sredstva osiguranja odnosno ovlaštenje banke da, radi namirenja svih ili svake dospjele tražbine iz ugovora, realizira instrumente osiguranja koje je dao korisnik kredita, a niti je dokazala ništetnost solidarne obveze (čl. 11.) prema kojoj se upravo tužiteljica obvezala solidarno neograničeno ispuniti obveze korisnika kredita tj. drugotuženice. Tužiteljica je osoba sa visokom stručnom spremom, profesor komparativne književnosti i diplomirani knjižničar (rođena 1972., u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora sa sporazumom, imala je status visoke stručne spreme) te nije logičan niti životan njezin iskaz u dijelu u kojem je iskazala da ona nije bila svjesna što potpisuje kao solidarni dužnik.

27. Prvotuženik je istakao prigovor da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari i da nema status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 05.04.2013. u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj ili pružatelj usluga svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svog obrta, poduzeća i profesije bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnost i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja odnosno pružatelja usluga. Tužiteljica je bila sudionik predmetnog ugovora o kreditu sa sporazumom u svojstvu sudužnika. Stoga je ista aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu potpisala kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, zato sud smatra da ista ima svojstvo potrošača.

28. Podređenost na koju se ukazuje u statusu potrošača, proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj, u ovom slučaju prvotuženik, a na čiji sadržaj potrošač ne bi mogao utjecati. Prvotuženik nije nametnuo tužiteljici da ona mora biti sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu i tužiteljica je imala mogućnosti drugotuženici biti sudužnik, ali nije morala. Na to sigurno nije utjecao prvotuženik odnosno njegov pravni prednik. Sud može prihvatiti tvrdnju tužiteljice da sestri nije mogla reći "ne", ali ne može prihvatiti tvrdnju tužiteljice, koja ima visoku stručnu spremu, da nije bila svjesna što znači biti sudužnik odnosno solidarni dužnik.

29. Provedenim dokazima nije utvrđeno da bi predmetni ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti kao što nije utvrđeno da bi bile ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na ovlaštenja banke da radi namirenja svih ili svake dospjele tražbine iz ugovora može realizirati instrumente osiguranja te odredbe koje se odnose na solidarne obveze i zapljenu sredstava.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, koja odredba propisuje da strana koja izgubi u parnici je dužna strani koja dobije naknaditi parnični trošak. Tužiteljica je izgubila u ovoj parnici u cijelosti te joj ne pripada pravo na naknadu parničkog troška, već je dužna prvotuženiku naknaditi parnični trošak.

31. Prvotuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištima 22.02.2024., 23.10.2024. i 15.09.2025. te za sastav podneska od 08.03.2024. za svaku radnju po 4.375,00 eura, u koji iznos je uključen PDV 25% te za sastav podneska od 19.12.2024. 62,50 eura u koji iznos je uključen PDV 25%, a što sveukupno iznosi 29.937,50 eura.

31.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8.t.1., 9.t.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa).

32. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 29. listopada 2025.

S u d a c:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. pun. prvotuženika

3. drugotuženici