P Ob-348/2021-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Ivanki Marasović Duvnjak, u pravnoj stvari tužiteljice KČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po odvjetnicima u OD Ljubičić -Vrdoljak & partneri iz Splita, protiv tuženika pod 1. ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tuženika pod 2. VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupani po punomoćniku Kruni Peronja, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 18. rujna 2025.g. u nazočnosti osobno tužiteljice sa pun. Markom Ljubičićem, odvjetnikom u OD Ljubičić-Vrdoljak & partneri iz Splita, osobno tuženika pod 1. te punomoćnika tuženika pod 1. i pod 2. Kruno Peronja, odvjetnika u Splitu, objavljene dana 29. listopada 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"1. Utvrđuje se da jednosoban stan na prvom katu, označen br. 4; koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice sa wc, lođe i spreme, ukupne površine 42,12m2, koji je upisan u izvadak iz knjige položenih ugovora za PU Duće, broj [broj poduloška], a koji je smješten u zgradi u [adresa], sagrađenoj na kat. čest. [katastarska čestica], šifra zgrade 332, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad 1., te je osnovnom toga tužiteljica suvlasnica predmetnog stana za ½ dijela, a tuženik ad 1. za ½ dijela cjeline.

2. Ovlašćuje se tužiteljica da temeljem ove presude i bez daljnjeg sudjelovanja tuženika može zatražiti i postići upis prava suvlasništva za ½ dijela predmetnog stana na svoje ime, pobliže opisanog u točki I. ove presude, uz istodobni ispis toga prava sa imena tuženika ad 2."

II. Djelomično se usvaja podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

1. Dužan je tuženik ad 1. ĆČ isplatiti tužiteljici KČ iznos od 6.774,89 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe 30. srpnja 2021.g. pa do isplate, i to kamatom po stopi koja se do 31. prosinca 2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. sa kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za svoje posljednje operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja na snazi za dan 1. siječnja, za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženo u iznosu od 8.156,43 EUR tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženicima pod 1. i pod 2. da u roku od 15 dana naknade tužiteljici parnični trošak u 1.309,37 EUR.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda je dana 30. srpnja 2021.g. zaprimljena tužba tužiteljice naspram tuženika pod 1. i pod 2. radi utvrđenja bračna stečevine. U tužbi se navodi da je nekretnina označena kao jednosoban stan na prvom katu označen brojem 4, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice sa wc, lođe i spreme, ukupne površine 42,12m2, koje je upisano u izvadak iz knjige položenih ugovora sa PU Duće, broj [broj poduloška], a koji je smješten u zgradi u [adresa], sagrađene na kat. čest. [katastarska čestica], šifra zgrade 332, upisan kao vlasništvo VČ, pok. K, tuženika pod 2. Tuženik pod 2. VČ pok. K da je ugovorom o darovanju od dana 23. srpnja 2019.g. predmetni stan darovao svom sinu CČ, koji ugovor je u cijelosti izvršen, odnosno po kojem je daroprimac stupio u posjed predmetnog stana. Ugovor da je ovjeren kod Radoslava Vukovića, javnog bilježnika u [adresa] dana 23. srpnja 2019.g. pod poslovnim brojem OV-3704/19. Međutim istog tog dana, 23. srpnja 2019.g. pod brojem OV-3702/19 kod istog javnog bilježnika ŠČ ovjerio je izjavu kojom izjavom priznaje da mu je ĆČ na ime suvlasničkog dijela od ½ dijela stana isplatio iznos od 225.000,00 Kn. Tužiteljica i tuženik ad 1. da su sklopili brak 2011.g. u kojem braku je 2014.g. rođeno zajedničko dijete ČČ, te stvarna prava stečena u odnosu na ovaj stan da u biti predstavljaju bračnu stečevinu između tužiteljice i tuženika ad 1., a tužiteljica da je iz tog osnova suvlasnica za ½ dijela. Naime, ovaj stan da je darovan tužiteljici i tuženiku ad 1. kao bračnoj zajednici, te motiv darovanja da je bio isključivo rješavanje stambenih pitanja upravo tužiteljice i tuženika ad 1. Dakle, ugovorom o darovanju ½ dijela stana je izvršeno darovanje tužiteljici i tuženiku pod 1., a druga polovina stana tužiteljica i tuženik pod 1. da su kupili novčanim sredstvima koji su priskrbili kreditom. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je jednosobni stan na prvom katu označen br. 4; koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice sa wc, lođe i spreme, ukupne površine 42,12m2, koji je upisan u izvadak iz knjige položenih ugovora za PU Duće, broj [broj poduloška], a koji je smješten u zgradi u [adresa], sagrađenoj na kat. čest. [katastarska čestica], šifra zgrade 332, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad 1., te je osnovnom toga tužiteljica suvlasnica predmetnog stana za ½ dijela, a tuženik ad 1. za ½ dijela cjeline, te da se ovlasti tužiteljica da temeljem ove presude i bez daljnjeg sudjelovanja tuženika može zatražiti i postići upis prava suvlasništva za ½ dijela predmetnog stana na svoje ime, pobliže opisanog u točki I. ovog zahtjeva, uz istodobni ispis toga prava sa imena tuženika ad 2. Predlaže i da sud obveže tuženika da naknadi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka. Za slučaj da sud ne prihvati tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila i podredni tužbeni zahtjev kojim predlaže da sud obveže tuženika pod 1. da isplati tužiteljici iznos od 112.500,00 Kn (14.931,32 EUR) sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

Nadalje navodi da je ovdje očito da bračnu stečevinu predstavlja novčani iznos od 225.000,00 Kn koji iznos je plaćen za ½ dijela stana opisanog u tužbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženici su se u cijelosti usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice kao neosnovanom te predložili istu odbiti uz osudu tužiteljice da naknadi tuženicima troškove ovog parničnog postupka. Tuženi ne spore kako je tuženik pod 1. ĆČ kao daroprimatelj sklopio Ugovor o darovanju dana 23. srpnja 2019.g., za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i tuženika pod 1. Predmet citiranog Ugovora o darovanju da je stan koji se nalazi u [adresa], a koji je predmet ovog postupka. U članku 6. Ugovora o darovanju od 23. srpnja 2019.g. ugovoreno je da su nužni nasljednici, tj. supruga i sin darovatelja, suglasni sa darovanjem te da kao nužni nasljednici izjavljuju da se odriču pobijanja predmetnog ugovora po osnovu prava na nužni dio, podredno izjavljuju da su suglasni da se predmetni darovani jednosobni stan daroprimatelju, tuženiku ad 1., ne uračunava u njegov nasljedni dio. Nužni nasljednici tuženika ad 1. da su de facto dali nasljedničku izjavu prije otvaranja nasljedstva iza tuženika ad 1. da neće pobijati ugovor u slučaju povrede nužnog dijela, niti da će tražiti uračunavanje dara tuženiku ad 1. u njegov nasljedni dio. Dakle, tuženik ad 1. je darovanjem, za cijelo, stekao stan od svog oca, tuženika ad 2., dok su nužni nasljednici tuženika ad 1. sa tim usuglasili. Tužiteljica da u svojoj tužbi tvrdi da bi joj pripadala ½ dijela stana sa osnove bračne stečevine jer da je 1/2 dijela stana stečena darovanjem tuženiku ad 1. i tužiteljici kao bračnoj zajednici, a da su drugu polovinu predmetnog stana kupili novčanim sredstvima iz kredita. Međutim, takvi navodi tužiteljice da su potpuno promašeni te nemaju nikakvog ni pravno ni činjeničnog uporišta. Naime, tuženik ad 1. da je predmetni stan za cijelo stekao darovanjem, dakle, na pravnom temelju različitom od temelja iz čl. 36. Obiteljskog zakona, pa da je sasvim jasno da se radi o vlastitoj imovini tuženika ad 1., a ne o bračnoj stečevini bračnih drugova.

Među ugovornim stranaka toga ugovora o darovanju da nikada nije bilo govora da se predmetni stan da tužiteljici i tuženiku pod 1. kao bračnoj zajednici niti bi darovanje u bračnoj zajednici postojao kao institut obiteljskog prava u pravnom poretku RH. Tužiteljica i nadalje navodi i da bi ½ dijela predmetnog stana bila kupljena od brata tuženika ŠČ je netočan navod i potpuno promašen, obzirom da ŠČ ni u jednom trenutku nije bio ni knjižni ni izvanknjižni vlasnik/suvlasnik predmetnog stana da bi ga mogao prodati tuženiku ad 1. U tom pravcu tuženici ističu da bi ŠČ određeni dio prava vlasništva predmetnog stana teoretski i hipotetski mogao steći samo po osnovu prava na nužni dio (i to samo ako bi mu isti bio povrijeđen), a tek i samo nakon smrti darovatelja, tuženika ad 2. Obzirom na to da je bračna zajednica tužiteljice i tuženika ad 1. prestala 20. rujna 2021.g. (tog dana je tužiteljica iselila iz stana tuženika ad 1., napustila bračnu zajednicu i napustila stan), jasno je da u trenutku otvaranja nasljedstva neće biti u braku, pa je evidentno da nije moguće tužbu temeljiti na nekom budućem pretpostavljenom stjecanju prava vlasništva pošto takav način stjecanja ne priznaju odredbe važećeg zakona. Što se tiče podrednog tužbenog zahtjeva tuženika ad 1. isti ne osporava kao osnovan, obzirom da tužiteljica ničim nije dokazala ni osnovu ni visinu svog potraživanja. Slijedom navedenog tuženici predlažu da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i obveže tužiteljicu da naknadi tuženicima troškove ovog parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom izvatka iz knjige položenih ugovora ZK odjela Omiš od 28. srpnja 2021.g., pregledom Ugovora o darovanju od 23. srpnja 2019.g. ovjerenog kod javnog bilježnika Radoslava Vukovića iz [adresa] br. OV- 3704/2019 od 23. srpnja 2019.g., izjave ŠČ od 23. srpnja 2019.g. ovjerene kod javnog bilježnika Radoslava Vukovića iz [adresa] broj OV-3702/2019 od 23. srpnja 2019.g., saslušanjem tužiteljice, tuženika ad 1. i tuženika ad 2., izlista transakcije sa tekućeg računa tužiteljice otvorenog u Privrednoj banci Zagreb za period od 1. siječnja 2018.g. do 1. rujna 2021.g., saslušanjem svjedoka SČ, LČ, ZČ i ŠČ i zapisnika o usmenoj raspravi MUP-a od 5. rujna 2024.g., predmeta iz e-spisa poslovni broj R1 Ob-58/2022, ugovora o nenamjenskom kreditu br. 347958 od 24. siječnja 2018.g., platnih lista poslodavca tuženika, prometa po računu tuženika pod 1. kod OTP banke, ugovora o refinanciranju kredita kod OTP banke od 24. ožujka 2022.g., otplatnog plana za kredit od 25. ožujka 2022.g., te pristupnice ugovora o grupnom osiguranju života od 25. ožujka 2022.g.

4. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Podredni tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari sud treba odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice i to u pogledu utvrđenja da li stan koji se nalazi na adresi u [adresa], a označen kao jednosoban stan na prvom katu, označen brojem 4, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, hodnika, kupaonice sa wc, lođe i spreme, ukupne površine 42,12m2, a koji je upisan u izvadak iz knjige položenih ugovora za PU Duće, broj [broj poduloška], a koji je smješten u zgradi u [adresa], sagrađenu na kat. čest. [katastarska čestica], šifra zgrade 332, upisan kao vlasništvo VČ, pok. K, tuženika ad 2., predstavlja bračnu stečevinu između tužiteljice i tuženika ad 1. ĆČ.

6. U ovom postupku su mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona (Narodne Novine 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23, dalje ObZ).

Odredbom čl. 247. ObZ-a je propisano da bračnu drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Bračna stečevina je definirana odredbom čl. 248., ObZ-a kao ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine dok je odredbom čl. 249. st. 1 istog Zakona propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije ugovorili. Odredbom čl. 253. ObZ-a je pripisano da je vlastita imovina ona imovina koju je bračnu drug imao u trenutku zaključenja braka kao i ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od onog navedenog u čl. 248. istog Zakona (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.).

7. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik pod 1. sklopili brak 21. svibnja 2011.g., a u kojem braku je rođeno zajedničko mldb. dijete mldb. ČČ rođen **.**.2014. Nije ni sporno da je bračna zajednica tužiteljice i tuženika prestala u travnju 2021.g. Nije ni sporno da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj R1 Ob-58/2022-9 od 23. studenog 2022.g. razveden brak između tužiteljice KČ i ovdje tuženika pod 1. ĐČ, te odobren Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi koji su postigli roditelji. Nije ni sporno da je odlukom određeno da će zajedničko dijete mldb. ČČ stanovati sa majkom KČ kao i da će se kontakti oca ovdje tuženika pod 1. sa djetetom održavati svaki dan. Nije ni sporno da je tuženik ad 2. VČ otac tuženika pod 1. Nije ni sporno da je tuženik ad 2. VČ sa tuženikom ad 1. sklopio Ugovor o darovanju dana 23. srpnja 2019.g., a predmet ugovora da je stan koji je pobliže opisan i nalazi sa na adresi u [adresa], te da je ugovor o darovanju sklopljen za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i tuženika.

8. Sporno je bilo za raspraviti da li je predmetni stan bračna stečevina stranaka. Dakle, sporno je za raspraviti je li pobliže opisani stan u točki 5. obrazloženja ove odluke darovan od strane VČ (oca tuženika ad 1.), tuženiku ad 1. CČ ili tužiteljici i tuženiku pod 1. kao bračnoj zajednici.

9. Uvidom u Ugovor o darovanju od 23. srpnja 2019.g. utvrđeno je da je tuženik ad 2. VČ darovao svojem sinu CČ, ovdje tuženika ad 1., stan u [adresa], a koji stan je predmet ovog postupka. U čl. 6. navedenog ugovora ugovoreno je i da su nužni nasljednici tj. supruga tuženika ad 2., ZČ i sin tuženika ad 2. ŠČ, suglasni sa darovanjem, te da kao nužni nasljednici izjavljuju da se odriču pobijanja ovog Ugovora po osnovu prava na nužni dio, te podredno da izjavljuju da su suglasni da se predmetni darovani jednosobni stan obdareniku ne uračunava u njegov nasljedni dio nakon smrti darovatelja. Osim tuženika pod 1. i pod 2. navedeni ugovor da su potpisali i ZČ supruga tuženika ad 2. i ŠČ, sin tuženika ad 2.

10. Uvidom u izjavu ŠČ brata tuženika ad 1. i sina tuženika ad 2., a ovjerene pred javnim bilježnikom Radoslavom Vukovićem iz [adresa], br. OV-3702/2019 od 23. srpnja 2019.g. utvrđeno je kako u izjavi ŠČ potvrđuje da je njegov otac VČ vlasnik predmetnog stana koji se nalazi na adresi u [adresa]. Navodi i da je zajedno sa svojim roditeljima VČ i ZČ usuglasio da otac daruje njegovom bratu CČ za cijelo predmetni stan, a da njegov brat ĆČ, na ime njegovog nasljednog dijela od ½ darovanog stana, njemu isplati iznos od 225.000,00 Kn. Njegov brat ĆČ da mu je isplati u gotovini iznos od 200.000,00 Kn dana 2. veljače 2018.g. što on potvrđuje ovom izjavom, a nakon isplate ostataka u iznosu od 25.000,00 Kn da će se sastaviti nova izjava.

11. Iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi da je predmetni stan bio u vlasništvu i to ½ dijela bivšeg supruga ĆČ, a drugu polovinu stana da su kupili ona i tuženik ad 1. od brata tuženika ad 1. koji se zove ŠČ. Prema njenim saznanjima otac tuženika VČ darovao je ½ svog stana CČ tako da je ona shvatila, a drugu polovinu stana da su kupili ona i tuženik ad 1. od brata tuženika ad 1. koji se zove ŠČ. Za vrijeme trajanja braka ona i tuženik ad 1. da su podigli kredit i riješili svoje stambeno pitanje i isplatili brata tuženika ad 1. Kredit za isplatu ½ stana koji se nalazi u [adresa] da su digli kod OTP banke na iznos od 30.000,00 EUR. Kredit da su podigli početkom 2018.g. i rata kredita da je iznosila oko 2.500,00 Kn. Taj kredit da još nije isplaćen i otplaćuje ga tuženik pod 1. ĆČ. U vrijeme kada su digli taj kredit, a kako bi razjasnili sve oko stana, brat tuženika ad 1. ŠČ da je potpisao izjavu da je na ime polovine toga stana isplaćen sa iznosom od 225.000,00 Kn. Ona da nije bila sudužnik toga kredita kod OTP banke, jer da se tada stvorila mogućnost dignuti nenamjenski kredit. Željeli su riješiti stambeno pitanje jer su ona i tuženik ad 1. bili podstanari. Prema njenim saznanjima kredit kod banke je dignut na 10 godina, a sada da ima najnovija saznanja da je tuženik ad 1. kredit refinancirao i da će ga vraćati duži vremenski period.

12. Iz iskaza saslušanog tuženika ad 1. ĆČ proizlazi da za vrijeme bračne zajednice podignut kredit kod OTP banke u veljači 2018.g. Kredit da je dignut u iznosu od 222.000,00 Kn ili 29.500,00 EUR. Kredit je bio dignut na 10 godina i rata kredita je bila 2.618,00 Kn. Potvrdio je da je sklopio ugovor o darovanju sa svojim ocem za stan u [adresa]. Tim ugovorom da mu je otac dao stan u cijelosti i sa tim darovanjem da su se složili njegova majka ZČ i brat ŠČ. Obzirom da mu je otac stan dao u cijelosti, dogovor je bio da bratu isplatiti njegov nužni dio na ime njegovog nužnog dijela i on da mu je tada dao na ruke 200.000,00 Kn, a koji iznos je on odnio u Privrednu banku Zagreb i položio ga. Kredit da je vraćao od veljače 2018.g. sve do travnja 2021.g. Vratio je 36 mjeseci. Priznaje da ga je plaćao za vrijeme trajanja bračne zajednice. Prije nego su se upustili u ovaj sudski postupak da je htio tužiteljici isplatiti tih 36 mjeseci i radilo se negdje od 50.000,00 Kn na što ona nije pristala i kazala mu je da je to "sića" i onda da je krenuo ovaj postupak. Godine 2022.g. da je refinancirao ovaj kredit jer se umanjila kamata koja nije više 7,5%, a već je 5,99%. Ima vratiti 16.750,00 EUR. Na ime nasljednog dijela ½ stana da je isplatio svome bratu ŠČ iznos od 200,000,00 Kn na ime nužnog dijela. Za vrijeme dok su živjeli skupa u bračnoj zajednici troškove režija da bi podmirivao on, plaćao je kredit te da bi mu ostao iznos od 4.200,00 Kn za živjeti. On da je sve to koristio za troškove života i skupa da je dijelio sa tužiteljicom.

13. Iz iskaza saslušanog tuženika ad 2. VČ proizlazi da su on i supruga ZČ bili vlasnici stana u [adresa] i taj stan da su darovali svom sinu CČ. Njegov sin ĆČ da se vezano za taj stan dogovarao sa svojim bratom ŠČ, on da ne zna pojedinosti jer je prošlo dosta godina od toga. Ima saznanja da je njegov sin ĆČ isplatio svom bratu iznos od 200.000,00 Kn za dio tog stana koji se nalazi u [adresa], a koji stan su on i supruga darovali CČ. Nisu rješavali druge imovine nego samo ovaj stan koji je darovao tuženiku ad 1. Upitan iz kojeg su razloga ĆČ i ŠČ rješavali imovinsko-pravne odnose ako su taj stan u cijelosti darovali CČ, tuženik ad 2. navodi da su se njih dvojica dogovarali vezano za taj stan kako poslije ne bi bilo problema između njih i kako bi vladala bratska ljubav.

14. Pregledan je izlist transakcija sa tekućeg računa u Privrednoj banci Zagreb na ime ovdje tužiteljice i to od 1. siječnja 2018.g. do rujna 2021.g. utvrđeno je da je da je tužiteljica sudjelovala u životnim troškovima, plaćala troškove režija, izdvajala za prehranu i higijenu obitelji.

15. Iz iskaza saslušane svjedokinje SČ, inače nesrodne sa tužiteljicom i tuženicima, proizlazi da je preko 10 godina prijateljica sa tužiteljicom. Ima saznanja da su tužiteljica i tuženik digli kredit i kupili stan u [adresa] od brata od ĆČ, ne zna koji iznos kredita, a saznanja da ima iz razgovora sa KČ. Zna da su tužiteljica i tuženik ad 1. adaptirali stan, a ona da ne zna tko je vlasnik stana. Zna da se kupovao namještaj, da su se sređivale prostorije, ne zna detalje koji su se radovi izvodili u stanu. Saznanja samo ima iz razgovora od tužiteljice i tuženika.

16. Iz iskaza saslušanog svjedoka LČ, također nesrodan sa strankama proizlazi da je u prijateljskim odnosima sa tužiteljicom i tuženikom ad 1. Zna da su prije bili podstanari i nakon toga da je kupljen stan u [adresa] od brata od ĆČ, ne zna kako se brat zove. Prijateljski da je izvodio vodoinstalaterske radove u stanu za što nije uzeo nikakav novac. Iz razgovora sa KČ i ĆČ ima saznanja da su kupili stan od brata od ĆČ.

17. Iz iskaza saslušane svjedokinje ZČ, inače majke tuženika ad 1. i supruga tuženika ad 2. proizlazi da su predmetni stan ona i suprug VČ darovali sinu ĐČ. Osim ĆČ da imaju još jedno dijete koje se zove ŠČ. Stan da su darovali ĆČ, a ostale nekretnine da će rasporediti sinu koji živi sa njom i suprugom. Ona da nema saznanja da bi ĆČ i njegov brat bilo kakav novac jedno drugom dali. Stan koji su dali ĆČ da je bio u funkciji i podoban za život, jesu li njih dvoje nešto uređivali za nju bi bio luksuz jer je u vrijeme darovanja bio u funkciji. Kada je potpisivan ugovor o darovanju ista je potvrdila da je ona bila prisutna kod javnog bilježnika, tu je bio njezin muž te sinovi ĆČ i ŠČ. Ona ne zna razlog zašto je bio prisutan ŠČ. Ona navodi da je kod javnog bilježnika potpisala, a da li su svi ostali potpisivali ona da ne zna. Poznato joj je da je ĆČ podigao kredit i iz ljubavi prema bratu i to kako bi mu dao neki sitni poklon.

18. Iz iskaza saslušanog svjedoka ŠČ, inače brata tuženika ad 1. i sina tuženika ad 2., proizlazi da mu je poznato da su njegovi roditelji darovali stan u [adresa] njegovom bratu CČ. On sa tim darovanjem nema nikakvih problema jer su tako htjeli njegovi roditelji. Potvrdio je i da je pred javnim bilježnikom dana 23. srpnja 2019.g. potpisao izjavu kao i da je istina da mu je brat dao 200.000,00 Kn. Brat da mu je dao tih 200.00,00 Kn poradi toga da on ne bi potraživao svoj nužni dio nakon smrti roditelja. Poznato mu je i da je brat digao kredit kako bi mogao isplatiti tih 200.000,00 Kn. Sa banke da je donio novac i otišao skupa sa ĆČ u banku i oročio taj novac. ĆČ i KČ da su u to vrijeme bili u braku. Taj kredit je vraćao njegov brat obzirom da ga je on digao. U predmetni stan da se ulagalo prije nego je sklopljen ugovor o darovanju i to brat i bivša nevjesta. Poznato mu je da je za vrijeme trajanja bračne zajednice renoviran taj stan. Prije nego su tužiteljica i tuženik ad 1. uselili u taj stan on da je živio u tom stanu. Renovirali su wc i opiturali stan i što se kasnije radilo u tom stanu on da ne zna. Poznato mu je da je otac pomagao bratu prilikom renoviranja toga stana. Dogovor između njega i ĆČ da je bio da će se on iseliti iz toga stana. Roditelji da su čuli dogovor između njih dvojice. Kada je potpisivao izjavu kod javnog bilježnika da je tu bio i njegov brat, otac i majka. Istog dana da je potpisan i Ugovor o darovanju kada je potpisana izjava da prima novac od brata. Misli da su svi znali da on potpisuje tu izjavu. Uplata u iznosu od 200.000,00 Kn na njegov račun da je bila 2. veljače 2018.g., a njegova izjava gdje potvrđuje da mu brat daje novac da je potpisana 23. srpnja 2019.g. Brat da mu je dao iznos od 200.000,00 Kn prije nego je dao izjavu pred javnim bilježnikom. Iz predmetnog stana on da se iselio u studenom 2014.g. Nakon toga da je bilo renoviranje stana. On ne zna kada su tužiteljica i brat uselili u taj stan, ali moguće je da je to bilo početkom 2015.g. Potvrdio je i da mu je brat trebao platiti 225.000,00 Kn i istina je da mu je ostalo za platiti 25.000,00 Kn.

19. Podneskom od 24. lipnja 2025.g. tužiteljica je navela da tuženik pokušava prikazati pravni posao od 23. srpnja 2019.g. kao darovanje, no okolnosti (isto vrijeme sklapanja darovnog ugovora i ovjeravanja izjave o novčanim obvezama) upućuju da je stvarna svrha bila prijenos uz naknadu – dakle kupoprodaja. Sudska praksa da potvrđuje da dvije formalno odvojene isprave mogu činiti jedinstven pravni posao ako su sklopljene istog dana s jedinstvenom svrhom. U takvom slučaju pravna kvalifikacija ovisi o stvarnoj volji stranaka-simulirani (prividni) ugovor da nema učinka među ugovornim stranama, dok prikriveni ugovor (onaj koji su stranke doista htjele) ostaje valjan ako su ispunjeni potrebni uvjeti.

Drugim riječima, prema čl. 285. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, darovni ugovor koji služi kao paravan za kupoprodaju nema učinka kao darovanje, već se pravila kupoprodaje primjenjuju na stvarni odnos stranaka. U odluci Županijskog suda (Gž 1724/2015-2 od 18. siječnja 2017.g.) potvrđeno je da prividni ugovor kojim je bila predviđena kupoprodaja bez stvarne isplate da predstavlja apsolutno simulirani pravni posao-takav ugovor da nema pravni učinak jer da je nesklad između volje i očitovanja svjestan i uzajaman. Istovremeno, sud je naglasio da prikriveni pravni posao (relativna simulacija) ostaje na snazi ako ispunjava uvjete formi i sadržaja. Konkretno, u tom predmetu utvrđeno je da kupoprodajna cijena nikada nije stvarno plaćena, što je sud protumačio kao dokaz da je pisani “kupoprodajni” ugovor zapravo bio fiktivan, dok je prava volja stranaka bila drugačija.

Prema tome, u našem slučaju sporne isprave od 23. srpnja 2019.g. valja cjelovito sagledati- forma darovanja da ne smije zavarati sud u utvrđivanju pravog sadržaja odnosa. Sudska praksa viših sudova jasno podupire stav da je pravna kvalifikacija dužna pratiti stvarnu volju ugovornih strana, bez obzira na formalni naziv isprava. Tužiteljica ističe da darovni ugovor od 23. srpnja 2019.g. i istovremena izjava tuženika kako predstavljaju jedan jedinstveni pravni posao. Oni da su sklopljeni istoga dana s očitom zajedničkom svrhom – da se nekretnina prenese na tuženika, pri čemu tuženik preuzima obvezu otplate preostalog duga za stan. Takva struktura pravnog posla upućuje na simulaciju: formalno da se prikazuje darovanje, ali se zapravo ostvaruje prodaja (prijenos uz naknadu). Ovakav stav potvrđuje i sudska praksa. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je u recentnoj odluci jasno naglasio da dva istodobna ugovora mogu tvoriti prividan i stvaran posao: npr. kada se imovina formalno prenosi darovanjem, a paralelno da je sklopljen i kupoprodajni sporazum o istoj imovini. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1056/2023-2 od 9. siječnja 2024.g., kako je opisano upravo takvo činjenično stanje-bračni drug da je s članom obitelji sklopio darovni ugovor i istovremeno kupoprodajni ugovor za nekretnine-te da je utvrđeno da su “darovni ugovor i kupoprodajni ugovor, koje je tuženik zaključio sa svojim bratom, simulirani pravni poslovi koji prikrivaju stvarnu kupnju predmetnih nekretnina novcem iz imovine bračne zajednice stranaka”. Drugim riječima, ono što je formalistički prikazano kao darovanje zapravo da je bila kupoprodaja financirana zajedničkim sredstvima supružnika. Vrhovni sud RH da je dalje pojasnio da takva “simulirana kupoprodaja i darovanje” ima pravni učinak kao bračna stečevina stranaka.

U citiranoj odluci Vrhovni sud RH da je odlučivao upravo u sporu radi utvrđenja bračne stečevine. Jasno je zauzeo stajalište da nije potrebno pokretati izdvojenu parnicu radi poništaja darovnog ugovora zbog simulacije; sud u postupku za bračnu stečevinu da je ovlašten kao prethodno pitanje utvrditi da je pravni posao bio simuliran (prikrivena kupoprodaja). To da je bitno za ovaj predmet jer tužiteljica unutar ove parnice kako traži utvrđenje da stan ulazi u bračnu stečevinu upravo zbog simuliranog karaktera “dara”. Nema dakle procesne zapreke da sud u ovom postupku ocijeni dokazima priložen darovni ugovor i izjavu, utvrdi njihovu međusobnu uvjetovanost i zajedničku svrhu, te zaključi da zajedno čine teretni ugovor (kupoprodaju). U prilog tezi o simuliranom pravnom poslu kako ide i sadržaj same Izjave od 23. srpnja 2019.g. (koju da je dao tuženik). Ta izjava, koliko je poznato, da sadrži obvezu tuženika da preuzme otplatu preostalih obroka stambenog kredita za sporni stan. Time tuženik da preuzima financijsko opterećenje u vezi s predmetnom nekretninom, što je nespojivo s pojmom darovanja bez naknade. Darovni ugovor da se stoga pojavljuje tek kao formalni pokrov, dok iz stvarne ekonomske pozadine (preuzimanje otplate duga) proizlazi da je riječ o teretnom prijenosu.

Prema odredbama Zakona o obveznim odnosima o simuliranim (prividnim) ugovorima, prividan ugovor da nema učinka među ugovornim stranama, a na njihov odnos kako se primjenjuje prikriveni ugovor ako je pravovaljano sklopljen. U ovom slučaju, darovni ugovor da je prividan (simuliran), dok pravi – prikriveni – pravni posao predstavlja kupoprodajni ugovor zaključen uz obvezu isplate navedenu u Izjavi. Sudska praksa da potvrđuje ovakvu konstrukciju: Vrhovni sud RH da je npr. u odluci Rev-2357/15-3 od 2. veljače 2016.g. naglasio da “posljedica prividnosti nije ništetnost ugovora, već to da među ugovornim stranama prividan ugovor nema učinaka”, te da takav pravno nepostojeći ugovor ne proizvodi pravne posljedice, dok prikriveni pravni posao obvezuje stranke.

Drugim riječima, sudska praksa viših sudova da se prihvaća iza prividnog pravnog posla (poput darovanja) može kriti stvarni posao (kupoprodaja), te da taj stvarni posao proizvodi učinke ako ispunjava zakonske pretpostavke. U konkretnom slučaju, postojanje Izjave o novčanoj isplati istog datuma kada i darovni ugovor jasno indicira takvu simulaciju. Stoga, darovanje od 23. srpnja 2019.g. da treba pravno sagledavati kao kupoprodaju (bračnih drugova ili u korist bračnih drugova), a ne kao darovanje bez naknade.

Nadalje, nesporno je da je sporni stan stečen (zaključen ugovor kojim se stječe vlasništvo) tijekom trajanja braka tužiteljice i tuženika. Prema odredbama Obiteljskog zakona, bračnu stečevinu čini imovina koju bračni drugovi steknu radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (ako nisu drukčije ugovorili), a smatra se da su supružnici u jednakim dijelovima suvlasnici te stečevine.

Prema Obiteljskom zakonu, bračna stečevina da obuhvaća svu imovinu koju bračni drugovi steknu radom tijekom trajanja bračne zajednice (čl. 36. st. 1. ObZ 2015.g.; ranije čl. 248. ObZ 2003.). Činjenica da je dio kupovne cijene nekretnine otplaćen kreditom koji se nastavio vraćati i nakon prekida zajednice ne mijenja okolnost da je nekretnina stečena za trajanja braka. Sudska praksa da je konzistentna: naknadne otplate kredita predstavljaju teret bračne stečevine, a ne posebnu imovinu onog supruga koji ih je plaćao. Ključno je dakle vrijeme stjecanja prava vlasništva- ukoliko je ono tijekom braka, stvar predstavlja bračnu stečevinu, bez obzira na kasnije događaje. Sudska praksa Vrhovnog suda ovo potvrđuje. U odluci Vrhovnog suda RH, Rev-748/2013-2 od 11. rujna 2018.g., da je zauzet stav da okolnost što je jedan suprug stekao stan uz određena posebna prava ili pogodnosti (u tom slučaju pravo hrvatskog branitelja na povoljniji otkup) “sama po sebi ne isključuje mogućnost” da taj stan-ako je stečen tijekom trajanja braka zajedničkim sredstvima ili radom- da predstavlja bračnu stečevinu oba bračna druga.

Konkretno da je Vrhovni sud naveo da sporni stan ne bi bio bračna stečevina tek ako bi bio stečen isključivo temeljem osobnog prava supruga na stan bez naknade, dok je u svim drugim okolnostima (kupnja uz plaćanje, pa makar po povlaštenim uvjetima) riječ o imovini koja potpada pod režim bračne stečevine.

Iz tog stajališta proizlazi da je relevantan datum zaključenja ugovora o stjecanju nekretnine. U ovom predmetu, ugovor (bilo darovni kao prividan, bilo kupoprodajni kao prikriveni) zaključen je 23. srpnja 2019.g., dakle nedvojbeno za vrijeme trajanja braka stranaka (brak je, prema navodima, trajao do 2020. godine). Kasnija ponašanja stranaka – primjerice, nastavak plaćanja kredita nakon prestanka zajednice – nisu od utjecaja na pravnu prirodu stjecanja. Ono što je stečeno u braku smatra se bračnom stečevinom i predmet je diobe, neovisno o tome tko je nominalno potpisnik ugovora ili tko je nastavio otplatu duga nakon toga. Napominje se i primjer iz prakse Županijskog suda u Splitu (kao drugostupanjskog suda) u sličnom predmetu: u odluci Gž Ob- 612/2020-2 od 17. rujna 2021.g. taj sud da je utvrdio da stan dodijeljen i otkupljen tijekom braka predstavlja bračnu stečevinu te da je posebno naglasio da tuženik nije dokazao da je rate kredita plaćao svojom vlastitom imovinom – stoga da se zaključuje da sporni stan predstavlja bračnu stečevinu zajednice. Ovaj primjer potvrđuje da je teret dokazivanja na supružniku koji tvrdi da je imovina stečena izvan zajednice; u našem slučaju takvih dokaza da nema, budući da je nekretnina stečena upravo unutar bračne zajednice. Naknadne uplate jednog bračnog druga poslije prestanka braka da ne mijenjaju status imovine kao bračne stečevine-one eventualno da mogu generirati obveznopravni zahtjev za povrat dijela uplata, ali da ne diraju u vlasnički režim koji je utvrđen u času stjecanja imovine.

Takav stav da je zauzela i sudska praksa Vrhovnog suda RH. U odluci Rev- 2095/2016-2 od 14. rujna 2021.g. Vrhovni sud da je zauzeo jasan stav: “Veličina udjela bračnih drugova u imovini stečenoj za vrijeme trajanja braka ne može se mijenjati jednostranom voljom jednog bračnog druga na način da isti nakon razvoda braka vrši ulaganja u zajedničku imovinu. Bračnom drugu koji je jednostrano vršio ulaganja u zajedničku imovinu da pripada jedino obveznopravni zahtjev da traži naknadu za izvršene korisne poboljšice.”(VSRH Rev-2095/2016-2).

Ova odluka Vrhovnog suda direktno da potvrđuje stav tužiteljice: naknadna ulaganja ili otplate kredita od strane tuženika da ne utječu na vlasničke udjele na stanu koji je stečen u braku. Stan da je bračna stečevina u cijelosti (u jednakim dijelovima), jer je stečen za trajanja braka, dok eventualna potraživanja tuženika zbog toga što je nakon raskida braka plaćao rate kredita da predstavljaju tražbine obveznog prava (npr. zahtjev za povrat polovice uplaćenog iznosa) prema tužiteljici, ali da ne mijenjaju suvlasnički omjer 1/2 – 1/2 na nekretnini.

Nije sporno da je tuženik nakon prestanka bračne zajednice (odlaska tužiteljice i raspada zajedničkog kućanstva, a svakako nakon pokretanja razvoda) sam nastavio plaćati preostale rate stambenog kredita za predmetni stan. Tuženik iz toga izvodi argument da je njegov doprinos financiranju stana veći, pa smatra da bi to trebalo utjecati na suvlasničke omjere ili na kvalifikaciju stana. Međutim, takav stav da nema uporišta u pravu ni u sudskoj praksi. Pravno da je odlučno vrijeme stjecanja nekretnine, a ne kasnija ulaganja jednog od supružnika. Stan da je stečen (pravni naslov na njemu stvoren) tijekom braka bilo sklapanjem ugovora (darovnog/kupoprodajnog) 2019.g. ili u trenutku uknjižbe vlasništva na tuženika, što da se sve zbilo za trajanja braka. Time da je stan ušao u bračnu stečevinu, jer da je stečen uz naknadu radom ili iz sredstava stečenih radom u braku. Naknadna jednostrana plaćanja tuženika (poslije razdvajanja supružnika) ne mogu promijeniti tu pravnu kvalifikaciju. Ovo gledište čvrsto da zastupa i sudska praksa viših sudova. Primjerice, Županijski sud u Varaždinu da je u odluci Gž.3608/13-3 od 17. srpnja 2013.g. izričito presudio sljedeće: “Bračni drug koji nakon prestanka bračne zajednice nastavi samostalno otplaćivati stambeni kredit nema pravo na veći suvlasnički omjer na nekretnini koja predstavlja bračnu stečevinu, već isti ima obveznopravni zahtjev prema drugom bračnom drugu.”. Drugim riječima, suvlasnički dio tužiteljice da ostaje netaknut (½) bez obzira na to što je tuženik nastavio plaćati kredit. Ovakav stav da je ponovljen u nizu odluka. Ista pravna logika vrijedi i u slučaju izvanbračne zajednice – npr. Županijski sud u Zagrebu da je odlučio da partner koji nakon prekida zajednice sam otplaćuje kredit nema pravo zahtijevati veći udio u izvanbračnoj stečevini, već samo obveznopravni regres prema drugome (Gž Ob- 1886/13, u kontekstu izvanbračnih drugova).Tuženikove samostalne uplate stambenog kredita po prestanku bračne zajednice kako nemaju utjecaja na pravni status predmetne nekretnine stečene tijekom braka. Prema tome, financijski doprinos nakon razvoda da ne dira u status nekretnine kao bračne stečevine niti u jednakost suvlasničkih dijelova.

Obzirom na navedenu, predlaže se sudu nakon provedenog postupka usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti te osuditi tuženike na snašanje troškova postupka.

20. Podneskom od 4. srpnja 2025.g. tuženici su se očitovali na podnesak tužiteljice. Tuženici u cijelosti da pobijaju navode tužiteljice iz podneska od 24. lipnja 2025. godine te ukazuju na bitne činjenice i pravne okolnosti koje potvrđuju da sporni stan ne predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika ad 1. ĆČ. Ugovor o darovanju od 23. srpnja 2018.g. da je sklopljen između oca tuženika ad 1. VČ kao darovatelja (tuženika ad 2.) i tuženika ad 1. kao daroprimatelja. Navedeni ugovor da je izričito i nedvosmisleno ugovor o darovanju, sklopljen u valjanoj formi sukladno čl. 479. ZOO-a, uz suglasnost zakonskih nužnih nasljednika, koji nije uvjetovan nikakvom protučinidbom. Darovni ugovor da je pravovaljan ako darovatelj daruje bez naknade i bez protučinidbe, te ako je prihvaćen od strane daroprimatelja o čemu govori Zakon o obveznim odnosima u člancima 479.-481. Tužiteljica da nije bila stranka ugovora niti je kao tadašnja supruga tuženika ad 1. imala bilo kakvu imovinsku ulogu u predmetnom pravnom poslu. U skladu s čl. 39. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20., 49/23.,156/23.) vlastita imovina da je: „(1) Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina. (2) Vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od temelja iz članka 36. ovoga Zakona. (3) Autorsko djelo je vlastita imovina onoga bračnog druga koji ga je stvorio.“

Dakle u bračnu stečevinu ne ulazi darovana imovina, osim ako izričito nije darovana oboma bračnih drugova što potvrđuje i presuda Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-1120/10-2 od 16. lipnja 2011.g.: „Nekretnina koju jedan bračni drug primi darovanjem, bez da je kao daroprimatelj navedena i druga strana, predstavlja vlastitu imovinu tog bračnog druga, neovisno o datumu stjecanja.“ Tužiteljice da neosnovano tvrdi da je Ugovor o darovanju od 23. srpnja 2018.g. simuliran, te da se zapravo radilo o prikrivenoj kupoprodaji. Međutim, da nema niti jednog valjanog dokaza da je ugovor prividan, a osobito iz razloga što tužiteljica da nije bila prisutna prilikom potpisivanja Ugovora o darovanju. Nijedna izjava, niti drugi akt iz tog vremena da ne ukazuju na postojanje kupoprodajnog odnosa, niti da je uplaćen iznos kupoprodajne cijene. Sama činjenica da je daroprimatelj ĆČ nakon darovanja otplaćivao kredit, koji je podigao nakon prijenosa vlasništva, ne čini darovanje nevaljanim niti ga transformira u kupoprodaju. Sudska praksa na koju se u svom podnesku od 24. lipnja 2025. poziva tužiteljica, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2357/15-3 od 02. veljače 2016. među ostalim kako i navodi: „Prividan ugovor na proizvodi pravne učinke među strankama, a teret dokazivanja simulacije je na onome tko je takav pravni posao osporio.“ Županijski sud u Splitu poslovni broj Gž-1120/10-2: „Darovana imovina od roditelja koja glasi samo na jednog bračnog druga ne predstavlja bračnu stečevinu.“ U ovom slučaju tužiteljica da nije podnijela ni tužbu za utvrđenje ništetnosti ugovora zbog simulacije, niti je dokaza zajedničku volju ugovornih strana za takvim prikrivanjem. Nadalje, tužiteljica da netočno navodi da su ona i tuženik ad 1. podignuli kredit za kupnju stana zajedno. Nositelj kredita da je isključivo tuženik ad 1. ĆČ koji već dugi niz godina samostalno otplaćuje kredit što je lako provjerljivo iz izvoda banke koja prileži spisu. Navodi tužiteljice u svezi kredita da ne odgovaraju činjeničnom stanju i dokazima koji prileže spisu, a osobito iz razloga što brat tuženika da nije bio vlasnik niti suvlasnik darovane nekretnine.

Dakle nema pravne odnosno činjenične osnove da je „odustao od stana“ uz naknadu. Tužiteljica da nikada nije bila solidarni dužnik niti korisnik kredita niti da je sudjelovala u otplaćivanju. Ova činjenica da je utvrdiva iz dokumentacije i otplatnog plana kredita. Navedeno da potvrđuje praksa Županijskog suda u Varaždinu, Gž- 3608/13-3- od 17.07.2013.g.: „Bračni drug koji samostalno nakon prestanka bračne zajednice otplaćuje kredit, nema pravo na veći udio u nekretnini, niti to mijenja vlasničku strukturu.“ Međutim, u ovom slučaju, čak da nije ni riječ o bračnoj stečevini, jer je predmetna nekretnina darovana samo jednom bračnom drugu. Ovdje da je riječ o darovanju od roditelja sinu, pri čemu u Ugovoru nema spomena supruge, a niti bilo kakvih financijskih sredstava iz zajednice. U svojoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-748/2013-2 od 11.09.2018. navodi: „Ako je nekretnina stečena bez naknade i samo na ime jednog bračnog druga, ista je isključena iz bračne stečevine, neovisno o trajanju braka.“

Tužiteljica da u bitnome pokušava dokazati da je otplatom kredita, u kojem nije sudjelovala niti i danas sudjeluje, stvoreno pravo na suvlasništvo, odnosno bračna stečevina. Takva tvrdnja da nije pravno osnovana. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2095/2016-2 od 14. rujna 2021.g. navodi: „Jednostrana ulaganja bračnog druga u vlastitu ili zajedničku imovinu nakon prestanka braka da ne utječu na vlasnički režim- daju eventualno pravo na obvezno pravni zahtjev, ali ne na suvlasništvo.“ Međutim kako ovdje tužiteljica da nije ni ulagala, niti otplaćivala kredit, nema osnove ni za obvezno pravni zahtjev, a kamoli za stjecanje suvlasništva.

Zaključno, predmetna nekretnina da predstavlja osobnu imovinu tuženika ad 1. ĆČ stečenu valjanim darovanjem od tuženika ad 2., uz suglasnost članova obitelji, za vrijeme braka, ali bez učešća bračne zajednice u stjecanju. Susljedno svemu navedenom, tuženici da predlažu da naslov u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, bez ijednog relevantnog dokaza, utemeljen na paušalnim tvrdnjama i nagađanjima i bez pravnog uporišta uz obvezu na naknadu troškova postupka tuženicima zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama računajući od presuđenja do isplate.

21. Sud je pregledao i Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 347958 od 24. siječnja 2018.g. iz kojeg je razvidno da je tuženik pod 1. u siječnju 2018.g. u Splitskoj banci podigao kredit na iznos od 222.000,00 Kn (sada 29.464,46 EUR) na rok od 10 godina. Mjesečna rata kredita je iznosila cca 2.618,00 Kn (sada 347,47 EUR), te mu je za razdoblje od siječnja 2018.g. do prosinca 2018.g. ista skidana sa plaće što proizlazi iz platnih lista poslodavca tuženika pod 1. koje je sud pregledao i prileži u spisu predmeta. U veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, rujnu, listopadu, studenom i prosincu 2018.g. skinut mu je iznos od po 2.617,73 Kn mjesečno, odnosno 347,43 EUR, što sveukupno iznosi 3.821,73 EUR (11 x 347,43 EUR).

Iz prometa tuženika pod 1. po računu OTP banke d.d. utvrđeno je i da je tuženik pod 1. nastavio uplaćivati kredit kod OTP banke tako da je u siječnju, veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, rujnu, listopadu, studenom, prosincu 2019.g. uplaćivao mjesečno po 2.617,73 Kn odnosno 347,43 EUR mjesečno, a što sveukupno iznosi 4.169,16 EUR (12 x 347,43 EUR). U siječnju, veljači, ožujku, travnju, svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, rujnu, listopadu, studenom, prosincu 2020.g. uplaćivao je mjesečno po 2.617,73 Kn odnosno 347,43 EUR mjesečno, a što sveukupno iznosi 4.169,16 EUR (12 x 347,43 EUR). U siječnju, veljači, ožujku i travnju 2021.g. uplaćivao je mjesečno po 2.617,73 Kn odnosno 347,43 EUR mjesečno, a što sveukupno iznosi 1.389,72 EUR (4 x 347,43 EUR).

Dakle, tuženik je na ime kredita za razdoblje od veljače 2018.g. pa do travnja 2021.g. (prestanak bračne zajednice) uplatio iznos od 13.549,77 EUR.

22. Utvrđeno je i da je dana 24. ožujka 2022.g. tuženik pod 1. izvršio refinanciranje postojećeg kredita i to kod OTP banke d.d. na način da je predigao gotovinski kredit u iznosu od 160.000,00 Kn i sa tim iznosom zatvorio ostatak starog kredita u iznosu od 152.470,00 Kn i rata novog kredita da mu iznosi 1.775,52 Kn (odnosno 235,65 EUR). Kredit treba isplaćivati do travnja 2032.g., a što je sve utvrđeno pregledom Ugovora o kreditu od 24. ožujka 2022.g. i pregledom otplatnog plana za kredit od 25. ožujka 2022.g.

23. Na temelju izvedenih dokaza tijekom postupka sud je utvrdio da su stranke zaključile brak 21. svibnja 2011.g. i u braku stranaka da je rođeno jedno zajedničko dijete mldb. ČČ rođen **.**.2014. Nesporno je da je bračna zajednica tužiteljice i tuženika pod 1. prestala u travnju 2021.g. što proizlazi iz iskaza stranaka. Brak stranaka pravomoćno je razveden rješenjem Općinskog suda u Splitu, poslovni broj R1 Ob-58/2022-9 od 23. studenog 2022.g. što je utvrđeno uvidom u e-spis suda, a što ne spore ni stranke.

Utvrđeno je da je tijekom trajanja bračne zajednice tužiteljice i tuženika pod 1. ĆČ, otac tuženika pod 1., tuženik pod 2. VČ sklopio Ugovor o darovanju sa sinom ĆČ dana 23. srpnja 2019.g., a kojim ugovorom je darovao stan koji je predmet ovog postupka, a nalazi se u [adresa], na adresi [adresa]. Iz navedenog ugovora proizlazi da darovateljevi nužni nasljednici supruga ZČ, sin ŠČ da su suglasni sa tim darovanjem te da se kao nužni nasljednici odriču prava na pobijanje ovog ugovora, po osnovu prava na nužni dio te izjavljuju da su suglasni da se predmetni darovani stan obdareniku ne uračunava u njegov nasljedni dio nakon smrti darovatelja. Navedeni ugovor potpisali su kako tuženik pod 1., tuženik pod 2. tako i supruga tuženika pod 2. ZČ, kao i brat tuženika pod 1. i sin tuženika pod 2. ŠČ.

Utvrđeno je i da je istoga dana **.**.2019., ŠČ, brat tuženika pod 1. i sin tuženika pod 2. potpisao izjavu u kojoj je potvrdio da je zajedno sa svojim roditeljima VČ i ZČ dao suglasnost da otac njegovom bratu CČ za cijelo daruje stan u [adresa], a njegov brat ĆČ da mu je na ime njegovog nasljednog dijela od ½ darovanog stana isplati iznos od 225.000,00 Kn, a brat da mu je isplatio u gotovini iznos od 200.000,00 Kn dana 2. veljače 2018.g.

24. Saslušana tužiteljica na ročištu od 16. prosinca 2024.g. je navela izričito da je predmetni stan u vlasništvu ½ njenog bivšeg supruga ĆČ, druga polovina stana da su kupili ona i tuženik pod 1. od sina tuženika pod 2. ŠČ. Dakle, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je predmetni stan tuženik pod 2. darovao svom sinu tuženiku pod 1. Međutim kako iz naprijed citirane izjave brata tuženika pod 1. i sina tuženika pod 2. ŠČ jasno proizlazi da je isti dao suglasnost svom ocu da daruje predmetni stan CČ te da mu je ĆČ na ime njegovog nasljednog dijela ½ darovanog stana isplatio u gotovini 200.000,00 Kn dana 2. veljače 2018.g. te da mu još ostaje isplata od 25.000,00 Kn, očito je da je ½ stana tuženik pod 1. stekao darovanjem, dakle na pravnom temelju različitom od temelja iz čl. 36. Obiteljskog zakona, a druga polovina da je isplaćena iz kredita koji je dignut za vrijeme trajanja bračne zajednice.

Vezano za način stjecanja predmetnog stana izveden je i dokaz saslušanjem svjedoka ZČ (majke tuženika pod 1. i supruge tuženika pod 2), te brata tuženika pod 1. i sina tuženika pod 2. ŠČ, koji iskaz navedenih svjedoka u ovom postupku je bio logičan i uvjerljiv, a isti iskaz je u skladu sa pisanim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta. Što se tiče iskaza saslušanih svjedoka SČ, prijateljice tužiteljice i LČ, za navesti je da isti nemaju neposrednih saznanja vezano za predmetni stan već sva saznanja imaju iz razgovora sa tužiteljicom i tuženikom pod 1.

Radi naprijed navedenog, a kako je sasvim očito da je ½ stana tuženik pod 1. stekao darovanjem, a kako je već naprijed kazano radi se o vlastitoj imovini tuženika pod 1.

Međutim, postavlja se pitanje kredita koji je dignut za vrijeme trajanja bračne zajednice u iznosu od 222.000,00 Kn. Očito je da su tuženik pod 2. VČ i njegova supruga ZČ za života htjeli riješiti imovinsko-pravne odnose između svoje djece ovdje tuženika pod 1. ĆČ i ŠČ. Isplata ½ stana činila im se kao jedini način da izbjegnu sukobe u obitelji u budućnosti.

Obveza otplate kredita koja je nastala i plaćena tijekom trajanja bračne zajednice ulazi u bračnu stečevinu i dijeli se napola. Obveze nastale nakon prestanka bračne zajednice ne ulaze u bračnu stečevinu i ne dijele se automatski.

U tijeku postupka je dokazano da je od dana dizanja kredita početkom 2018.g. pa do prestanka bračne zajednice stranaka travnja 2021.g. isplaćen iznos kredita od 13.549,77 EUR (102.090,74 Kn). Nakon prestanka zajednice tuženik pod 1. nastavio je plaćati kredit tako da isti još mora otplaćivati do travnja 2031.g.

Obzirom na sve naprijed navedeno, zatim da je tužiteljica postavila i podredni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu ½ dignutog kredita (14.931,32 EUR, ranije 112.500,00 Kn) koji je dignut za vrijeme trajanja bračne zajednice, tužiteljici bi pripalo na ime bračne stečevine ½ iznosa kredita koji je tuženik pod 1. za vrijeme trajanja bračne zajednice isplatio. Kako je tuženik pod 1. za vrijeme trajanja bračne zajednice isplatio iznos kredita od 13.549,77 EUR, to bi istoj pripala ½ toga iznosa i to 6.774,89 EUR.

Slijedom naprijed navedenog valjalo je u cijelosti odbiti glavni zahtjev tužiteljice te djelomično prihvatiti podredni tužbeni zahtjev i obvezati tuženika pod 1. da isplati tužiteljici iznos od 6.774,89 EUR kao i odbiti je za više zatraženo 8.156,43 EUR, a sve kako je odlučeno u točkama I. i II. izreke presude.

25. Odluka o kamatama Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08. 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO).

26. Što se tiče navoda tužiteljice, a koja se odnose na ulaganja u predmetni stan za vrijeme trajanja bračne zajednice, ista nije dostavila dokaze na navedene okolnosti.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a). Tužiteljici je, sukladno popisanom trošku, tarifi o nagradama i nagradama za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora priznat trošak sastava tužbe 250 bodova, pristup na ročišta od 9. srpnja 2024.g., 16. prosinca 2024.g., 24. ožujka 2025.g., 17. srpnja 2025.g. i 18. rujna 2025.g. iznos od po 250 bodova za svako ročište, za sastav podneska od 24. lipnja 2025.g. 250 bodova, što sveukupno iznosi 1.750 bodova. Ovo pomnoženo sa vrijednošću boda 2,00 EUR i uvećano na ime PDV daje ukupan iznos od 4.375,00 EUR.

Tuženicima pod 1. i pod 2. pripada trošak sukladno popisanom trošku i važećoj Tarifi prema vrijednosti predmeta spora i na ime zastupanja više osoba je priznat trošak i to za odgovor na tužbu 275 bodova, za pristup na ročišta od 9. srpnja 2024.g., 16. prosinca 2024.g., 24. ožujka 2025.g., 17. srpnja 2025.g. i 18. srpnja 2025.g. po 275 bodova za svako ročište, za sastav podnesaka od 30. prosinca 2024.g. i 28. kolovoza 2025.g. po 68,75 bodova, te za sastav podnesaka od 7. travnja 2025.g. i 4. srpnja 2025.g. po 275 bodova, što ukupno iznosi 2.337,5 bodova. Ovo pomnoženo sa vrijednošću boda i uvećano za PDV daje iznos od 5.843,75 EUR.

Ovaj sud ocjenjujući uspjeh stranaka u sporu kvalitativno i kvantitativno, što znači vodeći se činjenici da su tuženici pod 1. i pod 2. osporili osnov tužbenog zahtjeva i visinu, zatim da je tužiteljica uspjela u osnovu i djelomično u visini podrednog tužbenog zahtjeva, to je ista uspjela u postupku oko 70% pa joj od sveukupnog troška pripada 3.062,50 EUR (70% od 4.375,00 EUR), a tuženici pod 1. i pod 2. su uspjeli 30% pa im pripada iznos od 1.753,13 EUR (30% od 5.843,75 EUR).

Temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je izvršiti prijeboj priznatog troška tužiteljice sa troškom tuženika pod 1. i pod 2. (3.062,50 EUR – 1.753,13 EUR), te tužiteljici obistiniti iznos od 1.309,37 EUR, odnosno naložiti tuženicima pod 1. i pod 2. da joj plate naprijed navedeni iznos, a sve kako je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Splitu, 29. listopada 2025.g.

S U D A C

Ivanka Marasović Duvnjak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda, za Županijski sud u Splitu, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun tužiteljice

- pun tuženika

- u spis